gospon profesor
ponedjeljak, 06.07.2009.
O majmunima i zastupnicima
Jutros, dok sam peglao, uključio sam TV. Na prvom programu su bili neki kineski majmuni, opice, što li, a na drugom – ništa ne insinuiram, pa nisam ja sastavljao programsku shemu – prijenos iz Sabora. Spontano mi je, složenom igrom neurona, na um palo pitanje je li Darwin – na što, iako ih neki ne prihvaćaju, upućuje niz dokaza – uistinu bio u pravu kad je tvrdio, ne da je „čovjek nastao od majmuna“, nego da obje vrste potječu od dalekog zajedničkog pretka. Kažem „uistinu“ jer zapravo ni u što, onako generalno, ne mogu biti baš 100% siguran – odatle prizvuk skepse. Jedni tvrde da je čovjek stvoren prije kojih šest tisuća godina, šestog dana Stvaranja, prijepodne, baš nekako u vrijeme doručka (dobro, ovo zadnje sam izmislio). Tako piše u Bibliji, i ne kažem da nema svoju vrijednost.
Drugi se pozivaju na fosilne nalaze i određivanje starosti metodom 14C. Pomoću te metode, koja možda nije savršena, ali je prilično pouzdana, pokazalo se da su ostaci kostiju, rogova, školjaka, itd. stari više desetaka tisuća godina; stoljeće amo-tamo ne igra ulogu. Konkretnije, mjerenje aktivnosti 14C zahtijeva vrlo osjetljive tehnike: koriste se plinski proporcionalni brojači (GPC), tekućinski scintilacijski brojači (LSC) ili akceleratori (AMS - akceleratorska masena spektroskopija). Maksimalna starost koja se može izmjeriti GPC metodom je oko 40 000 godina, LSC metodom 50 000 godina, a AMS metodom nešto više od 60 000 godina. Najmanja količina uzorka potrebna za mjerenje GPC ili LSC tehnikama iznosi nekoliko grama, dok je za mjerenje AMS metodom dovoljno samo nekoliko miligrama. Jasno mi je da postoje skeptici pa i oni koji će odmahnuti rukom uz riječi, ah, ti znanstvenici, svašta si umišljaju, ali, s druge strane, iste te znanstvene metode koje su dovele do razvoja sofisticiranih instrumenata kojima se mjeri starost kostiju, dovele su i do satelitske televizije, mobilnog interneta i uređaja za skeniranje mozga, primjerice. A to funkcionira. Možete se kladiti da praktički svi oni koji s manjim ili većim prijezirom komentiraju ovu ili onu prirodoznanstvenu teoriju, nastalu na temelju egzaktnih, eksperimentalno potvrđenih ispitivanja, svakodnevno gledaju MAX-tv i šalju e-mailove, ni u jednom trenutku ne postavljajući (sebi) očigledno pitanje: kako je moguće da Skype funkcionira, a nije moguće da je metoda datiranja 14C pouzdana? Kako je moguće da, pritišćući puce na daljinskom, gledam čas kineske čovjekolike opice, čas saborske zastupnike iz vrste Homo sapiens – i jedni i drugi pripadaju istom koljenu (Chordata), razredu (Mammalia), redu (Primates), natporodici (Hominoidea), porodici (Hominidae), potporodici (Homininae), a bome i tribusu (Hominini), i između kojih je, genetski gledano, razlika manja od 2% – a nije moguće da instrumenti nastali na istim principima kao i taj TV prijemnik i taj daljinski upravljač daju barem približno precizne podatke?
Nemam, dakako, pojma odakle život kao takav i odnose li se „vode“ i „Duh“ iz stiha: „Zemlja bijaše pusta i prazna; tama se prostirala nad bezdanom i Duh Božji lebdio je nad vodama“ (Knjiga postanka 1,2) na „prajuhu“ u kojoj su, smatra se, pod utjecajem kozmičkog zračenja nastale prve makromolekule (procesom dehidratacijske sinteze) sposobne – trebalo im je ciglih pola milijarde godina – za reprodukciju (što bi bio najfantastičniji događaj od kad postoji prostor i vrijeme), i jesu li saborski zastupnici – kao uostalom i vi i ja – i kineski majmuni članovi iste familije, ali, kao što sam maloprije naveo, srodnost nas i opica je na mnogim razinama zapanjujuća. Ne pada mi na pamet da decidirano ustvrdim da čovjeka nije stvorio Bog – to su, razmislite malo, toliko misteriozne stvari da daleko nadilaze razumijevanje i o njima mogu uglavnom samo ponizno šutjeti – no, promatrajući katkad ljudska bića oko sebe, kao i sebe, ne mogu a da ne uočim našu – neka se nitko ne uvrijedi – sličnost ponajprije s majmunima (doslovno), a potom i s drugim pripadnicima životinjskog carstva (metaforički) („Spor kao puž“, „Brbljava kao svraka.“, Lukav kao lisica.“ Mudar kao sova.“, „Proždrljiv kao svinja.“). S tim u vezi, kad se u Britaniji u drugoj polovici 19. stoljeća počelo javno raspravljati o Darwinovoj teoriji, neka je dama primijetila: „Nadajmo se da to nije istina, a ako je istina, nadajmo se da neće postati općepoznato“. Premda se, recimo, adventisti sedmoga dana nikad s njome neće složiti, teorija se ipak pročula, ateisti i komunisti su bili oduševljeni, ali još 1950. i papa Pio XII. u enciklici Humani generis oprezno je započeo proces usklađivanja kršćanske vjere i teorije evolucije, a bome je i Ivan Pavao II. isticao da se teorija evolucije ne može smatrati pukom hipotezom.
I tako, danas ujutro sam gledao malo majmune, malo saborske zastupnike, malo sebe u ogledalu i, sveudilj peglajući, razmišljao o podrijetlu vrsta i Darwinu koji se rodio prije dva stoljeća, o tome kako majmuni liče na ljude, a ljudi na majmune, i kako je nejasno jesmo li štovani zastupnici i ja naprosto goli majmuni (omotani tkaninom, doduše) s neobično razvijenim čeonim režnjem i neokorteksom u kojem nastaje tzv. „svijest“, ili smo pak načinjeni od „praha zemaljskoga“ (kemijski gledano, jesmo, odnosno, preciznije, načinjeni smo od „zvjezdane tvari“), ali nam je u nekom trenutku nepojmljivo složena Inteligencija iz ljubavi „udahnula dušu“ i stvorila nešto tako fantastično poput oka. Nekako mi se učinilo da mi zapravo baš nije jasno ni što je „svijest“, ni što je „duša“, kao što mi nije bilo jasno što rade ovi majmuni na televiziji, i kako zapravo malo toga znam i kako je fascinantno da smo ti majmuni i zastupnici i vi i ja zapravo živi, i da nešto izvodimo tu po ovom šupljikavom komadu kamena koji leti po „svemiru“ o kojem isto tako nemam blagog pojma.
Ali, uto sam popeglao zadnji komad robe; nakon kineskih opica na red je došla Oprah, a budući da me ona zanima otprilike koliko i ispravke netočnih navoda, lijepo sam uzeo čarobni štapić, lagano pritisnuo crveno puce i – čarolija je opet djelovala! – prekinuo igru elektrona na zaslonu čarobne kutije.
Čekali su me prostor i vrijeme današnjega dana. A i ručak.
