Pismo iz Zagorja
26.01.2008.
Nije pristojno čitati tuđa pisma, ali danas ćemo napraviti iznimku....
Hvala mojoj dragoj prijateljici... koja me ovim pismom uspjela nasmijati...
Dalmoši, ak ne kužite.... kaj vam ja morem.... nek i vi vidite kak je to kad vi pišete na svom dijalektu.... a ja lupam z glavom v tipkovnicu dok mi ne sine kaj ste to šteli poručiti.
Dragi moj sinek Štefek,
Evo,bum ti ovo napisala da znaš da sam živa. Pišem ti polafke, jer znam da
ti nemreš brzo čitati.
Ne buš prepoznal hižu kad dojdeš, jer smo se preselili. Adresu ti još nemrem
poslati ,jer su bivši stanari odnesli broje vu svoju novu hižu da ne buju
morali svoje adrese menjati.
Nova hižica ima odličnu vešmašinu, ali ne dela dobro. Jučer sam dela oprati
japine dve košulje i onaj zeleni šorc, povukla lanac i robe više nikam ni!
Japa je dobil odličan novi posel. Ima pod sebom 500 ljudi. On je sad grobar
tu v selu. I kad to velim, da znaš da smo konačno pokopali vujca Jožu.
Vu selidbi smo ga pronašli vu ormaru kam se je bil skril još onega Božića
kad nas je pobedil na skrivača.
Danas je rodila tvoja sestra, ali kak još ne znamo jel sin ili kćer, nemrem
ti povedati jel si vujec ili vujna.
Kaj ti bum još povedala? Sećaš se stričeka Blaža? Onoga kaj se je navek
falil da je brži od susedova bika? Je, sad znamo da ni.
Prošli teden se vtopil tvoj kum vu kaci z rakijom. Više njih ga je pokušalo
spasiti, ali on se ni dal. Tri dana su vatru gasili kad smo ga kremirali.
A ujna Ruža? Njoj je prav sve suprotno neg meni. Ona kad pije kavu, ne mre
spati, a ja kad spim, ne mrem piti kavu.
Neki dan kad smo išli vu onaj Getro kaj su ga otvorili vu našeme selu, je
bilo nestalo struje baš kad smo se vozili na pokretnim štengama. Tri sata
smo čakali da se buju opet pokrenule. A onda je tvoj bratić Jožek zatvoril
izvana vrata od auta i ostavil ključe nutri, pak smo svi kaj smo bili v avtu
morali čakati još dve vure dok je on išel doma po rezervne ključe.
Jako nam fališ, a naročito od kak si odišel. Moraš nam pisati kak ti ide s
tvojom novom curom stranjkinjom.
Nemreš si zamisliti kak smo se svi
obradovali kad si nam ono rekel da si vu krevetu s tom Hepatitisom. Kaj je
ona iz Grčke?
Ovo bum ti pismo poslala po Martinu, kaj sutra putuje vu Zagreba. Kaj bi ga
mogel dočekati na kolodvoru? Ak buš videl strinu Maru, lepo ju pozdravi, a ak
ju ne buš videl, nemoj ju pozdraviti.
Voli te tvoja mama,
Jožica
P.S. Htela sam ti poslati sto kuna v pismu, al sam već zalepila kuvertu.
Priča... na dar Promini
23.01.2008.
Urednik Promina bloga s puno ljubavi piše o svom kraju.
Nedavno sam čitala temu o selima u kojima više nema školske djece. S tog bloga vrišti ostavljena zemlja.... ostavljeni starci i malobrojni borci koji su čuvari života u toj čarobnoj ljepoti.
Urednik je večeras svima koji su otišli iz Promine postavio zanimljivo pitanje....
Meni se puno odgovora mota po glavi.... ali ipak temu ću mu darovati pričom.... jer mislim da ona šalje najiskreniju poruku...
Umire li Promina?
U prominsku župu stigao je mladi župnik. Bio je pun oduševljenja. No na svoje veliko razočaranje našao je župu u kojoj je živjelo jako malo ljudi, a duhovni život je bio slab. Ovi koji su ostali umjesto da su se voljeli i pomagali jedni drugima, oni su pričali jedni drugima iza leđa, stalno su se svađali i širila se obeshrabrujuća atmosfera.
Išao je od kuće do kuće, ali mu je većina ljudi rekla da Promina umire.... da imaju djecu koja su žive u Zagrebu, Šibeniku, Njemačkoj i mnogim drugim krajevima Hrvatske i kugle zemaljske.
Sazvao je župno vijeće i oni su zaključili da je stanje uistinu takvo.
Kad su ljudi već proglasili župu mrtvom, župnik objavi da će je iduće nedjelje pokopati.
I u nedjelju je crkva bila prepuna. Došli su ljudi iz svih krajeva Hrvatske i svijeta ispratiti svoju župu – posljednji puta je pozdraviti. Usred crkve stajao je lijes.
Župnik je imao oproštajni govor. Rekao je da je ta župa u prošlosti bila vrlo aktivna i da mu je žao što se u zadnje vrijeme gasila i na kraju umrla.
Zatim pozva župljane da idu oko lijesa i oproste se od svoje župe.
Jedan za drugim radoznalo su pogledavali u lijes i svi su bili vrlo iznenađeni kad su u njemu vidjeli svoje lice u ogledalu koje je župnik stavio na dno lijesa.
Mnogi su bili potreseni i ljuti, ali je uskoro svaki član shvatio da je upravo njegova nezainteresiranost kriva što je župa umrla.
(Priča je preuzeta iz knjige u kojoj je priče sakupio Božo Rustja... i zercu je prilagođena za ovu temu).
Pozdrav svim Promincima.... gdje god bili... a poseban pozdrav čuvarima Promine koji su hrabri i bore se za život svog kraja....
Rad
21.01.2008.
Prošli tjedan mi se jedna dugogodišnja kolegica došla pohvaliti da odlazi u mirovinu.
