Novogodišnja čestitka...
30.12.2007.
Ostavlja nas godina TIŠINE, a pred nama je godina ZNANJA I RADOSTI.
Više o procjenama odlazeće i one koja nam dolazi možete pročitati kod našeg Adriana.
Blogeri i blogerice, a i svi oni koji čitate, a ne javljate se komentarima, želim Vam u novoj 2008. godini puno zdravlja, ljubavi, sreće, uspjeha i osobnog zadovoljstva.
Posebno i veliko hvala svima onima koji će najluđu noć provesti radeći... da bi društvo funkcioniralo... da bi se mi osjećali sigurno, osvjetljeno, toplo i zadovoljno.
2007. godinu zauvijek ću pamtiti po početku našeg blogerskog druženja. Hvala Vam svima na lijepim komentarima i raspravama.
Mališa je tijekom prošle godine naručivao razne priče.... i naglasio je da postoji samo jedna koju nikada neće opjevati jer je previše tužna. Strašno volim priče, ali jednu volim najviše od svih. Čvrstog sam uvjerenja da se s tugom i problemima treba suočiti... i da je to jedini način da prevladamo tugu i pobjedimo probleme... zato se sada lijepo ušuškajte, pripremite kikiriki, pušači slobodno mogu pušiti (iako to nije pametno).... nemojte šuškati i brbljati jer priča počinje....
H.C.Andersen – Djevojčica sa šibicama
Bila je hladna zimska noć. Snijeg je padao i počelo se smrkavati. Bila je posljednja večer u godini – večer uoči Nove godine. Po toj hladnoći, mračnom ulicom išla je jedna gologlava i bosonoga djevojčica. Doduše, imala je na nogama neke papuče kada je pošla od kuće, ali kakva joj je bila korist od njih kada su to bile velike papuče koje je prije nosila njena majka. One su bile tako velike da su joj spale s nogu kada je potrčala da se sakrije ispred kola što su projurila ulicom. Jednu papuču više nije mogla da nađe a s drugom je umakao neki dječak i doviknuo joj da će mu ta njena papuča poslužiti kao kolijevka kad mu se rodi dijete.
Tako je sada ta djevojčica išla bosih, crvenih i plavih nožića od studeni. U staroj je pregači nosila sve svoje šibice, a jednu kutiju je držala u ruci. Čitav dan nije prodala ni jednu jedinu kutiju šibica, nije dobila nijednu lipu. Gladna, prozebla i potištena, lutala je jadnica sve dalje. Snježne pahuljice padale su po njenoj dugačkoj, svijetloj kosi koja se u kovrčama spuštala niz njen potiljak, ali ona nije ni mislila na taj svoj ukras. Svi prozori su bili osvijetljeni, a po ulicama se širio miris guščjeg pečenja – svuda se pripremao doček Nove godine, pa je i ona sada mislila na to.
Ona se šćućurila u jednom uglu između dvije kuće, od kojih je jedna malo više štrčala na ulicu. Nožice je podvila poda se, ali joj je ipak bilo sve hladnije. A kući se nije smjela vratiti, jer nije prodala nijednu kutiju šibica, nije dobila niti jednu lipu, i otac bi je istukao. A i što će tamo, i kod kuće je isto tako hladno. Živjeli su u potkrovlju i vjetar je puhao sa svih strana, iako su najveće rupe začepili slamom i krpama. Ručice su joj se sasvim ukočile od studeni. Ah, samo da upali jednu šibicu malo bi se ogrijala! Da o zid kresne samo jednu šibicu zagrijala bi prste! Ona kresnu jednu šibicu i odmah buknu plamen. Šibica je gorjela kao svijeća i bilo je tako toplo dok je držala ruku nad njom. Bila je to čudesna svjetlost i djevojčici se činilo da sjedi pored velike tople željezne peći sa sjajnim mesinganim ukrasima. Ona ispruži noge da i njih malo zagrije, ali se tog trenutka plamen ugasi – nestade peći i djevojčica osta sa drvcetom dogorjele šibice u ruci.
Ona kresnu još jednu šibicu, pa i ona zaplamsa, i zid po kojem zasja postade providan poput koprene. Mogla je vidjeti pravo u sobu gdje je bio postavljen stol sa čistim bijelim stolnjakom i divnim posuđem od porculana. A na stolu se puši pečena guska punjena šljivama i jabukama. Ali što je bilo još ljepše – ta guska je skočila sa stola i, onako sa viljuškom i nožem u leđima, preko sobe zagegala prema njoj. I upravo kada guska dođe pred sirotu djevojčicu, ugasi se šibica i pred njom osta samo debeli i hladni zid.
Kada upali novu šibicu, pred njom se ukaza prekrasna jelka. Bila je i veća i ljepše ukrašena nego ona što je prošle godine kroz staklena vrata vidjela kod onog bogatog trgovca.
Tisuće svjećica je gorjelo na zelenim grančicama, a šarene slike, kao one u dućanskim izlozima, gledale su pravo u nju. Djevojčica izdiže obje ruke prema svjećicama i šibica se ugasi. Ali one mnogobrojne svjećice počele su se dizati sve više i više, a onda se pretvoriše u sjajne zvijezde. Jedna od njih pade i ostavi za sobom dugački plameni trag.
"Sad je netko umro!" – pomislila je djevojčica. To je ona čula od svoje pokojne bake koja je govorila: "Svaki put kad padne zvijezda, nečija duša krene u nebo."
Kada djevojčica kresnu novu šibicu, oko nje sve zasja i u tom sjaju pojavi se njena baka sva blistava, blažena i zadovoljna.
– Bako! – viknu djevojčica. – Uzmi me sa sobom! Znam da ćeš nestati čim se šibica ugasi kao što je nestala i ona topla peć i divno guščje pečenje i ona krasna velika jelka!
Da i baka ne bi iščezla, djevojčica brzo zapali sav ostatak šibica iz kutije. Šibice planuše i sve zablista kao usred bijela dana. Nikada joj ranije baka nije izgledala tako lijepa i tako velika. Ona uze djevojčicu u naručje i ponese je visoko, visoko u veliku radost i prekrasnu toplinu. Sada je djevojčica bila na nebu i više nije bilo ni zime, ni gladi ni straha ...
A ujutro, u onom kutu između dvije kuće, našli su je rumenih obraza i sa osmijehom na usnama – bila je mrtva. Smrzla se posljednje večeri u staroj godini. Prvo jutro nove godine zateklo je mrtvu djevojčicu sa šibicama.
Pred njom je ležalo puno potpuno izgorjelih šibica.
– Htjela se ugrijati! – govorili su prolaznici.
A niko nije slutio kakve su lijepe slike lebdjele pred njom kada je sa svojom bakom zaplovila u novogodišnju radost.
Za svu našu mrtvu djecu....
28.12.2007.
Prije nekoliko dana objavljene su slike iz glasovitog BOŽIĆNOG LOVA 1. i 2.
Lov se održavao u nastavcima.... poput gledanih američkih filmova. Čovjek na čelu hrvatske policije slao je svom narodu božićnu poruku cerekajući se poput dvorske lude, a oko njega su na bijelom snijegu prkosile lokve krvi ubijenih životinja.
Do fotografija tog masakra nisu došli novinari nečasnim putem... nego su se malograđanske duše same hvalile i slike poslale svim novinskim kućama u zemlji.
Mnogi blogeri su otvorili teme protesta, mnogi su komentirali na tim temama.
