SEDMIČNA KOLUMNA-Od srijede do srijede
dana: 19.11.2008.


Kolumna ispod Visa

Danas se nađoh u Tojšićima, malo mjesto blizu Kalesije,a Kalesija je jedna mala općina u kojoj je Nisvet Džanko snimio prvu epizodu “Pozitivne geografije”, a pisao je i u magazinu BH Dani na temu Klesije i klesijskih prilika davne 1998. godine a tekst je nosio naslov “Spreča ispod Visa”.Za one koji ne znaju Spreča je rijeka a Vis je brdo (nalik na piramidu).Po prvi puta u Tojšićima pišem svoju kolumnu.Vidjet ću koliko su Tojšići inspirativno mjesto.Da ne bih pisao samo o onome što sam danas zapazio tu , vratit ću se koji dan unazad.Baš u petak sam imao priliku po prvi puta u životu gledati indijski film.Film koji sam doslovno morao gledati zvao se “Krissh” , vijest o tome da ću ga morati gledati došla je do mene još u srijedu, kako bih se mogao za to psihički pripremiti.Nisam filmofil ,zapravo rijetko ih gledam, ali što se mora nije teško.Budući da sam film počeo gledati sa jakom glavaboljom sve se opet dobro završilo.Film je blago rečeno užasan, više zanimljiv djeci nego odraslima,budući da obiluje sadržajem u koji bi samo djeca povjerovala, glavni lik ima nadnaravne moći , leti pa čak i razgovara sa životinjama.Osoba koja je mene( i sve prisutne) primorala na gledanje filma nas je unaprijed obavještavala o tome šta slijedi pa budući da film nismo gledali ni do pola to dosta poslužilo.Na početku nam je rekla da glavni lik ima šest prstiju na jednoj ruci ali ne zapamtih kojoj,ja to tokom gledanja filma nisam zamijetio.Došlo je vrijeme kada trebaju početi dva atraktivna reality show-a pa smo film pun loše glume morali prekinuti jer je većina prisutnih željela gledati “big mama house” i “operaciju trijumf” paralelno.Gledanje tih idiotarija mnogo je mučnije nego gledanje indijskog filma.U filmu sam barem mogao gledati preslatku glavnu glumicu a ovako samo gomilu njih koji ne znam šta rade.Noć je plovila dalje a narednog dana su čekale obaveze moralo se dakle na počinak.Tako je proteklo moje prvo gledanje filma porijeklom iz daleke Indije.Preživio sam rat pa mogu još desetine indijskih filmova , ali mislim da ne bih mogao još jednom gledati akademiju (čuj akademiju) zvanu “operacija trijumf” (namjerno napisano tako kako je napisano).Jučer mi je sugerirano da glasujem za jednog od učesnika budući da je “naš” a taj glas me mogao koštati 0.50KM.Baš fino za onoga tko od toga živi jer čini mi se da podrškom “svog” kandidata dokazujemo odanost svojoj naciji.Na tu temu su napisane mnoge kolumne posljedinh dana.Evo i ja uzalud trošim riječi na te gluposti.Da li sam dao glas? Nisam , zašto bih? Smatram da se može bolje zabaviti ispred TV-a u vrijeme emitiranja takvih stvari.Ako je to kulturni sadržaj onda stvarno tonemo sve dublje i dublje.Možda će uskoro početi i lokalne TV kuće sa svojim verzijama “Big brother-a” , Ako emisje budu gledane a vjerovatno hoće neka ih emitiraju svake sezone kako bi kroz iste mogao proći što veći broj stanovnika iz općine.Samim tim učenici će steći slavu,a oni koji ne učestvuju mogu se zadovoljiti telefonskim glasovanjem.Možda bi se oni koji ne učestvu mogli hvaliti da je neko od učesnika njihov prijatelj ili rođak a da ga predhodno nikad nisu ni vidjeli, ali nema to veze svi će im vjerovati a oni će tako poboljštati svoj status na društvenoj ljestvici.Nije mala stvar imati rođaka koji je učesnik u reality show-u.Danas sam se u Tojšićima na kavi našao sa mojim školskim drugom Mirnesom.Krenula su prisjećana na stare dane.Poslije je on pričao šta ima novoga kod njega , isto sam zatim učinio i ja.Imao sam vremena zamijetiti da konobar u restoranu goste pozdravlja vjerskim pozdravom a poslije istim gostima donosi raznovrsna alkoholna pića.Svaka čast.Mirnes me poslije pita pišem li kolumnu srijedom, te mi reče da nije odavno pratio pa ne zna.Ja mu odgovorih da ću ovu pisati baš tu u njegovim Tojšićima.On se blago nasmija.Za ovih par godina on i ja samo se dosta promijenili.Na odlasku sam mu pokazao rokovnik u kome nastaje moja malo čitana kolumna.Naravno da je malo čitana jer sam ja izuzetno nepoznat autor , nisam ja učesnik realiti show-a pa da me slave kao nacionalnog heroja, hvala Bogu pa nisam.

