Pročitam knjigu, sjednem i kažem: jebote! Kakva knjiga!
Marlen Haushofer rođena je 1920. a objavila je ovu knjigu 1963. godine.
Bezimenu ženu, glavni i jedini lik ove knjige, jednog jutra od ostatka svijeta odvoji nepregledni, prozirni zid. Samo tako, puf! I time ona ostaje sama u tom svom odvojenom dijelu svijeta. Sama, s jednom kravom, mačkom i psom.
Tako započinje knjiga, tako započinje njen drugi život i tada započinje njezin robinzonski život...
Priča je napisana o formi dnevnika. Čitajuči, na svakoj sljedećoj stranici očekuješ neki zaplet. Ili rasplet. Pa ideš i ideš, čekaš, očekuješ. Ali niti u jednom mi momentu nije na pamet palo da preskočim i jedan jedini redak kako bi zavirio u sljedeću stranicu. Svaka riječ, rečenica, redak, poglavlje.... drže, privlače. Njezina snaga i volja za životom, iskonske su, i doslovnoih osječaš dok čitaš
Jebote, koja knjiga!
Početak:
„Danas, petoga studenog, započinjem svoj dnevnik. Sve ću zapisati točno onoliko koliko mi je moguće. Ali ne znam sa sigurnošću ni je li danas doista peti studenoga. Prošle zime nekoliko mi se dana zagubilo. Ne mogu navesti ni koji je dan u tjednu. Ali mislim da to nije toliko ni važno. Moram se pouzdati u oskudne bilješke, oskudne zato što nikada nisam računala s time da ću pisati ovaj dnevnik i bojim se da su mnoge stvari u mom sjećanju zabilježene drukčije nego što sam ih doista doživjela.
Taj se nedostatak vjerojatno može pripisati svim izvještajima. Ne pišem zato što mi je zadovoljstvo pisati, situacija je naime takva da moram pisati ako ne želim izgubiti razum. Jer nema nikoga tko bi za mene mogao razmišljati i brinuti se o meni. Sasvim sam sama i moram pokušati preživjeti dugačke i tamne zimske mjesece. Ne računam s time da će ove bilješke ikada biti pronađene. Trenutačno ne znam čak ni želim li to. Možda ću znati kad dovršim dnevnik.
Zadala sam sebi taj zadatak jer me on treba odvratiti od toga da tupo zurim u suton i bojim se. Jer bojim se jako. Strah me vreba sa svih strana i ne želim čekati da me sustigne i obuzme. Pisat ću dok ne padne mrak i taj će novi, nenadani posao, nadam se, umoriti moju glavu, isprazniti je i uspavati. Jutra se ne bojim, samo dugih, tmurnih poslijepodneva.“
Završetak
„Danas, dvadesetpetoga veljače, završavam svoj dnevnik. Nije mi više preostao ni jedan list papira. Sada je oko pet sati popodne i još je uvijek dovoljno svijetlo da mogu pisati bez svjetiljke. Vrane su uzletjele i grakćući kruže iznad šume. Kad ih više ne bude na vidiku, izići ću na proplanak nahraniti bijelu vranu. Ona me već očekuje.“
Citati;
„Točno se sjećam koliko malo mašte ima većina ljudi. Vjerojatno je to i sreća za njih. Mašta čovjeka čini preosjetljivim, ranjivim i izloženim. Možda ona predstavlja i neku vrstu degeneracije. Onima bez maste nikad to nisam uzimala za zlo, ponekad sam im čak pomalo zavidjela na tome. Njima je život bio lakši i ugodniji nego drugima.
To zapravo ne pripada u moj dnevnik. Ali neizbježno je da ponekad razmišljam o stvarima koje za mene nemaju nikakvo značenje. Toliko sam usamljena da se ne mogu uvijek oduprijeti jalovu razmišljanju. Otkako je Luchs mrtav, to je postalo još mnogo gore.
Pokušat ću se ne prečesto odmicati od bilježaka s kalendara. Šesnaestog svibnja konačno sam pronašla mjesto za oranicu s krumpirima. Danima sam s Luchsom tragala za prikladnim mjestom. Polje nije smjelo biti previše udaljeno od kolibe niti u hladu te je, prije svega, moralo imati plodnu zemlju. Taj zadnji preduvjet bilo je gotovo nemoguće ispuniti.“
„Jednostavno se ničeg ne sjećam i mislim da to dovoljno svjedoči o tome na koji sam se način kretala gradom. Tek otkako usporila, šuma oko mene je oživjela. Ne želim reći da je to jedini način kako živjeti, ali za mene je zasigurno najprimjereni. A što se sve moralo dogoditi da bih do njega došla. Prije sam uvijek bila na putu nekamo, uvijek u velikoj žurbi i ispunjena divljačkim nestrpljenjem, jer kamo bih god stigla, uvijek sam najprije morala dugo čekati. Mogla sam se isto tako i cijelim putom vući dotamo. Ponekad sam prepoznavala svoje stanje i stanje u svijetu doživljavala sasvim jasno, ali nisam bila u stanju pobjeći iz tog svijeta koji nije bio dobar za mene. Dosada, od koje sam često patila, bila je dosada koju bi cvjećar osjećao na kongresu autoindustrije. Gotovo čitava života nalazila sam se na takvom kongresu i čudi me što se jednog dana od prezasićenosti nisam jednostavno srušila mrtva. Vjerojatno sam preživljavala samo zato što sam mogla bježati u okrilje svoje obitelji. No posljednjih godina činilo mi se kao da su i moji najbliži prešli na stranu neprijatelja, a život je postao istinski sivim i sumornim.
Ovdje, u šumi, nalazim se na mjestu koje je za mene primjereno. Nemam više nikakve veze s proizvođačima auta i oni mi više nisu nimalo zanimljivi. Ali kako su me samo mučili stvarima koje su mi bile odvratne. Imala sam samo taj jedan mali život, a oni me nisu puštali da ga živim u miru. Plinovodi, toplane i naftovodi; tek sada, kad ih vise nema, vidi se sav jad i bijeda čovječanstva. A nekoć ih se uzdizalo u nebesa, umjesto da se na njih gleda kao na uporabne predmete.“
Post je objavljen 19.06.2021. u 21:59 sati.