Bloger robijanje me malo opomenuo jer sam spomenula samo onu lošiju stranu, vezanu uz blagdansko trošenje... a onda mi je Bego spomenuo tuku.... i odlučila sam se napisati jedan malo pitomiji post u kojemu ćemo razgovarati o lijepoj blagdanskoj atmosferi... o uspomenama iz djetinjstva... Na ovom blogu nas ima iz raznih krajeva... pa bi bilo zgodno da upoznamo jedni druge sa običajima iz našeg kraja... što jedemo, pijemo i radimo za blagdane.
Dan uoči Sv.Nikole napisala sam kod prirodno čelavog blogera ovo:
Kroz cijelo djetinjstvo sam darivana za blagdane, ali uvijek sam znala da me daruju roditelji i iz godine u godinu su mi pričane priče i objašnjavani povodi za svečanu atmosferu tih dana i darivanje.
Tako je i s mojom djecom. I večeras smo sjeli.... te ponovili dobro znano gradivo: tko je Sv.Nikola, gdje je rođen, zašto je proglašen svetim. Ispričali smo ponovno legende koje ponavljamo iz godine u godinu. Zajedno smo ustanovili da je sutrašnji dan idealan za veličanje osobina koje je Sv. Nikola posjedovao... a to su poštenje, skromnost, nesebičnost, suosjećanje i drugo. U sklopu tog razgovora razgovarali smo o slatkišima koji današnju omladinu odvode u bolest, a kasnije u smrt.... izrađuju se u obliku šarenih bonkasa. Zaključili smo da je to dio životne obmane. Mladi se obmanjuju da će im ti lažni slatkiši podariti ono što ono žele, a nemaju snage i hrabrosti do posebnih raspoloženja doći izgradnjom pozitivnih osobina u sebi... nego biraju naizgled lakši put. Naglasili smo da one koji potonu u tu bolest ne mogu spasiti svi sveci ovoga svijeta... i da čovjek mora težiti istini... ma kakva ona bila.
Na kraju mog kratkog predavanja dobili su svaki po jednu veliku Milka čokoladu i po jedan VIP bon (koje su u stanju trošiti takvom brzinom da je meni teško opisati). Eto... mi nemamo maskiranja.... ali ne izostanu darovi u obliku pravih slatkiša i priče. Ti dani postoje da bi sve ono što govorimo svakog dana mogli uobličiti u još ljepše pouke svojoj djeci.
No večeras bih vam ispričala nešto što mi se duboko usjeklo u pamćenje.... i nešto što je sasvim sigurno najčarobnije što sam doživjela na Badnjak.
Bilo je to prije nekih desetak godina. Bila je to ona godina kada je pred blagdane padala ledena kiša... pa snijeg. Otežano smo se kretali cestama, a i pješice jer je sve bilo zaleđeno.
Bio je to Badnjak kao i mnogi drugi u mom životu. Svi na okupu.... klici su bili maleni... kitili su jelku. Oko 20:00 h zazvonio je telefon.... Bio je to moj „mali“ šef s posla (koji živi u istom selu) i samo mi je uzbuđeno rekao: „Hitno, hitno.... potrpaj klince u auto i dođite pred školu.... javi i drugima u svojoj ulici da dođu.“ Zvala sam ljude, ali odgovori su bili uglavnom: „Nedaaaa mi seeeee!“ „.... pa Badnjak je.... red je biti doma...“ i slični izgovori. I mom mužu se nije izlazilo. Pristao je ići samo moj susjed (koji je par mjeseci nakon toga iznenada umro... pa je to ostalo jedno od najljepših sjećanja na njega). Potrpali smo u jedan auto njegove tri cure i moja dva kauboja i krenuli pred školu. Okupilo nas se prilično malo... možda tridesetero djece i par roditelja. Noć je bila čarobna.... tlo je izgledalo poput velikog klizališta.... jedva smo se kretali. Drvored breza pred školom izgledao je bajkovito.... Zaleđene krošnje presijavale su se poput dragog kamenja na svjetlosti ulične rasvjete. Crvenili su nam se obrazi i nosevi... ja sam na glavi imala vuneni šal... izgledala sam poput ruske babuške... to je najhladnija noć koju pamtim. Klince sam jedva držala na oku jer su svi izgledali isto.... s kapuljačama na glavama. Djeca su bila uznevjerena, zbunjena.... „Zašto smo došli?“ „Zimaaa mi jeeee!“ „Koga čekamo?“ Nigdje sjaja, blještavila i svega onoga na što sam navikla u gradu. Samo prava prirodna čarolija.... seoske zime..... I tada odjednom, začuje se neka zvonjava na poljskom putu koji dolazi iz šume.... i ugledamo neku slabu svjetlost koja nam se približava. Svi smo utihnuli.... mislim da nismo ni disali.... Osjećala sam se uzbuđeno poput male djevojčice. A s neba je padao sve gušći snijeg.....
Zvonjava i svjetlost bili su sve bliže.... Uskoro su nam se približile starinske, seoske saonice koje je vukao prekrasan konj.... a u saonama je sjedio Djed Mraz. Djeca su podvriskivala.... a moram vam priznati da sam se i sama jedva suzdržavala da ne počnem svoje uzbuđenje iskazivati glasno.... jer čarolija tog trenutka je bila doista nešto što do tada nisam doživjela.
Djed Mraz je imao punu vreću bonkasa.... uzimao je klince u krilo, a oni su mu recitirali... postavljali mu pitanja, pipkali mu bradu i uživali punim plućima.
Ovu priču sam vam ispričala kao dokaz da se atmosfera blagdana, dobre volje i pozitivne energija mogu širiti i bez skupih ukrasa i blještavila. Ovaj događaj je organiziralo nekoliko pozitivnih likova iz sela. I ovom prilikom pozdravljam mog „malog“ šefa i još jednom mu hvala na tom najljepšem daru..... na Badnjaku koji mi je bio najposebniji u životu.
Drago mi je da nisam rekla: „Nedaaaa mi seeeee.... moram pripremati žderaču!“ drago mi je da sam se odzavala i svojoj djeci omogućila da dožive taj čarobni trenutak.
Oni su već tada znali da je Djed Mraz samo lik iz priče koji nam služi da bi obilježili određene dane u godini. No on ovaj puta nije nosio reklamu Coca Cole... ovaj put nije bio lik na Velesajmu ili nekom tržnom centru... bio je tako domaći... poput Malika Tintilinića iz Priča iz davnina.... Bio je to Čarobni Božić....
Za Čaroliju nam nisu potrebne drangulije i puno love... dovoljno je samo malo dobre volje i ljubavi....
Post je objavljen 07.12.2007. u 21:31 sati.