Pročitano
Adams, Jessica: Tom, Dick i Debbie Harry

Amis, Martin: „Strijela vremena“

Ampuero, Roberto: Grčke strasti

Aridjis, Chloe: Knjiga oblaka

Baretić, Renato: Osmi povjerenik

Berlinski, Mischa: „Terenski rad“

Boell, Heinrich: Biljar u 9.30

Böll, Heinrich: Gdje si bio, Adame?

Böll, Heinrich: Gledišta jednog klauna

Brink, Andre: Pravo na žudnju

Brown, Dan: Velika obmana

Bukowski, Charles: Najljepša žena u gradu

Bulgakov, Mihail: Majstor i margarita

Carroll, Lewis: Alica u zemlji čuda

Cheek, Mavis: Seksualni život moje ujne

Cheek, Mavis: Napredak Patricka Parkera

Chevalier, Tracy: Djevičanski plavo

Chevalier, Tracy: Gospa i jednorog

Coelho, Paulo: Aleph

Coelho, Paulo: Alkemičar

Coelho, Paulo: Đavo i gospođica Prim

Coelho, Paulo: Jedanaest minuta

Coelho, Paulo: Preljub

Daswani, Kavita: U ime udaje

Englander, Nathan : Ministarstvo posebnih slučajeva

Etxebarria, Lucia: Ljubav, znatiželja, prozac i sumnje

Etxebarria, Lucia: O svemu vidljivom i nevidljivom

Eugenides, Jeffrey: Bračni zaplet

Ford, Jamie: Hotel na uglu gorkog i slatkog

Fortes, Susana: Čekajući Roberta Capu

Giffin, Emily: Bez djece, molim

Hamilton-Paterson, James: Kuhanje s Fernet Brancom

Heller, Joseph: Kvaka 22

Hofmann, Corinne: Bijela masajka

Hofman, Corrine: Povratak u Barsaloi

Hornby, Nick: Kako biti dobar

Houellebecq, Michel: Elementarne čestice

Houellebecq, Michel: Lanzarote i drugi tekstovi

Houellebecq, Michel: Karta i teritorij

Houellebecq, Michel: Mogućnost otoka

Houellebecq, Michel: Platforma

Houellebecq, Michel: Širenje područje borbe

Hui, Wei: Vjenčanje s budhom

Hui, Wei: Šangaj baby

Jian, Ma: Crvena prašina

Jong, Erica: Strah od pedesete

Kundera, Milan: Identitet

Kundera, Milan: Knjiga smijeha i zaborava

Kundera, Milan: Nepodnošljiva lakoća postojanja

Kundera, Milan: Oproštajni valcer

Kundera, Milan: Smiješne ljubavi

Kundera, Milan: Šala

Kušan, Ivan: 100 najvećih rupa

Llewycka, Marina: Kratka povijest traktora na ukrajinskom

Lodge, David: Misli ...

Magnus, Ariel: Kinez na biciklu

Mailer, Norman: Američki san

Malamud, Bernard: Pomoćnik

Marai, Sandor: Kad svijeće dogore

Marias, Javier: U boju sutra na me misli

Markovits, Anouk: Zabranjena sam

Mian, Mian: bombon

Miller, Henry: Rakova obratnica

Mirabeau: Laurine ljubavne vježbe

Moore, Susanna: Rezovi

Murakami, Haruki: Kafka na žalu

Murakami, Haruki: Lov na divlju ovcu

Murakami, Haruki: Moj slatki Sputnik

Murakami, Haruki: Norveška šuma

Murakami, Haruki: Južno od granice, zapadno od sunca

Murakami, Haruki: Kad padne mrak

Murakami, Haruki: Pleši pleši pleši

Murakami, Haruki: Tvrdo kuhana zemlja čudesa & kraj svijeta

Musso, Guillaume: Što bih ja bez tebe?

Nadas, Peter: Divna povijest fotografije

Nicholls, David: Jedan dan

Nin, Anais: Djeca Albatrosa

Nothomb, Amelie: Biografija gladi

Nothomb, Amelie: Strah i trepet

Obermannova, Irena: Priručnik za neposlušne žene

Palmer, Lilly: Sve zbog dugog nosa

Pamuk, Orhan: Zovem se crvena

Pamuk, Orhan: Muzej nevinosti

Paasilinna, Arto: Dražesno kolektivno samoubojstvo

Paasilinna, Arto: Godina zeca

Peixoto, Jose Luis: Knjiga

Perišić, Robert: Naš čovjek na terenu

Pilić, Zoran: Krimskrams

Popov, Alek: Misija London

Reed, J.C.: Predaj se ljubavi (knjiga prva)

Rudan, Vedrana: Uho, grlo, nož

Shalev, Zeruya: Ljubavni život

Sa, Shan: Igra go

Sa, Shan: Carica

See, Lisa: Snježnica i tajna lepeza

See, Lisa: Zaljubljena Peonija

Segal, Erich: Muškarac, žena i dijete

Shute, Nevis: Grad kao Alice

Tajder, Ana: Od barbie do vibratora

Tajes, Claudia: Seksualni život ružne žene

Trueba, David: Četiri prijatelja

Updake, John: Udaj se za mene

Vallvey, Angela: Lov na posljednjeg divljeg muškarca

Vargas Llosa, Mario: Jarčevo slavlje

Vargas Llosa, Mario: Pripovjedač priča

Vargas Llosa, Mario: Raj iza drugog ugla

Vargas Llosa, Mario: Teta Julia i piskaralo

Vargas Llosa, Mario: Vragolije zločeste curice

Vuković Runjić, Milana: Ulica nevjernih žena

Waltari, Mika: Stranac na imanju

Ying, Hong: K: umijeće ljubavi

čitam, mislim, pišem ...

12.04.2019., petak

Jose Luis Peixoto: Knjiga

Knjiga zanimljivog i naizgled neoriginalnog naslova. Podijeljena je na dva dijela. U prvom, puno duljem (i zanimljivijem) pratimo stanovnike jednog gradića u Portugalu, u doba velikih migracija prema Španjolskoj i, najviše, Francuskoj. U središte priče polako dolaze Ilidio i Adelaide, tinejdžeri koji se zaljubljuju i čije živote pratimo. Njih život spaja, razdvaja, spaja, a svemu tome svjedočimo čitajući ovaj zanimljiv i nestandardan stil pisanja, koji mi se jako svidio. Traži pažnju, ali uzvraća slikama i doživljajima, osjećajima. Drugi dio je nešto drugačiji, kao dodatak koji je potreban da završi priču, da pruži odgovore iz prvog dijela. Ne volim puno opisivati i otkrivati sadržaj, jer otkrivanje je jedan od privlačnijih elemenata čitanja. Otkrijte sami.
U svakom slučaju, knjiga je užitak čitanja.


Početak:
„Majka je stavila knjigu u sinove ruke. Kakav misterij. Dječak nije mogao ni zamisliti čemu služi taj predmet koji drži u rukama. Htio ga je pomirisati, ali dvorišna vrata bila su otvorena, svjetlost je prodirala, vani je sve vrvjelo od života. Dječak je imao šest godina, pažnja mu je odlutala, popustila, ali nije izgubio zanimanje za knjigu, samo ju je prestao proučavati kao predmet i počeo ju je gledati na mnogo apstraktniji način, kao namjeru, kao sjenu jednog čina.“

Završetak:
„Svitanje se od tame razlikuje samo po onome što mu je prethodilo i po onome što zamišljamo da će uslijediti, po onome prije i onome poslije. Zahvaljujem ti što si pristao da se ova knjiga pretvori u tebe i zahvaljujem ti na velikodušnosti što si se pretvorio u nju, zahvaljujem ti na svjetlosti koja ulazi kroz ovaj prozor i na svemu što me sačinjava, zahvaljujem ti što si mi dopustio da postojim, zahvaljujem ti što si me doveo do posljednje stranice i što si sa mnom došao do posljednje riječi. Da, ti i ja znamo, ovo: beznačajnost, komadić ništavila, unutrašnjost slova o. Ali to će se zbiti tek za neko vrijeme. Zasad iskoristimo to što smo još ovdje.“



Citati
„Ilidio je znao da je taj čovjek otac njegove majke i bojao ga se. Ostali su se dječaci smijali, prepričavali zgode, čak se i Ilidio mogao smijati, mogao ih je slušati i pretvarali se, ali bilo ga je strah. Bio je mračan i morbidan taj strah, prenijela mu ga je majka. On nije znao da mu je majka prenijela strah, a ni majka to nije znala, nije čak znala ni da se strah može prenositi očima. Mislila je da su slike kojih se sjećala zatočene u njoj, činilo joj se da je ona sama poput zatvorene kuće u kojoj se te slike stalno vrte.“

„Počeo se odijevati. Ilidio je bio siguran da je Adelaide osjećala išlo što i on, baš isto kao i on. Oni su bili dvoje ljudi na svijetu s istom sudbinom i istim osjećajima. Uvjerio se u to gledajući je u oči. Ponekad, kad su mogli, bacali su se jedno na drugo, gušeći se od gladi. Provodili vrijeme zajedno, ushićeno se stišćući, što je llidio naučio zadržavati u sjećanju. Bili su to kratki trenuci, ali, pribrajajući se i nakupljajući tijekom godina, bili su to sati. llidio i Adelaide ispreplitali su se. Osim toga, razumjeli su se, u isto bi se vrijeme nasmiješili.“

„Pošli bi zatim hodnikom u kojem je uvijek bila zima i stizali u sobu s pisaćim stolovima. Tada bi udata žena rukama i nogama obujmila Galopima. Htjela mu je progutati usta. Usredotočena na dlanove, vrat, ramena, grudi, naslanjala bi se na pisaći stol, sjela bi na njega. U jednom brzom trenutku udata žena spustila bi desnu ruku do Galopimovih hlača, znajući da će pronaći tvrdu izbočinu, ublaženu tkaninom. Raskopčala bi mu hlače i prije nego što će ga dodirnuti znala je da će osjetili kako pulsira, kao da raste. Ne bi ga dugo držala, jer je bila nestrpljiva, žurilo joj se.
Suknje podignute iznad pojasa, u najpožudnijim danima skinula bi gaćice i stavila ga u sebe. Tako ispunjena, disala bi drukčije. Za nekih drugih dana, također požudnih, spuštala bi gaćice i ostajala raširenih nogu, raskrečena, čekajući trenutak. Taj je trenutak bio satkan od nemogućeg. Zatim bi, tako ispunjena, kao da umire, osjećala golemu Galopimovu veličinu, divovsku. On bi ju držao za noge koje su bile bijele, nisu vidjele sunca. Rukama bi joj obuhvatio noge, široka bedra, bijelu površinu kože. I imao je dovoljno snage da je odvede do ruba smrti. Udata žena osjećala je da bi je mogao ubiti ako nastavi. A on je nastavljao, još snažnije, dublje, i ona je osjećala da bi je mogao ubiti ako nastavi. A on je nastavljao.“

„Riječi me pogađaju u neku vrstu srca. Majka svom snagom uhvati Ilidijevu ruku, ispreplete prste među njegove prste. Njihove ruke oblikuju uplašenu hobotnicu što se hrani od grabežljivca koji se može pojaviti iz bilo kojeg smjera. llidio plaho pokušava zadržati uspravan pogled. Majka kaže da je žena koja kiše i kašlje kao i drugi. Cosme proviri kroz vrata sobe preko Ilidijeva ramena, želi vidjeti moju reakciju, želi zadržati sliku toga trenutka. Osjećam kako mi se lice rastapa. Čelo mi curi oko očiju, nos i usta cure mi preko brade. Majka mi kaže da su umorni od skrivanja, da nitko od njih više nema godine za to. I stanu čekati. Ne znam koliko dugo traje ta tišina. Cvrčci.“




- 09:53 - Komentari (0) - Isprintaj - #

02.04.2019., utorak

Andre Brink: Pravo na žudnju

Ruben je muškarac koji je prešao 60-u, živi sam u kući zajedno s kućnom pomoćnicom i duhom kojeg nikada nije vidio. U kuću useljava podstanarka, Tessa, djevojka dvostruko mlađa od njega. Nema tu zapleta, napetosti i nepoznanica. Sve je jasno k'o dan. Ruben se zaljubljuje u Tessu, a Tessa u njega ne. Ali u njemu vidi ono što njoj treba: postojanost, sigurnost, mir. Ljubav. Ona je svjesna njegove zaljubljenosti, ali ne trudi se niti ga zaštiti od svojih ljubavi i avantura, kao niti od sebe same. Opušteno mu se pokazuje, pomalo koketira, paše joj njegova pažnja, briga ..... Oboje su svjesni njegove boli i patnje i muke dok prati njezin život i sve što se događa, sve u čemu ona uživa, a njemu to dopušteno nije.
On ne želi prekinuti, jer, ipak, voli, svjestan da nijednu drugu ženu neće moći tako blizu imati.
Ni ona ne želi prekinuti jer joj on daje sigurnost i mir, ali daje joj i ljubav, ljubav koju u svojim vezama i avanturama ne želi pronaći.
Skoro pa savršena emocionalna sado-mazo priča.
Knjiga je skoro pa predivna, da nije tako gorka tema. Tko je to doživio, to emocionalno parazitiranje, iskorištavanje, jako će se dobro prepoznati. Predivan je stil, pisanje koje te goni na čitanje. A od prvih stranica, znamo završetak, iako se nadamo... uvijek se nadamo.


Početak i uvod:
„U ovoj kući ima duhova. Zato je i bila tako jeftina kad smo je kupili, davno, prije skoro četrdeset godina ili točnije prije trideset godina i četiri mjeseca. Duhovi još nisu bili u modi. S kućom smo u inventar dobili duh Antje iz Bengala i Magrietu Daniels, ženu u ranim tridesetim, koja je vodila kućanstvo. Ona se brinula o meni nakon smrti Riane, nakon svih tih godina, nakon rođenja naših sinova i gubitka moje kćeri, u dugom sutonu koji dolazi iza sreće i nesreće, krivnje i nevinosti, kad više nema nade, niti iznenađenja, niti novog mjeseca, tek pejzaž duha jednoličan kao beskrajne ravni Kalaharija moga djetinjstva; ničega osim kaotičnih uspomena koje noću podmuklo bude iz sna. Ona se naravno brinula i za Antje iz Bengala, nesretnu žrtvu nasilnog ljubavnika i gospodara iz ranih dana holandske kolonizacije Capea.“

The End:
„ ... vratio sam se s verande u rtadnu sobu i zauzeo mjesto za pisaćim stolom. A na njemu, na gomili knjiga koje sam spasio od vatre, koju je nehotice zapalila Tessa, našao sam na vidnom mjestu izložen mali prsten s pupka, koji je bio izgubljen, s pravim rubinom blistavim kao kapljica krvi. Moja žudnja ostala je neutažena.


