Vjerujem da u ovoj zemlji ne postoji osoba koja nije imala prilike sudjelovati u raznim sportskim ili drugim takmičenjima.
Ako je netko nešto trenirao imao je trenera koji je svoju ekipu pripremao za postizanje najboljih rezultata, koji je poticao na zajedništvo, nesebičnost i fer igru. I jedna od najvažnijih lekcija je bila da se u pobjedi ponašamo dostojanstveno, ali u porazu isto tako.
Koji je cilj bavljenja sportom? „U zdravom tijelu – zdrav duh!“, fizička aktivnost, zajedništvo i briga o mladima. Isto je bilo ako smo se bavili šahom, a izvađače da i ne spominjem.
Ako i postoje oni koji se nisu uključili u školske i društvene aktivnosti možda su išli na vjeronuak. Svi znamo kakvom nas ponašanju vjera uči. Znači.... svaki pojedinac je imao prilike naučiti kakva su ponašanja prihvatljiva prilikom bilo kakvih takmičenja.... pa čak ako su mu taj detalj i zaboravili spomenuti u roditeljskom domu.
Zadnjih godina imamo prilike gledati neke naše navijače koji se ponašaju prestrašno.... kako na domaćim sportskim tribinama, tako i u svijetu. Agresivni su, nepristojni i čine strašnu štetu svojoj domivini, a uvjereni da su baš oni najveći domoljubi. Što se to desilo? Kakvo su to mlijeko sisali, kakvu su hranu jeli, kakve su priče slušali, u kojim krilima su se grijali? Tko im je to učinio?
Domoljublje je nešto tako prirodno, lijepo i sveto! Mislim da ne postoji ni jedan čovjek u ovoj ili bilo kojoj drugoj zemlji koji ne voli svoju domovinu. Domovina je kao i majka.... Majka je uvijek samo jedna. Može nas othraniti i neka druga žena, ali majka je samo jedna.... Može nas prigrliti neka druga zemlja i pružiti nam svu sreću ovog svijeta, ali domovina je samo jedna.
Koliko nam je svima važna majka? Koliko je poštujemo? Čemu nas uče majke? Kakvu djecu priželjkuju majke?
Svaka majka želi da joj dijete bude pristojno, pošteno, uspješno? Je li majci svejedno da li smo do uspjeha došli svojim radom i znanjem ili smo zgazili druge ljude da bi došli do tog uspjeha? Mislim da svaka majka ipak želi ono prvo svom djetetu?
Uvijek mi je bilo strašno važno što moji roditelji misle o meni? I danas kad oca nema ja nepogrešivo znam da li bi bio ponosan nekim mojim ponašanjima ili ne.
I onda gledam sva ta ponašanja i uvijek pomislim na roditelje tih nesretnika..... jadni ti roditelji koji se moraju sramiti kakvu su djecu stvorili.
Na ovu temu su me potakli premnogi komentari naših „desničara“. Stavila sam ovaj naziv pod navodnike jer to nije prava desnica, ali vole se tako nazivati.
Zluradost i bezobrazluk u pobjedi. Nije mi jasno zašto ne uživaju u „pobjedi“ pozitivno?
Zašto se ne okrenu zadatku koji su dobili nego sada troše vrijeme na ponižavanje protivnika i svih neistomišljenika. Zar je zato trebala pobjeda? Da bi se osjetila moć.... da bi se moglo gaziti i pljuvati?
Ovo je zemlja revanšizma, jala i kritike! U ovoj zemlji se zatiru sve prave vrijednosti.
Zadnjih dana nailazim na mnogobrojne primjere.
Nogometaš Rakitić je napravio glupost i zbog toga se javno ispričao. Don Blog mu je posvetio cijelu temu kako bi ga napao zbog gramatičkih grešaka u isprici. Nije bila dovoljno hrvatska. Ne bi li crkveni predstavnici trebali pohvaliti potrebu čovjeka za isprikom, a ne se u trenutku kada to učini obrušiti na njega zbog gramatičkih grešaka?
