gospon profesor
utorak, 25.08.2009.
Mjesto za Boga
Dakako da mi je zaparala uši izjava kardinala Bozanića da „u javnom prostoru“ mora biti „mjesta za Boga“; premda je razumljiva u dnevnopolitičkom kontekstu, teološki je u najmanju ruku dvojbena. Budući da su me u pisanju komentara preduhitrili i Dežulović, i Horvat (i još ponetko), odlučio sam vam podastrijeti odlomak iz izvanredno zabavne knjige BOG – vodič za zbunjene „nasmijanog teologa“ Keitha Warda (Naklada Jesenski i Turk, 2004.), koju toplo preporučam, i vjernicima i ateistima (ima štofa za svakoga). Odlomak se odnosi na meni blizak način razmišljanja o „Konačnoj Stvarnosti“, i iz tog sam ga razloga i odabrao, a možda baci štogod (indirektnog) svjetla i na pitanje križeva u javnim ustanovama, i uopće. Nakon toga, neka moja razmišljanja.
„…Dionizije je bio pisac s početka šestog stoljeća, vjerojatno iz Sirije… Dionizije je u svom negativnom načinu govora o Bogu otišao dotle da mu je čak zanijekao postojanje: »Riječ je o univerzalnom uzroku egzistencije koji istodobno sam ne postoji, budući je onkraj svega postojećeg« (iz njegove knjige O imenima Božjim). Ovo se može činiti besmislicom. Svakako bi izazvao graju propovjednik koji bi s propovjedaonice rekao: »Prema našim najvećim autoritetima, Bog je drugačiji od bilo čega što možete zamisliti. Zapravo vam mogu kazati da Bog niti ne postoji. Pomolimo se«.
No, ovdje se, naravno, radi o tome da Bog ne postoji na isti način na koji postoji išta što možemo zamisliti. Bog je »Ništa«, ne-stvar. Ali to Ništa nije puka praznina, nego ono u čemu sve osobitosti iščezavaju, a opet su istodobno u njemu zasnovane. »Možemo potvrditi da Bog istodobno posjeduje sve atribute«, veli Dionizije. I još: »Iz svog Jedinstva postaje mnoštvo, a opet ostaje unutar sebe sama«. Potvrditi sve stvari odjednom praktički je isto kao i zanijekati baš svaku pojedinačnu stvar. Reći kako neka pojedinačna stvar prelazi u mnoštvo, a u isto vrijeme ostaje nepromijenjena – prkosi zakonima logike. O čemu se ovdje radi?
Mislim da je namjera iščupati um iz njegovih uobičajenih obrazaca mukotrpnog rasuđivanja i navesti ga na intuitivno poimanje onoga što u potpunosti transcendira čovjekovo razumsko shvaćanje. Okovi jezika moraju biti rastrgani. I što zatim? Naravno, to nam nitko ne može reći! Postoji ono o čemu ne možemo govoriti, ali možda možemo ukazati na put prema njemu. U tom smislu na njega može biti ukazano, ali ga se ne može opisati. Prorokove zaključne riječi moraju same sebe dokinuti i ostaviti um u jednom novom svijetu, svijetu ’učenog neznanja’… u svijetu koji u najvećoj mogućoj mjeri dijeli čovjeka od pukog nedostatka informacija.
Ovdje je doista važno vidjeti koliko je ideja o konačnoj nespoznatljivosti Boga duboko ukorijenjena u velikim tradicijama promišljanja Boga. Ne radi se tu o djelima radikalnih teologa čvrsto odlučnih da unište vlastito vjerovanje, već o spisima koji spadaju u samu srž pravovjerja židovske, kršćanske, islamske i mnogih drugih tradicija.
Na primjer, Algazel (al-Gazali), učitelj iz jedanaestog stoljeća i jedan od najvećih islamskih mislilaca, piše kako bitna narav Božja »nadilazi sve što je razumijevanju podložno«. Ona je »uzvišena i odvojena od svakog pripisivanja svojstava« pa ga tako upućeni »izbjegavaju označavati bilo kakvim svojstvima«… A u indijskoj tradiciji, učitelj iz osmog stoljeća Sankara piše o Brahmi (krajnje stvarnom) kako se »njegova svemoć, sveznanje i sve ostalo oslanja na neimanje znanja; u stvarnosti ni jedna od tih odlika ne pripada jastvu«… Tako se u mnogim pravovjernim religijskim tradicijama ustraje u tome kako je bitna Božja narav nespoznatljiva.
Zašto ta činjenica tako često biva nepoznata ili zaboravljena? Možda stoga što toliko ljudi smatra da se agnosticizam i vjera prilično loše slažu. Oni misle da vjerovati znači biti siguran u svoja uvjerenja, te da je potrebno tim više vjere što su ta uvjerenja nevjerojatnija. Tako bi najveći vjernik bila ona osoba koja bi doista vjerovala da je Mjesec od sira, usprkos svim dokazima da to niej istina.
No, je li vjera doista takva? Prije je moguće da je vjera oblik uvida u prirodu stvarnosti, i to uvid koji ne doprinosi običnom poznavanju činjenica, već sve naše znanje i iskustvo stavlja u jednu novu perspektivu, sub specie aeternitatis – u svjetlu vječnosti. Istinska bi vjera zapravo mogla oslabjeti naša ’religiozna’ uvjerenja omogućavajući nam da shvatimo koliko malo doista možemo reći o Bogu te kako mnogo što ovisi o iskustvu kojega se ne da izreći, a na koje sva religijska učenja upućuju u nedovoljnoj mjeri i na maglovit način.