skini tekst u DOC formatu

Emir Nišić S.
emirnisic@mail.com
www.emirnisic.pege.tl

SEDMIČNA KOLUMNA-Od srijede do srijede
dana: 12.11.2008.


Đekna je (davno) umrla

Fino je pisati dnevnik , a još je ljepše čitatati ga poslije izvijesnog vremena.Recimo u mome piše da na današnji dan prošle godine nisam radio ništa.Danas je opet isto.A sve je više onih koji ne rade ništa.Nekima je (čini mi se) jednini posao da ne rade ništa.Drugi ne rade ništa iz hobija, treći iz revolta a ostali ko zna zašto...Dogodi se da danima ne izlazim vani , tad je oko mene gomila knjiga , skripti i par bilježnica.Ljudi kažu da će se učenje isplatiti.Nekad se dogodi da cio dan provedem za računalom , razlog je nebitan , to je jako nezdravo kažu mi.Najbolje se osjećam onda kada je moj dan šarolik.Evo danas recimo čitam vijesti iz zemlje i inozemstva, a sve mi se čine nekako poznatim i davno rečenim.Danas vijesti prebrzo stižu do nas, nekada su kasnile.Zna se desiti da i danas koja zakasni isto što se desi da zakasni autobus na relaciji Živinice-Kalesija ali ljudi nekako navikli na to.Jedina vijest koja mi se danas učinila zanimljivom je ona vezana za prestanak proizvodnje automobila sa natpisom Yugo . Nekad narodni automobil nekadašnje ''narodne zemlje''.Yugo je predstavljen javnosti 1980.godine i tada se dizajnom doimao dosta zanimljivim , mada su se njegovi vozači žalili na njegovu kakvoću.Dizajnirao ga je slavni Giorgetto Giugiaro a na promociji su najavili da bi se taj auto mogao proizvoditi do 2000. godine. Većina ljudi je to privhatila s rezervom , ali gle čuda Yugić izdržao skoro do kraja 2008.god. Proizvodio bi se on još dugo da nedavno nije potpisan povijesni ugovor sa Fiat-om zbog koga će umjesto Skale , Floride i Yuge iz Kragujevca izlaziti novi modeli poput Topolina.No bez brige pomenuti modeli će se još dugo moći viđati na našim cestama i utrkama naravno.Simbol Jugoslavije će se kotrljati idalje.
Juče smo se moja rodica Mirela i ja prisjetili jednog simbola Jugoslavije, kultne TV serije Đekna snimljene 1988. godineu produkciji RTV Titograd u režiji Živka Nikolića.Serija koja je ostala duboko urezana u sejćanja svih onih koji su je gledali.Još uvijek se članici u novinama znaju nasloviti rečenicom : «Đekna još nije umrla ,a ka' će ne znamo.» Naravno to je sa sobom u vrijeme pred raspad Jugoslavije nosilo neku posebnu simboliku. Danas je to malo drugačije.Sama serija ima karakter komedije.Centar radnje je jedna crnogorska obitelj nastanjena u nekom selu iznad Šavnika.Obitelj koju čine djed Miladin , baba Joka , sin Radosav , snaja Ljeposava , unuka Milijana i unuk Mišo koji je navodno otišao na studije u Beograd u kojemu je promijenio tri fakulteta ,a onda sa cimerom otišao u Njemačku da bi se ipak poslije javio iz Australije.Sve što se može jednostavno oni rade komplicirano.Imaju susjeda Joksima koji je meni iskreno najinteresantniji lik , inače je predsjednik mjesne zajednice a u ime svojih građana zaprima poštu i istu prije njih otvara.Joksim ima jedne novine koje nosi u džepu , nosi kravatu , ima tašnu a u tašni određenu količinu šećera koja mu koristi u slučaju da mu domaćin ne ponudi šećer uz kavu.Svoje dane provodi najčešće lutajući od kuće do kuće negdje ga počaste kavom , negdje rakijom , a ponekad doro dođe i cigareta.Pored njega izdvajaju se Petko koji visi na gredi kako bi ispravio grbu na leđima i Svetozar koji Radosava uči njemački.Ako niste gledali , mogo ste propustili.Divno je bilo prisjetiti se Đekne a sad je vrijeme da se vratim u svoju zbilju i da još koji dan ne radim ništa.Jugoslavija je davno umrla i ne vrijedi liti suze nad njom.