Neću vam pisati o tome kolika će joj biti mirovina.... i danas neću pisati o sramotnom odnosu države i generacije koja je vodi prema ljudima koji su ugradili sebe u ovo društvo.
Vratile smo se dva desetljeća unazad i prisjećale se načina kako se tada radilo, odnosa svih nas prema radu. Uspoređivale smo međuljudske odnose prije i danas. S osmijehom je rekla: „Sretna sam da sam stara i da mogu otići!“ Vjerujem joj.
Bila su to vremena kad su nas šetali iz službe u službu.... i nitko nije rekao: „To nije moj posao“. Bila su to vremena kada se posao nije dijelio na pametne i glupe poslove..... bila su to vremena kada smo svi svima pomagali, u pauzama se družili... i koristili svaku priliku da proslavimo neki važan dan nekog od nas. Družili smo se sa svojim umirovljenicima.... voljeli smo se i nesebično ulagali u naše odnose, a posao odrađivali besprijekorno.
Onda su zapuhali neki novi vjetrovi. Pojavili su se neki novi šerifi, s novim pravilima. Procvjetale su nove biljke na toj šarenoj livadi.... a kao najopasniji korov livadu je preplavio cvjetak zvan nepotizam. Plaće su postale tajna. Stvorene su velike razlike.... stvorene su i mnoge nepravde. Zabranjeno je druženje po hodnicima. Tu informaciju sam dobila danas. Ja sjedim u svojoj sobi i više sam okrenuta herojima oluje na terenu i priroda posla mi je takva da mi nitko ne može zabraniti druženje s ljudima... no danas mi se jedna kolegica žalila da im šefovi brane međusobnu komunikaciju na hodnicima jer to nije pristojno. Oni rijetki, koji još uopće razgovaraju šapčući razmjenjuju rečenice u prolazu ili se potajno nalaze u kancelarijama kad šefova nema.
Jadni li su ti novi šerifi! Krivim stvarima su ih naučili u njihovim visokim menađerskim školama. Ili možda ipak to nije novotarija.... stara je poslovica „Zavadi pa vladaj!“
I ja sam sretna što sam imala prilike raditi u vrijeme kad je bilo drugačije. Sretna sam što sam učila raditi u vrijeme kad nijedan posao nije bilo sramota raditi, kad su svi poslovi bili svih nas poslovi. Sretna sam što su me učile raditi kolegice iz te stare garde..... jer one su u odnosu na ovo danas pravi zmajevi i jao nama kad polako sve odu u mirovinu.
Danas su svi nezadovoljni. Nezadovoljni su čak i oni privilegirani. Situacija nikome nije sjajna, ali zar treba potratiti život u čangrizavosti, vječitom plakanju i nezadovoljstvu?!!!
Za ovakvu situaciju postoje uzroci u društvu.... ali bez obzira na njih mislim da se trebamo oduprijeti tom negativnom stavu prema poslu i radnoj sredini. Ako ljudi dolaze s grčem na posao, ako ne vole svoj posao, pa počnu mrziti i sve oko sebe to ih sasvim sigurno čini zarobljenicima u vlastitoj karoseriji.... narušava samopoštovanje.
Rijetki ljudi u životu imaju priliku raditi ono o čemu su sanjali. Mnogi su završili određene škole pa rade poslove koji nemaju veze sa njihovom strukom... ili pak imaju, ali nije to ono što su sanjali. No to nije važno. Mislim da je važno svakom, ali baš svakom poslu pristupati s ljubavlju i svaki, ali baš svaki posao treba biti izazov u kojem ćemo dokazati samom sebi da to možemo odraditi odlično! Ako radimo na silu i zato što moramo.... ako ne pokušamo pronaći onu lijepu stranu našeg posla – tada moramo biti nezadovolji, a tada neugodni sebi i svojoj radnoj okolini, pa i obitelji.
Davno sam čitala knjigu koju je napisao Dr.Richard Carlson. U njoj je bila kratka priča.
Jedan novinar je prolazio pored gradilišta gdje su zajedno radila dva zidara. Novinar upita prvog zidara: „Što radite?“ On odgovori da je gotovo rob, nedovoljno plaćen za svoj posao, a dane uludo troši slažući cigle jednu na drugu.
Novinar postavi isto pitanje drugom zidaru. Njegov odgovor je bio bitno drugačiji: „Ja sam najsretnija osoba na svijetu“, reče on. „Dio sam važnih i divnih arhitektonskih ostvarenja. Pomažem pretvoriti jednostavne komade cigle u remek-djela.“
Obojica su bili u pravu.... ali svatko je vidio sebe i svoj život na način kako ga je odabrao vidjeti. Naš pogled na vlastiti posao i vlastiti život nam ne može narediti ni jedan propis, ni jedan šef, niti nam ga tko može oduzeti. Ako vlastitom poslu (bez obzira kakav on bio.... pa čak i pospremanju kuće) pristupamo s ljubavlju i pronađemo smisao odradit ćemo taj posao puno bolje nego ako mu pristupamo negativno.
Mislim da svaki posao treba odraditi tako da krajnji rezultat bude dostojan nas.
Da ne tupim dalje.... blogeri, pitanja ove teme su:
Volite li svoj posao?
Pronalazite li smisao i ljepotu baš u svemu što radite?
Radite li posao koji ste sanjali?
Kakva bi to tema bila bez priče? Pa zato....
Rad sa srcem
Car je imao veličanstvenu vazu koja je bila stara i komplicirano lijepa. Jednog dana netko je srušio vazu i ona se raspukla u milijun dijelova. Dijelovi su skupljeni i pozvan je najbolji lončar u zemlji da ponovno složi vazu. Došao je, ali je pogriješio. Za svoj propust platio je glavom. Car je pozvao sljedećeg lončara i ovaj je pogriješio.