Kršćani i Židovi su naraštajima vodili beskrajen i sramotne rasprave, između sebe i jedni protiv drugih. Ali što ako bi neki kršćanin stao i rekao: »Pa, ja ustvari i ne znam mnogo o Bogu, a sve što kažem u toj je mjeri nedostatno da je zapravo pogrešno«? Tad bi Židov mogao kazati: »Zanimljivo da si to rekao. Ni ja ne znam mnogo o Bogu«. Kako bi tad mogli raspravljati? Kad bi do rasprave i došlo, pobijediti bi mogao onaj koji je dokazao da o Bogu zna manje od svog protivnika. Kakva bi to promjena bila kad bi se sve religijske rasprave vodile na ovakav način! Sasvim osvježavajuća, zar ne?“
Jasno je da se s „Bogom“ manipulira nemilice već tisućljećima, i da se razni dobronamjerni i nedobronamjerni pozivaju na „Božju“ volju nastojeći zapravo progurati tek neke svoje zamisli i, po mogućnosti, još i zaraditi. Ne kažem da Božju volju ne treba tražiti, ali morao bih biti jako, jako siguran da sam je (baš ja) spoznao u toj mjeri da u to uvjeravam ljude oko sebe i da, štoviše, tražim da me slijede (u nekoj konkretnoj akciji koju navodno ište sam Svevišnji). Budući da najiskrenije mogu reći da o Bogu ne znam takoreći ništa (osim – govoreći iz kršćanskog referentnog okvira – onoliko koliko se „razotkrio“ u inkarnaciji), a o njegovim planovima još i manje, slabo se uklapam u današnje crno-bijele debate među vjernicima, a i na liniji teisti-agnostici-ateisti. Grubo govoreći, ateisti se, iz raznoraznih razloga, naroguše čim netko spomene da nije ateist, vjernicima čudno zvuči ako netko kaže da se o Bogu ne samo malo uistinu znade, nego da ga se ne bi smjelo uzalud spominjati (a pritom ne mislim na psovanje). Agnostici se klate amo-tamo, već s obzirom na životna iskustva… (»Paaa, molim se kad mi je teško…«) Sve u svemu, bilo bi sjajno – posve sam svjestan malih šansi za takvo što – kad bi što više ljudi, vjernika i bezvjeraca, zastalo, promislilo i reklo samo sebi da ih Stvarnost daleko nadilazi i da bi zapravo ispravan stav bio stav tihe ponizne zadivljenosti nad samim čudima kojima smo okruženi. Mi, naime, nemamo pojma što je svijest, ili što je vrijeme, odakle život pa ni zašto činimo ovo ili ono, da ne nabrajam dalje. Koliko god shvatili, zapravo se neprestance otvaraju sve nova i nova pitanja, i ispada da „zečja rupa“ nema dna… Ne kažem da ne treba graditi velike hadronske sudarače, dapače; s veseljem slušam prijateljicu fizičarku koja radi u CERN-u. Ono što me odbija je neprimjereni trijumfalizam, s koje god strane dolazio. Ljudi, zabavljeni svojim sitnim računicama, zaboravljaju u kojoj su mjeri sićušni u odnosu na Svemir i/ili Boga, kako mu drago. Trijumfalizmu i likovanju – a toga nažalost ima – nad zlosretnom sudbinom ateista s jedne strane ili nad tupavošću vjernika s druge ne bi trebalo biti mjesta: zašto se radije ne bismo potrudili naučiti jasnije artikulirati svoja uvjerenja, iznositi ih bez podcjenjivanja i vrijeđanja, i saslušati što to oni koji misle drugačije imaju za reći? Da, ne možemo očekivati da svi odjednom postanu takvi, ali, hej, zašto ne biste – drago mi je ako već jeste! – pokušali baš vi? Čuo sam za ckrvenu zajednicu u Sjedinjenim Državama koja organizira večeri na koje mogu doći osobe ozlojeđene zbog postupaka vjernika, i tamo iznijeti svoje frustracije. Zajednica ih sasluša i žali skupa s njima zbog neprimjerenih postupaka drugih vjernika. To možda nije nešto idealno, ali je barem pokušaj približavanja, kao što je zanimljiv pristup jedne novozelandske kršćanske skupine koja je ponudila organizatorima tamošnjeg Gay Pridea pomoć oko čišćenja poljskih zahoda i smeća nakon završetka druženja. Bio je to njihov način da se približe svojoj homoseksualnoj braći i sestrama, i, prema onome što sam čuo, kontakti su uspostavljeni, ruke su pružene, uvjerenja se izmjenjuju, nema osuđivanja. Zašto, primjerice, Protagora, „udruga za zaštitu prava ireligioznih osoba i promicanje ireligioznog poimanja svijeta“, ne bi organizirala debatne večeri na kojima bi raspravljali, što ja znam, predstavnici Koalicije za sekularizam i studenti i profesori KBF-a? Zašto na televiziji nema (osim Ekumene) emisija u kojima bi pripadnici različitih svjetonazora suprotstavljali svoja mišljenja? Itd. Ovako se stvari svode na komentare satiričara ili na prepucavanja po blogovima i forumima, često na žaljenja vrijednoj razini…
Unaprijed hvala na vašim razmišljanjima koja ćete, kao i obično, u duhu tolerancije iznijeti ispod ovoga teksta.