Naša blogerica „promatram, razmišljam“ je na jednoj takvoj temi vrištala na sve koji komentiraju i optuživala nas da vraćamo Jugoslaviju, da ne razumijemo što se dešava i štetimo nevinom generalu. Upozoravala nas je na zločine koje su učinili četnici, spominjala Šljivančanina i ovce nekog stočara iz vodičkog zaleđa.... iako nisam uspjela razumijeti što joj ti primjeri znače..... Misli li ona da bi zbog četničkih zločina trebali šutjeti o svemu što se dešava danas... jer je sve to manje strašno od onoga što su oni činili? Nije li takav stav zagrljaj sa zlom i nastojanje da postanemo poput onih koji nisu baš ničime pokazali da bi nam trebali biti uzor?
U cijeloj toj priči naša blogerica ne razumije da je za generala Markača garantirala naša domovina Hrvatska.... da je on svojim „nestašlukom“ pljunuo na garanciju svoje domovine i na sve nas. Naša blogerica ne razumije da mu je u tom pljuvanju na domovinu i sve nas omogućio 1. čovjek policije, a i ne samo on.... jer takvog jadnog – kakav je ga je netko postavio na tu funkciju.... a samo oni koji su ga tamo postavili, znaju zašto su to učinili.
I nije im bila dovoljna vlastita kaubojština nego su osjetili potrebu slikati se... tako da pljuvanje slučajno ne prođe neopaženo. I njoj nisu oni zaslužili kritiku, nego svi oni koji se usude podignuti svoj glas protiv kršenja propisa i takvih ponašanja.
Zar se domoljobima i pravim Hrvatima smatraju oni koji podržavaju kršenje međunarodnih i hrvatskih propisa?
Nije mi jasno kako oni koji obnašaju vlast i ponašaju se protivno propisima od građana očekuju da poštuju propise? Odgovara li to nekome u ovoj zemlji nered?
Nije to prvi puta da imam prilike gledati i čitati takve napade na ljude koji imaju potrebu protestirati zbog kršenja propisa u vlastitoj zemlji. Tko se usudi napisati svoje mišljenje odmah je neprijatelj domovine, jugonostalgičar i antihrvatski element.
No mene upravo takve optužbe podsjećaju na negativnosti iz bivšeg režima... kada su određene grupacije imale potrebu na svakom koraku tražiti unutrašnje neprijatelje.
Jučer se priči „Kuda idu divlje svinje?“ pridružio i događaj „Ubijaju nam djecu!“.
Od najranijih dana učim svoju djecu da je policija tu da ih štiti od negativaca, da ih čuva...
Danas gledaju naslovnice novina i gledaju me sumnjivo... nisu rekli.... ali znam da su mislili: „Mama, lagala si nam!“ Točno.... lagala sam vlastitoj djeci! Hrvatski policajac ubio je nečije dijete... brutalnom upotrebom sile.... na ulici njegovog rodnog rada... mog rodnog grada.
Gledam te uplakane roditelje... cmoljim nad novinama.... ali nema tu više pomoći....
Suspendiran je policajac. Što to sada znači?!!!! Ništa! Ubio je dijete. Njegovi kolege za medije izjavljuju da je bio agresivan i neobuzdan. Što je takva osoba radila na cesti? Zar nam agresivne i neobuzdane šaljete među djecu? Tko je za to odgovoran?!!!! Nema u Hrvatskoj odgovornih...... Sjećam se.... 2007. godina je počela kad je ono malo dijete odlutalo iz karlovačkog vrtića i utopilo se u obližnjem potoku. Ne sjećam se da smo saznali tko je odgovoran za tu smrt..... ova godina obilježena je mrtvom djecom na hrvatskim cestama, obilježena je djecom koja su živa izgorjela na Kornatima, a za kraj je jedan ubijen da se slučajno ne bi opustili i u zabludi o sigurnosti i miru ispratili ovu godinu koja je bila obilježena suzama mnogih roditelja.
Na ovom blogu smo razgovarali o nepotizmu, mnogim društvenim nepravdama. Ove godine su nam mnogi računi stigli na naplatu. Plaćamo ih životima naše djece... a ako se slučajno usudimo dići glas i moliti nadležne da časno rade svoj posao, poštuju propise koje su donijeli i sačuvaju živote naše djece... naše budućnosti... hrvatske budućnosti tada smo proglašeni neprijateljima domovine.... jer o grijehovima treba šutjeti, gurati ih pod tepih... da slučajno susjedi ne skuže da kod nas nešto ne štima. Hoćemo li svu djecu koja su živote izgubila zbog nečije neodgovornosti u 2007. godini i ranije lako preboljeti pod parolama da je u prošlom ratu bilo još teže? Jesu li zato očevi sve te djece išli u rat? Jesu li se za ovo borili? Da bi im kauboji ubijali djecu na cestama? Jel to Hrvatska kakvu smo sanjali?!!!!
Kaj god! Dok me ima vrištat ću..... i nimalo se ne osjećam antidržavnim elementom zbog toga... naprotiv, vrištim jer volim svoju domovinu!
Postoje li pogrešne knjige?
27.12.2007.
Volim čitati. Obično čitam po preporuci.... ili sa svojih polica. Na mojim policama je puno, puno knjiga. Mnoge sam kupila sama, ali pravo ukoričeno bogatstvo mi je ostalo od pokojnih oca i svekra.
Najviše volim čitati knjige koje mi je ostavio otac. Neke sam pročitala i po nekoliko puta.
Na taj način plovim svjetovima kojima je on nekada davno plovio. Ulazim u radnje raznih romana, a znam da je on nekada tamo bio. Uz sve pouke koje mi je u životu ostavio te knjige su naš poseban način komunikacije... jer čitajući ih razmišljam o tome kako je on doživljavao koju knjigu ili u njima pronalazim izvor onoga o čemu mi je pričao. Poseban je osjećaj u rukama držati knjigu koju je on nekada davno dodirivao i listao njene stranice.
I tako se ja već dugi niz godina krećem po sigurnom terenu, prateći ono što savjetuju oni koji ne griješe... ili prateći neke svoje trenutne interese i ludila. Često su me i rasprave na forumima vodile u izboru raznih knjiga. U gradskoj knjižnici me sumnjivo gledaju jer sam prije par godina čitala sve o Ozirisu... a kad nisam pronašla odgovor na pitanje koje mi je postavio forumaš STARI ZNANAC na forumu, pitala sam njih. Žene su ipak završile književnost i nadala sam se da će mi pomoći. Tražila sam odgovor na pitanje: „Kako se zvala ribica koja je Ozirisu odgrizla spolovilo?“ Nisu znale odgovor, ali me zato sada čudno gledaju. (Odgovor sam dobila na net-u... zvala se Abt).
Prije par mjeseci pitala me kolegica bi li čitala knjigu Unni Drougge „Ispovjedi Helle Hell“.
Ukratko mi je rekla da se radi o ženi koja je voljela mlađe muškarce... tj. djecu.
Odbila sam.... i pokušala objasniti da sam ograničena, konzervativna i da me ne privlače knjige takvog sadržaja. No... kroz neko vrijeme ipak mi je donijela knjigu, jer... glavni lik je moja vršnjakinja. I ja sam je ovih dana pročitala.... eto... da ugodim njoj... a i nikada mi se nije desilo da iz neke knjige bar nešto nisam naučila.
Tako je i sada. Naučila sam da si više nikada neću priuštiti ovakvu avanturu.
Sva sreća da knjiga nije jako debela pa je brzo završilo. Za vrijeme čitanja... a i u periodima između čitanja osjećala sam nervozu, znojila sam se, ljutila i bila prilično pesimistična. Osjećala sam se bolesno.... jer sam se uopće dovela u situaciju da čitam te bljuvotine.
U kratkom opisu knjige piše da je knjiga komična, erotična i zabavna, te da Unni Drugge jako vole čitati žene i da spada u najčitanije suvremene švedske autorice. Ja se volim smijati, volim čitati i erotsko štivo, a volim se i zabaviti... ali u ovom slučaju sam zaključila da nemam smisla za humor i tu vrstu modernog štiva.