Ovo se nastavilo tjednima dok, konačno, nisu stradali svi umjetnici u zemlji koji su pogriješili kod slaganja razbijene lijepe vaze. Ostao je još jedan umjetnik, stari zen-monah koji je živio u pećini u planinama. Imao je mladog učenika. Došao je, skupio sam sve dijelove vaze i donio ih u svoju radnu šupu. Tjednima i tjednima je radio dok, konačno, vaza nije bila gotova. Učenik ju je gledao i razmišljao kako je lijepa. Njih dvojica su otputovali u grad i donijeli vazu u palaču.
Car i svi njegovi dvorjani divili su se u čudu ljepoti ponovno složene vaze. Stari zen-monah bio je velikodušno nagrađen. On i njegov mladi učenik vratili su se u svoju pećinu u planinama. Onda je jednog dana mladić tražio nešto i neočekivano došao do dijelova vaze. Utrčao je gospodaru: Pogledajte ove dijelove vaze, nikad ih niste sve složili. Kako ste načinili vazu lijepu kao što je bila ona stara? Stari gospodar je odgovorio: Ako nešto radiš iz srca ispunjena ljubavlju, onda ćeš uvijek biti sposoban učiniti nešto lijepo.
John O'DONOHUE
Podmetanje leđa
16.01.2008.
Priča iz prethodne teme otvorila nam je novu temu.
Ponovit ću priču:
"Mlada žena je pozvana pred sud zbog nedjela i bila je nedvojbeno kriva...
Nakon ponovljenih ispitivanja, priznala je. Sudac joj je dosudio kaznu od 500 Eura.
Tad se dogodilo nešto značajno. Proces je završio i ljudi su napuštali sudnicu. Sudac je otišao u svoj ured i skinuo sudačku halju. Otišao je do kase i uplatio 500 Eura koje je prije dosudio kao kaznu mladoj ženi. Kazna je plaćena.
Sudac je bio otac osuđene, a ipak je morao osuditi svoju kćer. Za njezin prijestup morao je izreći zakonom propisanu kaznu. Morao je suditi pravedno, unatoč tome što je volio svoju kćer. Pronašao je način kako ju otkupiti i osloboditi od krivnje - kao otac, ali i kao korektna privatna osoba. Djelovao je pravedno, ali i s puno ljubavi."
Svi smo zaključili da je sudac postupio profesionalno i pošteno, ali tada smo skrenuli u raspravu koliko je ta odluka bila odgojna..... koliko je mudro postupio kao roditelj?
Roditeljstvo je najljepši, ali i najteži zadatak u životu. Nema roditelja koji nije pogriješio.
Najčešće griješimo upravo prečestim podmetanjem leđa za svoju djecu, a to je način na koji ih razmazimo i usporimo njihovu samostalnost.
Već sam na prošloj temi napisala da u ovoj priči premalo toga znamo da bi mogli suditi, ali mislim da je podmetanje leđa odlična tema na koju možemo razgovarati.
Jednom sam se na nekom forumu sukobila sa većinom jer sam zastupala stav da opravdavanje školskih markiranja vlastite djece nije dobro za djecu, nego je nešto čime im nanosimo štetu.
Smatram da ih treba naučiti ne markirati, a ako se ipak zalomi tada moraju snositi posljedice svog ponašanja, a to su neopravdani sati, opomene, ukori.... pa ako je to potrebno i ponavljanje godine. Nepojmljivo mi je i neprihvatljivo da roditelj zna kako klinac markira pa se dovodi u situaciju da laže profesoru.
Kakvu poruku takvim ponašanjem šaljemo svojoj djeci? Da je laganje dozvoljeno kad zagusti? Da je normalno pobjeći od problema? Ako smijemo lagati mi kao roditelji, zašto onda i njima to ne bi bilo dozvoljeno ponašanje?
Nije li pametnije da se već u školskim danima nauče suočiti s vlastitim greškama i problemima? Ako se bijegu nauče u školi.... postoji opasnost da će se tako ponašati na poslu, u obitelji.... neće biti u stanju preuzeti odgovornost u niz životnih situacija.
Razgovarala sam i s nekim roditeljima na tu temu. Tvrde da opravdavaju markiranja iz ljubavi prema svojoj djeci.... zato što ih vole i zato što su frendovi s djecom. Ja nisam frend sa svojom djecom. Meni je darovana čast da im budem roditelj. Prijatelje mogu naći među svojim vršnjacima i svijetu koji ih okružuje... a ako se ja pretvorim u prijatelja i uskratim im roditelja... drugu majku neće naći na cesti. Znači, moj zadatak je prvo biti roditelj.
Opravdavanje bježanja od problema i laganja ne smatram ljubavlju. I tu idealno paše ona poslovica: „Put do pakla popločen je dobrim namjerama.“
I razmišljajući danas o dijalogu s gustirnom i prirodno_celavim..... tražila sam u svom sjećanju primjer kojim bih pokušala opravdati oca iz priče s početka ovog posta.
U mom životu nije bilo baš previše leđa na koja sam se mogla nasloniti.... ali uspjela sam se sjetiti jedne svoje uspomene.
Išla sam tada u prvi razred srednje škole. Tjelesni su imali odvojeno dečki i cure..... kad bi mi imale tjelesni – oni su imali povijest... i obrnuto. No tog dana nije bilo profesorice iz povijesti pa smo na igralištu gledale prijatelje iz razreda kako igraju košarku. Meni je vrisnuo ciferšlus na trapericama pa mi je Gujo posudio svoju jaknu koja je to sakrila. Bio je to visok dečko... tako da mi je jakna visila do ispod koljena. Zamotana u njegovu jaknu sjedila sam na zidiću školske ograde i gledala košarku. Ograda je bila žičana.... i iza mojih leđa je bila velika rupa.
S leđa mi se prišuljao jedan prijatelj... obgrlio me i kroz rupu me izvukao na drugu stranu ograde. Jakna je zapela o žicu i poderala se.
