Ovo su dani kada radimo izvješća o proteklim aktivnostima, podvlačimo crte... zbrajamo, oduzimamo. Postavljamo si pitanje: „Koliko smo zadovoljni prethodnom godinom?“ Postavljamo si čak i smjelije pitanje: „Da moramo umrijeti u sljedećoj.... što nam je važno, a nezavršeno ostalo iza nas?“ Ovo su dani darivanja.... pa za sve „svoje“ ljude biramo neki dar.
Darove obično kupujemo u materijalnom obliku, ali i postavljamo si pitanje da li smo u prethodnoj godini darivali dovoljno, jesmo li koga zaboravili... u onom nematerijalnom obliku... kroz osmjehe, lijepu riječ, toleranciju, poštenje i časne postupke. Pa čak stanemo i pred ogledalo i provjeravamo možemo li još uvijek gledati sami u svoje oči bez da maknemo pogled.... stoji li nam glava još uvijek uspravno ili ju je godina na odlasku pognula.
Ti nematerijalni darovi su darovi našoj vjeri... našim uvjerenjima. Neki na taj načina daruju Boga (bez obzira na koji način vjeruju i kojoj religiji pripadaju ili ne pripadaju ni jednoj).... neki one koji su ih odgajali, svoje učitelje, vođe i sve one kojima je stalo kakvi smo ljudi.
Na kraju godine pogledamo i svoju djecu.... svi se osvrnemo na podatak koliko smo ih materijalno osigurali kroz nekretnine, osiguranja, obrazovanje... ali i postavljamo pitanje da li smo im posvetili dovoljno vremena, da li smo im pružili dovoljnu podršku i da li smo ih naučili svim onim čarolijama života koje se ne uče u školi i na cesti? Da li smo ih naučili kako preživjeti onoga dana kada nas ne bude da umjesto njih podmetnemo leđa, kako preživjeti kad naiđu na prepreke, kako biti nesebičan i nerazmaženi u ovom razmaženom svijetu gdje je osobna ugoda važnija od svega? Jesmo li ih naučili da je priroda majka hraniteljica i božanstvo kojem se trebaju klanjati, a ne robinja koju smiju iscrpljivati i bahato se ponašati? Jesmo li ih naučili da ne okreću glavu od siromašnih i neuglednih... jesmo li ih naučili da priskoče u pomoć kad je netko u nevolji? I koliko smo u tome što smo ih bili dužni naučiti ostavili prostora za njihovu osobnu slobodu? Koliko smo poštovali njihovu osobnost i pravo na vlastiti izbor?
I u nizu tih uobičajenih pitanja koja si postavljamo na kraju godine na kraju se pitamo: Koliko smo ovisni o bilo kome? Što nam je najvažnije na svijetu? Koliko smo ovisni o poslodavcu, mužu, ženi, crkvi, prijateljima, vlastitim predrasudama? Jesmo li spremni braniti svoj pogled u ogledalu bez obzira na cijenu u materijalnom obliku?
Kad sam si odgovorila na sva ova pitanja mogu vam samo reći da se osjećam strašno umorna, ali i zadovoljna. Kad sam odgovorila na sva ta pitanja... onako konkretno... trančirajući prethodnu godinu rodilo se još jedno pitanje koje je postavila hajdučica Dona, prilično glasno i drsko... „a koliko si učinila za sebe osobno... koliko si se smijala i radovala u prethodnoj godini?“ Pitanje me malo štrecnulo... ali evo pišući ovaj post stigao je odgovor i na njega.... pa može li čovjek učiniti više za samoga sebe od tog pogleda u ogledalu i zadovoljstva što su svi odgovori na pitanja u skladu sa vlastitim uvjerenjima?
Prethodna godina je prošla bez bolesti u obitelji.... ima li veće sreće od toga?
Prethodnu godinu obilježili su i problemi.... suze, borbe, razočaranja, iznenađenja.... smjenjivali su se nepogrešivo dan i noć.... toplina i hladnoća.... dobro i zlo....
2007. godina otvorila mi je vrata blogo svijeta i omogućila mi komunikaciju s predivnim ljudima, omogućila mi novi način preispitivanja same sebe.
Bila je to godina nemira, ali i velikih pobjeda! Bila je to uspješna godina koja je poput zrnca bisera obogatila ogrlicu zvanu život.
Svaki naš novi dan nas nauči nešto novo... a godina još više. Ova školsku godinu – škole života završila bih mislima Janeza Drnovšeka:
„Sebičnost, borba za prevlast nad drugima imaju svoju cijenu uspjeha: patnju, tugu i nesreću. A sve samo zbog toga da bi netko imao više od drugih. To je filozofija pobjednika.
No, jesu li oni uistinu pobjednici? Kakva je pak cijena koju oni plaćaju? Plaćaju svojom dušom. Plaćaju tupošću osjećaja i svijesti.
To nije pobjeda, već poraz. Svijet za koji plaćamo takvu cijenu, svijet je poraženih koji nisu u stanju ići dalje jer su zaglavili u blatu nesvjesnosti.
Njihov je svijet tužan i isprazan. Matarijalni su užici kratkotrajni i prolazni. Čim se naviknemo na njih, više nas ne mogu zadovoljiti. Zatim dolazi praznina koju pokušavamo zatrpati s nečim novim, a bez uspjeha.
Iz blata nesvjesnosti nema puta dalje. Sve se vrti u krug koji se neprestano i ponovo vraća na početak. Ponavljanje, prazan hod bez ispunjenja. Praznina i tupost.
U takvom je svijetu bolje odabrati drugu stranu. Činit će se da smo poraženi, ali to će biti samo na izgled. Činit ćemo se gubitnicima, ali zapravo će nas patnja pročistiti i voditi nas naprijed prema osvješćivanju. A svjesnost otvara beskonačne mogućnosti ispunjenja.
Omogućava rast i nastavak puta. Što su jadni užici sebičnosti i ograničene svijesti u usporedbi s tim?
To je put nesebičnosti, a istovremeno to je i put sebičnosti jer time ne pomažemo samo drugima, već pomažemo i sebi.“
Post je objavljen 16.12.2007. u 13:39 sati.