Teta je iskorištavala dijete.... dijete je na kraju smrtno stradalo, a njeno je ranjeno u dušu... ona je završila u zatvoru. Stigle su kazne od društva i Boga... sve je završeno kako i treba... baš kao u svakom romančiću. Sve je to O.K. kostur za radnju.... no meso su detaljni opisi sexa sa djetetom, silovanje, droge.... i sve to tako odlično opisano da nisam sigurna da i sama autorica nije malo pukla... poput svog glavnog lika. Doista... ovakvu knjigu ne može napisati baš svatko.
Nije mene toliko pogodio sadržaj te knjige. Čitala sam ja zbilja svašta.... nego me pogodio način na koji autorica piše. Strašna količina drskosti, ironije, cinizma, perverzije, neženstvenosti i tame.
O zlu se može pisati na puno načina... ali ovo je svakako način koji nije za moj želudac.... ili ja nisam dovoljno pametna da bih mogla razumijeti taj svijet.
Eto.... meni su blagdanski dani začinjeni ovom malom bolesnom avanturom... ali sad sam opet dobro... oraspoložili su me tekstovi na vašim blogovima, šjora File, pa su mi cirkulaciju popravili Kiro i Markač... i sada je opet sve 5!
Čestitka
24.12.2007.
Blogeri vjernici, želim Vam sretan, miran i lijep Božić u krugu Vaših najmilijih, a svima ostalima želim ugodne i lijepe ove blagdanske dane....
Svima Vama zajedno želim široka srca i bez obzira što je ovo vrijeme kada se okupljaju obitelji... da ipak ne zaboravite na stare i nemoćne, na susjede, rođake i osamljene.... Naša pažnja im je potrebna cijele godine.... ali samoća, bolest, starost i osamljenost u dane blagdana puno teže padaju...ponekad je par minuta našeg vremena nekome veliko do neba... zato ne zaboravimo ih....
Ljubi Vas Dona... :x
Moj mali dar pod blogerski bor bit će priča Paula Coelha: Joseove sandale
Nekoć davno, prije toliko mnogo godina da više i ne pamtimo točan datum, u
selu na jugu Brazila živio je malen sedmogodišnji dječačić po imenu José.
Kao vrlo, vrlo malen dječak izgubio je roditelje pa ga je posvojila škrta teta
koja je imala mnogo novca, ali na svojega nećaka nije trošila gotovo ništa.
José nikada nije spoznao smisao ljubavi pa je pretpostavio da život
jednostavno jest takav i zbog toga ga to uopće nije mučilo.
Živjeli su u vrlo bogatoj četvrti, ali je teta nagovorila ravnatelja mjesne
škole da njezinoga nećaka uzme na školovanje za samo desetinu školarine,
prijeteći da će se žaliti prefektu ako je odbije. Ravnatelju nije bilo druge doli
pristati; međutim, učiteljima je naložio neka iskoriste svaku priliku da
ponize Joséa u nadi da će se on ponašati nepristojno te im dati razlog da ga
izbace. Budući da nikada nije upoznao ljubav, José je pretpostavio da život
jednostavno jest takav pa ga to uopće nije mučilo.
Stigao je Badnjak. Seoski je svećenik bio na odmoru pa su učenici morali ići
na misu u crkvu koja se nalazila malo podalje od sela. Djevojčice i dječaci
putem su čavrljali o tome što će sutradan pronaći pokraj cipela koje su
ostavili Djedu Božićnjaku: pomodnu odjeću, skupe igračke, čokolade,
koturaljke i bicikle. Budući da je taj dan bio poseban, svi su bili lijepo odjeveni,
svi osim Joséa, koji je na sebi imao uobičajenu otrcanu odjeću i iste
izguljene sandale nekoliko brojeva premalene (teta mu ih je dala kad su mu bile četiri
godine, rekavši da će novi par dobiti tek kad mu bude deset godina). Neka
su djeca pitala zašto je toliko siromašan i govorila su kako bi se sramila
imati prijatelja koji nosi takvu odjeću i takve cipele. Budući da José
nikada nije upoznao ljubav, njihova ga pitanja i primjedbe uopće nisu boljeli.
No, kad su ušli u crkvu i kad je José čuo zvuk orgulja te ugledao jarka
svjetla i župljane u njihovoj najboljoj božićnoj odjeći, kad je vidio
obitelji na okupu i djecu u zagrljaju roditelja, José se osjećao kao najjadnije
stvorenje na svijetu. Nakon pričesti nije s drugima krenuo kući, nego je
sjeo na stepenice crkve i zaplakao. Možda nikada nije upoznao ljubav, ali je u tom trenutku
shvatio kako je kad si sâm, bespomoćan i odbačen od sviju.
A tada je pokraj sebe opazio drugoga malog dječaka, bosonogog i očito
siromašnog poput njega. Do tada ga još nije vidio pa je pretpostavio da je
došao izdaleka.
Pomislio je: "Zacijelo ga noge jako bole. Dat ću mu jednu sandalu. Tako ću
mu barem upola olakšati bol." Iako José nikada nije upoznao ljubav, poznavao
je patnju i nije želio da je i drugi proživljavaju.
Dao je dječaku jednu sandalu te se kući vratio s jednom. Najprije ju je
nosio na desnoj, a potom na lijevoj nozi, kako tabane ne bi prejako
ozlijedio na kamenom putu. Čim je stigao kući, njegova je teta opazila da ima samo jednu
sandalu i rekla mu da će ga strogo kazniti ako sutradan ne pronađe drugu.
José je u krevet legao u velikom strahu jer je znao kako njegova teta
kažnjava. Cijele je noći drhtao od straha, gotovo da nije mogao zaspati,
ali, baš kad je počeo tonuti u san, začuo je glasove iz predsoblja. Njegova je teta
dojurila i pitala što se događa. Još uvijek omamljen od nesanice, José je
pošao ka gostima te nasred predsoblja opazio sandalu koju je bio dao dječačiću.
No, oko nje su se nalazile kojekakve igračke, bicikli, koturaljke i odjeća.
Susjedi su vikali i urlali da su njihova djeca opljačkana jer, kad su se probudila,
pokraj svojih cipela nisu pronašla baš ništa.
U tom je trenutku stigao zadihani svećenik iz crkve u kojoj su jučer bili na
misi: na stepenicama crkve pojavio se kip malog Isusa, odjeven u zlato, ali
samo s jednom sandalom. Zavladala je tišina; svi prisutni slavili su Boga i
njegova čuda, a teta je zaplakala preklinjući za oprost. Joséovo se srce
ispunilo energijom i smislom Ljubavi.
Ponašanje "pobjednika"
23.12.2007.
Vjerujem da u ovoj zemlji ne postoji osoba koja nije imala prilike sudjelovati u raznim sportskim ili drugim takmičenjima.
Ako je netko nešto trenirao imao je trenera koji je svoju ekipu pripremao za postizanje najboljih rezultata, koji je poticao na zajedništvo, nesebičnost i fer igru. I jedna od najvažnijih lekcija je bila da se u pobjedi ponašamo dostojanstveno, ali u porazu isto tako.
Koji je cilj bavljenja sportom? „U zdravom tijelu – zdrav duh!“, fizička aktivnost, zajedništvo i briga o mladima. Isto je bilo ako smo se bavili šahom, a izvađače da i ne spominjem.
Ako i postoje oni koji se nisu uključili u školske i društvene aktivnosti možda su išli na vjeronuak. Svi znamo kakvom nas ponašanju vjera uči. Znači.... svaki pojedinac je imao prilike naučiti kakva su ponašanja prihvatljiva prilikom bilo kakvih takmičenja.... pa čak ako su mu taj detalj i zaboravili spomenuti u roditeljskom domu.