Bio je to jedan od najgorih dana u mom životu. Došla sam doma sa svojim ogromnim problemom i suzama. Roditelji su bili u vinogradu..... satima sam bila sama. Plakala sam bez prestanka..... i bilo je to prvi puta u životu da nisam mogla smisliti baš ništa što bi riješilo moj problem. Bila je to jakna s markom. Bila je to sportska... skupa jakna.... kakvu ja nikada u životu nisam imala. Moji nisu bili siromašni.... ali nije bilo novca za razbacivanje.... živjelo se skromno. Mučilo me što će Guji reći roditelji kad dođe doma.... Mučilo me što će meni reći roditelji kad se vrate..... samo sam plakala..... glava mi je natekla kao da su me ispikale pčele.... mislila sam da ću umrijeti od tuge, boli, krivnje i svega što mi je prolazilo kroz glavu.
Kad su se moji vratili doma ostali su u šoku zbog stanja u kojem su me našli. Trajalo je dok sam im poput tuljana... jecajući ispričala što me snašlo. Nikada neću zaboraviti izraz lica mog oca..... njegov pogled. Rekao je: „Svima se u životu dešavaju greške, ali da na svaku grešku reagiramo na ovaj način.... kako ti to činiš... ne ostaje nam mudra i bistra glava kojom bi smislili kako grešku popraviti. Hajde.... sada se obuci i vodi me u trgovinu gdje se prodaju takve jakne.“ Putem je forsirao druge teme....razgovarali smo o bezvezarijama.... došli smo u trgovinu, pokazala sam koja je to jakna.... kupio ju je. Tada sam shvatila koliko su takve jakne skupe (godinama nakon toga nisam mogla ni sanjati o jakni približne cijene).
Nebo se razvedrilo..... vratilo se sunce. Otac je podmetnuo leđa.... ispravio je moju grešku.
Mislim da me nije pokvario tim postupkom...... a tu podršku... koju mi je pružio u nevolji pamtim kao nešto toliko toplo i sveto.... da su rijetki osjećaji koji bi bili dostojni jačine tih osjećaja.
Mogao je vikati na mene.... mogao mi je držati predavanja kako nije pametno posuđivati tuđe stvari, mogao mi je naći posao da zaradim za novu jaknu.... ma mogao je učiniti puno toga.... ali nije. On nije držao predavanja, nije predbacivao, nije postavljao suvišna pitanja.... on je samo bio tu kad sam ga trebala. I bez obzira što mi nije pričao priče na tu temu.... ja od tada ne posuđujem tuđe stvari... ako si nešto ne mogu kupiti – živim bez toga.
U ovom mom iskustvu je također novac ispravio moju grešku.... kao i u priči koju imam kao vodilju teme gdje je novcem plaćena kazna za neku grešku. Svi znamo da ne možemo sve životne greške ispraviti novcem, ali mislim da je to bila situacija kada je bila važnija ta podrška, razumijevanje i pomoć....
Očev postupak me nije razmazio.... nije ubio moj put samostalnosti.... nego je tek eto jedna od lijepih uspomena.... jer kasnije se više nisam imala na koga naslanjati..... a on mi je ostavio ovu crticu kao mjesto u svijetu uspomena koje mi vraća toplinu i osjećaj ljubavi.
Nevidljive su linije koje razgraničavaju ljubav od pretjeranog podmetanja leđa.....
Ne postoje škole u kojima to možemo naučiti..... naprosto moramo živjeti i snalaziti se od prilike do prilike... i kao djeca... i kao roditelji....
Zakon života
13.01.2008.
Prošlih dana.... a i godina... slušamo o imunitetima, pritvorima, jednakima i jednakijima. Ponekad je teško skužiti tko koga lupa po repu, tko je kriv, a tko prav.... a najteže od svega je skužiti na koga se odnose propisi ove države. Naši propisi su poput dobro sažvakane žvake... rastežu se po potrebi.... kao što se mijenjaju ideali po potrebi....
No ne možemo se žaliti da je u opasnosti samo „mali“ čovjek u ovoj zemlji. U opasnosti smo svi... jer kolo sreće se okreće.... oni koji su trenutno jači gaze i uništavaju neistomišljenike, ali i one koji su im pripadali i u jednom trenutku im se oteli kontroli. Mnogi su se prodali pa je čovjek postao jeftina i potrošna roba.... a to je u skladu sa trulim sustavom vrijednosti koji je zavladao u ovom društvu.
Jedina utjeha u ovom košmaru je zakon života. Njemu nitko ne može pobjeći.
Večeras vam za laku noć pričam priču nepoznatog autora „Zakon života“...
Neki dječak je hodao uz obalu rijeke i ugledao je krokodila zapletenog u mreži. Krokodil mu reče: Smiluj mi se i oslobodi me. Možda izgledam strašno, ali znaš, to nije moja krivnja. Takav sam stvoren. Ali, kakav god bio moj izgled, ipak imam majčinsko srce. Došao sam jutros ovamo u potrazi za hranom za svoje mlade i ulovio sam se u ovoj zamci. Dječak reče: Ah, kad bi ti došao pomoći ti bi me zgrabio i ubio. Krokodil odvrati: Zar misliš da bi to učinio svojem dobročinitelju i osloboditelju? I tako je krokodil uvjerio dječaka da ga oslobodi iz mreže, i dok ga je dječak oslobađao krokodil ga zgrabi. Ulovljen u krokodilove ralje dječak reče: Tako mi dakle vraćaš za moje dobročinstvo? Krokodil reče: Nije to ništa osobno, sinko. Takav je svijet, takav je zakon života.