Citati:
„Kad je ušla u moju radnu sobu prošle noći, bilo je već kasno. Već tjedan dana nije izlazila navečer. Imala je tamne podočnjake.
»Moraš mi reći što te muči«, rekao sam.
Kao uplašena djevojčica, došla je tražiti utjehu u mom naručju. Na kraju smo se našli na kauču. »Molim te, voli me«, rekla je, »Nikad me nemoj prestati voljeti.«
»Odakle odjednom toliko osjećaja?« zapitao sam.
»Trebam te Rubene«, šapnula mi je na uho.
Krivo sam to shvatio. Vjerovao sam da misli na seks. Počeo sam joj skidati bluzu, a onda sam se sagnuo da ju poljubim u slatki pupak, s kojeg su već nestali tragovi prstena.
Nije se pokušavala braniti, samo je upitala glasom koji se pretvorio skoro u šapat. »Stvarno to želiš?«
»Molim te, nemoj reći ne.« Ovog puta, osjetio sam, ovog puta će se konačno dogoditi.
Nastavio sam skidati što je ostalo na njoj. Činilo mi se kao da se nalazim pred krajolikom koga sam jednom primijetio u snu. Nisam jedino bio siguran jesam li taj san usnuo ranije ili ga se sada sjećam ili ga snivam sada, a sjećat ću ga se kasnije. Promatrao sam ju i kroz misli su mi prolazile riječi: izložiti, ogoliti, razotkriti, otkriti. Sjetio sam se krilatica Montaignea za koga su riječi otkriti i izmisliti bile sinonimi. Naš kontinent je samo izmislio drugi kontinent. Ovo je bio moj novi svijet, moj izum.
Potpuno se ukočila pod mojim rukama. Sklopila je oči. Nisam bio sasvim siguran, ali mi se pod slabašnim svjetlom pričinilo kao da suze svjetlucaju pod njenim trepavicama. Kao da me je netko udario u trbuh.
»Što nije u redu?«



„Prilično rano došao je po nju automobil pun mladih žena. Odvezle su se u sumrak, kao stablo puno ptica koje cvrkuću.“


„To nije baš pravedno s moje strane. Tessa ne krije što radi. Ništa nije pokušala sakriti od mene. Ničega se ne srami. Naprotiv, kad god imamo vremena, s dirljivom iskrenošću priča o svom životu, kao da je naša bliskost, do koje je došlo u bolnici i nakon toga, uklonila posljednju prepreku između nas. Što sam ja njoj? Otac ispovjednik, osoba kojoj se povjerava, suučesnik? Ne postoji riječ za to. Ona zna kako ne pokušavam zanijekati potrebe svoga tijela, kao ni ona sama. Međutim, prihvatila je činjenicu, kao da se samo po sebi podrazumijeva, da neću preći granice, koje smo s mukom uspostavili. Kad Magrieta nije kod kuće, po kući se šeta samo u majici i gaćicama. Ništa ne ukazuje da me želi provocirati ili zadirkivati. Čini mi se, nadam se, kako je to prije svega dokaz povjerenja. Znala me je poljubiti, priviti se uz mene,. Nazvati dragi ili ljubavi moja. Više puta je zaspala na starom kauču u radnoj sobi, s glavom u mom krilu. Jednom prilikom, s osmjehom je primijetila moju erekciju, koju nisam mogao izbjeći i laganim dodirom ruke mi to dala na znanje, jer je pretpostavljala, jer je znala kako ništa ne mogu očekivati, niti zahtijevati.“


„Ustvari, ni ne želim znati. Međutim, kad po njezinom običaju počne pričati o tim stvarima, ja ju nemam snage zaustaviti. Boli me kad saznam, pa ipak više volim znali što se događa nego živjeti u neznanju. S druge strane, njezino povjerenje mi godi i njena spontanost me ponekad dira.“


„Ništa od svega toga nije ostalo. Sva patnja, užitak, strah, je li to samo iluzija? Ostale su samo bešćutne kosti. Gle, kako si lijepa ljubavi moja. Gle, kako si lijepa među uvojcima kose, oči kao u košute, usne kao grimizna vrpca, govor tako ljubak, tvoje sljepoočnice kao šipak koji viri kroz uvojke. Tvoje grudi kao blizanci koji pasu nasred polja ljiljana. Moja sestro, moja ženo, ti si ograđeni vrt, zatvoreni izvor, zapečaćeno vrelo. Neosvojiva si, van moga dosega. Taštino svih taština, prozbori propovjednik - sve je taština. Ili je možda krivo rekao. Možda se čudo ne može pokoriti. Zato što je izloženo raspadanju, zato što je smrtno, zato što ništa nije trajno osim kostiju. Zauvijek je sve nestalo, ovdje i sada. Ništa se ne može usporediti sa sjećanjem ljubavnika.
Ovako dalje ne ide. Postajem sam sebi čudan, dosadni starkelja. Pokušavam se koristiti riječima da bih kao crv prodro do čiste realnosti koju predstavljaju kosti. Koliko te samo volim, ljubljena moja. Ali, opasna je ta ljubav koju ti nudim. Ne slušaj me. Kloni me se. Požuri, ljubljena, budi kao gazela gore u planini mirisnoj od začina. Evo ga! Opet sam počeo. Požuri, ljubljena!“






- 12:49 - Komentari (0) - Isprintaj - #

08.03.2019., petak

Michel Houellebecq: Lanzarote i drugi tekstovi

Lanzarote sam pročitao, klasična muškaračka H-ova priča. Kratka, čitljiva, bez iznenađenja. Ove druge tekstove sam nešto pročitao, nešto preletio, a nešto preskočio. Jedino me tekst o Preveru zainteresirao, rekao bi i da mi je otvorio oči jer sam Prevera idealizirao dugo vremena.


Jedan nezanimljiv, a tipični citat:
„Kako bismo izbrisali taj trenutak neugode, razgovarali smo o Španjolkama. Složili smo se oko zaključka da je vrijedilo voditi ljubav s njima. Ne samo što vole seks, nego često imaju i velike sise, ali su općenito dobre cure, bez komplikacija i priča, za razliku od Talijanki koje su toliko uvjerene u vlastitu ljepotu da od nje postaju nejebive, usprkos izvrsnim početnim preduvjetima. Taj nas je bezazleni razgovor doveo do deserta - rožate s cimetom nakon čega smo popili anisovac.“


Što se eseja o Prevertu tiče, evo jedan njegov dio:
„Uostalom, kad pjesnik toliko uroni u život, u stvaran život svog doba, ne bi bilo pravedno da ga prosuđujemo prema posve stilističkim mjerilima. Ako Prevert piše, znači da želi nešto reći; to mu služi na čast. Nažalost, to što on želi reći bezgranično je glupo; katkad izaziva mučninu. Postoje lijepe gole djevojke, buržuji koji krvare kao svinje kad im se prereže vrat. Djeca su simpatično nemoralna, probisvijeti su zavodnici i muškarčine, lijepe gole djevojke daju svoja tijela muškarčinama; buržuji su stari, debeli, nemoćni, okićeni Legijom časti a žene su im frigidne; župnici su gadljive stare gusjenice koje su izmislile grijeh da nam ne daju živjeti. Sve je to poznato; čovjek može preferirati Baudelairea. Čak i Karla Marxa koji, barem, pogađa metu pišući da je »svete trnce vjerske ekstaze, viteškog entuzijazma i petparačke sentimentalnosti trijumf buržoazije utopio u ledenim vodama egoistične računice«. Inteligencija ni po čemu ne pomaže pisanju dobrih pjesama; međutim njome se može izbjeći pisanje loših. Jacques Prevert je loš pjesnik prije svega zato što je njegova vizija svijeta plitka, površna i pogrešna.“


- 13:49 - Komentari (0) - Isprintaj - #

22.02.2019., petak

J.C.Reed: Predaj se ljubavi (knjiga prva)


A što reći, klasični laganini erotski roman. Ništa više od toga. Frapira količina mokrih gaćica i lakoća ovlaživanja istih.


Početak:
„Sjedila sam u baru i pijuckala drugu margaritu. Moja uska suknja do koljena ovlaš je dodirivala susjedni prazan barski stolac, a prsti lupkali po bedru u ritmu glazbe koja se čula iz nevidljivih zvučnika.“
Svršetak:
„Možda me ona još ne voli, ali jednog će me dana možda zavoljeti — jednom kad shvati da mi nikad nije bila namjera povrijediti ili iskoristiti je.“


Citatići:
„Pogledala sam njegovo lice. Na jarkom jutarnjem svjetlu koje je dopiralo kroz prozor izgledao je mlađi no sinoć, ali jednako arogantan. Božanstvene usne izvile su mu se u najčarobniji osmijeh koji sam ikad vidjela. Osmijeh od kojega gaćice same padaju, tako bi ga Sylvie opisala. Problijedila sam shvativši. Jesam li spustila gaćice za njega?
Promatrao me je s blagom zabavljenošću u svojim očima-žeravama nalik tamnoj paprati prekrivenoj tankim slojem opalne maglice. Promatrao me je tako da sam imala osjećaj da vidi kroz moje tijelo ravno u moju dušu. Nikad se ranije ni sa kime nisam tako osjećala. S druge strane, nikad dotad nisam upoznala nekog taka uzbudljivo zgodnog, ali za sve postoji prvi put.“

„Tajanstveni tip nije pošao za mnom iz kuhinje. Osjetila sam tračak kajanja grabeći prvu košulju i suknju koje sam pronašla u ormaru i zatvarajući se u majušnu tuš kabinu kako bih se prije odlaska na posao na brzinu istuširala. Promotrila sam se u zrcalu. Moje oči boje lješnjaka bile su okružene tamnim podočnjacima. Smeđa kosa bila je raskuštrana, jednako kao i njegova, samo što meni nije pristajala tako dobro kao njemu. Koža mi je izgledala bljedunjavo, ali je zračila onom rosnom svježinom koja je posljedica samo dugog spavanja ili post-koitalnih hormona. Nisam se morala pitati odakle mi ta svježina jer dobro se naspavala nisam, to nikako, pa me je to samo dodatno razbjesnilo.“

„Mayfield Realties se nalazio na šezdesetom katu Trumpova tornja. Dizalo je zazvonilo i ispljunulo me u srdačan i svijetao prostor u koji sam se odmah zaljubila. Debeli sagovi boje burgundca progutali su buku mojih potpetica dok sam hodala prema visokoj brineti koja je tipkala po svom računalu za staklom ograđenom recepcijom. Bila je besprijekorno odjevena u uski kombinezon čokoladno smeđe boje i cipele s potpeticama od petnaest centimetara u kojima su njezine već ionako duge noge izgledale duge do neba. Sjajilom naglašena usta skretala su pozornost s njezina strogog konjskog repa i davala joj dojam eteričnosti. Podigla je pogled, nasmiješila se i pokazala desno od sebe na bijele kožne stolice stopljene sa zidom u pozadini.“

„Nekoliko minuta kasnije stigao je Sean. Promatrala sam ga nekoliko sekundi prije no što me je opazio i laganim korakom prišao stolu. Bio je malo niži od tajanstvenog tipa, s tamnoplavim uvojcima koji su me se kovrčali iza ušiju i očima boje lješnjaka za koje bi čovjek umro.“
„Recepcionarka se nasmiješila. Imala je tridesetak godina, blistavu maslinastu kožu i kosu sjajnu za umrijeti.“

„Njegov je glas zvučao kao satenska svila koja mi miluje kožu, baršunasto meka i raskošna.“

„Jettove usne izvile su se u osmjeh od kojega gaćice same padaju. ... Pogled mi se spustio na njegove usne, tako blizu mojih, i osjetila sam kako mi topla bujica namače tanku tkaninu gaćica.“

„Već se uzbudio i njegova je erekcija bila posve vidljiva ispod tanke tkanine. Spustila sam bokserice niz njegove bokove i gledala kako se njegov impresivan, tvrdi ud trza. Na dnevnom je svjetlu izgledao još veći, nabrekla glatkog glavića, spreman odvesti me u raj užitaka. Morala sam samo zatražiti. Prešla sam prstima niz njegovo nabreklo spolovilo i zadrhtala kad je potmulo zastenjao.
— Brooke. — Ovlažio je raskošne usne i očima pratio svaki moj pokret, promatrajući me tako intenzivno da mi se spolovilo zažarilo.
Željela sam polizati svaku kapljicu s njegove glatke kože. Polako sam ga držala s obje ruke i spustila usta na debeli glavić, duboko ga usisala. Zadrhtao je u mojim ustima i iz grla mu se oteo seksi potmuli štropot.
— Želim znati kakav imaš okus — šapnula sam, ponavljajući riječi koje mi je uputio kad mi je zaronio glavu među noge uz jezero.
Pustila sam ga iz usta, licnula procijep na vrhu njegova uda i ponovno ga usisala, sporo palucajući jezikom po širokom glaviću. Prodahtao je moje ime, ponovio ga. Zvuk njegova glasa toliko me je napalio da sam ga željela gurnuti na leđa i zajahati, nabiti se na njegovo tvrdo spolovilo i zahtijevati vrhunac kojemu smo se oboje približavali.
Ne još.
Nisam ni približno gotova s njim. I nadalje ga promatrajući, ignorirala sam vlastite potrebe kupajući se u njegovoj požudi. Očajnički je prostenjao i odmaknuo se nekoliko centimetara od mene. Nabreklo spolovilo se trzalo u mojim rukama. Zatvorio je oči i trbuh mu je potresao duboki drhtaj.“


„Istinu govoreći, nisu mi trebali njegovi komplimenti. Bila sam spremna spustiti gaćice za njega već kad bi mi se nasmiješio, što je značilo da osmijeh od kojeg gaćice same padaju nije mit.„


Oznake: erotika


- 21:02 - Komentari (0) - Isprintaj - #

02.01.2019., srijeda

Susanna Moore: Rezovi

Jako dobar krimić s malkice erotike. Dobre erotike. I s tako teškim i nevjerojatnim završetkom da sam buljio u zadnje stranice ne vjerujući ……….
Glavna junakinja je profesorica književnosti, koja, jedne večeri, u noćnom lokalu, posvjedoči intimnom činu dvoje neznanaca. Od kojih jedno ubrzo biva okrutno ubijeno …… i tu kreće sjajan zaplet i sjajna priča.