Zadnjih godina imamo prilike gledati neke naše navijače koji se ponašaju prestrašno.... kako na domaćim sportskim tribinama, tako i u svijetu. Agresivni su, nepristojni i čine strašnu štetu svojoj domivini, a uvjereni da su baš oni najveći domoljubi. Što se to desilo? Kakvo su to mlijeko sisali, kakvu su hranu jeli, kakve su priče slušali, u kojim krilima su se grijali? Tko im je to učinio?
Domoljublje je nešto tako prirodno, lijepo i sveto! Mislim da ne postoji ni jedan čovjek u ovoj ili bilo kojoj drugoj zemlji koji ne voli svoju domovinu. Domovina je kao i majka.... Majka je uvijek samo jedna. Može nas othraniti i neka druga žena, ali majka je samo jedna.... Može nas prigrliti neka druga zemlja i pružiti nam svu sreću ovog svijeta, ali domovina je samo jedna.
Koliko nam je svima važna majka? Koliko je poštujemo? Čemu nas uče majke? Kakvu djecu priželjkuju majke?
Svaka majka želi da joj dijete bude pristojno, pošteno, uspješno? Je li majci svejedno da li smo do uspjeha došli svojim radom i znanjem ili smo zgazili druge ljude da bi došli do tog uspjeha? Mislim da svaka majka ipak želi ono prvo svom djetetu?
Uvijek mi je bilo strašno važno što moji roditelji misle o meni? I danas kad oca nema ja nepogrešivo znam da li bi bio ponosan nekim mojim ponašanjima ili ne.
I onda gledam sva ta ponašanja i uvijek pomislim na roditelje tih nesretnika..... jadni ti roditelji koji se moraju sramiti kakvu su djecu stvorili.
Na ovu temu su me potakli premnogi komentari naših „desničara“. Stavila sam ovaj naziv pod navodnike jer to nije prava desnica, ali vole se tako nazivati.
Zluradost i bezobrazluk u pobjedi. Nije mi jasno zašto ne uživaju u „pobjedi“ pozitivno?
Zašto se ne okrenu zadatku koji su dobili nego sada troše vrijeme na ponižavanje protivnika i svih neistomišljenika. Zar je zato trebala pobjeda? Da bi se osjetila moć.... da bi se moglo gaziti i pljuvati?
Ovo je zemlja revanšizma, jala i kritike! U ovoj zemlji se zatiru sve prave vrijednosti.
Zadnjih dana nailazim na mnogobrojne primjere.
Nogometaš Rakitić je napravio glupost i zbog toga se javno ispričao. Don Blog mu je posvetio cijelu temu kako bi ga napao zbog gramatičkih grešaka u isprici. Nije bila dovoljno hrvatska. Ne bi li crkveni predstavnici trebali pohvaliti potrebu čovjeka za isprikom, a ne se u trenutku kada to učini obrušiti na njega zbog gramatičkih grešaka?
U ovoj zemlji su nogometaši strašno važni. Veliki dio ovog naroda slini na nogomet i to je jedna od najvažnijih stvari na svijetu. Da bi netko postao vrhunski sportaš koji će predstavljati boje svoje zemlje obično zanemari svoje školovanje. Vrlo su rijetki koji uspiju jedno i drugo.
To je i normalno... jer bilo što da radimo moramo posvetiti tome puno vremena, volje i truda da bi bili uspješni, a tada nešto drugo mora biti zakinuto.
I onda s jedne strane nogometaše plaćamo suhim zlatom, a kroz takav pristup mladima šaljemo pogrešnu poruku jer sport više nije „u zdravom tijelu – zdrav duh!“ nego je sport način bogaćenja, a s druge strane kad se jedan od tih nogometaša ispriča tome se crkveni predstavnik ruga i javno ga ponižava. Tu vidim dvostruku štetu.
Ako se netko ipak odluči za knjigu, a sport kojim se bavio u mladosti ostavi kao mladenačku avanturu i dio svog odrastanja tada je u opasnosti da ga Puki javno proglasi „propalim nogometašem“, kao što je učinio sucu Turudiću.
Neki dan sam na jednoj temi pohvalila portugalsko vino porto pa me bloger ovidije okefao da se nama Hrvatima uvijek više sviđa ono što je tuđe, a naše nam nije dovoljno dobro. I da pravi Hrvati piju samo hrvatska vina jer su najbolja.
To je još jedan pristup koji se naziva domoljubljem, a ja tvrdim da tu nema domoljublja i da takva razmišljanja štete našoj domovini.
Ako neki narod ima fino vino koje u našoj zemlji uopće ne postoji, zašto ga ne bi smjeli pohvaliti? Zašto smo odmah krivi Hrvati, komunjare i izdajice domovine. To što portugalci imaju neku vrstu vina koje je odlično ne umanjuje kvalitetu naših vina. Ako moja susjeda ima bolje noge od mene to ne znači da i moje nisu lijepe, ako ona peče bolje štrukle to nije razlog da je mrzim nego je razlog da je pohvalim, uzmem recept i sama naučim praviti takve štrukle, a ako ne uspijem tada sasvim sigurno postoje kolači koje ja radim odlično. Zašto smo tako ograničeni i isključivi? Zašto mislimo da nas ljubav prema domovini ograničava i da se moramo ponašati tako jalnuški i uskogrudno?
Imam još niz primjera s kojima se susrećem zadnjih dana čitajući blogove i sve nekako ne mogu vjerovati čime se ljudi bave u ove predblagdanske dane..... kad lijepo znamo da su to dani kada bi trebali preispitati sebe i svoja ponašanja.... kada bi trebali sebi odgovoriti na pitanje koliko se naša majka i domovina mogu ponositi nama i našim ponašanjem.
Jedno od mojih najranijih sjećanja je neugodnost koju sam doživjela recitirajući jednu pjesmicu. Imala sam susjeda Dušana... uvijek me je nešto zapitkivao, pa me taj dan pitao znam li kakvu pjesmicu. Odrecitirala sam mu stihove koje me naučio djed: „Ja sam mala Hrvatica, naučio me tatica da naberem lepe kate i okitim sve Hrvate.“ Bile su mi tada četiri godine. Uffff!!!! Vikao mi je: „Sram te bilo! Tome te doma uče?!!!! Krasno!!!!“ Plačuć sam otrčala doma. Nikada neću zaboraviti koliko je mom ocu bilo teško zbog tog događaja. Jer ako itko nije nikoga mrzio i nije priznavao razlike to je bio moj otac..... ali u ovoj pjesmici nije bilo mržnje..... u ovoj pjesmici se nije nikoga vrijeđalo.... no eto bila je dovoljan razlog da me se već sa četiri godine etiketira i prozove..... I cijeli život me se zbog nečeg proziva... prvo je to bio moj susjed Dušan, a sada su to prave Rvatine. U ovoj zemlji se ne može više o ničemu razgovorati... ni o hrani, ni o vinu, ni o sportu, a da netko iz prikrajka ne vreba pa da bi nam potom objasnio da smo nenormalni, nepodobni i loši.
I ne, nisu to domoljubi... to su jadne duše koje su zarobljene u čeličnim kavezima svojih predrasuda i uskogrudnosti.
_________
I moram napisati dodatak koji se lijepo uklapa u sve ove primitivizme i ponašanja koja neki vole nazivati domoljubljem.
Ostavila sam novu temu.... postavila tamo nešto da se kuha i uzela prolistati: "Velika Gorica NEWS".... nemam pojma kako mi je to dospjelo među štampu... pretpostavljam da su to uvaljali jutros mužu u trgovini.