Dječak se nije složio pa mu krokodil reče: Želiš li možda nekoga pitati da provjeriš? Dječak ugleda pticu koja je sjedila na obližnjem drvetu pa je upita: Ptico, govori li krokodil istinu? Ptica reče: Krokodil je u pravu. Pogledaj mene. Jednog sam se dana vraćala kući s hranom za svoje mlade ptiće. Zamisli moj užas kad sam ugledala zmiju kako puzi uz stablo ravno prema mojem gnijezdu. Bila sam potpuno bespomoćna. Zmija je proždirala moje mlade jednog po jednog. Vrištala sam i vikala ali ništa nije koristilo. Krokodil je u pravu, to je zakon života, takav je svijet. Vidiš? , reče krokodil. Ali dječak reče: Daj da pitam još nekog. Krokodil reče: U redu. Hajde, pitaj. Jedan stari magarac prolazio je uz obalu rijeke. Magarče! , reče dječak, Evo što krokodil kaže. Je li u pravu? Magarac reče: Krokodil je potpuno u pravu. Pogledaj mene. Radio sam i robovao svojem gospodaru cijeli svoj život, a jedva da mi je davao dovoljno da preživim. Sada kada sam star i beskoristan, pustio me je s uzde, i sada lutam po džungli čekajući da me zaskoči kakava divlja zvijer i privede mi život kraju. Krokodil je u pravu, to je zakon života, takav je svijet.
Vidiš? , reče krokodil, Idemo! Dječak reče: Daj mi još jednu priliku, zadnju priliku. Dopusti mi da pitam još jedan stvor. Sjeti se kako sam dobar bio prema tebi. I krokodil reče: Dobro. Tvoja zadnja prilika. Dječak ugleda kunića koji je onuda prolazio pa ga upita: Kuniću, jel' krokodil u pravu? Kunić sjedne i reče krokodilu: Zar si to zaista rekao? Krokodil reče: Jesam. Čekaj malo., reče kunić, Morat ćemo to raspraviti. Dobro., reče krokodil. Ali kunić reče: Kako ćemo raspravljati kad imaš dječaka u ustima? Pusti ga. I on bi također trebao sudjelovati u raspravi. Krokodil reče: Stvarno si pametan. Pobjeći će mi čim ga pustim. Kunić odvrati: Mislio sam da si razumniji. Ako pokuša pobjeći, možeš ga ubiti jednim udarcem svojega repa. U redu., reče krokodil i pusti dječaka. Čim ga je krokodil pustio, kunić poviče: Bježi! I dječak pobježe i spasi se. Kunić tada reče dječaku: Sigurno voliš krokodilovo meso, a i ljudi iz tvog sela sigurno bi voljeli dobar obrok. Nisi oslobodio krokodila do kraja. Veći dio njegovog tijela još je uvijek zamotano u mreži. Idi u svoje selo i dovedi sav narod, pa pripremite gozbu. I dječak učini točno tako. Ode u svoje selo i pozove sav narod. Došli su sa sjekirama, kolocima i kopljima, i ubiše krokodila. Došao je i dječakov pas, i kad je vidio kunića, stao ga je ganjati, i zadavi ga. Dječak je stigao prekasno, i kad je vidio kako kunić ugiba, reče: Krokodil je bio u pravu. Takav je svijet, takav je zakon života.
Ovu priču možemo jasno preslikati na našu stvarnost. No.... niste još zaspali... pa ću pričati još malo.....
Ispričat ću vam.... kako ja... mali crvić i prosječan čovjek ove zemlje vidim priču o Glavašu i kako si objašnjavam SDP-ovo glasanje u Saboru u slučaju Glavaša.
Osobno... baš i nisam neka obožavateljica Branimira Glavaša. Često sam pisala i oštre tekstove o tom čovjeku... no prestala sam u trenutku kad je postao žrtva politike.... bez obzira što osobno poznajem ljude koji su bili žrtve njegove politike.
Naš Gandalf je napisao prekrasnu temu o tom slučaju.... slažem se s njim u potpunosti... pa neću sada ponavljati ono što je on već napisao.
No... danas sam na jednoj vjerskoj stranici pronašla priču koja nam objašnjava zašto je SDP glasao suprotno od vladajućih.
Njihove ruke su bile glas za PRINCIP, za propise koji će vrijediti za sve isto. Mnogi od njih su kao osobe zgranuti zbog situacije u koju je politika dovela Glavaša, ali u ovom podizanju ruku nije važan jedan čovjek nego je važna pravična odluka i poštivanje propisa.
U svakom domu, obitelji pa tako i u državi mora se znati tko što radi i tko je za što nadležan.
Isto se tako mora znati tko je za što odgovoran..... bez obzira koliko nas ponekad osobno pogađale neke odluke, dizanje ruku, komentari... ili nešto slično.
No da ne duljim..... do kraja će vam moje misli ispričati priča: „Presuda“
Mlada žena je pozvana pred sud zbog nedjela i bila je nedvojbeno kriva...
Nakon ponovljenih ispitivanja, priznala je. Sudac joj je dosudio kaznu od 500 Eura.
Tad se dogodilo nešto značajno. Proces je završio i ljudi su napuštali sudnicu. Sudac je otišao u svoj ured i skinuo sudačku halju. Otišao je do kase i uplatio 500 Eura koje je prije dosudio kao kaznu mladoj ženi. Kazna je plaćena.
Sudac je bio otac osuđene, a ipak je morao osuditi svoju kćer. Za njezin prijestup morao je izreći zakonom propisanu kaznu. Morao je suditi pravedno, unatoč tome što je volio svoju kćer. Pronašao je način kako ju otkupiti i osloboditi od krivnje - kao otac, ali i kao korektna privatna osoba. Djelovao je pravedno, ali i s puno ljubavi.
Zajašimo maglu!
11.01.2008.
Ovaj tjedan bijelim sam svijetom hodala kratkog fitilja. Uffff.... išla sam na živce samoj sebi.
Danas sam se malo smirila i opustila.... a i sama sa sobom pokušala raspraviti uzroke takvog raspoloženja.
Bio je to početak rada nakon dvoipotjednog godišnjeg. Očito sam se predugo odmarala. Očekivala sam da ću biti odmorna, opuštena i orna za posao. A započela sam tjedan nervozna do bola. Dočekalo me puno posla.... i sve sam ja odradila... ali nije me bilo lako imati u svojoj blizini. Na početku tjedna okefala sam Učitelja.... a sve sam mu to mogla objasniti i pitomije. Sva sreća da me poznaje.... pa nosi zaštitnu kacigu kad mene uhvate ovakve šize.
