gospon profesor
subota, 15.08.2009.
O križu, zmijama i Ustavu
Dok je u našoj domovini, u kojoj je Crkva odvojena od države – u kojoj bi Crkva morala biti odvojena od države – goruće pitanje trebaju li u javnim ustanovama visjeti raspela (hoće li zbog toga usluga građanima biti kvalitetnija?), a neki držanje križa u dnevnom boravku ili nošenje križića oko vrata smatraju skoro pa dostatnim da se smatraju sljedbenicima Kristovim (ako već, Bože sačuvaj, križić ne nose tek kao zamjenu za potkovicu!), dotle u nekim drugim krajevima lijepe naše planete cijeloj stvari pristupaju na prilično različit način. Naime, ponegdje se vjernici drže isključivo zapisane Riječi Božje u kojoj – provjerio sam – ne piše da u stanu treba držati što više križeva, niti piše da križiće treba koristiti kao modni detalj. Još manje piše da raspela treba vješati u institucijama kao da bi to bio dovoljan dokaz žive vjere onih koji u njoj rade ili traže uslugu. Križ kao takav doživljava se ponajprije kao „prokleto drvo“, pandan, recimo, električnoj stolici. Prije no što se vratim na spomenute vjernike, nekoliko riječi o povijesti križa kao kršćanskog simbola. Dakle, prvi kršćani – možda će to nekoga začuditi – nisu na mjestima sastanaka postavljali križeve niti su ih nosili oko vrata. Kao što rekoh, dovodili su ih u vezu sa sramotnom smrću Spasitelja i – ovo je moja pretpostavka – možda su više slavili Njegovo uskrsnuće no što su tugovali nad Njegovom smrću. Mislim, to mi se čini nekako logičnim, jer, tko bi slijedio nekoga koga su izmrcvarili na ukrštenim drvenim gredama, tko bi i sam bio spreman umrijeti, da nije bio uvjeren da je taj Netko zapravo pobijedio smrt. Rekao bih da su rani kršćani prvih stoljeća na križeve, ako već od njih nisu okretali glavu, gledali s grčem u želucu i ne vjerujem da su baš voljeli naići na neki od njih – a uvijek ih je bilo uz rimske ceste… Usredotočeni na najavljeni „drugi dolazak“ i na obećanje osobnog uskrsnuća, vjernici prvih nekoliko stoljeća križ zacijelo nisu doživljavali kao „najsvečaniji i najznačajniji simbol kršćanske vjere“ (Katolička enciklopedija, Marjan tisak, 2005.) nego tek kao instrument okrutne smrtne kazne. Da je netko nadobudan u prostorima okupljanja naroda Božjeg htio iznad oltara objesiti križ, vjerojatno bi izazvao nemalu sablazan. Ranim kršćanima razumljiv je bio simbol ribe ili prikaz Krista kao janjeta, a popularan je bio i feniks kao simbol (Kristove) pobjede života nad smrću (koristio ga je, primjerice, sveti Klement još u prvom stoljeću) ili, interesantno, pelikan, simbol (Kristove) nesebične ljubavi (vjerovalo se da kljuje vlastita prsa kako bi mladunčadi dao da se napiju krvi). Ne znam kako bi reagirali današnji vjernici da neki mladi župnik na oltar smjesti prepariranog pelikana s ranom na prsima, ili da župnom listiću da ime Feniks, ali, pretpostavljam da bi se slično začudili i drevni kršćani da im se neki đakon ili starješina pojavio s drvenim križem/raspelom oko vrata. No, ne bi im bilo čudno da ima prsten s ugraviranim dupinom, simbolom povezanosti s Kristom. Inače, razapinjanje na križ ukinuo je car Konstantin (umro je 337.), a prvi prikaz razapetog Isusa pojavio se, koliko je poznato, u Rimu tijekom petog stoljeća… Dakle, premda se križ kao kršćanski simbol spominje i ranije (primjerice, Klement iz Aleksandrije, koji je umro između 211. i 216.) trebalo je proći pola milenija da se raspelo pojavi kao prihvaćeni kršćanski simbol. Kao što rekoh, rani kršćani (naročito na Istoku), općenito su tijekom cijelog prvog tisućljeća bili više – na rubu hereze – usredotočeni na Kristovu božanskost negoli na Njegovu ljudskost, a prikaz raspeća se naveliko uvodi tek u srednjem vijeku. Prvi prikazi razapetoga Krista prikazuju živoga, odjevenoga u dugačku halju; uglavnom, nema tragova patnje. Od 13. stoljeća pojavljuju se sve ispaćeniji likovi Krista na križu, a vrhunac je valjda dosegnut na Isenheimskom oltaru (rano 16. stoljeće) Matthiasa Grünewalda (zapravo Mathisa Gotharta Nitharta) gdje je Krist prikazan kako grči prste u agoniji… Raspela su nakon reformacije zadržana praktički isključivo u katoličkim crkvama i prostorima; Calvin je bio zabranio čak i križ, a za njega se ne bi moglo ustvrditi da je imao za to slične motive kao i predsjednik naše države.