Prva rečenica:
„Obično sa svojim studentima ne odlazim na piće.“

Posljednja rečenica:
„Ona zna cijelu pjesmu.“


Zanimljivi ulomci:
„Primijetila sam: kad se žena odvaži reći muškarcu što želi da joj radi, šansa da će joj posvetiti pažnju proporcionalno se smanjuje što je muškarac 'sredovječniji' i uvjereniji da je 'dobar'. Zato je lijepo spavati s mladićem. Možeš mu reći: daj ovo, daj ono, dragi. A on neće izgubiti strpljenje, neće se uvrijediti, ni prestrašiti. Bit će zahvalan. I poslušan. Muškarci koje su u mladosti zavele starije žene, najbolji su u krevetu, slažemo se Pauline i ja.“


„Tirkizno plave slip gaće, pomalo izblijedjele, u ukrugu Rockland prečesto peru veš, nježno dignuta jaja i pospremljena laganim trzajem ruke, crne čarape, bijela košulja. Sad mu kravata sa žutim prugama ne treba. Podigao je kravatu da bi poravnao rubove, uredno je složio i zatim je, nezadovoljan, protresao, presložio i pažljivo spremio u džep sakoa. Stavio je jednu nogu na stolac da bi zavezao vezice. Uzeo je pištolj s police nad kaminom i spremio ga u kožnu futrolu, na kojoj nije bilo karte lrske i zakopčao je oko gležnja. Sve je to obavio brzo, glatko, bez prenemaganja….“


„Znaš", reče zaneseno, “svakog muškarca s kojim sam se ševila pamtim po tome koliko je uživao. Ne po tome koliko sam ja uživala.“


- 21:30 - Komentari (0) - Isprintaj - #

19.12.2018., srijeda

Ma Jian: Crvena prašina

Veći dio knjige je putopis autora kroz Kinu, što je izuzetno veliki poduhvat. NIje to neko napeto štivo i nema tu nekih zanimkjivih događanja, ali slike koje čitamo dosta vjerno prikazuju Kinu i njezine stanovnike. Glavni i najupečatljiviji dojam Kine je: siromaštvo. A nakon toga: komunizam i nedemokracija. Putovanje se zbivalo 1986. godine.
Zanimljivo je bilo čitati knjigu i na GoogleMaps-u pratiti putovanje.


Početak:
„Lani, u proljeće 1981. godine, moja radna jedinica me je, iz bloka spavaonica za osoblje, preselila u jednu kućicu u Ulici Nanxiao. Kućni broj: 53“

Završetak:
„U Peking? Ideš studirati? Pa to je divno! Peking je ogroman grad, Vidjet ćeš puno novih stvari. Život će ti se promjeniti, I ja tamo živim, u maloj kući u Ulici Nanxiao, na kućnom broju 35.“



Neki citati:
„Daoisti vjeruju da su budizam, daoizam i konfucijanizam tri staze do istoga cilja. Nije važno koju ćeš stazu izabrati, kojom od njih ćeš krenuti kroz oblake, sve one vode u modro nebo. Meni je daoizam ipak najzanimljiviji. Nema bogova koje valja štovati, nl pravila kojih se valja pridržavati. On uči da je čovjek dio prirode i da je osuđen na život stalnih mijena, jer su yin i yang neodvojivi i prate jedan drugoga kao što noć prati dan. Uči nas da ne gubimo vrijeme, da se ne borimo i grčevito držimo, već da se prepustimo sudbini i živimo pomireni sa svijetom.“
Da, ljudi gube vrijeme na međusobnu borbu, a pravi je neprijatelj zapravo vrijeme.“


„Promatram jednu ženu kako, komadom kruha koji drži u ustima, hrani bebu. Pitam je koliko djece ima.
-Nijedno – kaže, gledajući stazu iza mojih leđa.
- Ovo onda nije tvoje? – kažem, pokazujući bebu u njezinu naručju.
- Ne računa se, djevojčica je. – Bebina usta umrljana su raskvašenim tijestom.“


„Sit sam suhih ravnica. Zemlja je ovdje toliko ravna da se ne možeš uhvatiti ni za što, čak ni za vjetar.“


„Tržni je dan. Staza je blatnjava od rastopljenog snijega. Svinje, ovce, psi i bicikli otimaju se za prostor. Čovjek koji prodaje otrov za štakore izložio je gomilu mrtvih glodavaca da dokaže da je tekućina koju prodaje djelotvorna. Čovjek koji vadi zube izložio je i hrpu zuba da pokaže svoju zubarsku vještinu. Nervozno se ogledava. Sumnjam da u hrpi zuba koju je izložio ima i psećih i svinjskih. Jedna djevojka prolazi noseći u rukama rolicu koja se puši. Previše mi je neugodno pitati gdje ju je kupila pa hodam za njom.“


„Dobro, pa baš ti i mogu, reći, ja ti - kako bih to rekao - ja vadim spirale. Siromašnima dajem popust.“
- Kakve spirale?“
- One koje stavljaju ženama nakon prvog poroda. Ja im pomažem da ih izvade.“
- Imaš li kakvu medicinsku naobrazbu?“
- Ne, ali nitko još nije umro. Neke žene malo krvare, ali nakon nekoliko dana im bude dobro. Prvo sam izvadio spiralu svojoj ženi, onda je ona to rekla prijateljicama i ubrzo su sve u selu htjele povaditi svoje. Puno sam zaradio, ali onda me je netko prijavio službeniku za planiranje obitelji i morao sam pobjeći.“


„Wang Ping i ja svaki dan provodimo zajedno, šećemo plažom i razgovaramo, i moji osjećaji prema njoj bujaju poput graha što ga je njezina majka ostavila da proklija u loncu pored kuhinjske peći. Volim vidjeti kako joj se lice mijenja kad se smije. lice joj je bezizražajno, kao i inače, no ima sladak nosić koji odvlači pozornost od praznoga pogleda, pa djeluje zabavno i inteligentno. Samo jednom, dok priča o svojim planovima da studira u inozemstvu, pogled joj nakratko živne, zaleprša. poput ptice koje pokušava sletjeti. Veoma je okretna i sposobna. Kada jedne noći dva policajca dođu u kuću provjeriti moje osobne dokumente, otjera ih sa nekoliko uljudnih riječi i oni me više ne gnjave.“


„Kada ih zamolim da izađemo da ih slikam, svi zastanu kao paralizirani. Direktor me povlači u stranu i šapće. ,,Nikada ne fotografiraju jedni druge. Zar niste primijetili da u logoru nema zrcala?“
„Drug novinar nam je iskazao poštovanje. Trebali bismo mu dozvoliti da nas fotografira.“ Staru Wu mahne rukom i svi se vraćaju u svoje sobe i presvlače u najbolju odjeću. Staru Wu nema stopala, no gura batrljke u stare cipele i, oslanjajući se na stol, ustaje.
Vani i dalje rominja kiša. Jedna pokisla kokoš istrči iz kokošinjca.
Svi pomažu iznijeti jednu staricu. iz njezine sobe i češljaju je. Trideset izobličenih lica zuri u objektiv, iz očiju im vrišti poziv u pomoć. Žene začešljavaju kosu unatrag. Direktor mi pridržava kišobran iznad glave, meni se ruke tresu. Ne znam što mogu učiniti za te ljude.“



„Trećega dana napokon sam stigao u Bulangshan, planinsko uporište plemena Bulang. Žene u plavim tunikama i crnim turbanima vraćale su se s rižinih polja predući pamuk i tjerajući nogama bizone pred sobom. Oko struka su im se njihale košarice pune kukaca koje su prikupile za večernji obrok. Noćio sam kod seoskog starješine, sekretara Lua. Njegovoj baki je više od osamdeset godina. Kad sam je zamolio da je fotografiram, nasmiješila se i pokazala mi crno obojene zube. Sekretarove dvije kćeri imale su prekrasne oči. Još nisu dostigle dob u kojoj se zubi boje u crno, ali već se znaju držati smjerno pred strancima. Dao sam im dvije grafitne olovke. U kutu sobe opazio sam par tenisica i upitao sekretara čije su. Rekao mi je da ih nosi kad odlazi na sastanke u gradski komitet.“


„Lako je biti dobar kad si siromašan.“






- 22:29 - Komentari (0) - Isprintaj - #

16.12.2018., nedjelja

Mika Waltari: Stranac na imanju

Life sucks. To je poanta ove knjige u dvije riječi. Nije loša za čitanje, al da ježivot zajeban, znam i bez nje.


Prva rečenica:
„Proljeće je svojim nježnim zelenilom već zaogrnulo škrt sjevernjački krajolik, kad je stranac u predvečerje prispio na imanje.“

Završetak:
„Pogleda krajolik, što joj se nadsvođen jesenjim nebom širio ispod nogu. Zemlja ne poznaje ni radosti ni jada…. Po tome joj je ona bila slična, dok je tamo skedila, držeći u krilu ljubavnikovu glavu, obasjana prohladnim svjetlom jesenjeg sunca.“

- 20:37 - Komentari (0) - Isprintaj - #

02.12.2018., nedjelja

Peter Nadas: Divna povijest fotografije

NIje mi baš jasno što sam ovo pročitao. Niti mi se dopalo. Srećom da je kratka pa sam ju iz inata otčitao da kraja. Da nisam, ništa ne bi propustio. A evo kako je knjigu na koricama opisao izdavač:
Sudnji dan? Možda najizopačenija pornografija? Ili, ujedno, i jedno i drugo? To sve i još mnogo toga nalazi se u romanu Divna povijest fotografije jednoga od, najzanimljivijih suvremenih mađarskih pisaca Pétera Nádasa. Dinamičan, zabavan i tužan, ovaj je roman neka vrsta suvremene komedije u kojoj svaki lik igra svoju ulogu iz koje stalno pokušava izaći i promijeniti svoju poziciju ali u tome nikako ne uspijeva. …….. Divna povijest fotografije apologija je svim fotografima, svim ljubavnicima, svima onima koji žele ovjekovječiti druge i sebe u kratkim trenucima prolaznosti.

E, vidite, ova knjiga sve to NIJE. I uči nas kako koricama ne treba vjerovati.


Par citata:
Onda se ni nadi ne mogu nadati.“

Jedan tipičan opis krajobraza, napisan u obliku fotografija koji obilježava stil cijele knjige:
Suncem obasjan park promatran s vrata terase, ma nebu okruglasti oblačići.
Nakupljaju se teški olujni oblaci.
Kroz zatvoreni prozor može se vidjeti tek ono što osvijetli munja.
Buktinja je zahvatila golemi hrast.
Na pločicama terase zaustavlja se voda, gusti udarci uvijeih kišnih kapi. Veći dio debla nagorjalog drveta još se vlažnon dimi.
Razvedrava se, lijep zalazak sunca.


Prva rečenica:
Nespretna ptica, helikopter, leti nad krovovima grada koji tone u sumrak.

Posljednja:
Finita la commedia.“


- 20:32 - Komentari (0) - Isprintaj - #

19.11.2018., ponedjeljak

Hong Ying: K: umijeće ljubavi

Knjiga se temelji na istinitim likovima: mladom slobodnom Englezu Julianu i udatoj kineskinji Lin, starijoj od njega nekoliko godina. Radnja se odvija u kineskom gradu u koji je Julian došao raditi i u kojem živi Lin sa svojim mužem (Julianovim poslodavcem). Slatki mali trokut brzo postaje ljubavni.
U predgovoru knjige, autorica se pita:
„... jesu li istočnjačke žene stvarno toliko zavodljive? Jesu li Zapadnjaci uistinu toliko sebični i bahati? Takva pitanja u sebi nose određenu razinu stereotipa, upravo one vrste koja je prouzročila Julianovu propast — vjerovao je da su lstočnjakinje samo med i mlijeko, dok su Zapadnjaci hrabri i snažni.“
Prema onom što sam pročitao, knjiga je pokazala da je ovaj stereotip istinit u slučaju njih dvoje.
A nešto kasnije autorica sama sebi odgovara: „Ako ova knjiga ima ikakvu poruku, onda ona glasi da stereotipi ne samo što su besmisleni nego su u stanju one koji ih šire odvesti u propast.“

Knjiga je napisana iz perspektive Juliana, a bilo bi jako zanimljivo, pa i korisno, pročitati i vidjeti kako je to Lin proživljavala. Naročito kraj priče.
Knjiga nije erotska, iako su neke najave tako najavljivale. Odnosno, ne toliko da bi se roman tako mogao okarakterizirati.