U ovoj zemlji su nogometaši strašno važni. Veliki dio ovog naroda slini na nogomet i to je jedna od najvažnijih stvari na svijetu. Da bi netko postao vrhunski sportaš koji će predstavljati boje svoje zemlje obično zanemari svoje školovanje. Vrlo su rijetki koji uspiju jedno i drugo.
To je i normalno... jer bilo što da radimo moramo posvetiti tome puno vremena, volje i truda da bi bili uspješni, a tada nešto drugo mora biti zakinuto.
I onda s jedne strane nogometaše plaćamo suhim zlatom, a kroz takav pristup mladima šaljemo pogrešnu poruku jer sport više nije „u zdravom tijelu – zdrav duh!“ nego je sport način bogaćenja, a s druge strane kad se jedan od tih nogometaša ispriča tome se crkveni predstavnik ruga i javno ga ponižava. Tu vidim dvostruku štetu.
Ako se netko ipak odluči za knjigu, a sport kojim se bavio u mladosti ostavi kao mladenačku avanturu i dio svog odrastanja tada je u opasnosti da ga Puki javno proglasi „propalim nogometašem“, kao što je učinio sucu Turudiću.
Neki dan sam na jednoj temi pohvalila portugalsko vino porto pa me bloger ovidije okefao da se nama Hrvatima uvijek više sviđa ono što je tuđe, a naše nam nije dovoljno dobro. I da pravi Hrvati piju samo hrvatska vina jer su najbolja.
To je još jedan pristup koji se naziva domoljubljem, a ja tvrdim da tu nema domoljublja i da takva razmišljanja štete našoj domovini.
Ako neki narod ima fino vino koje u našoj zemlji uopće ne postoji, zašto ga ne bi smjeli pohvaliti? Zašto smo odmah krivi Hrvati, komunjare i izdajice domovine. To što portugalci imaju neku vrstu vina koje je odlično ne umanjuje kvalitetu naših vina. Ako moja susjeda ima bolje noge od mene to ne znači da i moje nisu lijepe, ako ona peče bolje štrukle to nije razlog da je mrzim nego je razlog da je pohvalim, uzmem recept i sama naučim praviti takve štrukle, a ako ne uspijem tada sasvim sigurno postoje kolači koje ja radim odlično. Zašto smo tako ograničeni i isključivi? Zašto mislimo da nas ljubav prema domovini ograničava i da se moramo ponašati tako jalnuški i uskogrudno?
Imam još niz primjera s kojima se susrećem zadnjih dana čitajući blogove i sve nekako ne mogu vjerovati čime se ljudi bave u ove predblagdanske dane..... kad lijepo znamo da su to dani kada bi trebali preispitati sebe i svoja ponašanja.... kada bi trebali sebi odgovoriti na pitanje koliko se naša majka i domovina mogu ponositi nama i našim ponašanjem.
Jedno od mojih najranijih sjećanja je neugodnost koju sam doživjela recitirajući jednu pjesmicu. Imala sam susjeda Dušana... uvijek me je nešto zapitkivao, pa me taj dan pitao znam li kakvu pjesmicu. Odrecitirala sam mu stihove koje me naučio djed: „Ja sam mala Hrvatica, naučio me tatica da naberem lepe kate i okitim sve Hrvate.“ Bile su mi tada četiri godine. Uffff!!!! Vikao mi je: „Sram te bilo! Tome te doma uče?!!!! Krasno!!!!“ Plačuć sam otrčala doma. Nikada neću zaboraviti koliko je mom ocu bilo teško zbog tog događaja. Jer ako itko nije nikoga mrzio i nije priznavao razlike to je bio moj otac..... ali u ovoj pjesmici nije bilo mržnje..... u ovoj pjesmici se nije nikoga vrijeđalo.... no eto bila je dovoljan razlog da me se već sa četiri godine etiketira i prozove..... I cijeli život me se zbog nečeg proziva... prvo je to bio moj susjed Dušan, a sada su to prave Rvatine. U ovoj zemlji se ne može više o ničemu razgovorati... ni o hrani, ni o vinu, ni o sportu, a da netko iz prikrajka ne vreba pa da bi nam potom objasnio da smo nenormalni, nepodobni i loši.
