Iz knjige E. Friedella Kultura novoga vremena (Antibarbarus, 1997.)
„…kako se ne može u isto vrijeme vjerovati u Boga i u novac, nadoknađuje novac Boga. Novac je kao nadrealni princip, predmet jedne religije, ima tendenciju da postane sam sebi svrhom. Ljudi se ne mole novcu, kao primitivci na niskom stepenu razvoja, da bi od njega nešto dobili. Moderni ljudi se mole novcu jer je vrijedan poštovanja, jer je i sam božanstvo. Vjernik novca ne štuje novac zato jer se njime može sve kupiti, nego zato, jer je novac njegova najviša instancija, polarna zvijezda, smisao njegova života. Nije to grubo praznovjerje fetišista ili hodočasnika, nego idolopoklonstvo koje sadrži veliku sublimacionu snagu. Nije to prosti materijalizam, nego poklonstvo pred duhovnim principom.
I doskora niču u gradovima silna svetišta novome božanstvu: burze, i bezbrojni mali hramovi, banke. U svim tim hramovima klanjaju se ljudi nečemu što je magično, svemoćno, posvudašnje, a nevidljivo. Upućeni svećenici (ponekad neznalice ili varalice) objavljuju volju novoga boga, a bezbrojni vjernici pridonose svoje imanje, radujući se žrtvi, dok slušaju puni strahopočitanja nerazumljive formule, koje zvuče kao zaklinjanje i čaranje.
Credo postade kreditom.“
Post je objavljen 13.08.2009. u 14:21 sati.