Glavna "novost" je trančiranje Picule... tj. gdje on spava. Ispod teksta je slika parkirališta ispred Piculuninog stana u Velikoj Gorici gdje je u ranim jutarnjim satima uslikan njegov automobil, a pored njega mnogi drugi civilni automobili i službena vozila PP Velika Gorica. Ispod slike je tekst: "GORIČKA ADRESA TONINA PICULE u Magdalenićevoj ulici, na parkiralištu koje koristi policija ali i gradonačelnik, ujutro se lako prepoznaje auto odleđen nakon putovanja iz Zagreba".
Na toj slici su svi auti odleđeni.... pa iz toga proizlazi da svi dolaze iz nekih udaljenih krajeva, a službeni auti su imali posla cijelu noć pa se nisu stigli zalediti. Ma da čovjek ne povjeruje čime se ljudi bave!
Strašno je zanimljiva i izjava jednog HDZ-ovca: "Ukoliko uistinu živite u Zagrebu, a brojni naši sugrađani potvrđuju kako vas viđaju da putujete svako jutro iz Zagreba u Veliku Goricu, onda ste vi jedini gradonačelnik koji živi u drugom gradu, čak u drugoj županiji." Očito HDZ-ovac gospodin Ervin Kolarec ne zna u kojoj je županiji Velika Gorica... ili se možda nešto u međuvremenu promijenilo... pa sam ja neinformirana?!!!!
Svi znamo da da Tonino Picula ima stan u Velikoj Gorici.... nebrojeno puta sam ga srela kako šeta Kolarevom ulicom svog psa, skroman, običan i pristojan..... Svoj posao gradonačelnika obavlja savjesno i profesionalno. Isto tako svi znamo za njegove obveze u Saboru i stranci..... i sad mi nije jasno... misle li to gorički jalnuši da bi te obaveze trebao obavljati virtualno da ga slučajno tko ne bi sreo da je putovao prema Zagrebu ili iz Zagreba? Kakve veze ima gdje spava? Čovjek valjda ima pravo sam odlučiti kako će rasporediti svoje slobodno vrijeme (a noć valjda spada u slobodno vrijeme) da bi svoj radni dan mogao odraditi što bolje! Ili mislimo da imamo pravo zadirati u nečije slobodno vrijeme, viriti im u stanove, krevete. I kako bi se ljudi uopće mogli baviti ozbiljnim i pametnim poslovima kad cijeli dan moraju odgovarati na ovakva nepristojna, primitivna i suluda pitanja?!!!!!
I mi bi u Europu?!!! Ma koju crnu Europu?!!!!! Mi se ovog svog mentaliteta nečemo riješiti NIKADA!!!! Taj hrvatski jal nas je skupo koštao kroz cijelu povijest... a račune ćemo plaćati i u budućnosti. SRAMOTA!!!!!!
Neću se ni prisjećati svih onih kadrovskih rješenja prije no što smo odabrali Tonina Piculu. Očito je u tome glavni problem!
Maknimo obrazovane i sposobne ljude, postavimo one kojima možemo lakše manipulirati!!!!!
Kavezi, kavezi... ti opaki kavezi.....
Trn
20.12.2007.
Danima se već osjećam kao da svijet oko sebe, a i sebe gledam s nekog drugog mjesta.
Toliko sam umorna od svega da se više ne osjećam u samoj sebi.... nego se povlačim u svoj Svijet Čudesa (koji se nalazi na jednom tajanstvenom oblaku). I gledajući sebe... iz tog kuta izvan sebe razmišljam o trnu koji mi je izrastao na stabljici i ne mogu ga uvući u sebe... ne mogu ga uništiti – da bih druge zaštitila od sebe.
Doista često svojim lišćem oblažem taj trn... da ne bih povrijedila... i da se ljudi koji se slučajno ubodu na njega ne bi osjećali povrijeđeno ili poniženo.... Uvijek pronalazim razloge za skrivanje svog trna.... često bježim iz šarenog vrta upravo iz tog razloga. No ipak se netko napikne.... i onda me kasnije to muči. Osjećam se nepristojno i neprilagođeno.
Imam ja već lijepe godinice na svojoj kičmi... odavno sam skinula ružičaste naočale... i svakodnevno se trudim naučiti samodisciplini i obuzdati svoje burne reakcije koje dolijeću direktno iz srca, a na svijet koji me okružuje prenosim preko svog trna.
Posao koji radim povezan je sa borbom za pravednije društvo, u jednom malom segmentu koji se odnosi na određeni broj ljudi i na određeno područje.
U toj borbi djeluju još neke grupe koje se bore na svoj način. Jedna od tih grupa je nastala izdajom u našim redovima, leglo je izdajica i osoba kojima je osobni interes na prvom mjestu. Način njihove borbe je strašno prljav, a štete koje takve prodane duše proizvode svima koji se nalaze u području naše borbe su prestrašne. Zbilja se u životu trudim baš sve gledati sa svim strana, uvijek pronalaziti pozitivno u pojedincima, udrugama, strankama... ma baš u svemu, ali kad je ova grupa u pitanju tada ne mogu pronaći ništa pozitivno čime bih mogla ublažiti tu silnu antipatiju koju osjećam prema njima.
Postoji jedna žena koju nikada nisam upoznala, ali poslovno surađujemo. Živi u jednom gradu na jugu zemlje i u našim kontaktima mailom i telefonom jako mi je draga i simpatična.
Suradnja s tom ženom nema veze s ovim grupama... surađujemo u dijelu koji je administrativnog karaktera. Uz poslovnu komunikaciju često mi pošalje neke duhovne poruke u obliku lanaca sreće. Ne odgovaram na tu vrstu pošte jer nemam vremena... ali uvijek s osmijehom dočekam njene mailove jer mi je simpatično što mi žena s kojom nikada nisam prekoračila okvire poslovnog odnosa ima potrebu slati takvu poštu.
Jučer mi je stigla njena čestitka za blagdane. To me naravno obradovalo.... ali ispod njenog potpisa velikim šarenim slovima bio je ispisan naziv grupe koju sam gore opisala.
Gledala sam u tu čestitku i glavom mi je poput neonske reklame bljeskalo pitanje: „Jel ti to mene zajebavaš, provociraš ili si totalno neupućena?“ Onda je moja potreba za gledanjem svega s pozitivne strane donijela zaključak da je jadna žena neupućena pa sam joj na čestitku odgovorila čestitkom u kojoj sam njoj i njenoj obitelji, iskreno i iz dubine srca poželjela puno zdravlja, osobne sreće i zadovoljstva... ali ispod te dvije rečenice čestitanja napisala sam p.s. gdje sam joj napisala kako na žalost njenoj udruzi ne mogu poželjeti uspjehe jer ono što oni smatraju uspjehom ugrožava mnoge sudbine, prava i interese onih do kojih mi je stalo. Taj dodatak čestitki je bio trostruko duži od same čestitke.
I eto.... jadna žena se nabola na moj trn. Sve bi bilo krasno da je čestitku potpisala samo svojim imenom..... no napisala je dodatak i ja joj bez dodatka nisam mogla odgovoriti.
Ne mogu ni pod krinkom blagdana sliniti i ponašati se licemjerno – u suprotnosti s mojim osobnim uvjerenjima.
Čestitke ne služe da bi u njima iznosili svoja uvjerenja i vodili borbe. Čestitke služe za čestitanje i to je jedino ispravno i pristojno. Ali isto je tako pristojno čestitati samo onima kojima doista želimo sve najbolje, a formalno prenemaganje i glumatanje mira i ljubavi među onima koji se bore za potupno različite stvari i na strašno različite načine je licemjerno, pa tako prema mojim kriterijima i nepristojno.