skini tekst u DOC formatu

Emir Nišić S.
emirnisic@mail.com
www.emirnisic.pege.tl

SEDMIČNA KOLUMNA-Od srijede do srijede
dana:05.11.2008.



Teen generacija

Slušam u ponedjeljak vijesti hrvatskog radija gdje spominju da je preminuo Josip Klasnić koga su 23.listopada pretukli učenici vinkovačke Poljoprivredne škole čiji je i on bio učenik.Pretukli su ga kako doznajem iz čiste dosade , a bilo ih je čak 11.Sličan događaj desio se i u našoj zemlji , u glavnom nam gradu Sarajevu 05.velječe ove godine kada su trojica maloljetnika ubili Denisa Mrnjavca.Jedan od njih je osuđen na 9,5 godina zatvora.Malo zaista u odnosu na počinjeno zlodjelo. Možda se neki pitaju šta li to mlade ljude navodi na devijantno ponašanje? Socijalno stanje i odgoj (što kućni što školski) uglavnom.Ima tu još niz čimbenika koji utječu na to , igraju recimo igre u kojima su tema pucnjava i ubijanje.Ne bave se sportom, ali ga prate u nekoj mjeri samo sa pogrešne tačke gledišta, nije mi jasno zašto na nogometnim utakmicama nose natpise gadje se spominje Srebrenica (nebitno u kojem kontekstu) , ali neko mi je pričao već da je ovaj minuli rat i započeo zahuktavanje na nogometnim terenima.Ostavite politiku izvan stadiona.Slušaju muziku u čijim se tekstovima pjesama veličaju neki «gradski kraljevi» u skupim autima , i obaveno lancima oko vrata , naoružani i sl. Mnogo je onih koji žele postati baš takvi pa to pokušavaju na razne načine, nekima ne usipijeva pa se barem nasiljem nad slabijim nastoje osjećati nadmoćnima.Profesori su već davno izgubili autoritet nad njima.Najviše je tome uzrok stupanj vladavine prava u ovoj zemlji.Mišljenja sam ipak da lica koja se devijantno ponašaju treba strožije kažnjavati.Nedavno sam gledao jedan klip na You Tube i malo mi falilo da zaplačem.Snimljen je u nekoj od naših srednjih škola.Počinje sat , ulazi profesor.Neki od učenika sjedaju na svoja mjesta , neki šetaju po razredu, a par njih igra stolni tenis.Sat teče dalje profesor nešto piše na ploči ali sve što on napiše učenici brišu, kasnije mu jedan od njih prijeti velikim drvenim trouglom , sakriše mu dnevnik, uključuju i neki TV koji imaju u učionici ... ma strašno.Dao sam i komentar sledećeg sadržaja : blago njihovim roditeljima kad ih imaju tako fine. Pomenuti klip me jako naljutio.Sjetim se sebe u tim godinama, nisam bio delikvent ali ponekad bi učinio nešto što mi ne bi priličilo, i sad znam da sam time samo sebi nanio štetu.Shvatit će to nekada i današnja «teen generacija» koja eno gledam ih jutros,stoji ispred tržnog centra sa cigaretom u ruci , sjedi po kafićima, a najviše ih je pred klubovima koji imaju poker aparate.Tako oni provode dane u školi , a poslije vikenda će pričati ko je gdje i koliko alkohola popio.Hvale se time čega bi se normalan sramio.Još sam za svoga tinejdžerskog doba spoznao sam jedan bitan faktor koji omladinu navodi na loše stvari a to je ugledanje na pogrešne uzore,te štovanje istih.Danas nažalost se svima nama nude TV emisije izrađene na bazi «Big brother-a» u kojima učestvuju osobe sa umnim poremećajima, a nama su kao takvi zanimljivi a omladina ih obožava.Volio bih da se cenzurišu emisije takvoga tipa.Ali prije nego neko cenzuriše mene stavit ću točku.

skini tekst u DOC formatu

Emir Nišić S.
emirnisic@mail.com
www.emirnisic.pege.tl