I ne, nisu to domoljubi... to su jadne duše koje su zarobljene u čeličnim kavezima svojih predrasuda i uskogrudnosti.
_________
I moram napisati dodatak koji se lijepo uklapa u sve ove primitivizme i ponašanja koja neki vole nazivati domoljubljem.
Ostavila sam novu temu.... postavila tamo nešto da se kuha i uzela prolistati: "Velika Gorica NEWS".... nemam pojma kako mi je to dospjelo među štampu... pretpostavljam da su to uvaljali jutros mužu u trgovini.
Glavna "novost" je trančiranje Picule... tj. gdje on spava. Ispod teksta je slika parkirališta ispred Piculuninog stana u Velikoj Gorici gdje je u ranim jutarnjim satima uslikan njegov automobil, a pored njega mnogi drugi civilni automobili i službena vozila PP Velika Gorica. Ispod slike je tekst: "GORIČKA ADRESA TONINA PICULE u Magdalenićevoj ulici, na parkiralištu koje koristi policija ali i gradonačelnik, ujutro se lako prepoznaje auto odleđen nakon putovanja iz Zagreba".
Na toj slici su svi auti odleđeni.... pa iz toga proizlazi da svi dolaze iz nekih udaljenih krajeva, a službeni auti su imali posla cijelu noć pa se nisu stigli zalediti. Ma da čovjek ne povjeruje čime se ljudi bave!
Strašno je zanimljiva i izjava jednog HDZ-ovca: "Ukoliko uistinu živite u Zagrebu, a brojni naši sugrađani potvrđuju kako vas viđaju da putujete svako jutro iz Zagreba u Veliku Goricu, onda ste vi jedini gradonačelnik koji živi u drugom gradu, čak u drugoj županiji." Očito HDZ-ovac gospodin Ervin Kolarec ne zna u kojoj je županiji Velika Gorica... ili se možda nešto u međuvremenu promijenilo... pa sam ja neinformirana?!!!!
Svi znamo da da Tonino Picula ima stan u Velikoj Gorici.... nebrojeno puta sam ga srela kako šeta Kolarevom ulicom svog psa, skroman, običan i pristojan..... Svoj posao gradonačelnika obavlja savjesno i profesionalno. Isto tako svi znamo za njegove obveze u Saboru i stranci..... i sad mi nije jasno... misle li to gorički jalnuši da bi te obaveze trebao obavljati virtualno da ga slučajno tko ne bi sreo da je putovao prema Zagrebu ili iz Zagreba? Kakve veze ima gdje spava? Čovjek valjda ima pravo sam odlučiti kako će rasporediti svoje slobodno vrijeme (a noć valjda spada u slobodno vrijeme) da bi svoj radni dan mogao odraditi što bolje! Ili mislimo da imamo pravo zadirati u nečije slobodno vrijeme, viriti im u stanove, krevete. I kako bi se ljudi uopće mogli baviti ozbiljnim i pametnim poslovima kad cijeli dan moraju odgovarati na ovakva nepristojna, primitivna i suluda pitanja?!!!!!
I mi bi u Europu?!!! Ma koju crnu Europu?!!!!! Mi se ovog svog mentaliteta nečemo riješiti NIKADA!!!! Taj hrvatski jal nas je skupo koštao kroz cijelu povijest... a račune ćemo plaćati i u budućnosti. SRAMOTA!!!!!!
Neću se ni prisjećati svih onih kadrovskih rješenja prije no što smo odabrali Tonina Piculu. Očito je u tome glavni problem!
Maknimo obrazovane i sposobne ljude, postavimo one kojima možemo lakše manipulirati!!!!!
Kavezi, kavezi... ti opaki kavezi.....
Post je objavljen 23.12.2007. u 13:09 sati.