Sumnjam da ona razumije moju reakciju... samo je htjela biti pristojna, ali hebiga, dočekao ju je trn..... Žao mi je zbog nje osobno što se napiknula, ali mi nije žao što sam tako odreagirala jer je moja rekacija čista ko suza... a i suze nisu baš slatke...
Prošlog tjedna sam uspjela izbjeći akciju mog trna. Pozvana sam na jedan domjenak.
Na tom domjenku bilo je puno mojih heroja oluje i zbog njih bih se rado odazvala jer su mi jako važni. Kako sve u životu previše analiziram tako mi je i za domjenke važno tko ih organizira, tko ih financira, pronalazim tisuću pravih, a skrivenih motiva..... i onda sam odlučila ne otići na tu feštu... jer me strašno zasvrbio moj trn i prišapnuo: „Nemoj ići tamo! Imat ćeš potrebu čestitati, a tada ćeš se osvrnuti na prethodnu godinu i naglasiti planove za sljedeću.... a to će se shvatiti kao kritika na prošlost i prijetnja za budućnost, a nisu ovo dani kada je primjereno šetati svoj trn.... pusti ih neka to odfeštaju bez tebe.... a ti ćeš pikati na pravim mjestima i u pravo vrijeme, a svoje heroje oluje možeš vidjeti kad poželiš.“
Zbog tog svog trnovitog tereta ne mogu jesti i piti baš sa svima.
Inače... nije bilo baš sve trnovito ovih dana. Bio je tu i jedan prelijep domjenak s ljudima koje volim, u koje vjerujem i zajedno se borimo za bolji svijet... bilo je predivnih čestitanja i situacija.
Od sutra sam na godišnjem... koji će trajati duže od onog ljetnog. Taj godišnji je došao u pravo vrijeme jer me svrbe svi šavovi.... i imala sam osjećaj da ću se sva raspucati.
Ove dane ću posvetiti samo bližnjima, a najviše sebi.... jer ostala sam si dužna samo svog vremena. Planiram spavatiiiii, čitati, kuhati, spremati kuću ko mali sivonja, lutati, visiti na netu dok mi ne pozli, odmarati svoj trn i svaštajošnešto.
Blogeri, imate li trnje.... ili su vam stabljike glatke baš u svim prilikama?
Godišnje izvješće
16.12.2007.
Ovo su dani kada radimo izvješća o proteklim aktivnostima, podvlačimo crte... zbrajamo, oduzimamo. Postavljamo si pitanje: „Koliko smo zadovoljni prethodnom godinom?“ Postavljamo si čak i smjelije pitanje: „Da moramo umrijeti u sljedećoj.... što nam je važno, a nezavršeno ostalo iza nas?“ Ovo su dani darivanja.... pa za sve „svoje“ ljude biramo neki dar.
Darove obično kupujemo u materijalnom obliku, ali i postavljamo si pitanje da li smo u prethodnoj godini darivali dovoljno, jesmo li koga zaboravili... u onom nematerijalnom obliku... kroz osmjehe, lijepu riječ, toleranciju, poštenje i časne postupke. Pa čak stanemo i pred ogledalo i provjeravamo možemo li još uvijek gledati sami u svoje oči bez da maknemo pogled.... stoji li nam glava još uvijek uspravno ili ju je godina na odlasku pognula.
Ti nematerijalni darovi su darovi našoj vjeri... našim uvjerenjima. Neki na taj načina daruju Boga (bez obzira na koji način vjeruju i kojoj religiji pripadaju ili ne pripadaju ni jednoj).... neki one koji su ih odgajali, svoje učitelje, vođe i sve one kojima je stalo kakvi smo ljudi.
Na kraju godine pogledamo i svoju djecu.... svi se osvrnemo na podatak koliko smo ih materijalno osigurali kroz nekretnine, osiguranja, obrazovanje... ali i postavljamo pitanje da li smo im posvetili dovoljno vremena, da li smo im pružili dovoljnu podršku i da li smo ih naučili svim onim čarolijama života koje se ne uče u školi i na cesti? Da li smo ih naučili kako preživjeti onoga dana kada nas ne bude da umjesto njih podmetnemo leđa, kako preživjeti kad naiđu na prepreke, kako biti nesebičan i nerazmaženi u ovom razmaženom svijetu gdje je osobna ugoda važnija od svega? Jesmo li ih naučili da je priroda majka hraniteljica i božanstvo kojem se trebaju klanjati, a ne robinja koju smiju iscrpljivati i bahato se ponašati? Jesmo li ih naučili da ne okreću glavu od siromašnih i neuglednih... jesmo li ih naučili da priskoče u pomoć kad je netko u nevolji? I koliko smo u tome što smo ih bili dužni naučiti ostavili prostora za njihovu osobnu slobodu? Koliko smo poštovali njihovu osobnost i pravo na vlastiti izbor?
I u nizu tih uobičajenih pitanja koja si postavljamo na kraju godine na kraju se pitamo: Koliko smo ovisni o bilo kome? Što nam je najvažnije na svijetu? Koliko smo ovisni o poslodavcu, mužu, ženi, crkvi, prijateljima, vlastitim predrasudama? Jesmo li spremni braniti svoj pogled u ogledalu bez obzira na cijenu u materijalnom obliku?
Kad sam si odgovorila na sva ova pitanja mogu vam samo reći da se osjećam strašno umorna, ali i zadovoljna. Kad sam odgovorila na sva ta pitanja... onako konkretno... trančirajući prethodnu godinu rodilo se još jedno pitanje koje je postavila hajdučica Dona, prilično glasno i drsko... „a koliko si učinila za sebe osobno... koliko si se smijala i radovala u prethodnoj godini?“ Pitanje me malo štrecnulo... ali evo pišući ovaj post stigao je odgovor i na njega.... pa može li čovjek učiniti više za samoga sebe od tog pogleda u ogledalu i zadovoljstva što su svi odgovori na pitanja u skladu sa vlastitim uvjerenjima?
Prethodna godina je prošla bez bolesti u obitelji.... ima li veće sreće od toga?
Prethodnu godinu obilježili su i problemi.... suze, borbe, razočaranja, iznenađenja.... smjenjivali su se nepogrešivo dan i noć.... toplina i hladnoća.... dobro i zlo....
2007. godina otvorila mi je vrata blogo svijeta i omogućila mi komunikaciju s predivnim ljudima, omogućila mi novi način preispitivanja same sebe.
Bila je to godina nemira, ali i velikih pobjeda! Bila je to uspješna godina koja je poput zrnca bisera obogatila ogrlicu zvanu život.
Svaki naš novi dan nas nauči nešto novo... a godina još više. Ova školsku godinu – škole života završila bih mislima Janeza Drnovšeka:
„Sebičnost, borba za prevlast nad drugima imaju svoju cijenu uspjeha: patnju, tugu i nesreću. A sve samo zbog toga da bi netko imao više od drugih. To je filozofija pobjednika.
No, jesu li oni uistinu pobjednici? Kakva je pak cijena koju oni plaćaju? Plaćaju svojom dušom. Plaćaju tupošću osjećaja i svijesti.
To nije pobjeda, već poraz. Svijet za koji plaćamo takvu cijenu, svijet je poraženih koji nisu u stanju ići dalje jer su zaglavili u blatu nesvjesnosti.
Njihov je svijet tužan i isprazan. Matarijalni su užici kratkotrajni i prolazni. Čim se naviknemo na njih, više nas ne mogu zadovoljiti. Zatim dolazi praznina koju pokušavamo zatrpati s nečim novim, a bez uspjeha.
Iz blata nesvjesnosti nema puta dalje. Sve se vrti u krug koji se neprestano i ponovo vraća na početak. Ponavljanje, prazan hod bez ispunjenja. Praznina i tupost.