Prva rečenica:
„Dana 6 . srpnja 1937. Republikanska armija napala je Brunete pokušavajući slomiti opsadu Madrida.“
Završetak:
„Lin nije čula njezine riječi. Samo je znala da Svetkovina mrtvih još nije završila.“

Citati:

Iz ovog se vidi Julianova mladenačka bahatost i sebičnost:
„Činjenica da je Lin bila udana žena nije se nimalo doticala njega. Njezin problem, pa neka ga rješava sama. On može samo prihvatiti svaku njezinu odluku. Aferu s udanom ženom nije smatrao moralno upitnim činom. „


„»Da bi mogao usrečiti ženu, muškarac mora uvijek biti snažan. To piše u drevnim kineskim knjigama«, živo je objašnjavala Lin.
»Dakle, svrha seksa je ženin užitak.« Julian se nije mogao načuditi. Prvi put u životu naišao je na seksologiju toliko čvrsto usredoročenu na ženu. Muški šovinizam u kineskom društvu, činilo mu se, zamirao je na pragu ložnice. Unutra se jang morao dovesti u sklad s jinom. Natočivši si još vina, upitao je izravno: »U tom slučaju, koliko si orgazama doživjela danas?«
»Koliko? Žena vješta Umijeću ljubavi ne broji koliko.« Govoreći o vlastitome iskustvu i dalje je zvučala pomalo stidijivo. »Cijeli današnji dan za mene je bio jedan orgazam.« Uzdahnula je kao da se prisjeća nečeg toliko dobrog da to ne može biti stvarno. »Plutala sam poput oblaka što ga vjetar tjera sve više i više prvi put u životu — poput besmrtnice na nebesima. No, dosta priče o tome. Uživajmo jedno u drugome.«


„Ne postoji plementi način da se ubije čovjek.“


i malo erotike:
"Njegov ud bio je ustima, mijesila ga je jezikom, premetala u slini, podjarivala treperave iskre koje su ubrzo izletjele iz glavića. Zamalo je zavrištao, osjećajući kao da mu je, u njezinim ustima, planulo cijelo tijelo. Ta ga je silina doslovno razdirala. Svoje ruke, kao u očaju, zabacila je uvis, a cijela zdjelica joj se divijački trzala. Zazvao je njezino ime. Kao udareno munjom, njegovo tijelo, njihova tijela zajedno, trzala su se i raspadala. "






- 10:31 - Komentari (0) - Isprintaj - #

18.11.2018., nedjelja

Guillaume Musso: Što bih ja bez tebe

Romantični triler s elementima fantastike. Priča o pariškom policajcu Martinu, koji se, slijedeći kradljivca umjetnina, ponovo nađe u Americi, gdje nakon više od deset godina iznova susreće svoju prvu ljubav, Gabrielle. Gabrielle ima dva važna muškarca u životu. Jedan je njezin otac, a drugi njezina prva ljubav. Jedan je slavni policajac, drugi je slavni kradljivac umjetnina.
eh... Gabi .........

Početak knjige
„San Francisco, Kalifomija Ljeto 1995. Gabrielle ima 20 godina. Amerikanka, studentica treće godine na sveučlištu Berkeley.“
Završetak:
„Martin pogleda dragulj posljednji put i svom snagom zamahe prema Pacifiku. Ovo ti šalje tvoj mali, pomislio je upućujuči nijemu misao Archibaldu.“

Citati:
„Archibald tada primijeti da mu se otkucaji srca usporavaju. Čudno, ova sumračna prognoza oslobodila ga je straha: strah od najgorega mnogo je gori od sigurnosti da će se najgore dogoditi. Strah je neprijatelj. Uvijek.“

„I opet ga prožima bolan osjećaj praznine koji ga vraća u onih nekoliko dana koje je proživio toga ljeta, koji ga vraća u Gabriellin zaštitnički zagrljaj, u jedine trenutke kada mu se činilo da je s nekim činio jedno.
Zašto je ljubav tako opojna droga? Zašto ljubeći nanosimo toliku bol?
Pjesmica iz uličnih orgulja vratila ga je na trenutak u stvarnost. Prepoznao je glazbu iz lijepoga Truffautova filma. Sjetio se i naslova pjesme: Vrtlog života. To je istina, život je takav... Čas vrtlog koji nas očara, poput vrtuljka u djetinjstvu. Čas vrtlog ljubavi i pijanstva, dok sanjamo zagrljeni na preuskom krevetu pa doručkujemo u podne jer smo dugo vodili ljubav. Čas razoran vrtlog, siloviti tajfun koji na vuče na dno kad zahvačeni olujom u orahovoj ljusci shvatimo da ćemo se razbiti o val. I da nas je strah.„

„Gledao ju je s tugom. Imao ti petnaest, dvadeset, četrdeset, sedamdeset pet, uvijek je isto: jebena ljubav uništava sve pred sobom jer su trenuci sreće tako kratkotrajni da za njih moraš platiti enormnu cijenu...“

U knjizi autor citira pjesmu Charlesa Aznavoura »De t'avoir aimee«:
„Što mi je ostalo od toga da sam te volio?
Osim riječi bez odgovora
Osim prazna dodira
Osim kože koja žudi za tvojim prstima
osim straha da ću te voljeti i sutra
sve do smrti.“



- 20:34 - Komentari (0) - Isprintaj - #

04.11.2018., nedjelja

Arto Paasilinna: Godina zeca

Dugo sam tražio ovu knjigu, da „nastavim niz“ nakon „kolektivnog samoubojstva“. Možda sam očekivao više, uvijek to bude tako, pa sam pomalo ravnodušan nakon čitanja. No, dobra je to priča, daleko od toga da nije.
Vatanen je novinar kojem u jednom trenutku „pukne film“, odustane od dotadašnjeg života, posla, žene …. i krene sasvim drugim putem. Sa zecom u džepu. Ono što mi maštamo, on je ostvario.


Početak:
„Dva su potištena čovjeka sjedila u automobliu. Kroz zaprašeno vjetrobransko stakio tuklo im je u oči zalazeće sunce. Bilo je oko Ivanjdana, početkom ljeta. A osim sunčanih zraka, pokraj njihovih umornih očiju promicao je finski ljetni krajolik s pošljunčenom cestom. No ta dvojica nisu obraćala pozornost na ljepotu večeri... „

Završetak:
„I ovaj nam posljednji čin pokazuje, kako i sami znamo, da se s Vatanenom nitko ne smije poigravati.“


- 12:43 - Komentari (0) - Isprintaj - #

25.10.2018., četvrtak

David Trueba: Četiri prijatelja


Četiri mladića, četiri dobra prijatelja, kreću na godišnji odmor, na zezanje i razbibrigu. Ludiranja prestaju, odnosno dosežu vrhunac kada, protivno planu, završe na svadbi bivše cure jednog od njih.
E to je za njega bolno jer ju još nije prežalio.
Bedak, to je moj komentar. Što dalje od bivših je jedino ispravno pravilo, isto kao i ono, što dalje od punice.


prva rečenica:
"Uvijek sam sumnjao da je prijateljstvo precienjeno"

posljednje rečenice:
" Slušao sam zvuk vlaka usred snažne ljetne oluje, galop kotača na tračnicama, taj zvuk koji uvijek govori nešto veoma osobno onome tko ga sluša. Pogledao sam Claudija i Blasa pored sebe i shvatio, donekle, što je značilo prijateljstvo. Bila je to prisutnost zbog koje nisi mogao izbjeći da se osjećaš sam, ali koja je činila putovanje podnošljivijim."


zanimljivi citati:

"Nije izgledala kao da se ljuti na mene. Ponekad su žene neshvatljive. Nikad nećemo uspjeti razjasniti njihovu sposobnost za ljubav, ali ni za mržnju. Zato na kraju mi muškarci postanemo shizofreničari. Pretpostavio sam da ona neće ništa učiniti kako bi spriječila da odem, ali gajila je u sebi toliku žudnju da se svidi da nije mogla podnijeti da odem bez dobre uspomene na nju."

"Tvoje jasnocrvene usne otisnute na salveti. Tvoj obris na plahtama. Otisak tvojih stopala u pijesku. Valovi koje tvoje tijelo stvori kad uđeš u vodu. Oblik što ga zadrži haljina koju skineš. Jeka tvoga glasa. Tvoj miris na cvijetu koji si upravo pomirisala. Slika koja se tek sekundu zadrži nakon što se udaljiš od ogledala.
Moj golemi muzej s uspomenama na tebe koji često posjećujem u mašti."

"- Jesi li pijan, Solo?
- To je veoma osobno pitanje. Recimo da sam veseo, a da bih bi oveseo na tvom vjenćanju, ne preostaje mi drugo nego da pokušam zavarati stvarnost uz pomoć bilo koje halucinogene metode.
- Nisi sretan zbog mene?
- Nisam sretan zbog sebe."

- 14:37 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Roberto Ampuero: Grčke strasti


"Neću se vratiti. Nemoj me zvati ni tražiti". Poruka koju jednog dana dobije Bruno od svoje supruge Fabiane, nakon 30-ak godina braka.
I što sad?
A - Zvati i tražiti?
B - Poslušati i čekati?
C - Ne čekati, nego smatrati se slobodnim.
Bruno odabire A i kreće u zanimljivu potragu .......... Simpatična knjiga.


prva rečenica:
"Usred noći na sjevernoameričkom Srednjem zapadu Bruno Garza je zadrhtao."
posljednja rečenica:
"Tada je telefon ponovno zazvonio."


zanimljivi citati:
"Jesam li dobar otac? – upitao je kćer prije puno godina, kad je ona išla u školu i bila daleko od relativne nezavisnosti u kojoj je sada uživala. S vremenom se uvjerio da je bilo pogrešno suočiti je s tim pitanjem jer joj nije nudilo drugu mogućnost osim potvrde da je bio veliki daddy i da je bila sretna s njim. Što je drugo mogla odgovoriti?"

"Cijeli njegova potraga odvijala se na području teorije i pretpostavki isto kao i predavanja o paklu i o utopijama, o svjetovima koji su postojali u ljudskoj mašti, a nikada nisu bili dodirljivi. Samo se ljubavni susret s Francoise stvarno dogodio. Zapravo, potraga za Fabianom nije imala smisla. Kad je pronađe, možda više neće željeti živjeti s njom. Zar ga nije privukla mladost i osobnost Francoise, kao i činjenica da mu je ona bila na raspolaganju, a ne kao Fabiana koja ga je stalno izbjegavala? Je li možda bilo moguće da je tražeći svoju, pao u naručje druge žene? Je li bio dovoljan jedan bljesak da osjeti da ga je neka osoba privukla? A ako je bilo tako, ne bi li svi bračni i ljubavni parovi trebali osjetiti neku tjeskobnu nesigurnost ako su već bili zajedno samo zato što nisu znali za postojanje drugih bića s kojima bi također mogli doživjeti isto zadovoljstvo? Nečiji partner, čak i onaj kojega se doživljava kao srodnu dušu, možda je isto lako zamjenljiv, pomislio je zapanjeno, uvjeren da se sreća u konačnici temelji na tome da ne znaš za druge mogućnosti. Napustio je hotel pretpostavljajući da ljubavlju upravlja slučajnost i misleći da je sreća samo slučajni rezultat nepoznavanja drugih mogućnosti, da je bio sretan s Fabianom samo zato što je u tom trenutku nesvjesno prestao tražiti druge žene."

"Neki su njegovi kolege bili sa svojim suprugama cijeli život ne zato što su ih voljeli, nego iz straha da će morati živjeti bez njih: a drugi su nastavljali živjeti s osobama koje nisu voljeli jer im se činilo previše napornim početi prikupljati uspomene s nekim novim. Ljubav se održava s pomoću sadašnjosti i budućnosti a brakovi s pomoću prošlosti. Ući ponovno u brak znači početi od nule sa zajedničkim sjećanjem, morati početi pričati ab ovo cijelu epopeju svojeg života, izgraditi od temelja neku novu priču."

Nema seksa (pretjerano) u knjizi, ovo je jedno netipično poglavlje:
"l hodali su kroz mirisni gustiš ispod zelenog neba na čijim su međuprostorima provirivali plavi dijelovi kad je Francoise posrnula. On ju je privukao k sebi, privio u naručje i strastveno je poljubio. Odgovorila mu je istim žarom. Brunine su ruke kliznule ispod njezine bluze i prošle njezinim ravnim i toplim leđima, a zatim trbuhom. Potom su se uzdigle do bradavica. Francoise mu je i dalje nudila svoja sočna usta, usisavala mu jezik i svojim slijedila niz njegovih zubi. Bruno je naslonio ženu na kameni nadgrobni spomenik napola skriven među grmljem, raskopčao joj hlače i nježno je okrenuo. Kad joj je spustio hlače, pred očima mu se ukazala malena i čvrsta stražnjica u obliku mjeseca. Pohotno je ušao u nju. Prisjetio se sličnog prizora koji se dogodio prije puno godina na balkonu nasuprot Libijskome moru. Jutro se zamrznulo u tihome spokoju koji su proparala dva istodobna orgazma što su se rasula u odjecima prašume. Brzo su popravili odjeću i užurbano nastavili hodati u smjeru piramida kao da se ništa neuobičajeno nije dogodilo."

- 14:20 - Komentari (0) - Isprintaj - #

16.08.2018., četvrtak

Erica Jong: Strah od pedesete


Nekako mi se čini da je ovo knjiga više namijenjena ženama nego muškarcima, dosta toga mi nije bilo zanimljivo. A i napisana je u 90-im, što je sad već dosta davno. Odnosno, ono što je tada bilo "otkrivenje" o žena i muškarcima, danas već sve znamo.
Ne bi puno komentirao, knjiga je ok i to je to.


prva rečenica:
"Kad glumiš filmsku verziju svojega života, onda si na rampi«, upozoravao me je otac kad mi je bilo devet godina. Nisam imala pojma o čemu on to govori."
posljednja rečenica:
"Ja nisam moja majka, i preda mnom stoji druga polovica života."

meni zanimljivi citati:
"A ja sam prekršila pravila koja su njemu nevidljiva, jer je muškarac: pisala sam otvoreno o seksu, za žene prisvojila muške pikareskne pustolovine, bockala smijehom svete krave našega društva. Živjela sam kako sam htjela, udala se, razvela, ponovno se udala, razvela, pa se ponovno udala i ponovno razvela - i pritom se, što je još gore, usudila pisati o svojim bivšim muževima! I to je najgnusniji od mojih grijeha - ne to što sam radila sve to što sam radila, već što sam to javno priznala. I baš me zbog toga smatraju crnom ovcom. I to ne mogu popraviti nikakvi »odnosi s javnošću«! Jer tu je riječ o ništa ni manje ni više nego pobunjenom ženom. Nekoć su nas kamenovali po trgovima. A na izvjestan način to čine i danas."

" ... krenula sam za Italiju, zemlju svojih snova, gdje sam se osvetnički pojebala s oženjenim Talijanom (prvim u dugom nizu takvih).
»Pojedi ga kao gelato, lutko!« divlje je u krevetu kriknuo Paolo ili Gino ili Franco ili Sandro. A ja sam se nasmijala tako žestoko, da sam pomislila da sam mu progutala pisello."