Vraćam se sad na one vjernike što sam ih bio spomenuo na početku teksta. Tim vjernicima nije bitno hoće li u sudnici ili bolnici visjeti križ, a obično ga ni sami ne nose niti ga imaju u kući. Ima ih, dakle, i takvih – a mahom se, premda ne i isključivo, radi o vjernicima protestanskih denominacija – koji se drže onoga što je zapisano u Bibliji, i smatraju to jedinim autoritetom, napose riječi koje su pripisane Isusu Kristu. Tako sveti Marko u evanđelju (16,15-18) bilježi sljedeće: „Tada im reče: »Idite po svem svijetu i propovijedajte Radosnu vijest svakom stvorenju! Tko bude vjerovao i pokrstio se, spasit će se; tko ne bude vjerovao, osudit će se. Ova će čudesa pratiti one koji budu vjerovali: pomoću mog imena izgonit će zle duhove; govorit će novim jezicima; zmije će uzimati rukama; ako popiju što smrtonosno, neće im nauditi; na bolesnike stavljat će ruke, i oni će ozdravljati!«“. I u domaćim katoličkim krugovima postoje ljudi, članovi tzv. karizmatskih gibanja, koji rečeno shvaćaju sa svom ozbiljnošću, i ne samo da u to vjeruju nego i u praksi – kažu uspješno – primjenjuju. Ipak, od neke protestantske braće se, osim po važnosti koju pridaju križevima i raspelima, razlikuju i po tumačenju stiha „zmije će uzimati rukama“ i stiha „ako popiju što smrtonosno, neće im nauditi“. Naime, premda sam svjedočio fenomenu glasolalije, slušao o uspješnim egzorcizmima i ozdravljenjima, još nisam vidio da na seminarima fra Zvjezdan Linić vitla velebitskim poskocima niti da velečasni Sudac pije strihnin, a niti u pentekostalnim zajednicama nisam bio prisutan na službi tijekom koje vjernici jedan drugom dodaju riđovku. Možda će netko reći da bi to bilo ipak malo previše, ali, hej, zašto ne? Jer, ako se može istjerati zlog duha, zašto se ne bi moglo uzeti zmiju? Dakako, ispada da provociram, ali to mi dobronamjernom uistinu nije namjera. Samo se pitam gdje je crta razdjelnica i kako si to vjernik koji ozbiljno prihvaća navedene stihove tumači. Čuo sam objašnjenje koje ide za tim da se mislilo na slučajan ujed zmije (koji bi za vjernika – sveti Pavao je primjer – bio neškodljiv), ali u evanđelju ne piše „ako vjernika ujede zmija, neće mu naškoditi“, nego piše da će vjernike pratiti čudesa koja uključuju i uzimanje zmija rukama, što zvuči kao namjerna radnja. Hrvatskim vjernicima, i katolicima i protestantima, koji ovih dana raspravljaju oko toga trebaju li u državnim ustanovama visjeti križevi/raspela, a u čemu neki od njih vide znatan kršćanski angažman, i kojima nije na kraj pameti da na misama i službama puštaju da po njima plaze otrovnice, zacijelo bi se čudnima činila američka braća i sestre iz mjestašca Jolo u Zapadnoj Virginiji (video) koji na svojim sastancima uredno vade čegrtuše, mole, pjevaju i plešu, a nigdje u prostoriji ne može se vidjeti križ. Poneki, sve u vjeri, popiju i napitak u kojem ima strihnina, a sličnih zajednica ima u Sjedinjenim Državama oko četrdesetak. Jesu li oni „pravi kršćani“ koji se ne zamaraju simbolikom i umjetnošću i koji se striktno – zapravo dva-tri puta tjedno riskirajući život – drže biblijske po(r)uke, ili su „pravi kršćani“ oni koji su ipak razborito selektivni, a jako im je važno da u javnom prostoru bude što više kršćanskih/katoličkih simbola? Jesu li članovi Holiness Church of God in Jesus Name iz Južne Karoline, inače sve sami pošteni i lojalni američki državljani, ili članovi Rock House Holiness Church iz Alabame zastranili ili su baš oni autentični sljedbenici Isusa Krista? Ili su to članovi Katoličke karizmatske zajednice Srca Isusova i Srca Marijina iz Tolise ili zajednice Dobri pastir, koja „djeluje uglavnom u sjevernom dijelu Hrvatske, no članova ima po cijeloj državi“? Koliko bi se današnji vjernici mogli razumjeti s prvim kršćanima, i koliko se današnji vjernici razumiju jedni s drugima? I, na koncu konca, da se vratim na početak, treba li religija imati zadnju riječ kad je tumačenje Ustava laičke države u pitanju?