U takvom je svijetu bolje odabrati drugu stranu. Činit će se da smo poraženi, ali to će biti samo na izgled. Činit ćemo se gubitnicima, ali zapravo će nas patnja pročistiti i voditi nas naprijed prema osvješćivanju. A svjesnost otvara beskonačne mogućnosti ispunjenja.
Omogućava rast i nastavak puta. Što su jadni užici sebičnosti i ograničene svijesti u usporedbi s tim?
To je put nesebičnosti, a istovremeno to je i put sebičnosti jer time ne pomažemo samo drugima, već pomažemo i sebi.“
Keksi....
11.12.2007.
Večeras neću puno tupiti... samo ću Vam ispričati jednu zgodnu priču za laku noć....
"Djevojka je čekala avion u čekaonici jednog velikog aerodroma. Pošto je trebala dugo čekati, odlučila je kupiti knjigu da bi joj Vrijeme brže prošlo. Kupila je knjigu i paketić keksa. Sjela je u čekaonicu VIP da je nitko ne bi uznemiravao. Pored nje je bila stolica sa keksom, a sa druge jedan gospodin koji je
čitao novine. Kad je ona počela uzimati keks i gospodin je uzeo jedan.
Ona se šokirala, ali ništa ne reče i nastavi čitati knjigu. U sebi je pomislila "ma gledaj ti ovo, da samo imam malo više hrabrosti, do sada bih ga već udarila..." Svaki put kad je ona uzimala jedan keks, čovjek pored nje, ne obazirući se ni na što, je uzimao isto tako jedan.
Nastavili su tako dok nije ostao samo jedan u paketu i djevojka pomisli: "Baš me interesira što će sad uraditi!!!" Čovjek uze posljednji i podijeli ga na dvoje! "Ovo je zaista previše " - počne govoriti šokirana, uze svoje stvari, knjigu, torbu i ode prema izlazu iz čekaonice. Kada se osjećala malo bolje, nakon što ju je prošla ljutnja, sjela je na mjesto gdje nije bilo nikoga da bi izbjegla neke druge neugodne događaje.
Zatvori knjigu i otvori torbu da je ubaci ..............
U tom trenutku ugleda paketić keksa još uvijek netaknut.
Postidje se kao kradljivac i tek tada shvati da je keks isti kao njen bio od gospodina koji je sjedio pored nje, ali koji je, bez šokiranja, nervoze ili prepotencije, podijelio i svoj posljednji komad sa njom, totalno suprotno od nje, koja se čak osjećala povrijeđena u vlastitoj sebičnosti."
Priču sam našla na net-u... nemam pojma tko je autor... svidjela mi se... pa sam je poželjela podijeliti s vama...
Zaleđene breze...
07.12.2007.
Bloger robijanje me malo opomenuo jer sam spomenula samo onu lošiju stranu, vezanu uz blagdansko trošenje... a onda mi je Bego spomenuo tuku.... i odlučila sam se napisati jedan malo pitomiji post u kojemu ćemo razgovarati o lijepoj blagdanskoj atmosferi... o uspomenama iz djetinjstva... Na ovom blogu nas ima iz raznih krajeva... pa bi bilo zgodno da upoznamo jedni druge sa običajima iz našeg kraja... što jedemo, pijemo i radimo za blagdane.
Dan uoči Sv.Nikole napisala sam kod prirodno čelavog blogera ovo:
Kroz cijelo djetinjstvo sam darivana za blagdane, ali uvijek sam znala da me daruju roditelji i iz godine u godinu su mi pričane priče i objašnjavani povodi za svečanu atmosferu tih dana i darivanje.
Tako je i s mojom djecom. I večeras smo sjeli.... te ponovili dobro znano gradivo: tko je Sv.Nikola, gdje je rođen, zašto je proglašen svetim. Ispričali smo ponovno legende koje ponavljamo iz godine u godinu. Zajedno smo ustanovili da je sutrašnji dan idealan za veličanje osobina koje je Sv. Nikola posjedovao... a to su poštenje, skromnost, nesebičnost, suosjećanje i drugo. U sklopu tog razgovora razgovarali smo o slatkišima koji današnju omladinu odvode u bolest, a kasnije u smrt.... izrađuju se u obliku šarenih bonkasa. Zaključili smo da je to dio životne obmane. Mladi se obmanjuju da će im ti lažni slatkiši podariti ono što ono žele, a nemaju snage i hrabrosti do posebnih raspoloženja doći izgradnjom pozitivnih osobina u sebi... nego biraju naizgled lakši put. Naglasili smo da one koji potonu u tu bolest ne mogu spasiti svi sveci ovoga svijeta... i da čovjek mora težiti istini... ma kakva ona bila.
Na kraju mog kratkog predavanja dobili su svaki po jednu veliku Milka čokoladu i po jedan VIP bon (koje su u stanju trošiti takvom brzinom da je meni teško opisati). Eto... mi nemamo maskiranja.... ali ne izostanu darovi u obliku pravih slatkiša i priče. Ti dani postoje da bi sve ono što govorimo svakog dana mogli uobličiti u još ljepše pouke svojoj djeci.
No večeras bih vam ispričala nešto što mi se duboko usjeklo u pamćenje.... i nešto što je sasvim sigurno najčarobnije što sam doživjela na Badnjak.
Bilo je to prije nekih desetak godina. Bila je to ona godina kada je pred blagdane padala ledena kiša... pa snijeg. Otežano smo se kretali cestama, a i pješice jer je sve bilo zaleđeno.
Bio je to Badnjak kao i mnogi drugi u mom životu. Svi na okupu.... klici su bili maleni... kitili su jelku. Oko 20:00 h zazvonio je telefon.... Bio je to moj „mali“ šef s posla (koji živi u istom selu) i samo mi je uzbuđeno rekao: „Hitno, hitno.... potrpaj klince u auto i dođite pred školu.... javi i drugima u svojoj ulici da dođu.“ Zvala sam ljude, ali odgovori su bili uglavnom: „Nedaaaa mi seeeee!“ „.... pa Badnjak je.... red je biti doma...“ i slični izgovori. I mom mužu se nije izlazilo. Pristao je ići samo moj susjed (koji je par mjeseci nakon toga iznenada umro... pa je to ostalo jedno od najljepših sjećanja na njega). Potrpali smo u jedan auto njegove tri cure i moja dva kauboja i krenuli pred školu. Okupilo nas se prilično malo... možda tridesetero djece i par roditelja. Noć je bila čarobna.... tlo je izgledalo poput velikog klizališta.... jedva smo se kretali. Drvored breza pred školom izgledao je bajkovito.... Zaleđene krošnje presijavale su se poput dragog kamenja na svjetlosti ulične rasvjete. Crvenili su nam se obrazi i nosevi... ja sam na glavi imala vuneni šal... izgledala sam poput ruske babuške... to je najhladnija noć koju pamtim. Klince sam jedva držala na oku jer su svi izgledali isto.... s kapuljačama na glavama. Djeca su bila uznevjerena, zbunjena.... „Zašto smo došli?“ „Zimaaa mi jeeee!“ „Koga čekamo?“ Nigdje sjaja, blještavila i svega onoga na što sam navikla u gradu. Samo prava prirodna čarolija.... seoske zime..... I tada odjednom, začuje se neka zvonjava na poljskom putu koji dolazi iz šume.... i ugledamo neku slabu svjetlost koja nam se približava. Svi smo utihnuli.... mislim da nismo ni disali.... Osjećala sam se uzbuđeno poput male djevojčice. A s neba je padao sve gušći snijeg.....
