Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/ggirry2

Marketing

Anchee Min: Crvena azaleja

Ovo je povijesna knjiga, koja opisuje kako izgleda pravi totalitarni režim, režim crvene, Maove Kine. U kojem veliki vođa, kao i njegovi oponenti i ulizice, žrtvuju cijeli narod radi svojih fiks-ideja. Strašno. Uzgajati rižu praktički na obali mora, jer je neka budala rekla da se to može. Pardon, mora. I što je ideja luđa, time se ljudi jače moraju upirati da bi dokazali da je provediva, dapače, dobra. A upiranje, znači rad u nemogućim uvjetima, znači žrtve, znači pranje mozgova. Iako ne proizvedu riže niti za prehranu radnika na tom polju, u ideju (čitaj: naredbu) se ne smije posumnjati. Kazne su svakojake, nerijetko i smrtne. I što teže radiš, što gore živiš, time se više dokazuješ Partiji i Vođi. O, Bože! O, blesavi ljudski rode kojeg si navodno stvorio!

Ovo je autobiografska knjiga, u kojoj Anchee Min sve ovo gore opisuje onako uzgred, usput, kao kad se vozite autocestom pa pored vas promiče krajolik, gradovi, planine, a vi u stvari živite u tom autu sa svojim suputnicima. Ovo je zapravo, knjiga o Ljubavi. Njezina vlastita ljubavna priča, priča o ljubavima njezinih prijateljica, o ljubavi koja se bori protiv svoje okoline koja ju zabranjuje. Koja se nastoji izdići iznad Partijske stege i umobolnosti. Zbog koje se riskira stečeni položaj, zbog koje se dovodi u opasnost vlastita obitelj, a nerijetko i sam život.
Da li ljubav pobjeđuje? Na žalost ne, pobjeđuju ideje i ideologije i oni ljudi koji se sa njima slažu. Pobjeđuje poltronstvo, a ljubav gubi.


početak:
„Odgajana sam na Maovu učenju i operama gospode Mao, drugarice Jiang Qing. U osnovnoj školi bila sam zapovjednica Male crvene garde. Bilo je to u vrijeme Velike proleterske kulturne revolucije kada je crvena bila moja boja. Roditelji su ini živjeli poput - riječima susjeda - štapića za jelo: uvijek u suglasju. Otac mije bio profesor industrijskog tehničkog crtanja na Šangajskom tekstilnom institutu, premda mu je prava ljubav bila astronomija. Majka mi je bila nastavnica u Šangajskoj srednjoj školi. Podučavala je što god je Partija od nje zahtijevala, jedno polugodište na kineskom, iduće na ruskom. Oboje su vjerovali u Maoa i Komunističku partiju, kao i svi naši susjedi. Imali su četvero djece, svako godinu dana starije od sljedećeg. Ja sam rođena 1957. Stanovali smo u gradu, u Južnoj raskošnoj ulici, u maloj gradskoj jednokatnici koju su dijelile dvije obitelji.
Od pete godine života smatrali su me odraslom. To nije bilo nimalo neobično. Sva djeca s kojom sam se igrala nosila su mlađu djecu iz svoje obitelji na leđima, privezanu komadom tkanine. Maleni su se igrali šmrkljama, dok smo se mi igrali skrivača. Mene su zadužili da skrbim za obitelj jer su mi majka i otac cijeli dan provodili u radnim jedinicama, baš kao i svi drugi roditelji. Sestre i brata nazivala sam svojom djecom, jer sam po svakog od njih morala ići u jaslice i vrtić još dok sam i sama bila predškolske dobi.“

Završetak:
„Stajali smo zagrljeni. Osjećala sam Yan – hodale smo zajedno iz mraka.“



Kako Vlast vidi svoj Narod:
„Pitao me: Što misliš tko su ti ljudi? Oni su pokretna trupla, vjeruj mi. Što ljudi znaju? Razumiju samo strah. Zato im treba vlast. Netko im treba reći što da rade. Treba im mudar car. Tako je već pet tisuća godina. Vjeruju ono što im vladari kažu.“


I kako Vlast ipak ima (zabranjene) osjećaje:
„U sjeni grmlja Nadzornik mi je pripovijedao o operama nastalima iz neispunjenih čežnji drugarice Jiang Qing. Rekao je da su to iste čežnje zahvaljujući kojima su drevne tragedije dirale duše i othranjivale civilizacije. I ista ta čežnja užgala je iskru iz koje se razbuktao plamen Velike kulturne revolucije. Utihnuo je i ogledao se, a onda rekao da je malo razočaran što večeras nema puno tajnih ljubavnika i onanista. Rekao je da treba u potpunosti uživati u pjevu javorova lišća. Pitao me mogu li zamisliti zelena brda i ružičaste božure u njegovu pekinškom vrtu. Pitao je mogu li zamisliti njega i sebe kako sjedimo u udolini među dojkama Majke prirode. Tražio je da zatvorim oči i osjetim miris cvijeća. Rekao je : neka te prati cijelog života. Otvori skrivenu stazu u svome umu, iskusi ga, budi sjedinjena s njime. Tražio je da mu opišem kako vjetar raspuhuje oblake. Lebdjela sam na njegovoj toplini. Rekla sam mu da su njegove ruke vjetar, a da na moje tijelu postaju oblaci. Rekao je da je strastven i da je njegova strast snažna kao smrt.“








Post je objavljen 08.08.2019. u 15:31 sati.