Na Lastovu sam upoznao Srbina iz Sarajeva, Bojana A., koji se upravo bio vratio iz Indije gdje se četiri godine bavio jogom. Koliko sam shvatio, otac mu je bio neki političar, a Bojan (tj. Muktananda) nije imao pametnijeg posla nego vježbati asane i koncentrirati se na disanje. Na Zaglavu, iznad Bajskog rta, podigao je šator i objašnjavao mi kako izvesti sarvangasanu i halasanu. Oko nas je sve bilo prepuno šatora, cijeli poluotočić Zaglav kao da je bio – ne mogu se sjetiti boljeg izraza – okupiran. Osjećali smo se posve sigurno, jer su nas čuvali uvijek budni pripadnici JNA, kojih je na otoku bilo više nego stanovnika. U rimskoj lučici Ubli (pitanje: kako se zove stanovnik mjesta Ubli?), nedaleko od ostataka ranokršćanske bazilike iz 5. stoljeća, izgrađen je hotel u kojem su se, umorni od čuvanja ustavnopravnog poretka SFRJ, uz „pola kile belog i sifon“ odmarali oficiri s porodicama, a po pretpostavci zlonamjernih stranaca na otoku nije bilo. Bijaše to ljeta Gospodnjega 1988.
Kad sam se ovoga srpnja našao na istom mjestu, na potezu od luke pa do Bajskih stijena, na kojima su se osamdesetih lijeno protezali nudisti, nisam susreo gotovo nikoga. U zaljevu je bila usidrena jahta s talijanskom zastavom, a kod rta Cuf bio je parkiran motor zagrebačke registracije. Gospođa profesorica i ja smjestili smo se praktički na istom mjestu na kojem sam bivkovao dvadesetak godina ranije, na uzvisini između spomenutih rtova, s opojno lijepim pogledom na Bratin otok i Vlašnik. Jedino društvo pravili su nam brojni gušteri koji su se na kraju toliko pripitomili da su mi doslovce jeli iz ruke. Nakon što bismo se nekako preko kamenih gromada spustili do mora, ulazili smo oprezno zbog mnoštva ježinaca. Bili smo na tom mjestu dvaput, i oba puta nije bilo nikoga. Činilo se kao da bismo tu mogli ostati zauvijek.
Inače, smjestili smo se u hotelu Solitudo u Pasaduru, pored mosta koji spaja Lastovo s Prežbom. Hotel kojemu je vlasnik ukrajinski trgovac strujom, izgrađen početkom osamdesetih, simpatičan je i solidan. Nedavno je preuređen, nakon što ga je novi vlasnik preuzeo od nekog zagrebačkog tajkunčića. Upravo je nevjerojatno koliko neki ljudi imaju para, zar ne?
Na Lastovo smo stigli, dakako, iz Splita, gdje smo upoznali legendarnu blogericu marchelinu s kojom smo se družili, na naše zadovoljstvo, dulje no što smo namjeravali, jer za katamaran u 15,00 nije bilo karata, a trajekt je kretao tek oko 17,00. Marchelina je neobično draga i vedra osoba, puna pozitivne energije zbog koje djeluje mlađahno i lepršavo (a tome pridonosi i to što „vježba, zdravo se hrani i ima kvalitetne gene“). Druženje s njom toliko nas je opustilo da smo zamalo propustili trajekt. Siguran sam da je to početak jednog divnog prijateljstva. Hvala marchelina!