Zvonjava i svjetlost bili su sve bliže.... Uskoro su nam se približile starinske, seoske saonice koje je vukao prekrasan konj.... a u saonama je sjedio Djed Mraz. Djeca su podvriskivala.... a moram vam priznati da sam se i sama jedva suzdržavala da ne počnem svoje uzbuđenje iskazivati glasno.... jer čarolija tog trenutka je bila doista nešto što do tada nisam doživjela.
Djed Mraz je imao punu vreću bonkasa.... uzimao je klince u krilo, a oni su mu recitirali... postavljali mu pitanja, pipkali mu bradu i uživali punim plućima.
Ovu priču sam vam ispričala kao dokaz da se atmosfera blagdana, dobre volje i pozitivne energija mogu širiti i bez skupih ukrasa i blještavila. Ovaj događaj je organiziralo nekoliko pozitivnih likova iz sela. I ovom prilikom pozdravljam mog „malog“ šefa i još jednom mu hvala na tom najljepšem daru..... na Badnjaku koji mi je bio najposebniji u životu.
Drago mi je da nisam rekla: „Nedaaaa mi seeeee.... moram pripremati žderaču!“ drago mi je da sam se odzavala i svojoj djeci omogućila da dožive taj čarobni trenutak.
Oni su već tada znali da je Djed Mraz samo lik iz priče koji nam služi da bi obilježili određene dane u godini. No on ovaj puta nije nosio reklamu Coca Cole... ovaj put nije bio lik na Velesajmu ili nekom tržnom centru... bio je tako domaći... poput Malika Tintilinića iz Priča iz davnina.... Bio je to Čarobni Božić....
Za Čaroliju nam nisu potrebne drangulije i puno love... dovoljno je samo malo dobre volje i ljubavi....
Kakvi smo gospodari?
02.12.2007.
Lutam blogovima i vidim da ljudi već polako razgovaraju o predstojećim blagdanima. Razgovara se o darovima... o trošenju.
Upravo sam pročitala članak u kojem piše kako će hrvatski gradovi odvojiti po 10 milijuna kuna za ukrašavanje i blagdanski program.
Lijepo je obilježavati dane koji su nam važni.... ali da li je lijepo rasipati novac građana na lažni sjaj i blještavilo u trenucima kada poskupljuje sve ono najneophodnije za život?
Kako gospodarimo u svojim obiteljima?
Ako smo siromašni pa nemamo npr. priključak el. energije, vode... nemam rješeno grijanje, tada sasvim sigurno nećemo kupiti skupi auto... nego radimo listu prioriteta i rješavamo ono što nam je najhitnije i najpotrebnije za život naše obitelji.
Ako nam je blagajna suha...tada sasvim sigurno majka neće kupovati svečane haljine, a otac novu i skupu muzičku liniju. Nabavit će prvo ono što je najpotrebnije da bi djeca bila sita, napita i uredna. Znači... imamo listu prioriteta.... znamo što je najvažnije, što je važno i što je manje važno. Zabava i ugoda su ono što obično trpi pred osnovnim potrebama i to je normalno.
I onda meni nije jasno! Mi smo siromašna zemlja. Toliko smo silno dužni.... a ponašamo se bahato poput pijanih grofova.
Ako vam je susjed dužan puno love... i vidite da je skroman i da se bori svojoj djeci osigurati osnovno... tada ćete biti zadovoljni što ste mu mogli pomoći... Ali ako vam je isti taj susjed dužan... a vi vidite da su mu dječica gola, bosa i gladna, a on posuđeni novac troši u kladionici tada ćete se sigurno naljutiti i poželjeti da vam što prije vrati vaš novac kojim se razbacuje.
Ne znam baš koliko je normalno posuđivati lovu po bijelom svijetu i onda je trošiti na drangulije?!!!!!
Valjda nam svi ti ukrasi i parade trebaju umjesto celofana... da nam zamotaju nova poskupljenja.
Božić je vjerski blagdan. Vjera nas poziva na skromnost. Znači takvo ponašanje je u suprotnosti s vjerom. Novu godinu bi također trebali dočekati skromno i odgovorno jer svi želimo da nam bude bolja.
Građani su prezaduženi! Nisu ni svjesni što će im se desiti ulaskom u EU, kada se suočimo s realnom vrijednošću naše kune. Puno ljudi već dugi vremenski period živi u neskladu sa svojim mogućnostima. Zašto je to tako? Pa zato što ih tako uči država!
Dragi blogeri... nisam vam ovim postom željela pokvariti predblagdansko raspoloženje... nego sam samo htjela porazgovarati na temu: Kakvi smo gospodari?
Moramo li baš dizati kredite da bi se ovili lažnim sjajem? Moramo li se zaduživati da bi otišli na skijanje, da bi kupili skupu odjeću i automobile... da se slučajno naš susjed ne bi vozio u boljem? Znamo li odrediti vlastite prioritete? Znamo li uopće u obitelji bilo što obilježiti na primjeren način... ili mislimo da baš sve možemo kupiti u velikom tržnom centru? Jesu li sjajne drangulije ono što naša djeca i obitelj trebaju?
| < | prosinac, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
| 31 | ||||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
"Ima jedan svijet gdje živjet bi htjela, ima jedan svijet gdje riječi su djela."
Linkovi
Blog.hr
Blog servis
Annaboni
Brod u boci
Popularni bloger b-612
Čudesni svijet ljubimaca
Dem
dolphinA
dordora2
Geomir
Gustirna
Ivan Grubišić
Kinky
Lobotomizator
Luki
MA
Mikoslav
MJ
Mladen
Mosor
Neverin
Pegaz
put Gradine
semper contra
Smisao života
Suncokretica
Sunčana Žena
Vidoteka
Zelena
SLOBODA
Vaša djeca nisu vaša djeca
Ona su sinovi i kćeri čežnje života za samim sobom.
Ona dolaze kroz vas, ali ne i od vas.
I premda su s vama ne pripadaju vama.
Možete im dati svoju ljubav, ali ne i svoje misli.
Jer ona imaju vlastite misli.
Možete udomiti njihova tijela, ali ne i njihove duše.
Jer njihove duše borave u kući od sutra
Koju vi ne možete posjetiti čak ni u vašim snovima.
Možete nastojati da budete kao oni,
Ali ne tražite od njih da budu poput vas.
Jer život ne ide unazad i ne ostaje na jučer.
Vi ste lukovi s kojih su vaša djeca odapeta kao žive strijele.
Strijelac vidi metu na putu beskonačnosti i savija vas
Svojom snagom da bi njegove strijele poletjele brzo i daleko.
Neka vasa savinutost u strijelčevim rukama bude za sreću;
Kako On voli strijelu koja leti, isto tako voli i luk koji miruje.
Kahlil Gibran
Arhiva
Svibanj 2022 (1)
Ožujak 2022 (1)
Veljača 2021 (1)
Travanj 2019 (1)
Srpanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Ožujak 2017 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Lipanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Ožujak 2015 (1)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (2)
Listopad 2014 (1)
Kolovoz 2014 (1)
Srpanj 2014 (2)
Lipanj 2014 (6)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (5)
Ožujak 2014 (4)
Veljača 2014 (5)
Siječanj 2014 (5)
Prosinac 2013 (8)
Studeni 2013 (7)
Listopad 2013 (6)
Rujan 2013 (7)
Kolovoz 2013 (5)
Srpanj 2013 (3)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (5)
Travanj 2013 (5)
Ožujak 2013 (4)
Veljača 2013 (2)
Siječanj 2013 (2)
Prosinac 2012 (3)
Studeni 2012 (2)
Listopad 2012 (2)
Rujan 2012 (2)
Kolovoz 2012 (3)
Srpanj 2012 (4)
Lipanj 2012 (3)
Svibanj 2012 (3)
Travanj 2012 (7)
Ožujak 2012 (4)
Veljača 2012 (1)
Siječanj 2012 (2)