Danima se već osjećam kao da svijet oko sebe, a i sebe gledam s nekog drugog mjesta.
Toliko sam umorna od svega da se više ne osjećam u samoj sebi.... nego se povlačim u svoj Svijet Čudesa (koji se nalazi na jednom tajanstvenom oblaku). I gledajući sebe... iz tog kuta izvan sebe razmišljam o trnu koji mi je izrastao na stabljici i ne mogu ga uvući u sebe... ne mogu ga uništiti – da bih druge zaštitila od sebe.
Doista često svojim lišćem oblažem taj trn... da ne bih povrijedila... i da se ljudi koji se slučajno ubodu na njega ne bi osjećali povrijeđeno ili poniženo.... Uvijek pronalazim razloge za skrivanje svog trna.... često bježim iz šarenog vrta upravo iz tog razloga. No ipak se netko napikne.... i onda me kasnije to muči. Osjećam se nepristojno i neprilagođeno.
Imam ja već lijepe godinice na svojoj kičmi... odavno sam skinula ružičaste naočale... i svakodnevno se trudim naučiti samodisciplini i obuzdati svoje burne reakcije koje dolijeću direktno iz srca, a na svijet koji me okružuje prenosim preko svog trna.
Posao koji radim povezan je sa borbom za pravednije društvo, u jednom malom segmentu koji se odnosi na određeni broj ljudi i na određeno područje.
U toj borbi djeluju još neke grupe koje se bore na svoj način. Jedna od tih grupa je nastala izdajom u našim redovima, leglo je izdajica i osoba kojima je osobni interes na prvom mjestu. Način njihove borbe je strašno prljav, a štete koje takve prodane duše proizvode svima koji se nalaze u području naše borbe su prestrašne. Zbilja se u životu trudim baš sve gledati sa svim strana, uvijek pronalaziti pozitivno u pojedincima, udrugama, strankama... ma baš u svemu, ali kad je ova grupa u pitanju tada ne mogu pronaći ništa pozitivno čime bih mogla ublažiti tu silnu antipatiju koju osjećam prema njima.
Postoji jedna žena koju nikada nisam upoznala, ali poslovno surađujemo. Živi u jednom gradu na jugu zemlje i u našim kontaktima mailom i telefonom jako mi je draga i simpatična.
Suradnja s tom ženom nema veze s ovim grupama... surađujemo u dijelu koji je administrativnog karaktera. Uz poslovnu komunikaciju često mi pošalje neke duhovne poruke u obliku lanaca sreće. Ne odgovaram na tu vrstu pošte jer nemam vremena... ali uvijek s osmijehom dočekam njene mailove jer mi je simpatično što mi žena s kojom nikada nisam prekoračila okvire poslovnog odnosa ima potrebu slati takvu poštu.
Jučer mi je stigla njena čestitka za blagdane. To me naravno obradovalo.... ali ispod njenog potpisa velikim šarenim slovima bio je ispisan naziv grupe koju sam gore opisala.
Gledala sam u tu čestitku i glavom mi je poput neonske reklame bljeskalo pitanje: „Jel ti to mene zajebavaš, provociraš ili si totalno neupućena?“ Onda je moja potreba za gledanjem svega s pozitivne strane donijela zaključak da je jadna žena neupućena pa sam joj na čestitku odgovorila čestitkom u kojoj sam njoj i njenoj obitelji, iskreno i iz dubine srca poželjela puno zdravlja, osobne sreće i zadovoljstva... ali ispod te dvije rečenice čestitanja napisala sam p.s. gdje sam joj napisala kako na žalost njenoj udruzi ne mogu poželjeti uspjehe jer ono što oni smatraju uspjehom ugrožava mnoge sudbine, prava i interese onih do kojih mi je stalo. Taj dodatak čestitki je bio trostruko duži od same čestitke.
I eto.... jadna žena se nabola na moj trn. Sve bi bilo krasno da je čestitku potpisala samo svojim imenom..... no napisala je dodatak i ja joj bez dodatka nisam mogla odgovoriti.
Ne mogu ni pod krinkom blagdana sliniti i ponašati se licemjerno – u suprotnosti s mojim osobnim uvjerenjima.
Čestitke ne služe da bi u njima iznosili svoja uvjerenja i vodili borbe. Čestitke služe za čestitanje i to je jedino ispravno i pristojno. Ali isto je tako pristojno čestitati samo onima kojima doista želimo sve najbolje, a formalno prenemaganje i glumatanje mira i ljubavi među onima koji se bore za potupno različite stvari i na strašno različite načine je licemjerno, pa tako prema mojim kriterijima i nepristojno.
Sumnjam da ona razumije moju reakciju... samo je htjela biti pristojna, ali hebiga, dočekao ju je trn..... Žao mi je zbog nje osobno što se napiknula, ali mi nije žao što sam tako odreagirala jer je moja rekacija čista ko suza... a i suze nisu baš slatke...
Prošlog tjedna sam uspjela izbjeći akciju mog trna. Pozvana sam na jedan domjenak.
Na tom domjenku bilo je puno mojih heroja oluje i zbog njih bih se rado odazvala jer su mi jako važni. Kako sve u životu previše analiziram tako mi je i za domjenke važno tko ih organizira, tko ih financira, pronalazim tisuću pravih, a skrivenih motiva..... i onda sam odlučila ne otići na tu feštu... jer me strašno zasvrbio moj trn i prišapnuo: „Nemoj ići tamo! Imat ćeš potrebu čestitati, a tada ćeš se osvrnuti na prethodnu godinu i naglasiti planove za sljedeću.... a to će se shvatiti kao kritika na prošlost i prijetnja za budućnost, a nisu ovo dani kada je primjereno šetati svoj trn.... pusti ih neka to odfeštaju bez tebe.... a ti ćeš pikati na pravim mjestima i u pravo vrijeme, a svoje heroje oluje možeš vidjeti kad poželiš.“
Zbog tog svog trnovitog tereta ne mogu jesti i piti baš sa svima.
Inače... nije bilo baš sve trnovito ovih dana. Bio je tu i jedan prelijep domjenak s ljudima koje volim, u koje vjerujem i zajedno se borimo za bolji svijet... bilo je predivnih čestitanja i situacija.
Od sutra sam na godišnjem... koji će trajati duže od onog ljetnog. Taj godišnji je došao u pravo vrijeme jer me svrbe svi šavovi.... i imala sam osjećaj da ću se sva raspucati.
Ove dane ću posvetiti samo bližnjima, a najviše sebi.... jer ostala sam si dužna samo svog vremena. Planiram spavatiiiii, čitati, kuhati, spremati kuću ko mali sivonja, lutati, visiti na netu dok mi ne pozli, odmarati svoj trn i svaštajošnešto.
Blogeri, imate li trnje.... ili su vam stabljike glatke baš u svim prilikama?
Post je objavljen 20.12.2007. u 21:57 sati.