Veći dio knjige je putopis autora kroz Kinu, što je izuzetno veliki poduhvat. NIje to neko napeto štivo i nema tu nekih zanimkjivih događanja, ali slike koje čitamo dosta vjerno prikazuju Kinu i njezine stanovnike. Glavni i najupečatljiviji dojam Kine je: siromaštvo. A nakon toga: komunizam i nedemokracija. Putovanje se zbivalo 1986. godine.
Zanimljivo je bilo čitati knjigu i na GoogleMaps-u pratiti putovanje.
Početak:
„Lani, u proljeće 1981. godine, moja radna jedinica me je, iz bloka spavaonica za osoblje, preselila u jednu kućicu u Ulici Nanxiao. Kućni broj: 53“
Završetak:
„U Peking? Ideš studirati? Pa to je divno! Peking je ogroman grad, Vidjet ćeš puno novih stvari. Život će ti se promjeniti, I ja tamo živim, u maloj kući u Ulici Nanxiao, na kućnom broju 35.“
Neki citati:
„Daoisti vjeruju da su budizam, daoizam i konfucijanizam tri staze do istoga cilja. Nije važno koju ćeš stazu izabrati, kojom od njih ćeš krenuti kroz oblake, sve one vode u modro nebo. Meni je daoizam ipak najzanimljiviji. Nema bogova koje valja štovati, nl pravila kojih se valja pridržavati. On uči da je čovjek dio prirode i da je osuđen na život stalnih mijena, jer su yin i yang neodvojivi i prate jedan drugoga kao što noć prati dan. Uči nas da ne gubimo vrijeme, da se ne borimo i grčevito držimo, već da se prepustimo sudbini i živimo pomireni sa svijetom.“
Da, ljudi gube vrijeme na međusobnu borbu, a pravi je neprijatelj zapravo vrijeme.“
„Promatram jednu ženu kako, komadom kruha koji drži u ustima, hrani bebu. Pitam je koliko djece ima.
-Nijedno – kaže, gledajući stazu iza mojih leđa.
- Ovo onda nije tvoje? – kažem, pokazujući bebu u njezinu naručju.
- Ne računa se, djevojčica je. – Bebina usta umrljana su raskvašenim tijestom.“
„Sit sam suhih ravnica. Zemlja je ovdje toliko ravna da se ne možeš uhvatiti ni za što, čak ni za vjetar.“
„Tržni je dan. Staza je blatnjava od rastopljenog snijega. Svinje, ovce, psi i bicikli otimaju se za prostor. Čovjek koji prodaje otrov za štakore izložio je gomilu mrtvih glodavaca da dokaže da je tekućina koju prodaje djelotvorna. Čovjek koji vadi zube izložio je i hrpu zuba da pokaže svoju zubarsku vještinu. Nervozno se ogledava. Sumnjam da u hrpi zuba koju je izložio ima i psećih i svinjskih. Jedna djevojka prolazi noseći u rukama rolicu koja se puši. Previše mi je neugodno pitati gdje ju je kupila pa hodam za njom.“
„Dobro, pa baš ti i mogu, reći, ja ti - kako bih to rekao - ja vadim spirale. Siromašnima dajem popust.“
- Kakve spirale?“
- One koje stavljaju ženama nakon prvog poroda. Ja im pomažem da ih izvade.“
- Imaš li kakvu medicinsku naobrazbu?“
- Ne, ali nitko još nije umro. Neke žene malo krvare, ali nakon nekoliko dana im bude dobro. Prvo sam izvadio spiralu svojoj ženi, onda je ona to rekla prijateljicama i ubrzo su sve u selu htjele povaditi svoje. Puno sam zaradio, ali onda me je netko prijavio službeniku za planiranje obitelji i morao sam pobjeći.“
„Wang Ping i ja svaki dan provodimo zajedno, šećemo plažom i razgovaramo, i moji osjećaji prema njoj bujaju poput graha što ga je njezina majka ostavila da proklija u loncu pored kuhinjske peći. Volim vidjeti kako joj se lice mijenja kad se smije. lice joj je bezizražajno, kao i inače, no ima sladak nosić koji odvlači pozornost od praznoga pogleda, pa djeluje zabavno i inteligentno. Samo jednom, dok priča o svojim planovima da studira u inozemstvu, pogled joj nakratko živne, zaleprša. poput ptice koje pokušava sletjeti. Veoma je okretna i sposobna. Kada jedne noći dva policajca dođu u kuću provjeriti moje osobne dokumente, otjera ih sa nekoliko uljudnih riječi i oni me više ne gnjave.“
„Kada ih zamolim da izađemo da ih slikam, svi zastanu kao paralizirani. Direktor me povlači u stranu i šapće. ,,Nikada ne fotografiraju jedni druge. Zar niste primijetili da u logoru nema zrcala?“
„Drug novinar nam je iskazao poštovanje. Trebali bismo mu dozvoliti da nas fotografira.“ Staru Wu mahne rukom i svi se vraćaju u svoje sobe i presvlače u najbolju odjeću. Staru Wu nema stopala, no gura batrljke u stare cipele i, oslanjajući se na stol, ustaje.
Vani i dalje rominja kiša. Jedna pokisla kokoš istrči iz kokošinjca.
Svi pomažu iznijeti jednu staricu. iz njezine sobe i češljaju je. Trideset izobličenih lica zuri u objektiv, iz očiju im vrišti poziv u pomoć. Žene začešljavaju kosu unatrag. Direktor mi pridržava kišobran iznad glave, meni se ruke tresu. Ne znam što mogu učiniti za te ljude.“
„Trećega dana napokon sam stigao u Bulangshan, planinsko uporište plemena Bulang. Žene u plavim tunikama i crnim turbanima vraćale su se s rižinih polja predući pamuk i tjerajući nogama bizone pred sobom. Oko struka su im se njihale košarice pune kukaca koje su prikupile za večernji obrok. Noćio sam kod seoskog starješine, sekretara Lua. Njegovoj baki je više od osamdeset godina. Kad sam je zamolio da je fotografiram, nasmiješila se i pokazala mi crno obojene zube. Sekretarove dvije kćeri imale su prekrasne oči. Još nisu dostigle dob u kojoj se zubi boje u crno, ali već se znaju držati smjerno pred strancima. Dao sam im dvije grafitne olovke. U kutu sobe opazio sam par tenisica i upitao sekretara čije su. Rekao mi je da ih nosi kad odlazi na sastanke u gradski komitet.“
„Lako je biti dobar kad si siromašan.“
Post je objavljen 19.12.2018. u 22:29 sati.