Sve probleme (tuđe greške) inače rješavam telefonom i dogovorom... ali ovaj tjedan sam poput zlice napisala hrpu pismenih reklamacija – pa neka ostane pisani trag o nemarima, aljkavostima i zabušavanju! Baš sam gadura!
No ipak mislim da je pravi razlog mog neraspoloženja ova magla. Poklopila nas je poput sivog i bljutavog kaveza. Volim sve od prirode.... čak i kad divlja kroz svoje oluje, tuče i ostale nepogode.... ali jedino što ne volim od prirode je siva magletina. Osjećam se zarobljenom u tom sivom kavezu, nemam zraka i ponašam se poput divlje zvijeri kad je netko zatvori.
Ne volim živjeti bez sunca zlatnoga.... Ne volim ovaj dio godine.... sve je tako blatnjavo, bljutavo, sivo i mutno.
Josipa vrišti: „Magla svuda.... magla oko nas....“, Rundek romantično cvili: „to tajna ide gradom i spusta velove“.
Živimo u oblacima. No nismo odletjeli na bijele debeljuškaste oblake u vedrom i sunčanom danu.... nego su nas oni poklopili.... i sve nam zamutili.
Za sva naša raspoloženja možemo naći sličnost i u raspoloženjima prirode.
Naše tuge i suze podsjećaju na teške jesenje kiše..... sunčani dani, prepuni zelene raskoši i života preslikani su u našem dobrom raspoloženju i dobroj formi, oluje podsjećaju na naše ljutnje i povremena pucanja, vjetar smo prekopirali od prirode u svojim nemirima koji nas tjeraju da iskočimo iz vlastite kože. Maglu prepoznajem kao neznanje, mutež, muljažu, sužen pogled, predrasude, zbunjenost, zlu namjeru, loše raspoloženje i sjetu.
Sve prirodne pojave možemo prepoznati u sebi.... ali i u društvu kao cjelini.
Magli se ne smijemo prepustiti.... maglu treba zajahati..... i čvrsto vjerovati da će ona kad tad otići, a vratit će nam se drago zlatno sunce..... To tako mora biti.... to nam dokazuje priroda!
Za lakšu vjeru i očuvanje nade da će Sunce Drago doći.... večeras vam pričam priču nepoznatog autora....
Cetiri su svijece polagano gorjele. Bila je tisina i mogao se cuti njihov razgovor.
Prva je svijeca rekla:
“JA SAM MIR, NAZALOST LJUDI ME NE USPIJEVAJU SACUVATI, MISLIM DA CU SE UGASITI.“
I odmah se ugasila.
Druga je svijeca rekla:
„JA SAM VJERA, NAZALOST MNOGI LJUDI IMAJU POVRSNU VJERU, MISLIM DA CU SE UGASITI.“
Tek sto je to rekla, puhnuo je lagani povjetarac i ugasio je.
Treca je svijeca zalosno progovorila:
“JA SAM LJUBAV. NEMAM VISE SNAGE. LJUDI ZABORAVLJAJU NA MEINE I KOLIKO SAM IM POTREBNA. ONI NE LJUBE NI SVOJE NAJBLIZE.“
I bez oklijevanja se ugasila.
Odjednom je uslo jedno dijete i ugledalo tri ugasene svijece.
“STA JE TO?” upitalo je dijete.
VI STE TREBALE SVIJETLITI DO KRAJA.
I rekavsi to pocelo je plakati.
Tada je progovorila cetvrta svijeca:
“NE BOJ SE, DOK JA GORIM MOCI CEMO UPALITI UGASENE SVIJECE. JA SAM NADA.”
Djetetu su zablistale oci dok je sa upaljenom svijecom vracalo svijetlo ugasenim svijecama.
NEKA NIKADA NE PONESTANE NADE U NASIM SRCIMA!!!
Čist račun duga ljubav
08.01.2008.
Sinoć sam lutajući net-om pronašla zgodnu priču. Odmah sam pozvala svog mlađeg kauboja.... on je sjeo i strpljivo slušao... kao što je odslušao već mnoge priče.
Mijo je već dugo sjedio za kuhinjskim stolom i pisao. Školsku je zadaću odavno napisao.
"Što pišeš tako marljivo?" upita ga majka.
"Nešto za tebe", odgovori Mijo, prikrivajući list na kojem je pisao.
"Da znaš kako sam radoznala", uzvrati majka.
Mijo ubrzo završi i uzdahne: "Konačno!"
Ono što je pisao, triput je prepisivao. Svaki je put nešto dodao. Sad brižno savije papirić, stavi ga u listovnu omotnicu i ostavi na maminu šivaćem stroju. Tada je majka smjela uzeti pismo i otvoriti ga.
Evo što je u njemu pisalo:
Račun majčinih dugova Miji:
1. Šest puta odnio smeće………..….........…...…3,00kn
2. Tri puta donio kruh………………............…..….3,00kn
3. četiri puta obrisao suđe…………........……......8,00kn
4. Jedanaest puta donio ugljen iz podru.......11,00kn
5. Prašina, cvijeće i druge sitnice……..........…….8,00kn
_______________________________________________
Svega…………………………………..........................…..…33,00kn
Majka je kimnula glavom, uzela novčanik i rekla:
"Da, odmah ću ti to isplatiti. Zaista si mi mnogo pomogao."
Mijo se obradovao zasluženom novcu. Odmah požuri u cirkus. Ondje je za jednu kružnu vožnju malim električnim autom trebalo platiti 4kune. S novcem što ga je upravo dobio od majke mogao se provozati nekoliko puta i još malo povećati svoj imetak u štednoj kasici.
Kad se vratio kući, na krevetu ga je čekalo pismo.