Sljedećeg jutra po dolasku prešli smo preko mostića na Prežbu, okupali se u iznenađujuće hladnome moru, pa onda, zahvaljujući entuzijazmu gospođe profesorice, krenuli prema Jurjevoj luci, namjeravajući slijediti pješačke staze ucrtane na karti što smo je imali sa sobom. To se pokazalo kao loša ideja, barem što se mene ticalo. Isprva je staza uistinu postojala, ali kako smo napredovali postajala je sve uža i uža… Usput smo naišli na ostatke prisustva JNA na otoku: bodljikavu žicu, polurazrušene zgrade, bunkere, vojničke čizme pa čak i – što me naročito oduševilo – kartonsku kutiju na kojoj je pisalo SDO-1 (oni koji su bili u vojsci znaju što je bilo u njoj!). Uglavnom, na jednom mjestu nabasali smo i na tablu s rukom ispisanim upozorenjem da je dalje minirano pa smo krenuli lijevo. Staza je, dakle, bila sve uža (kasnije smo nabavili novu kartu na kojoj je nije ni bilo) dok u jednom trenutku nisam shvatio da sam usred grmlja i da sve oko mene liči na moguću stazu, što me prilično, blago rečeno, iznerviralo. Odlučno sam odbio ići dalje, unatoč avanturističkom duhu koji je obuzeo gospođu profesoricu. Od daljnjeg frustrirajućeg probijanja – pa nisam ja Indiana Jones! – kroz potencijalno minirani teren prepun golemih paukova spasilo me to što smo došli do uvale Kremena gdje se nalazi tunel–pristanište za skrivanje brodova (bivše JRM), a koja ima i lijepu šljunčanu plažu. Inače, između planinarskih ambicija gospođe profesorice i moje želje za što duljim izležavanjem na „lažini suvoj“, postignut je kompromis: od pješačkih tura ostvarila se još i ona od Pasadura preko Širokog Dolca do uvale Kručica pa natrag do Prehodišća i Pasadura (staza je, srećom, markirana), a prošetali smo i do uvale Duboke. Nije se ostvarilo pješačenje uzduž i poprijeko otoka. Možda u neko drugo doba godine.
Lastovo djeluje pomalo zapušteno. Spomenuti vojni hotel u Ublima zjapi prazan i devastiran već gotovo dvadeset godina, na plažama (osim onoj hotelskoj) ima naplavljenog smeća. Cesta prema Lastovu već se dugo obnavlja. Jedini pokušaj gastronomskog iskoraka na koji sam naišao je restoran Luda kokoš u Ublima: vlasnica je povratnica iz Njemačke, nezadovoljna stanjem na otoku koji se razvija sporije od Visa s kojim je dijelio izolaciju. Ipak, dobro se i jeftino jede kod Brune u Lučici, bez puno kulinarskog egzibicionizma. U gradiću Lastovo (kojega na otoku zovu Selo), punom neobičnih dimnjaka (fumara), obišli smo crkvu sv. Kuzme & Damjana (1474.) iz koje su dopirali zvuci orgulja. Orguljaš je bio simpatični profesor glazbe Branko od kojega smo saznali više nego iz vodiča. U uvalici sv. Mihajla, pored crkvice iz 1390., nakon kupanja sam pio kavu i čitao netom kupljeni Glas koncila u kojem je nekom koincidencijom bila reportaža baš o Lastovu. Unatoč povremenim prizorima zapuštenosti, Lastovo je otok (proglašen parkom prirode) na koji se poželite vratiti pa možda i živjeti na njemu (premda nas je Branko upozorio da se zimi može „ispaliti na živce“). Ljudi koje smo upoznali gostoljubivi su i opušteni. Nažalost, morskog čovika nismo susreli. Na otoku je čak petnaest vrsta endemskog bilja: dubrovačka zečina, bjeličasta gromotulja, modro lasinje itd., a tu raste i jedina hrvatska orhideja, Orphus massiliensis. Na Mrčari ima muflona, a po špiljama čak pet vrsta šišmiša. Tu se gnijezdi ugrožena vrsta sredozemnog galeba (Larus audouinii), te veliki gnjurci, kaukali i čigre, sokoli kragujci i Eleonorini sokoli. Opasnih životinja, osim nesavjesnih turista – nema. Možete naići na stepskog guža (Eskulapovu zmiju) koji je neotrovan. Zvuči rajski, a o podmorju da i ne govorim.
