Blogeri vjernici, želim Vam sretan, miran i lijep Božić u krugu Vaših najmilijih, a svima ostalima želim ugodne i lijepe ove blagdanske dane....
Svima Vama zajedno želim široka srca i bez obzira što je ovo vrijeme kada se okupljaju obitelji... da ipak ne zaboravite na stare i nemoćne, na susjede, rođake i osamljene.... Naša pažnja im je potrebna cijele godine.... ali samoća, bolest, starost i osamljenost u dane blagdana puno teže padaju...ponekad je par minuta našeg vremena nekome veliko do neba... zato ne zaboravimo ih....
Ljubi Vas Dona... :x
Moj mali dar pod blogerski bor bit će priča Paula Coelha: Joseove sandale
Nekoć davno, prije toliko mnogo godina da više i ne pamtimo točan datum, u
selu na jugu Brazila živio je malen sedmogodišnji dječačić po imenu José.
Kao vrlo, vrlo malen dječak izgubio je roditelje pa ga je posvojila škrta teta
koja je imala mnogo novca, ali na svojega nećaka nije trošila gotovo ništa.
José nikada nije spoznao smisao ljubavi pa je pretpostavio da život
jednostavno jest takav i zbog toga ga to uopće nije mučilo.
Živjeli su u vrlo bogatoj četvrti, ali je teta nagovorila ravnatelja mjesne
škole da njezinoga nećaka uzme na školovanje za samo desetinu školarine,
prijeteći da će se žaliti prefektu ako je odbije. Ravnatelju nije bilo druge doli
pristati; međutim, učiteljima je naložio neka iskoriste svaku priliku da
ponize Joséa u nadi da će se on ponašati nepristojno te im dati razlog da ga
izbace. Budući da nikada nije upoznao ljubav, José je pretpostavio da život
jednostavno jest takav pa ga to uopće nije mučilo.
Stigao je Badnjak. Seoski je svećenik bio na odmoru pa su učenici morali ići
na misu u crkvu koja se nalazila malo podalje od sela. Djevojčice i dječaci
putem su čavrljali o tome što će sutradan pronaći pokraj cipela koje su
ostavili Djedu Božićnjaku: pomodnu odjeću, skupe igračke, čokolade,
koturaljke i bicikle. Budući da je taj dan bio poseban, svi su bili lijepo odjeveni,
svi osim Joséa, koji je na sebi imao uobičajenu otrcanu odjeću i iste
izguljene sandale nekoliko brojeva premalene (teta mu ih je dala kad su mu bile četiri
godine, rekavši da će novi par dobiti tek kad mu bude deset godina). Neka
su djeca pitala zašto je toliko siromašan i govorila su kako bi se sramila
imati prijatelja koji nosi takvu odjeću i takve cipele. Budući da José
nikada nije upoznao ljubav, njihova ga pitanja i primjedbe uopće nisu boljeli.
No, kad su ušli u crkvu i kad je José čuo zvuk orgulja te ugledao jarka
svjetla i župljane u njihovoj najboljoj božićnoj odjeći, kad je vidio
obitelji na okupu i djecu u zagrljaju roditelja, José se osjećao kao najjadnije
stvorenje na svijetu. Nakon pričesti nije s drugima krenuo kući, nego je
sjeo na stepenice crkve i zaplakao. Možda nikada nije upoznao ljubav, ali je u tom trenutku
shvatio kako je kad si sâm, bespomoćan i odbačen od sviju.
A tada je pokraj sebe opazio drugoga malog dječaka, bosonogog i očito
siromašnog poput njega. Do tada ga još nije vidio pa je pretpostavio da je
došao izdaleka.
Pomislio je: "Zacijelo ga noge jako bole. Dat ću mu jednu sandalu. Tako ću
mu barem upola olakšati bol." Iako José nikada nije upoznao ljubav, poznavao
je patnju i nije želio da je i drugi proživljavaju.
Dao je dječaku jednu sandalu te se kući vratio s jednom. Najprije ju je
nosio na desnoj, a potom na lijevoj nozi, kako tabane ne bi prejako
ozlijedio na kamenom putu. Čim je stigao kući, njegova je teta opazila da ima samo jednu
sandalu i rekla mu da će ga strogo kazniti ako sutradan ne pronađe drugu.
José je u krevet legao u velikom strahu jer je znao kako njegova teta
kažnjava. Cijele je noći drhtao od straha, gotovo da nije mogao zaspati,
ali, baš kad je počeo tonuti u san, začuo je glasove iz predsoblja. Njegova je teta
dojurila i pitala što se događa. Još uvijek omamljen od nesanice, José je
pošao ka gostima te nasred predsoblja opazio sandalu koju je bio dao dječačiću.
No, oko nje su se nalazile kojekakve igračke, bicikli, koturaljke i odjeća.
Susjedi su vikali i urlali da su njihova djeca opljačkana jer, kad su se probudila,
pokraj svojih cipela nisu pronašla baš ništa.
U tom je trenutku stigao zadihani svećenik iz crkve u kojoj su jučer bili na
misi: na stepenicama crkve pojavio se kip malog Isusa, odjeven u zlato, ali
samo s jednom sandalom. Zavladala je tišina; svi prisutni slavili su Boga i
njegova čuda, a teta je zaplakala preklinjući za oprost. Joséovo se srce
ispunilo energijom i smislom Ljubavi.
Post je objavljen 24.12.2007. u 00:39 sati.