Brzo ga otvori i pročita:
Račun Mijinih dugova majci:
1. Devet godina za njega kuhala……….......……….0,00kn
2. devet godina za njega prala………………...........0,00kn
3. 3000 puta ga okupala i počešljala…….......…...0,00kn
4. 300 puta okrpala košulje i hlače…………........…0,00kn
5. 100 noći probdjela kad je bio bolestan…..…....0,00kn
________________________________________________
Svega …………………………..……………........................…..0,00kn
Još iste večeri majka je na svom šivačem stroju našla točno trideset i tri kune. Mijina štedna kasica ostala je prazna.....
Kad sam došla do kraja.... na njegovom licu bio je širok osmijeh. Rekao je: „Priča je jako lijepa i poučna, ali ako si na taj način htjela poručiti da mi nećeš platiti 20 kuna što sam ti u nedjelju oprao auto – to ti nije pošteno! Zaboravila si mi odmah platiti, a lijepo smo se dogovorili.... ja šutim da te ne povrijedim i čekam da se sama sjetiš, a ti meni sada prodaješ te političke fore!“
I tako vam je to dragi moji blogeri... lako je meni vama pričati priče, ali doma mi to ne prolazi samo tako....
Pošteno sam platila svoj dug....
Priče s nebeskih visina
05.01.2008.
Dragi moji blogeri, upravo sam na vijestima čula da su strašne gužve na granici.... jer nam je pola naroda otišlo na skijanje.
Eto... sad smo ostali sami doma i možemo napraviti tulum..... ili možemo u miru razgovarati.
Danas me ništa nije naljutilo..... Zadnjih dana se svi svađuckaju zbog Bozanićevog mišljenja o ateistima... pa ću vam na tu temu ispričati jednu istinitu priču....
Umro ateist SDP-ovac i došao na drugi svijet.
Na vratima ga sveti Petar rasporedi u pakao.
Prošlo deset dana ode Bog i proviri u pakao... kad ima što i vidjeti.
Sve čisto i uredno. Svatko radi svoj posao. Gori samo jedna vatra i oko nje sve uređeno.
Pokuca Bog na vrata i izađe vrag.
Pita ga Bog kako to da je tu sada sve tako uredno, a vrag reče:
- "Kako je došao onaj ateist SDP-ovac sve je uredio i sada sam prezadovoljan."
Zamoli on njega da mu ga posudi na tjedan dana.
Prošao tjedan , dva. Prošao mjesec, ali Bog ne vraća SDP-ovca.
Ode vrag na vrata raja i pokuca. Izađe Bog i vrag mu reče:
- "Gospodine Bože nije u redu. Posudio sam ti SDP-ovca na sedam dana... prošao je mjesec, a ti ga ne vraćaš",
a Bog odgovara:
- "Kao prvo ja nisam gospodin Bog, ja sam drug Bog, a kao drugo... ja ti vjerovatno i ne postojim."
I sada kada smo Bozaniću objasnili neke stvari o ateizmu.... možemo ispričati i jednu malo ozbiljniju priču...
za one kojima ne treba crtati... nego kuže od šuba....
Tajna raja - Bruno Ferrero
Nakon dugog i herojskog života, jedan je čovjek dospio na drugu stranu i bi mu dodijeljeno mjesto u raju.
Po prirodi je bio jako znatiželjan, pa zamoli da, prije nego ode u raj, zaviri i u pakao.
Anđeo ga, da mu udovolji, povede u pakao.
Našao se u prostranoj dvorani s velikim stolom, u sredini natrpanim tanjurima punim najslasnijih i vrlo ukusnih jela. Sustolnici koji su sjedili unaokolo bijahu iscrpljeni, blijedi, sama kost i koža - pravi jadnici.
"Kako je to moguće", upita čovjek svoga pratioca, "sa svim onim blagom pred njima?"
"Vidiš, kad dođu ovamo svi oni dobiju dva štapića kao pribor za jelo, samo su dugi preko metra i mora ih se, strogo propisano, držati za krajeve. Samo tako mogu prinijeti hranu ustima."
Čovjek se tresao od straha. Strašna je kazna tih jadnika, koji uza sav trud nisu mogli pojesti ni mrvice.
Ne želeći vidjeti ništa više, zamoli da pođu u raj.
U raju ga je čekalo iznenađenje.
I raj se sastojao od prostrane dvorane kao što biješe ona u paklu. Na sredini je bio stol prostrt najslasnijim jelima, a za stolom mnoštvo ljudi. Kao i u paklu, i oni su imali štapiće duge preko metra, za uzimanje hrane.
Razlika je bila jedino u tome: ovdje su ljudi za stolom bili veseli, uhranjeni i pucali od smijeha.
"Ali, kako je to moguće?" upita čovjek.
Anđeo se nasmješi. "U paklu se svatko muči da dohvati hranu i da je prinese vlastitim ustima, jer tako su se ponašali cijelog života.
Ovdje je obratno, svatko štapićem uzme hranu i gleda kako je ponuditi bližnjemu."
Raj i pakao su u tvojim rukama. Danas.
07.01.2008.
Pravoslavnim vjernicima... od sveg srca želim SRETAN BOŽIĆ!
Po jutru se dan poznaje?
02.01.2008.
Krajem prošle godine razmišljala sam o tome kako stalno zbog nečega prigovaram.... i dala sam riječ samoj sebi da ću se truditi u ovoj godini pisati vedrije teme. Ali.... to sada nisam u stanju....
Nisam praznovjerna... no jučer me uhvatila jeza od strave kad sam pročitala dobro znane riječi iz naroda na blogu naše Big Blue. „Po jutru se dan poznaje“, „Kakav nam je prvi dan u godini, takva će nam biti godina“. Nadam se da mi neće cijela godina biti poput dana kojim je započela.