"Samovanje je za mene uvijek bilo škakljivo, zato što sam bila cura koja nije znala reći ne. Muškarce sam voljela baš jako mnogo, i voljela sam baš jako mnogo njih. Kad ne bih bila uz tipa kojeg sam voljela, voljela bih tipa uz kojeg sam bila - da parafraziram Yipa Harburga. Brak je stoga bio azil, sredstvo da se mogu koncentrirati na posao."

" Netko tko ti savršeno odgovara, čak i ako ga uspiješ naći, ne mora nužno biti i savršen partner. Strast, da bi ostala strašću, ne smije se plesti sa svakodnevnim životom. Jer svakodnevni život teži preuzimanju vlasti i izgonu strasti. Svakodnevni je život najžilaviji od svih korova."

"Muškarce sam željela seksualno, ali nisam željela da nada mnom imaju moć. A to je nešto što muškarci ne mogu prihvatiti. Većina muškaraca moć voli više i od samog seksa, i ako im daš jedno bez drugoga, na kraju se pobune.
I to je razlog zbog kojeg su najveći ljubavnici skloni nestajanju. Jer ti ne žele dolaziti na zvižduk, jer ne žele biti predvidljivi. Čim pronađeš svog lunarnog druga, pripremi se za njegov gubitak. Jer on ne voli Sunčevu jaru."

"Zaljubljena žena skoro silazi s uma. Ona ne može svoju seksualnost spremiti u pretinac. Ona bi nakon nekog vremena naprosto razbucala čitav taj sustav. Tek tako, da dokaže eksplozivnost ljubavi.
Žene u grupama sklone su puritanizmu. Bahanticu nećeš naći ni u svom ladanjskom klubu, ni u svom vrtnom klubu, ni pod zajedničkim tušem, ni među gorankama! Kad su zajedno, čak i kurve postaju puritanke. A što je obuzdanije i što obuzdava više od harema?
Otkud u ženama taj poriv puritanizmu? Seks nam toliko znači. U njemu se gubimo. To je generacijama bilo doslovno istina; umirale smo pri rađanju, umirale u prisilnim trudnoćama, i svim drugim mukama koje su ženska sudbina. I još posjedujemo rasno pamćenje tog gubljenja. Seks nas još uvijek isuviše uznemiruje da bismo ga mogle pustiti s lanca.
Baš je zbog toga tako teško preuzeti muške fantazije i primijeniti ih na žene. One im naprosto ne pristaju. Različita je anatomija, ali i kontekst seksa. Muškarac svoj kurac stavlja u pretinac. Ženina je pička metafora njezina bića. Ona želi da je netko uzme. Ona želi da je netko otme."

"Ja znam da seks u braku dolazi i odlazi. Gdjekad sa sobom povedemo i svoje fantazije, no gdjekad ne. Gdjekad se ponašamo dječji čangrizavo, udaljujemo od sebe čovjeka o kojem najviše ovisimo, pa potom usnemo i sanjamo o drugima. Što je sve sasvim ljudski. Mi smo bebe velikoga mozga s previše sive tvari da bi bile konzistentne. Bili bismo sretniji da naši čeoni režnjevi imaju manje posla - ali bismo onda bili i manje ljudi. Ljudi su istodobno i čovjekoliki majmuni i anđeli. Zbog toga naša seksualnost i jest tako složena. Mi sanjamo o stvarima koje nadilaze naš vidokrug. Mi sanjamo snove koji uznemiruju."


- 14:44 - Komentari (0) - Isprintaj - #

10.08.2018., petak

Amelie Nothomb: Strah i trepet

Amelie je živjela jedno vrijeme u Japanu i ova knjiga opisuje japansku radnu kulturu i potencira razlike između te i zapadnjačke (europske) civilizacije. Manje više, sve smo to već znali.

prva rečenica:
"Gospodin Haneda bijaše nadređen gospodinu Omochiju, koji bijaše nadređen gospodinu Saitu, koji bijaše nadređen gospođici Mori, koja pak bijaše nadređena meni. A ja, ja nisam bila nadređena nikome."

zanimljivi citati:
"Japanka je vrijedna divljenja – i moramo joj se diviti – zato što ne pribjegava samoubojstvu. Njezini su joj ideali oduzeti još u ranom djetinjstvu. Utuvljuju joj u glavu. "Ako se ne udaš do dvadeset pete godine, s pravom ćeš se stidjeti", "Ljudi te neće uvažavati ako se smiješ", "Ako ti se na licu čitaju osjećaji, vulgarna si", "Ako ti se na tijelu pomoli dlaka, odurna si", "Ako te mladić u javnosti poljubi u obraz, onda si kurva", "Uživaš li u jelu, onda si krmača", "Uživaš li spavati, onda si krava", itd. Sva bi ta pravila bila anegdotskog karaktera da ne napadaju dušu.
Na kraju krajeva, ono što začudne dogme nameću japanskim ženama jest činjenica da se u životu ne treba nadati ničemu lijepom."

"Dužna si vjenčati se i to, ako je moguće, prije dvadeset pete, budući da je to rok kad ti ističe vrijednost. Tvoj te suprug neće voljeti, osim ako je luđak, a nije veselo kad te voli luđak. Uostalom, volio te on ili ne, nećeš ga viđati. U dva sata ujutro, umoran i često pijan čovjek srušit će se pokraj tebe u bračni krevet iz kojeg će bez riječi ustati u šest sati ujutro."

"Bila sam nedvojbeno naivna kad sam se pitala u čemu je bio grijeh moje šefice. Najvjerojatnije joj se ništa nije ni moglo zamjeriti. Gospodin Omochi je bio šef; njegovo je pravo bilo, ako bi to poželio, naći bilo kakav beznačajan razlog da na djevojci manekenskog izgleda iskali vlastite sadističke apetite. Nije se on trebao nikome pravdati."

- 10:46 - Komentari (0) - Isprintaj - #

31.07.2018., utorak

Michel Houellebecq: Širenje područje borbe

Karikirani informatičari, likovi koji izvan posla nemaju života? Mislim da je taj kliše izumro. Knjiga nije nešto posebno, ne u odnosu na ostale njegove koje su me oduševile. U nekim kritikama piše da je komična. Nije.

početna rečenica:
" U petak uvečer bio sam pozvan kod kolege s posla."
posljednja rečenica:
" Dva su sata poslijepodne."

zanimljivi citati:
" Živio sam tako malo da sam sklon zamišljati kako uopće neću umrijeti; doima se nevjerojatnim da se ljudski život svede na tako malo; unatoč svemu, čovjek zamišlja da će se nešto prije ili kasnije dogoditi. Ozbiljna greška. Život itekako može biti prazan koliko i kratak. Dani jadno protječu, ne ostavljajući traga ni uspomena; a onda se najednom zaustave.
Katkad, pak, imam dojam da ću se uspjeti trajno smiriti u životu bez ikakva sadržaja. Da će mi dosada, relativno bezbolna, dopustiti da nastavim obavljati uobičajene životne radnje. Još jedna greška. Duže razdoblje dosade je neodrživa situacija: prije ili kasnije pretvori se u mnogo bolniju percepciju opipljive boli; eto to mi se upravo događa."

" Snažna je čovjekova žudnja za ljubavlju, svojim korijenjem seže do zapanjujućih dubina, a brojne joj žilice prodiru čak u samo tkivo srca."

"Spolnost je sustav koji odražava društvenu hijerarhiju."

- 08:31 - Komentari (0) - Isprintaj - #

23.07.2018., ponedjeljak

Charles Bukowski: Najljepša žena u gradu

Ne kužim ja taj fenomen bukowski. Lik prepun cinizma, bezvoljnosti, alkoholičar kojem je seks jedina radost u životu i to radost koju spušta na najniže animalne razine, umoči i otiđi.

Piti i jebati, to je C.B.
I sad on taj i takav postaje svjetski bestseller, postaje autor pozamašne gomile mudrih citata koji mile internetom, citata isto tako besmislenih, ciničnih i šupljih kao što je i njegov život.
Ne kužim.
Ili to govori o nama i našoj "civilizaciji". Civilizaciji Supermena i Betmena, plavuša u 90-60-90 kostimima. Možda je on avangarda, a mi podsvjesno to počinjemo osjećati, pa volimo taj cinizam, nalazimo u njemu utjehu.
Ne kužim ni žene koje mu dolaze na vrata, liježu i podaju se. Velikom nježnom Charlsu, ako je dovoljno trijezan da može.

Ova se konkretno knjiga sastoji od niza kratkih priča. Nisam ni do pola došao kad mi je dojadilo. Sorry, Chak.

jedini citat vrijedan pažnje:
"Ima neko neku cugu?"

- 22:13 - Komentari (0) - Isprintaj - #

16.07.2018., ponedjeljak

Milan Kundera: Identitet

Priča o Chantal, ženi koja nakon razvoda braka ponovo stupa u vezu. Ali opterećena prošlošću, teško prihvaća realnost. Knjiga i jest ljuljačka između sna (mašte) i jave. Knjiga lijepo opisuje kako jedan bezazlen i dobronamjeran potez Jean-Marca, njezinog novog partnera, lako uzdrma vezu u kojoj izgleda da nema komunikacije i povjerenja.

prva rečenica:
"Hotel u gradiću na normandijskoj obali slučajno su pronašli u nekom vodiču."
posljednja rečenica:
"Ostavit ću svjetiljku upaljenu cijelu noć. Svake noći."



zanimljivi citati:
"Kada joj je bilo šesnaest, sedamnaest godina voljela je metaforu: je li ju sama izmislila ili ju je čula, pročitala? nije važno; željela je biti miris ruže, snažan omamljujući miris, željela je prožeti sve muškarce i kroz njih zagrliti čitavu zemlju. Omamljujući miris ruže - smjela metafora. Ta se metafora rascvala na pragu njezina zrelog života kao romantično obećanje slatkog promiskuiteta, kao poziv na putovanje kroz muškarce. Ali po prirodi nije bila žena rođena da mijenja ljubavnike i taj magloviti lirski san ubrzo se uspavao u njezinu braku koji je nagovještao da će biti miran i sretan."

" Prijateljstvo nije ženski problem.
— Što želiš reći?
-To što sam rekla. Prijateljstvo je problem muškaraca. To je njihov romantizam. Ne nas.
Jean-Marc proguta gutljaj konjaka i vrati se svojim razmišljanjima: "Kako se rodilo prijateljstvo? Vjerojatno kao savezništvo protiv nevolja, savezništvo bez kojega bi čovjek bio bespomoćan pred svojim neprijateljima. Možda više nema vitalne potrebe za takvim savezništvom."
— Neprijatelja će uvijek biti.
- Da, ali oni su nevidljivi i anonimni. Administracija, zakoni. Što može za tebe učiniti neki prijatelj kad odluče sagraditi aerodrom pred tvojim prozorima ili te otpustiti? Ako ti netko i pomogne, to je opet netko anoniman i nevidljiv — socijalna služba, društvo za zaštitu potrošača, odvjetnički ured. Prijateljstvo se više ne može provjeriti ni na kakvoj kušnji. Nemaš više prilike potražiti ranjena prijatelja na bojnom polju, niti isukati sablju da bi ga obranio od razbojnika. Prolazimo našim životima bez velikih opasnosti, ali i bez prijateljstva."

" Ah ne, ni jedna ljubav ne može preživjeti u šutnji."

" Što je rečenica koju je izgovarao bila apsurdnija, to se više njome ponosio, jer je samo velika inteligencija sposobna dati logičan smisao besmislenim idejama."

" "Zbog čega živimo? Da bismo Bogu pribavili ljudsko meso. Jer Biblija od nas ne traži, draga moja gospođo, da tražimo smisao života. Ona od nas traži da se množimo. Volite se i množite. Shvatite dobro: smisao tog 'volite se' određen je onim 'množite se'. Taj 'volite se' ne znači, dakle, nikako milosrdnu, suosjećajnu, duhovnu ili strastvenu ljubav, već želi jednostavno reći: 'vodite ljubav!' 'parite se!'... (ublaži glas i nagne se prema njoj) 'jebite se!' (Poput odana učenika dama ga poslušno gleda u oči). "U tome i samo u tome sadržan je smisao ljudskog života. Sve su ostalo budalaštine."


- 13:46 - Komentari (0) - Isprintaj - #

05.07.2018., četvrtak

Michel Houellebecq: Mogućnost otoka

Houellebecq u ovoj knjizi prikazuje Svijet kako ga on vidi u dalekoj budućnosti. S naglaskom na čovjeka, odnosno ono što je od čovjeka nastalo genetskim reproduciranjem.
Osnovni pokretač promjena društva je nova religija koja se temelji, isto kao i postojeće religije, na obećanju života poslije smrti, odnosno, vječnog života. S razlikom, da se ta nova religija temelji na znanosti, inžinjeringu, sposobnosti reprodukcije čovjekovog klona iz njegovog genetskog koda. Uz pomoć gomile novaca kojeg sljedbenici daruju "novoj crkvi", upošljavaju se znanstvenici, grade laboratoriji ... i privlači sve više i više sljedbenika.
Knjiga nas u svakom poglavlju transportira u neko drugo vrijeme, što se iščitava iz verzije Daniela koja to poglavlje priča. Verzija je klon od Danijela1, prvog, izvornog Danijela. U doba posljednjeg Daniela, verzija 25, Svijet nastanjuju većinom klonovi (novoljudi) no ponegdje žive i potomci "običnih, normalnih" ljudi, totalno degradiranih na animalnu razinu borbe za preživljavanjem.
U fokusu knjige su novoljudi. Najveće promjene koje novo doba donosi, odnosi se na promjene karaktera i ponašanja. Iako je svaki klon identičan svom originalu, vremenom, kako se društvo i uvjeti mijenjaju, tako evoluiraju i klonovi.
Kroz priču o Danijelu 1., Danijelu 24., Danijelu 25., opažamo transformaciju društvenog, emotivnog, seksualnog i reproduktivnog života, što je ono o čemu se u knjizi najviše piše. Koliko je to realno, besmisleno je pitanje. Ali ideja je svakako zanimljiva.
Knjiga je jako lijepa za čitanje, klasičan Houellebecq, pitak, izazovan i poticajan za razmišljanje.