Po povratku s otoka, u Veloj Luci, gospođa profesorica i ja smo se do daljnjega oprostili, budući da sam ja krenuo u Dubrovnik, a ona natrag doma. U autobusu nas je bilo svega nekoliko sve dok u Korčuli nisu navalili furešti, i to s rezervacijama pa sam se odjednom obreo u stražnjem dijelu autobusa, sretan što sam našao slobodno mjesto. Padale su mi na pamet neke usporedbe, ali, ok, nije važno… U Dubrovniku me dočekao dragi prijatelj, Baldo G. zvan Petrusina, kod kojega sam ostao tjedan dana. Tempo je bio lagan, nikakvo planinarenje po Srđu, što mi je sasvim odgovaralo. Kava i kroasani ujutro, jedrilicom oko Elafita, kasni ručak, pa Šetalištem kralja Zvonimira do Lapadske uvale na pelin&Colu, ili do Grada, također na pelin&Colu. Kupali smo se na Lopudu i Koločepu, kojega Dubrovčani zovu Kalamota, ili ispod hotela Splendid, gdje se moglo sresti gospođe Buljan-Flander i Opačić koje, usput, sjajno izgledaju. Također sam otkrio da postoji otočić čije je ime identično prezimenu moje supruge, samo što mu ona ipak nije vlasnica. U Gradu je prilično neugodna gužva jer neprestance pristižu kruzeri s tisućama turista. Ručao sam – jednom – na taraci Nautike gdje se može pojesti „mediteranski ručak“ po relativno prihvatljivoj cijeni, dok u sam restoran nisam ulazio, preplašen komentarom Davora Butkovića o „ekscentrično visokim cijenama“. S obzirom da je Žuja gotovo 40 kuna, mogao sam pretpostaviti što znači kad čak i Butković, koji ima tri-četiri puta veću plaću, cijene naziva „ekscentričnima“. Moj prijatelj, stari morski vuk, dopustio mi je da upravljam jedrilicom negdje pored Dakse, no prilikom ulaska u Grušku luku prepustio sam mu kormilo, da ne bih – šteta jedrilice – slučajno udario u kruzer… Obišao sam i groblje na Boninovu – uvijek nastojim obići groblje kad sam u nekom mjestu: memento mori. Grobovi kapetana iz 19. stoljeća, djevojke preminule u cvijetu mladosti, odvjetnici i građani: „Bježi kud znaš, što hoć čini, Zapad i istok vas ophodi, I beskrajnoj po pučini Svijet kružeći Indije brodi, Krij se u jame gorskijeh hridi, Smrt svuda te slidom slidi“, pjevao je Gundulić, čiji „menuet čipkast vrti se iznad crkve, visoko povrh zelja, pomadora i mrkve“ i smokava koje sam kupio na slikovitoj dubrovačkoj tržnici. Kulturno se uzdizao nisam: Mani Gotovac napisala je tekst Kad Pomet pije, Igre teturaju kojim me – nije to bilo teško – uspjela odvratiti od gledanja predstava. Jedva da sam tu i tamo prolistao novine, prateći brešanovsku smrtonosnu grotesku o pozadini nesreće u Rudinama. Šećući Gradom prisjećao sam se ranijih boravaka, od srednjoškolskog maturalnog putovanja, pa ekskurzije na koju nas je vodio „kontroverzni“ S.P. Novak, sudjelovanja na simpoziju o Držiću i zlatnim godinama Dubrovnika krajem osamdesetih, zatim nadrealnog ljeta 1995. i pustog Straduna, još jednog maturalnog putovanja samo u obratnim ulogama… Dubrovnik je uvijek jedan i jedini, pun nekog davno udešenog sklada kojega ne mogu poremetiti ni Dube ni Pasuljko niti turisti s kruzera koji jedva da znaju u kojoj su zemlji…
Na povratku sam uživao u vožnji do Splita Jadranskom magistralom s pogledom na pejzaže što oduzimaju dah: ljepota od koje naviru suze na oči. A ovoga sam je se ljeta nagledao.
Post je objavljen 05.08.2009. u 01:45 sati.