Petoro srednjoškolaca se skupi u jedno društvance i njihovo druženje postane blisko, vrlo blisko prijateljstvo. Dvije cure i tri dečka.
Nesretni neparni brojevi.
Jednoga dana, jedan od njih, Tsukuru Tazaki, upiše fakultet u drugom gradu i ode. Njegovim odlaskom, sve se promijenilo. Toliko da, prilikom jednog posjeta svom gradu, njegovih četvero prijatelja mu okrenu hladno i odlučno leđa, bez ijedne riječi pojašnjenja. Duboko potišten i deprimiran, Tsukuru nastavi svoj život, a odbacivanje nikada i nikako nije mogao zaboraviti, niti se s time pomiriti. U knjizi ga upoznajemo u njegovim 40-im godinama, kada upoznaje i zaljubljuje se u Saru. Na njezin nagovor, krene u potragu za bivšim prijateljima kako bi raspetljao enigmu iz djetinjstva.
Odlična knjiga, koja nas drži u napetosti da samog kraja. Pa i nakon njega. Odnosno, kraj je Murakami prepustio nama da ga osmislimo.
Naravno, ja sam osmislio happy end.
:)
Početak knjige:
„Od srpnja druge godine fakulteta pa sve do siječnja, Tsukuru Tazaki nije mislio ni o čemu nego o umiranju. U tome je razdoblju i navršio dvadeset godina, ali ta posebna razdjelnica - dan kad je postao punoljetan - nije mu značila ništa. Samoubojstvo mu se nametalo kao najprirodniji izbor, a čak ni sad ne bi umio objasniti zašto nije napravio taj posljednji korak. Prijeći prag između života i smrti tad bi mu bilo sasvim lako, lakše nego progutati sklisko sirovo jaje.
Možda se tad nije ubio zato što nije smislio način samoubojstva koji bi bio dostojan čistih i snažnih čuvstava s kakvima je gledao na smrt. Ali nije bio bitan način. Da su u blizini postojala vrata što vode u smrt, zakoračio bi kroz njih bez oklijevanja, bez krzmanja, kao da je to dio svakodnevnice. Na sreću ili na nesreću, međutim, takvih vrata nije bilo blizu.“
Završetak:
„Smirio se, sklopio oči i zaspao. Stražnja svjetla svijesti, kao svjetla na zadnjem noćnom vlaku, stala su se gubiti u daljini, smanjivati sve dok ih napokon, ondje gdje su iščeznula, nije progutala noćna tama. I ostao je samo šum vjetra kroz granje bijelih breza.“
Citati:
(ljubomora)
„Promeškoljio se u stolici i otpio malo ledene vode. Sad mu je preostalo samo da nijemo tuguje. Iznenadna oštra bol proparala mu je lijevu stranu prsa, kao da ga je nož zasjekao. Učinilo mu se čak da mu iz rane lipti topla krv. Možda je dosta krv. Dugo ga ništa nije tako zaboljelo, još od onog ljeta na drugoj godini fakulteta kada ga je njegovih četvero prijatelja odbacilo. Sklopio je oči i, kao da pluta na vodi, prepustio se svijetu boli. Ipak, dobro je što osjećam bol, pomislio je. Prave muke počinju onda kad te više ne boli.“
(jedan sporedni lik:)
„Olga je bila plavokosa i nosila je tijesne traperice i bijelu majicu dugih rukava. Bilo joj je dvadeset osam ili devet godina. Bila je visoka oko 170 centimetara i imala je zaobljeno lice i ružičastu put. Izgledala je kao djevojka iz neke dobrostojeće seljačke obitelji, odrasla s jatima brbljavih gusaka. Kosa joj je bila začešljana od lica, a preko ramena je prebacila crnu lakiranu torbicu. Držala se uspravno, kao dostavljač koji mora donijeti važan paket, i u hotelsko je predvorje ušla dugim koracima.“
(ljubav):
Čeznuo je za njom više nego što bi to umio izreći. Čudesan je osjećaj nekoga tako istinski željeti – osjećaj životan, moćan. Već se godinama nije tako osjećao. Možda i nikad. Ne da je sve u tome bilo lijepo: u prsima ga je boljelo, teško je disao, hvatao ga je strah od kojeg mu se raspoloženje naglo i mračno mijenjalo. Ali čak i ta bol uklapala se kao važan dio u ljubavi koju je osjećao. Nije nikako htio dopustiti da mu taj osjećaj izmakne. Jednom kad ga izgubi, možda više nikada ne nađe tu toplinu. Ako je mora izgubiti, bolje da ni njega nema.“
Post je objavljen 11.10.2019. u 14:16 sati.