Prva rečenica:
Tko od vas zaslužuje vječni život?
Završetak:
„Kupao sam se satima, pod suncem i pod zvijezdama, ćuteći samo blagi i neodređeni osjećaj hranjivosti. Sreća nije bila moguća. Svijet je podbacio. Tijelo mi je pripadalo samo u kratkom djeliću vremena; nikad neću postići zadani cilj. Budućnost je bila prazna; bila je planina. Snove su mi napućivale osjećajne pojave. Bio sam, nisam bio. Život jebio stvaran.“

Zanimljivi citati:
„Kad netko nekoga voli zbog ljepote, voli li ga doista? Ne: jer ta bi ljubav iščezla zbog boginja, koje uništavaju ljepotu, ali ne i osobu.“
„Najgore je od svega što me u početku nije privukla Isabellina ljepota: uvijek mi se dizao na inteligentne žene. Istini za volju, inteligencija nema bogzna kakvu ulogu u seksualnim odnosima; svrha joj je jedna jedina: da žena zna u kojem trenutku na javnome mjestu treba staviti ruku na muškarčev kurac. Svi muškarci to vole, riječ je o primitivnom porivu ili nekom takvom ostatku, koji bi bilo glupo zanemarivati. Treba samo izabrati pravo vrijeme i mjesto. … Neki vole vlakove, neki bazene, a neki diskoklubove ii barove, inteligentna žena to zna.“

„Bog postoji, ugazio sam u njega“

„ … svaki put kad se prisjećamo bolnog dogadaja - a psihoanaliza se manje-više svodi na to - povećavamo izglede da će se taj događaj ponoviti.“

„Svaki, put kad nas nešto rastuži, razočara ili sprečava da normalno živimo, trebamo se odmah odseliti, spaliti fotografije, izbjegavati razgovor o tome. Potisnuta se sjećanja brišu; katkad za to treba vremena, ali na kraju od njih ne ostane ama baš ništa.“

„Postoji slavna izreka prema kojoj se umjetnici dijele u dvije katergorije: u revolucionare i dekoratere.“

„Vrlo lijepa djevojka s kojom se svi pripadnici muškog spola uvijek odnose uslužno, s pretjeranom pažnjom i gnusnim nadmetanjem koje kod nekih pedesetogodišnjaka graniči s najobičnijom senilnošću, uključujući i one - a to je velika većina - koji se više nimalo ne nadaju da će od nje dobiti kakvu seksualnu uslugu, njih se, istini za volju, to pogotovo tiče, vrlo lijepa djevojka pred kojom se sva lica ozaruju, sve poteškoće uklanjaju, koju svi dočekuju kao kraljicu svijeta, pretvori se, naravno, u svojevrsno tašto, sebično i samodopadno čudovište. Tjelesna ljepota u tom slučaju ima posve istu ulogu koju je u ancien regimeu imala plemićka krv, a kratkoročnu svijest o slučajnosti njihova položaja, koja se katkad pojavi u adolescenciji, u većine vrlo lijepih djevojaka brzo zamijeni urođen, prirodan i nagonski osjećaj nadmoći što ih odvaja i postavlja daleko iznad ostatka ćovjećanstva. Svima u njihovoj blizini jedini je cilj da ih poštede svake muke i predvide i njihovu najmanju želju te je sasvim jasno da vrlo lijepa djevojka počne misliti da svijet nastanjuju samo sluge, dok je jedini njezin cilj očuvati svoju seksualnu vrijednost - u iščekivanju susreta s dečkom koji će je zavrijediti. U moralnom je pogledu može spasiti samo istinska odgovornost za biće slabije od sebe, izravna i osobna odgovornost za udovoljavanje njegovim tjelesnim potrebama, njegovo zdravlje i preživljavanje - i nije bitno radi li se o mlađem bratu, sestri ili kućnom ljubimcu.“

„Kao i sve vrlo lijepe djevojke, zapravo je bila dobra samo za jebanje i bilo bi glupo upotrebljavati je u neku drugu svrhu i smatrati je ičim doli uvijek maženom i paženom skupocjenom životinjicom, koju treba štititi od svih briga i nemilih ili dosadnih zadataka i tako joj omogućiti da se posveti svojoj isključivo seksualnoj funkciji.“

„Prvi sam put u životu osjećao apsolutnu sreću što sam čovjek, što sam ljudsko biće muškoga spola, jer sam prvi put našao ženu koja mi se posve prepustila, koja mi je pružala ama baš sve što žena može pružiti muškarcu. Prvi sam put također prema ljudima imao dobrohotne i prijateljske namjere, htio sam da svi budu sretni poput mene.“

„Isabelle nije voljela užitak, ali Esther nije voljela ljubav, nije se htjela zaljubiti, kao ni cijela njezina generacija, odbijala je taj osjećaj isključivosti i ovisnosti. Bauljao sam među njima poput pretpovijesnog čudovišta, obuzet svojim sentimentalnim besmislicama, lancima i privrženosti. Za Esther je, kao i za većinu djevojaka tog naraštaja, seksualnost bila ugodna zabava, kojom ravnaju privlačnost i erotičnost; ona u njihovim očima nije podrazumijevala osobit emocionalni angažman; ljubav je, kao i Nietzscheova samilost, vjerojatno puka sentimentalna izmišljotina, koju su slabiji smislili da bi jakima nametnuli osjećaj krivnje i ograničili njihovu urođenu surovost i slobodu. Žene su nekoć bile slabe, osobito kad su rađale, u početku su trebale okrilje snažnoga zaštitnika i stoga su izmislile ljubav, no sad su postale jake, nezavisne i slobodne, te su prestale izazivati i osjećati tu emociju za koju više nije bilo istinskog opravdanja. Tisućljetni muški plan, koji se u naše doba savrseno očituje u pornografskim filmovima i čiji je cilj lišiti seksualnost svake sentimentalnosti i svesti je na čistu zabavu, napokon se u ovom naraštaju i ostvario. Ti mladi ljudi nisu mogli osjetiti, pa čak ni potpuno pojmiti ono što sam osjećao, a i da su mogli, to bi u njima izazvalo samo nelagodu, poput nečeg smiješnoga i pomalo sramnoga, poput stigme iz nekoga drugog doba. Nakon nekoliko desetljeća truda i psihološkog uvjetovanja, napokon su uspjeli iz svog srca iščupati jedan od najstarijih ljudskih osjećaja i sad je bilo gotovo, ono što je uništeno ne može se više obnoviti, kao što se krhotine razbijene šalice ne mogu same od sebe slijepiti, postigli su svoj cilj: ni u jednom trenutku u životu neće iskusiti ljubav. Bili su slobodni.“

„ … svi se komičari suoče s istim problemom, svi naiđu na istu poteškoću - život zapravo nije komičan.“

„Ne samo da je seksualni užitak zbog svoje izoštrenosti i snage nadmoćan svim drugim užicima koje život nudi; ne samo da je jedini užitak koji nimalo ne šteti organizmu nego nam, naprotiv, pomaže da ga održimo snažnijim i vitalnijim; to je jedini užitak i jedini istinski cilj ljudskog postojanja, a svi su drugi užici, bilo da se radi o izdašnoj hrani, duhanu, alkoholu ili drogi - puki, smiješni i očajnički nadomjesci, mala samoubojstva koja se samo kriju pod nekim drugim imenom, pokušaji da se što brže uništi tijelo koje više nema mogućnost iskusiti jedini užitak što postoji.“

„Društvenost je svoje odradila, odigrala je svoju povijesnu ulogu; bila je nužna u doba kad se ljudska inteligencija tek razvila, no danas je bila tek nepotreban i dosadan ostatak. Otkako su učestali postupci umjetne oplodnje, isto se dogodilo i sa seksualnošću. »Masturbirati, to znači voditi ljubav s nekim koga doista volite“: tu su izjavu pripisivali različitim slavnim osobama, od Keitha Richardsa do Jacquesa Lacana; kako bilo, u doba kad je izišla u javnost bila je ispred svog vremena i nije mogla postići pravi učinak. Seksualni će se odnosi sigurno održati još neko vrijeme, kao reklamno sredstvo i načelo narcisoidnog izdvajanja, no sve će više biti povlastica uskog kruga znalaca, seksualne elite. Narcisoidna će bitka trajati dokle god bude dobrovoljnih žrtvi, spremnih da u njoj potraže svoju dozu poniženja; trajat će vjerojatno koliko i sama društvenost, seksualnost će biti njezin posljednji ljubavni trag, no naposljetku će ipak nestati. Što se ljubavi tiče, na nju više ne treba računati; ja sam zacijelo bio jedan od posljednjih ljudi svoga naraštaja koji je sebe volio dovoljno malo da bi bio kadar voljeti nekog drugog, a usto sam takav bio rijetko, točnije, dvaput u zivotu. Nema ljubavi kraj osobne slobode i nezavisnosti, ona je obična. laž, i to jedna od najmasnijih što postoje; ljubav postoji samo u želji za samouništenjem, za stapanjem, za nestankom samosvojnosti, u nekoj vrsti, kako su je nekoć zvali, oceanskog osjećaja, u nečemu što je u svakom slučaju, barem u skoroj budućnosti, bilo osuđeno na propast.“

„Bilo da se vratlila ili ne, znao sam da to ne mijenja bitno na stvari, da me ne želi opet vidjeti, za nju sam bio prošlo svršeno vrijeme, kao i za sebe sáma, sada mi više zbilja nije padalo na pamet da nastavim karijeru ili da općenito održavam odnose s ljudskim bićima, Esther me ispraznila, s njom sam upregnuo posljednje snage i sad sam bio iznemogao; ona je bila moja sreća, no u istoj je mjeri, kao što sam otpočetka naslutio, bila i moja smrt; uostalom, nisam se zbog tog predosjećaja nimalo premišljao; ako već moramo susresti vlastitu smrt, barem se jedanput s njom licem u lice suočiti, i ako svatko od nas u dubini duše to zna, onda je, sve u svemu, poželjnije da ta smrt nema svoj uobičajeni istrošeni i zabrinuti lik, nego da nekim neobičnim spletom okolnosti ima lice užitka.“
„Danas nije ostalo ništa od književnih i umjetničkih djela kojima su se ljudi tako ponosili; teme koje su ih nadahnule izgubile su važnost, njihov je emotivni naboj jenjao. Nije ostalo ništa ni od filozofskih i teoloških sustava za koje su se borili, katkad umirali, a još češće ubijali; sve to u novoljudi nema ni najmanjeg odjeka, za nas su to puka samovoljna naklapanja ograničenih i smućenih umova koji nisu kadri iznijeti nijednu preciznu ili barem upotrebljivu ideju. No zato se još možemo diviti ljudskoj tehnologiji: u tom je području čovjek dao ono najbolje od sebe, izrazio svoju najdublju prirodu i odmah dostigao funkcionalno savršenstvo kojem novoljudi nisu imaIi bogzna što pridodati.“

„Sad sam bio siguran da sam upoznao ljubav, budući da sam upozno patnju.“



- 22:17 - Komentari (0) - Isprintaj - #

03.07.2018., utorak

Milan Kundera: Oproštajni valcer

Jedna lagana pričica o ljudima koji traže sreću u svojim životima. Priča o ljubavima i intrigama, o ženama i muškarcima.
Priča o poznatom glazbeniku koji nakon koncerta u malom ljetovalištu i nakon jednonoćne avanture zavede sestru Ruženu. Nekoliko tjedana kasnije, ona otkriva da je u drugom stanju i zaplet počinje.
Sjajno štivo, lagano pitko, psihološki ljubić, na neki način.


prva rečenica:
"Došla je jesen i lišće na drveću je požutjelo, pocrvenjelo, potamnjelo; malo lječilište u toplicama usred prekrasne doline kao da je okruženo šumskim požarom."

posljednja rečenica:
"Polako, veselo razgovarajući, krenuli su preko osvijetljena perona prema izlazu."



zanimljivi citati:
"Presolila je jelo. Voljela je kuhati i kuhala je odlično (život je nije razmazio i nije se odvikla od brige za domaćinstvo) i Klima je znao kako joj jelo nije uspjelo samo zbog toga što je nesretna. Mogao je zamisliti nagli, oštri pokret kojim je dodala sol u jelo, i srce mu se stegnulo. Činilo mu se da u presoljenim zalogajima osjeća ukus njenih suza i da mora gutati svoju vlastitu krivnju. Znao je da Kamillu izjeda ljubomora, znao je da noćas opet neće spavati, i htio ju je pomilovati, poljubiti, utješiti. Bio je, međutim, svjestan da to ne bi nimalo pomoglo jer bi njeni pipci u njegovoj nježnosti otkrili samo nečistu savjest."

"— Zavesti ženu — rekao je Bartlef nezadovoljno — zna svaka budala. Zreo muškarac se poznaje po tome zna li je i napustiti."

"— Volim, naime, svoju vlastitu ženu. To je moja erotska tajna, za većinu ljudi potpuno neshvatljiva.
To je priznanje bilo tako ganutljivo da su obojica neko vrijeme šutjeli. Nakon nekog vremena glazbenik je nastavio: — To nitko ne može shvatiti, a najmanje moja vlastita žena. Ona misli da se velika ljubav izražava na taj način što muškarac nema ništa s drugim ženama. A to je glupost. Svakog me časa privuče neka tuđa žena, ali u trenutku kad je osvojim neka me snažna opruga odbacuje opet natrag Kamilli. Ponekad kažem samome sebi kako te žene tražim samo zbog te opruge, zbog tog odbacivanja i prekrasnog leta — ispunjena nježnošću, čežnjom i kajanjem — k vlastitoj ženi koju poslije svakog novog nevjerstva volim sve više i više."

"Gospoda Klima osjeća kako se pod stolom redateljeva noga priljubila uz njeno bedro. Posve je svjesna toga, ali se ne miče. To je dodir koji između njih uspostavlja neku posebnu, koketnu vezu, ali istodobno i dodir do koga je moglo doći slučajno i koji, kao beznačajan, nije uopće morala zapaziti. To je, prema tome, dodir na samoj granici nedužnog i bestidnog. Kamilla ne želi prijeći tu granicu, ali joj je ugodno što se može zadržavati točno na njoj (na toj uskoj ničijoj zemlji neočekivane slobode) i bit će joj još ugodnije ako se ta čudesna linija pomakne k još smjelijim aluzijama, dodirima i igrama. Zaštićena dvosmislenom nedužnošću te pomične granice, čezne za tim da je ona nosi sve dalje i dalje, u nedogled."

