čitam, mislim, pišem ...
12.04.2019., petak
Jose Luis Peixoto: Knjiga
|
Knjiga zanimljivog i naizgled neoriginalnog naslova. Podijeljena je na dva dijela. U prvom, puno duljem (i zanimljivijem) pratimo stanovnike jednog gradića u Portugalu, u doba velikih migracija prema Španjolskoj i, najviše, Francuskoj. U središte priče polako dolaze Ilidio i Adelaide, tinejdžeri koji se zaljubljuju i čije živote pratimo. Njih život spaja, razdvaja, spaja, a svemu tome svjedočimo čitajući ovaj zanimljiv i nestandardan stil pisanja, koji mi se jako svidio. Traži pažnju, ali uzvraća slikama i doživljajima, osjećajima. Drugi dio je nešto drugačiji, kao dodatak koji je potreban da završi priču, da pruži odgovore iz prvog dijela. Ne volim puno opisivati i otkrivati sadržaj, jer otkrivanje je jedan od privlačnijih elemenata čitanja. Otkrijte sami. U svakom slučaju, knjiga je užitak čitanja. Početak: „Majka je stavila knjigu u sinove ruke. Kakav misterij. Dječak nije mogao ni zamisliti čemu služi taj predmet koji drži u rukama. Htio ga je pomirisati, ali dvorišna vrata bila su otvorena, svjetlost je prodirala, vani je sve vrvjelo od života. Dječak je imao šest godina, pažnja mu je odlutala, popustila, ali nije izgubio zanimanje za knjigu, samo ju je prestao proučavati kao predmet i počeo ju je gledati na mnogo apstraktniji način, kao namjeru, kao sjenu jednog čina.“ Završetak: „Svitanje se od tame razlikuje samo po onome što mu je prethodilo i po onome što zamišljamo da će uslijediti, po onome prije i onome poslije. Zahvaljujem ti što si pristao da se ova knjiga pretvori u tebe i zahvaljujem ti na velikodušnosti što si se pretvorio u nju, zahvaljujem ti na svjetlosti koja ulazi kroz ovaj prozor i na svemu što me sačinjava, zahvaljujem ti što si mi dopustio da postojim, zahvaljujem ti što si me doveo do posljednje stranice i što si sa mnom došao do posljednje riječi. Da, ti i ja znamo, ovo: beznačajnost, komadić ništavila, unutrašnjost slova o. Ali to će se zbiti tek za neko vrijeme. Zasad iskoristimo to što smo još ovdje.“ Citati „Ilidio je znao da je taj čovjek otac njegove majke i bojao ga se. Ostali su se dječaci smijali, prepričavali zgode, čak se i Ilidio mogao smijati, mogao ih je slušati i pretvarali se, ali bilo ga je strah. Bio je mračan i morbidan taj strah, prenijela mu ga je majka. On nije znao da mu je majka prenijela strah, a ni majka to nije znala, nije čak znala ni da se strah može prenositi očima. Mislila je da su slike kojih se sjećala zatočene u njoj, činilo joj se da je ona sama poput zatvorene kuće u kojoj se te slike stalno vrte.“ „Počeo se odijevati. Ilidio je bio siguran da je Adelaide osjećala išlo što i on, baš isto kao i on. Oni su bili dvoje ljudi na svijetu s istom sudbinom i istim osjećajima. Uvjerio se u to gledajući je u oči. Ponekad, kad su mogli, bacali su se jedno na drugo, gušeći se od gladi. Provodili vrijeme zajedno, ushićeno se stišćući, što je llidio naučio zadržavati u sjećanju. Bili su to kratki trenuci, ali, pribrajajući se i nakupljajući tijekom godina, bili su to sati. llidio i Adelaide ispreplitali su se. Osim toga, razumjeli su se, u isto bi se vrijeme nasmiješili.“ „Pošli bi zatim hodnikom u kojem je uvijek bila zima i stizali u sobu s pisaćim stolovima. Tada bi udata žena rukama i nogama obujmila Galopima. Htjela mu je progutati usta. Usredotočena na dlanove, vrat, ramena, grudi, naslanjala bi se na pisaći stol, sjela bi na njega. U jednom brzom trenutku udata žena spustila bi desnu ruku do Galopimovih hlača, znajući da će pronaći tvrdu izbočinu, ublaženu tkaninom. Raskopčala bi mu hlače i prije nego što će ga dodirnuti znala je da će osjetili kako pulsira, kao da raste. Ne bi ga dugo držala, jer je bila nestrpljiva, žurilo joj se. Suknje podignute iznad pojasa, u najpožudnijim danima skinula bi gaćice i stavila ga u sebe. Tako ispunjena, disala bi drukčije. Za nekih drugih dana, također požudnih, spuštala bi gaćice i ostajala raširenih nogu, raskrečena, čekajući trenutak. Taj je trenutak bio satkan od nemogućeg. Zatim bi, tako ispunjena, kao da umire, osjećala golemu Galopimovu veličinu, divovsku. On bi ju držao za noge koje su bile bijele, nisu vidjele sunca. Rukama bi joj obuhvatio noge, široka bedra, bijelu površinu kože. I imao je dovoljno snage da je odvede do ruba smrti. Udata žena osjećala je da bi je mogao ubiti ako nastavi. A on je nastavljao, još snažnije, dublje, i ona je osjećala da bi je mogao ubiti ako nastavi. A on je nastavljao.“ „Riječi me pogađaju u neku vrstu srca. Majka svom snagom uhvati Ilidijevu ruku, ispreplete prste među njegove prste. Njihove ruke oblikuju uplašenu hobotnicu što se hrani od grabežljivca koji se može pojaviti iz bilo kojeg smjera. llidio plaho pokušava zadržati uspravan pogled. Majka kaže da je žena koja kiše i kašlje kao i drugi. Cosme proviri kroz vrata sobe preko Ilidijeva ramena, želi vidjeti moju reakciju, želi zadržati sliku toga trenutka. Osjećam kako mi se lice rastapa. Čelo mi curi oko očiju, nos i usta cure mi preko brade. Majka mi kaže da su umorni od skrivanja, da nitko od njih više nema godine za to. I stanu čekati. Ne znam koliko dugo traje ta tišina. Cvrčci.“ |
- 09:53 - Komentari (0) - Isprintaj - #
|
Opis bloga
... i osjećam želju ostaviti svoj dojam ... NA POČETAK poštanski sandučić: ggirry@gmail.com _________________________________ google-site-verification: google8930073dab7299a1.html
koliko nas ima
tko chita? __________________ a i drugi chitaju: FORUM knjiški moljac suzette xiola mačka u martama projekt prodaj maglu Urbana riječ lupiga -------------------------------- bookmark booksa lupiga metro -------------------------------- BLOG.HR |