"Svatko ima pravo na svoje loše vino, na svoju glupost i svoju prljavštinu pod noktima."

"Bertlef je podigao čašu. — Prijatelji, probajte ovo vino! Ono ima sladak okus prošlosti. Probajte ga kao da sišete srž iz kosti nekog davno zaboravljena ljeta. Htio bih ovom zdravicom spojiti prošlo sa sadašnjim, a sunce iz dvadeset druge godine sa suncem ovog trenutka. To je sunce Ružena, ta jednostavna djevojka, koja je kraljica a da to i ne zna. Ona u ovim toplicama blista kao dragulj na prosjačkom kaputu. Ona je kao mjesec zaboravljen na izblijedjelu dnevnom nebu. Ona je kao leptir koji leti iznad snijega."

"— To vama samo tako izgleda, jer stalno živite ispod stvarne mjere stvari, vi, gorka biljko, antropomorfni octu! Puni ste kiselina koje klokoću u vama kao u alkemičarskoj retorti! Sve biste dali za to da svijet oko vas bude ružan kao što je ružno ono što nosite u sebi, jer biste tek tada, barem na trenutak, pronašli nešto zajedničko između sebe i svijeta. Svijet, koji je lijep za vas je strašan, stavlja vas na muke i neprestano vas izlučuje iz svoje sredine. Nesnošljivo je s prljavim noktima sjediti pored lijepe žene. Zato ženu treba najprije uprljati i tek onda uživati u njenoj prisutnosti."


- 10:10 - Komentari (1) - Isprintaj - #

21.05.2018., ponedjeljak

Michel Houellebecq, Karta i teritorij

Prva njegova knjiga, od 4 koje sam pročitao, da u njoj nema seksa, nego se ovdje vodi ljubav. Knjiga opisuje život Jeda Martina, neuobičajenog umjetnika koji se u početku bavi fotografiranjem (auto-karata) a zatim prelazi na slikarstvo. Vuk samotnjak, odvojen od svijeta i života, odriče se luksuza i prelijepe Olge. Zanimljivo je da je jedan od glavnih likova romana i sam Houellebecq....
Sve više i više me MH osvaja kao pisac i lagano ulazim u sav njegov repertoar.

prva rečenica:
"Jeff Koons tek što je ustao sa svog mjesta, zamahnuvši pun elana rukama prema naprijed"

posljednja rečenica:
"Trijumf vegetacije je totalan:"


zanimljivi citati:
"Ja..." istisnuo je kreštavim, neprepoznatljivim glasom. Olga se okrenula i opazila da je ozbiljno, odmah je prepoznala taj izluđeni pogled, paniku muškarca koji ne može više izdržati od žudnje, prišla mu je u par koraka, obavila ga svojim čulnim tijelom i poljubila cijelim ustima."

"Olga je bila blaga, bila je blaga i mila, Olga ga je voljela, ponovio je za sebe s tugom koja je sve više rasla kako je on shvaćao da među njima vjerojatno nema više ničega, da među njima više nikada ne bi moglo biti ničega, život vam katkada ponudi priliku pomisli ali kad ste previše mlitavi ili previše neodlučni da je zgrabite život povuče svoje karte natrag, postoji trenutak da se stvari učine i da se uđe u moguću sreću, taj trenutak traje nekoliko dana, katkada nekoliko tjedana ili čak nekoliko mjeseci ali ne dogodi se nego jednom i samo jednom, i ako se poslije želite vratiti natrag to jednostavno nije moguće, nema više mjesta za zanos, pouzdanje i vjeru, ostaje blaga rezignacija, obostrana i otužna samilost, beskoristan i točan osjećaj da je moglo nečega biti, da ste se jednostavno pokazali nedostojni dara koji vam je bio dan."

"Zapravo se vrtio u krugu, barem se to moglo reći. Toliko je bio besposlen da je, prije par tjedana, počeo razgovarati s bojlerom. A najozbiljnije je bilo to što je sada - preksinoć je postao svjestan toga - očekivao da mu bojler odgovori. Uređaj je istina proizvodio sve raznolikije zvukove; cviljenje, brujanje, suho pucketanje, pištanje, različitih tonaliteta i glasnoće; svaki dan moglo se očekivati da će stići do artikuliranog govora. Sve u svemu, to mu je bio najstariji drug."


- 14:26 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Michel Houellebecq: Elementarne čestice

Knjiga je o dva polubrata, Michelu i Bruni, koji potječu od iste majke koja ih je rano obojicu maknula od sebe i prepustila se slađim životnim užicima. Jednog u dom, drugog baki, razdvojeno su živjeli dok se nisu sreli slučajno u istoj srednjoj školi. Houellebecq nam, po svom običaju, vrlo isrcpno i detaljno opisuje njihove živote, sa posebnim naglascima na profesiju i na seks. Knjiga je vrlo zanimljiva, pitka.....
Btw, to je knjiga čije je scensko otjelovljenje bilo zabranjeno 2015. na našim Dubrovačkim ljetni igrama. Kud ćeš bolje reklame.


prvo poglavlje:
"Ova je knjiga nadasve priča o jednom čovjeku koji je veći dio života proveo u zapadnoj Europi, tijekom druge polovice XX stoljeća. Premda je uglavnom bio sam, povremeno je dolazio u dodir s drugim ljudima. Živio je u nesretnom i nemirnom vremenu. Zemlja u kojoj se rodio polako je ali neumoljivo propadala u gospodarsku kategoriju srednje siromašnih zemalja; često izloženi prijetnji siromaštva, pripadnici njegova naraštaja život su povrh toga proveli u samoći i ogorčenju. Osjećaji ljubavi, nježnosti i bratstva medu ljudima uvelike su nestali; njegovi su suvremenici u međusobnim odnosima najčešće pokazivali ravnodušnost, čak i okrutnost."

posljednja rečenica:
"Ova je knjiga posvećena čovjeku."


zanimjjivi citati:
"Ta je žena proživjela okrutno djetinjstvo radeći na farmi od sedme godine, okružena poludivljacima, alkoholičarima. Mladenačko joj je doba bilo prekratko da bi ga se mogla uistinu sjećati. Nakon muževe smrti radila je u tvornici istodobno podižući svoje četvero djece; usred zime, morala je u dvorište odlaziti po vodu za higijenske potrebe obitelji. S više od šezdeset godina, odskora umirovljena, pristala je ponovno se brinuti za malo dijete - sina svojeg sina. Ni njemu nije ničega nedostajalo - ni čiste odjeće, ni slasnih nedjeljnih ručkova, ni ljubavi. Sve je to u njegovom životu ona priskrbila. Svako istraživanje čovječanstva koje i najmanje teži iscrpnosti mora uzeti u obzir tu vrstu pojava. Takva su bića postojala kao povijesne činjenice. Ljudska bića koja su radila čitav život, koja su naporno radila, isključivo zbog odanosti i zbog ljubavi; koja su doslovno davala svoj život za druge u ime odanosti i ljubavi; koja unatoč tome nisu ni najmanje imala dojam da se žrtvuju; koja zapravo nisu ni pomišljala da žive drugačije nego tako da svoj život daju drugima u ime odanosti i ljubavi. U praksi, ta su ljudska bića bila uglavnom žene. "


"»Nikad nisam mogla smisliti feministice...«, nastavi Christiane upola brijega. »Te su gadure neprekidno pričale o pranju posuđa i podjeli kućanskih poslova; bile su doslovno opsjednute pranjem posuda. Katkad bi rekle koju riječ o kuhanju ili usisavanju; ali im je glavni predmet razgovora bio pranje posuđa. U nekoliko su godina uspjele frajere oko sebe pretvoriti u impotentne i čangrizave neurotičare. Od tog trena - i to sasvim sustavno - počele bi osjećati nostalgiju za muževnošću. Na kraju bi ostavile svojeg frajera, radi ševe s latin-matcho idiotima. Uvijek me zapanjivala privlačnost koju intelektualke osjećaju prema bitangama, sirovinama i idiotima. Ukratko, takve bi si priuštile dvojicu-trojicu, one osobito pohotne kojeg više, a onda bi se dale napumpati i posvetile se domaćem pekmezu po receptu iz Marie-Claire. Vidjela sam taj scenarij na djelu desetke puta.«


"U biti, pitao se Michel promatrajući kretanje sunca na zavjesama, čemu služe muškarci? Moguće je da je u ranijim epohama, kada su medvjedi bili brojni, muževnost odigrala posebnu i nezamjenjivu ulogu; no posljednjih stoljeća, muškarci očigledno više ne služe gotovo ničemu. Katkad dosadu liječe igrajući tenis, što je manje zlo; no katkad im se pak učini korisnim da stvaraju povijest, što se svodi na izazivanje revolucija i ratova. Osim što donose apsurdnu patnju, revolucije i ratovi uništavaju ono najbolje iz prošlosti, uvijek namećući potpuno brisanje kako bi se gradilo iznova. Kako se ne kreće pravilnim tokom progresivnog uspona, ljudska je evolucija kaotična, bez struktura, nepravilna i nasilna. Za sve su to (zbog svoje sklonosti riziku i igri, svoje groteskne taštine, svoje neodgovornosti, svojeg urođenog nasilništva) izravno i isključivo odgovorni muškarci. Svijet koji bi činile samo žene bio bi u svim pogledima neusporedivo bolji; polakše, ali pravilnije, bez nazadovanja i bez pogubnih preobrata, napredovao bi prema općem blagostanju."


"»Život mi nije bio sretan«, reče Annabelle. »Mislim da sam previše važnosti pridavala ljubavi. Olako sam se davala, muškarci su me odbacivali čim bi došli do svojeg cilja, i onda bih patila. Muškarci ne vode ljubav zato što su zaljubljeni, nego zato što su uzbuđeni; godine su mi trebale da shvatim tu banalnu očevidnost. Svi su oko mene tako živjeli, kretala sam se u oslobođenom svijetu; ali nije mi pružalo nimalo užitka izazivati ni zavoditi. Seks mi se na kraju čak zgadio; postao mi je nepodnošljiv njihov pobjednički osmijeh u trenu kada bih skidala haljinu, njihov kretenski izgled dok bi svršavali, a naročito njihova neotesanost nakon obavljenog čina. Bili su jadni mlitavi i pretenciozni. Na kraju je uvijek mučno kad te promatraju kao zamjenjivu stoku - premda su me smatrali dobrim komadom, jer sam bila estetski besprijekorna, i jer su bili ponosni kad bi me izveli u restoran."

"Djeca su prisiljena trpjeti svijet koji su im odrasli stvorili, nastoje mu se prilagoditi kako najbolje znaj; kasnije ga u pravilu reproduciraju."

primjer kako MH voli ulaziti vrlo detaljno i nadasve stručno u neke sasvim nebitna detalje priče:

" Obilježje je dvokrilaca njihova opremljenost samo jednim parom opnastih krila posađenih na drugi prsten toraksa, parom ticala za ravnotežu (kojima se koriste pri letu), posađenih na treći prsten toraksa, i usnih organa za ubadanje ili sisanje."



- 13:19 - Komentari (0) - Isprintaj - #

12.04.2018., četvrtak

Paulo Coelho: Aleph

Ne znam više, teško više Coelha naizvam piscem, književnikom, više filozofom, nekim tko priča o duhovnosti, religiji, pa čak i paranormalnom. Ali sve zamota u lijepu priču, nesporno. Dakle, lijepo mi je bilo čitati Aleph al je to sasvim van mojeg svjetonazora i poimanja Svijeta.
Ono što privlači pažnju su mudre i "mudre" izreke, stopljene s tekstom, koje tako mudro zvuče, tjeraju te da potvrdno kimaš glavom i slažeš se sa svojom mudrošću (wow, kak ome ovaj svjetski mačak pogađa ravno u dušu). A tako su na ivici šupljih fraza koje su isto tako sporadično posijane po knjizi.....

prva rečenica:
"O, ne! Zar opet novi ritual?"
poslednju sam rečenicu izgubio.

citati koji su me "pogodili":
"Mladi izlaze sa sveučilišta i ne uspijevaju se zaposliti. Stari odlaze u mirovinu bez novca za dostojan život. Odrasli nemaju vremena za snove - svakoga dana, između osam sati ujutro i pet poslijepodne, provedu u borbi kako bi uspjeli uzdržavati obitelj, platiti školovanje djece, suočavajući se s onime što svi poznajemo kao »okrutnu stvarnost. Svijet nikada nije bio tako podijeljen kao sada: vjerski ratovi, genocid, neobzirnost prema planetu Zemlji, ekonomske krize, depresija, siromaštvo. Svi žele trenutačne rezultate kako bi riješili barem neke od svjetskih ili svojih osobnih problema. Ali budućnost se čini sve crnjom, što joj se više približavamo."

"Već sam to doživio. Kada sam odbijao slijediti svoju sudbinu, u mojem se životu dogodilo nešto vrlo teško. I zbog toga sada ta velika strepnja: strah od tragedije. Tragedija je radikalna promjena u našim životima, uvijek vezana za isti princip: gubitak. Kada se nađemo pred velikim gubitkom, ne pomaže pokušati povratiti izgubljeno, bolje je iskoračiti u golem prostor koji se otvara i ispuniti ga nečim novim. Teoretski, svaki je gubitak za naše dobro; u praksi, to su trenutci u kojima preispitujemo postojanje Boga i pitamo se: zar sam ovo zaslužio? Gospodine, poštedi me tragedije i slijedit ću tvoje zapovijedi."

"Nijedan život nije potpun bez malog dodira ludosti."

"Tko želi vidjeti dugu, mora naučiti voljeti kišu."

"Troši svoju energiju i ostat ćeš zauvijek mlad." (aluzija na seks)

"To što ste pogrešno shvatili, samo pokazuje što je u vašoj glavi."

"Mržnja umara."

"Nikada ne možemo povrijediti dušu, jer nikada ne možemo povrijediti Boga."

" Sve što trebam u ovome trenutku je zagrljaj. Taj pokret star kao i samo čovječanstvo, koji znači puno više od pukog susreta tijela. Zagrljaj znači: ti me ne ugrožavaš, ne bojim se biti tako blizu tebe, mogu se opustiti, osjetiti se kao kod kuće, zaštićen sam i netko me razumije. Tradicija kaže da svaki put kada nekog iskreno zagrlimo, dobijemo još jedan dan života. Molim te, učini to sada za mene — molim je.
Naslanjam glavu na njezine grudi i ona me prima u naručje. Ponovno čujem kako brzo kuca njezino srce i osjećam da ne nosi grudnjak."

e hebiga Coelho, kud sad grudnjak odmah pored zagrljaj-mantre.....


"Ako nešto zaista tražimo, to također traži nas."

"Sanjare se ne može pokoriti"

- 13:34 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Michel Houellebecq: Platforma

Rekli bi, tipično muška knjiga: business & pleasure. Glavni muški lik, Michel, 40-ogodišnji samac, opisuje poslovni razvoj svoje nove djevojke Valerie, te detaljno, sirovo, "muški" opisuje i njihov seksualni život. I to je to. Stil bi neki opisali kao "provokativan". Možda je nekada i bio (napisano 2001.).

prva rečenica:
"Otac mi je umro prije godinu dana."
posljednja rečenica:
"Brzo će me zaboraviti."

karakteristični citati:
"Kad me na krevetu objahala, mislio sam da mogu još dugo izdržati; no tlapnje su mi se brzo raspršile. Bila je veoma mlada, no vješto je baratala picom. Počela je veoma nježno, stežući glavić nizom kratkih pokreta, a zatim se spustila nekoliko centimetara niže i čvršće stisnula. »O, ne, Oon, ne!...«, poviknuo sam. Ona prasne u smijeh radujući se svojoj moći i nastavi se spuštati stežući stijenke vagine dugo i polagano stišćući. Pritom me promatrala vidno se zabavljajući. Svršio sam mnogo prije nego što mi je stigla do korijena spolovila."
"Pice su me još oduševljavale i to sam čak kod sebe smatrao jednom od posljednjih pravih i prepoznatljivih ljudskih crta; što se ostalog tiče, više baš i nisam bio siguran."
"Čim mi se digao, popela se na mene i odmah mi se nabila."
" Ne možeš biti svjesna kakva si iznimka. Danas doista rijetko naiđeš na ženu koja uživa i želi pružiti užitak. Zavođenje žene koju ne poznaješ i ševa s njom prije svega su se pretvorili u izvor uzrujavanja i problema. Kad se sjetiš kakve sve ubitačne razgovore moraš podnijeti da koku odvedeš u krevet, a onda te uglavnom razočara, ide ti na kurac sa svojim problemima i melje o bivšim dečkima - usput ti dajući do znanja da si zapravo podbacio – a s njom nužno moraš ostati bar do jutra, shvatit ćeš zašto si muškarci radije olakšavaju život i plate. Čim zađu u godine i steknu više iskustva, nastoje izbjeći ljubav. Lakše im je otići kurvama."
"Govorio je istinu: mnogi se muškarci boje modernih žena jer žele krotku suprugu koja će im voditi kućanstvo i baviti se djecom. Takve želje na Zapadu nisu iuzmrle, na danas ih više ne mogu otvoreno priznati."
"Čovjeku se u životu može dogoditi bilo što, a prije svega ništa."
"Možda rastavu nije potezao upravo zato što je prvo htio postići ravnodušnost."

- 12:28 - Komentari (0) - Isprintaj - #

20.03.2018., utorak

Mario Vargas Llosa: Raj iza drugog ugla

posuđen osvrt od KGZ:

"Roman utemeljen na povijesnim činjenicama, na koje slavni peruanski pisac vješto nadograđuje fikciju, priča je o dvije osebujne ličnosti, slikaru Paulu Gauguinu i njegovoj beskompromisnoj baki Flori Tristan. U romanu se isprepliću poglavlja o političkim aktivnostima i patnjama Florite, koja je među prvim ženama što su se sredinom 19. stoljeća borile za prava radnika i žena, te onima u kojima opisuje Gauguinov jednako buran i nepredvidljiv život."

- 21:13 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Mario Vargas Llosa: Pripovjedač priča

nisam nažalost uspio dočitati knjigu do kraja, jednostavno nije išlo.
tema knjige su stanovnici amazonskih prašuma

- 21:08 - Komentari (0) - Isprintaj - #

19.03.2018., ponedjeljak

Mario Vargas Llosa: Teta Julia i piskaralo

Nakon Jarčevog slavlja, meni najdraže njegove knjige i sigurno jedne od top 5 knjiga koje sam ikada pročitao, nakon Sna jednog Kelta te nakon Junaka iz sjene, još jedan upečatljiv i divan roman MVL-a.
Fenomentastičan narator, pisac kojeg se uživa čitajući; samo treba pronaći miran kutak, udobno se smjestiti….. i piti njegove beskonačne rečenice ….. čitati radi samog doživljaja čitanja.
Nije ovo knjiga s nekom porukom, s velikim mislima niti knjiga koja će pobuditi osjećaje ovakve ili onakve. To je jednostavno ples, ples s knjigom, ples s riječima, rečenicama, poglavljima.
Možda malo neumjesno, al uporedit ću ovu knjigu sa seksom. Ovo je seks radi samoga seksa. Nema tu „što će sutra misliti o meni“, niti „da li me voli“, nema emocija, obećanja, zavjeta, nema ni milovanja ni lagodnih ćavrljanja, samo postoji čista esencija seksa.
I cigareta poslije.

Prva rečenica:
„Tih davnin dana bio sam jako mlad i živio sam s bakom i djedom u jednoj vili bijelih zidova u ulici Ocharan, u Mirafloresu“
Posljednja rečenica:
„Sestrična Patricia je temperamentna mlada dama, i nimalo ne sumnjam u to da bi svojej obećanje i ispunila.“

PS
svaka pohvala prevoditeljici, Maji Tančik

- 22:17 - Komentari (0) - Isprintaj - #

21.01.2018., nedjelja

Anais Nin: Djeca Albatrosa

Teško mi je reći nešto o ovoj knjizi. To je slijed misli ispričanih u dvije priče, Zapečaćena soba i Kavana. Definitivno ju je ugodno za čitati ali teško za pratiti......


prva rečenica:
"Izišavši iz autobusa na Montmartreu, Djuna je došla u središte putujućeg vašara i upravo u trenutku kad je spustila desno stopalo na makadam, glazba vrtuljka puštena je na slobodu iz mehaničke kutije i osjetila je kako vedrina glazbe preobražava cijeli prizor, njezino raspoloženje, njezino tijelo, točno onako kako se u njezinu djetinjstvu život u sirotištu iznenada preobrazio iz teške noćne more u slobodu zahvaljujući tome što je osvojila stipendiju za plesnu školu."

zanimljivi citati:
"On je upio njezinu dugu, tamnu, valovitu kosu, plave oči koje nikad nisu mirovale, malo nakošene, također sklone brzu skupljanju svojih zastora, sklone smijehu, ali češće žedne, oči koje su upijale poput zrcala. Dopuštala je zjenici da prima te slike drugih, ali moglo se osjetiti da ne nestaju potpuno kao što bi nestale na zrcalu: moglo se osjetiti neko žedno biće koje u sebe upija odraze te pije riječi i lica radi duboke bliskosti s njima.
Nikad nije ovladala umjetnošću riječi, umijećem govorenja. Uvijek je bila onakva kakvom ju je Michael prvi put vidio: žena koja govori svojom kosom Najade, svojim dugim trepavicama, svojom nakošenom glavom, svojim rječitim strukom i retoričkim stopalima."

"No svaki put kad je hodala, umotana, zaštićena, bila je svjesna da hodaju dvije mlade žene: jedna s namjerom da stvara izlaze za bijeg, druga željna da netko nađe ulaz kako ne bi bila tako sama."

"Jayevi senzualni ubodi probudili su usnule zidove tijela i jezičci vatre frcali su prema njegovu tvrdom šibanju probijajući jezgru žara, puštajući da struja vatre navre kroz vene. Goruća tekućina zanosa ludo je kiptjela i prskala, oslobađajući rijeku drhtaja.
Srž zanosa prštala je u skladu s ritmičnim udarima dok njegovi tvrdi prodori nisu istrčali goruću tekućinu po zidovima tijela, rasplamsaj u utrobi nalik na udar groma.
Lillianino se dahtanje umirilo i tijelo joj je podrhtavalo u tišini, ispunjeno odjecima... antene koje su pile poput stabljika biljki.
On se probudio slobodan, a ona nije."

"Koja je bila tajna žena? Samo to tvrdoglavo skrivanje sebe - tek ta ustrajnost u stvaranju tajni, kao da su otkrivanje svojih misli i osjećaja darovi rezervirani za ljubav i prisnost."

- 19:15 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Angela Vallvey: Lov na posljednjeg divljeg muškarca

nisam impresioniran.
jedno naslovom knjige.
kojeg i nisam baš pronašao u samoj knjizi.


prva rečenica:
"Upravo me u ovom trenutku traže ne bi li mi zavrnuli šiju; tamo je vani sasvim sigurno cijela četa luđaka naoružanih zlim namjerama, iglama i kozjim izmetom natopljenima sidom, koja me traži kao da sam izgubljena škrinja."

završetak:
"Konačno? Pitam se u sebi dok je slijedim sigurnim korakom do dnevne sobe. Konačno?... Kraj? Kao da krajevi postoje, bako!
A ako postoje, kao da imaju neke važnosti."

zanimljivi citati:
"Nepostojanje Boga još uvijek nije dokazano."

"Zašto nam nisi rekla kako ti je zapravo u braku? — Pretpostavljam da opterećujem Gador sa svojim pitanjima, no svejedno. — Zašto si čekala da odeš od kuće sve dok nisi otkrila tajni život toga nevažnoga Casanove? Samo zbog toga što je takav škrtac, imala si dovoljno motiva da odeš. Ekonomski si bila podjarmljena; to je najgori jaram pod koji se može staviti jedna žena danas, sutra ili prekjučer, ako mi dopuštaš da ti kažem; najveća glupost koju žena može napraviti jest ovisiti istodobno o tri individue: o frajeru i njegova dva jaja da ženi napune novčanik. To je nečuveno u današnje vrijeme, Gador; treba biti glup."

"Čini mi se da mogu biti poprilično sigurna da nijedna osoba ili institucija ne potražuje to kamenje kao ukradeno, koje je legalno ili polulegalno prikupljano tijekom mnogo godina i da mi sada nitko ne može pobiti da je zakonita vlasnica moja baka, ova ugodna starica koja sjedi do mene u svojoj morski plavoj haljini i sa svojim naočalama od smeđega kornjačina oklopa, te blago, uz simpatičan osmijeh promatra otmjene detalje ureda zaposlenika Cartiera, onoga istoga koji uzalud uzvraća mojoj baki osmijeh; a kažem uzalud, zato što ni jednoj od nas taj osmijeh ne izgleda kao pravi, želim reći nije iste kvalitete kao naš."


- 19:09 - Komentari (0) - Isprintaj - #

14.12.2017., četvrtak

Mirabeau: Laurine ljubavne vježbe

Knjiga kojoj je erotika jedina tema i svrha. Mnogi će ju svrstati i u pornografsku književnost. Ne zbog stila (arhaičan, nevješt, "pristojan" ali koji kroz priču gradira prema sve otvorenijem upravo onako kako pripovjedačica upoznaje i ulazi u taj svijet spolnosti), nego zbog događaja koje opisuje, detaljno i sočno, reklo bi se. Štos je u stvari u činjenici da je napisana još u 18. stoljeću i izaziva čuđenje, koliko se granica ćudoređa i definicija erotike, pomakla (ili nije) od tada. Ja sam u knjizi uživao, ne sramim se reći.


prva rečenica:
"Dalje od mene, glupe predrasude!"

posljednja rečenica:
"Očekuj me uskoro."

tipični citati:
"Međutim, jedne noći, kada nisam zaspala onako brzo kao što sam to inače činila, Isabelle, zavarana, vjerujući da čvrsto spavam, prepustila se čarima svoje, izgleda, uobičajene igre. Vidjela sam kako je ruku zavukla među noge polagano je krećući tamo-amo. Teško je disala, dahtala zapravo. Polagano je njihala zadnjicu, a onda se, u jednom trenutku, sva ukočila i s dugim uzdahom odjednom potpuno smirila. Ubrzo je zaspala. Iznenađena time što sam vidjela, ali isuviše naivna da bih to pravilno protumačila, ja sam, naprotiv, povjerovala da se s Isabellom nešto strašno dogodilo; međutim, kada sam je, sutradan ujutro, zatekla svježu i dobro raspoloženu, moj je nemir prestao, ali ne i znatiželja. Tako sam primijetila da Isabelle gotovo svake večeri izvodi istu igru, koju i dalje nisam uspjela shvatiti; ali ubrzo ću i to saznati."

"Bila sam nestrpljiva da ga što prije imam kraj sebe. Lucette ga je razodjenula, baš kao i, nešto ranije, mene. On me polegao u krevetu podmećući mi jastuk pod leđa. Napokon sam smjela uhvatiti u ruku posvećeni bodež koji će ubrzo izbrisati moje djevičanstvo. Dok sam ga čeznutljivo milovala, stajao je potpuno uspravljen i vitak, odavajući odlučnost s kojom će probosti ružu što ju je sam tako dugo uzgajao i pazio. Moja je mašta izgarala pod naletima stvarnosti; moja spiljica, vatrena kakva je već bila, progutala je halapljivo vitkoga kavalira kome sam ja sama otvorila put."

"Dok sam ti jednim prstom ušla u škuljjicu, drugi sam ti zavukla u guzu."

itd itd itd .....






- 12:28 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Opis bloga
... i osjećam želju ostaviti svoj dojam ...
NA POČETAK
poštanski sandučić:
ggirry@gmail.com
_________________________________

google-site-verification: google8930073dab7299a1.html
koliko nas ima

tko chita?
__________________
a i drugi chitaju:
FORUM
knjiški moljac
suzette
xiola
mačka u martama
projekt prodaj maglu
Urbana riječ
lupiga

--------------------------------

bookmark
booksa
lupiga
metro

--------------------------------

BLOG.HR
ponekad osjećam i ja
__________________________
_____________

kvaka-22
moj fotoblog
______________