U ranim jutarnjim satima tek započete godine razvažala sam mulariju s dočeka. U masi prezadovoljne, ali i mamurne dječurlije dočekala me mala srna-djevojka... blijedo-zelena... u bolovima... nije mogla stajati na nogama. Svi prisutni su me uvjeravali da je previše popila i neka je vodim k sebi doma na triježnjenje. No to dijete nije smrdilo po alkoholu, to dijete je izgledalo drugačije bolesno. Hvala dragom Bogu da nisam sklona slušati savjete većine i da slušam samo svoje senzore.
Prva stanica sa bolesnom srnom dijevojkom bila je u hitnoj službi Velika Gorica. Tamo sam se prvo morala suočiti sa komentarom sestre (zdravstvene djelatnice) da toj maloj treba samo puno sna... i da ne razumije zašto sam došla tamo. Hladno sam odgovorila da ćemo lako za spavanje, ali želim da je pregleda stručna osoba. Konačno je stigla i liječnica.... i ustanovila da dijete hitno treba u Zagreb... na hitnu kirurgiju jer se dešava nešto u utrobi.
Grad koji broji 70.000 stanovnika, 7. po veličini u Hrvatskoj nema bolnicu, nema dovoljan broj vozila hitne pomoći. SRAMOTA! Heeeeej... Tonino, Šuki, Puki, Vesna i ostala svito..... mislite li poduzeti nešto po tom pitanju?!!!!! Ili ćemo sagraditi još koju crkvu? Sigurna sam da ne postoji područje s više vjereskih objekata od ovog grada, ali zato nemamo dovoljan broj vrtića, sportskih objekata i svega što trebaju mladi, nemamo ni hitnu službu... nego neki čudni ured koji služi kao kozmetički paravan tog sramotnog propusta i nebrige o stanovništvu ovog kraja. Hoćemo li se i dalje baviti raspravama tko gdje spava, tko koga ševi, tko je kome što rekao i tko je koga mrko pogledao... ili ćemo konačno početi raditi nešto na dobrobit stanovnika ovog grada?
I s informacijom da je FRKA... ali mi oni ne mogu pomoći..... priključio mi se u akciji spašavanja, do tada nepoznati čovjek..... nebo mi ga poslalo i krenuli smo u Zagreb.
Stigli smo na vrijeme. Dijete je jučer operirano.... Mala je spašena!
Ne smijem ni pomisliti što bi se dogodilo da tog jutra nisam stigla na to mjesto...
Bila je prisutna i starija sestra. SMS porukama lagala je roditeljima o situaciji... što me je u početku začudilo... ali kada sam nakon par sati upoznala oca koji je bazdio na luk i alkohol i ponašao se kao da živi u 19. stoljeću sve mi je bilo jasno!
Čovjek koji mi je pomogao u spašavanju male srne nije domaći, Dalmoš je porijeklom... to je čovjek koji je tek skinuo gips s operirane noge... ali tako bolestan i s bolovima nije mislio na sebe nego je znao procijeniti situaciju i nesebično je ugrozio svoje zdravlje da bi se to dijete spasilo. Hvala mu do neba! U naručju... dok smo jurcali od hitne do hitne i tražili pomoć malu je nosio moj mlađi sin.... i njegova pribranost, suosjećanje i snalažljivost u tim trenucima u meni su izazvali divljenje i duboko poštovanje. Ponosna sam do neba na osobine koje je jučer pokazao.
Velika Gorica je grad – prijatelj djece?!!! Kakav je to grad-prijatelj djece koji nema bolnicu za djecu i njihove roditelje, kakav je to grad-prijatelj djece koji nema rodilište, ni hitnu službu, kakav je to grad-prijatelj djece koji nema ni slobodna kola hitne pomoći nego životi djece ovise o spletu okonosti i ljudima koji se tu zateknu?
Mala srno-djevojko.... i kad sam otišla od tebe – bila sam s tobom. Bila sam s tobom cijelu noć i molila Zvijezde za tvoje dobro. Bila si mi prva misao jutros.... i telefonski poziv u bolnicu prvi razgovor koji sam obavila.
Drago mi je da si dobro.... neka te čuvaju Zvijezde... i neka ti ova godina ne bude nalik prvom njenom danu.... neka ti bude okupana zdravljem i srećom.... i ne samo ova godina, nego sve one koje dolaze za njom.
| < | siječanj, 2008 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | 31 | |||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
"Ima jedan svijet gdje živjet bi htjela, ima jedan svijet gdje riječi su djela."
Linkovi
Blog.hr
Blog servis
Annaboni
Brod u boci
Popularni bloger b-612
Čudesni svijet ljubimaca
Dem
dolphinA
dordora2
Geomir
Gustirna
Ivan Grubišić
Kinky
Lobotomizator
Luki
MA
Mikoslav
MJ
Mladen
Mosor
Neverin
Pegaz
put Gradine
semper contra
Smisao života
Suncokretica
Sunčana Žena
Vidoteka
Zelena
SLOBODA
Vaša djeca nisu vaša djeca
Ona su sinovi i kćeri čežnje života za samim sobom.
Ona dolaze kroz vas, ali ne i od vas.
I premda su s vama ne pripadaju vama.
Možete im dati svoju ljubav, ali ne i svoje misli.
Jer ona imaju vlastite misli.
Možete udomiti njihova tijela, ali ne i njihove duše.
Jer njihove duše borave u kući od sutra
Koju vi ne možete posjetiti čak ni u vašim snovima.
Možete nastojati da budete kao oni,
Ali ne tražite od njih da budu poput vas.
Jer život ne ide unazad i ne ostaje na jučer.
Vi ste lukovi s kojih su vaša djeca odapeta kao žive strijele.
Strijelac vidi metu na putu beskonačnosti i savija vas
Svojom snagom da bi njegove strijele poletjele brzo i daleko.
Neka vasa savinutost u strijelčevim rukama bude za sreću;
Kako On voli strijelu koja leti, isto tako voli i luk koji miruje.
Kahlil Gibran
Arhiva
Svibanj 2022 (1)
Ožujak 2022 (1)
Veljača 2021 (1)
Travanj 2019 (1)
Srpanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Ožujak 2017 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Lipanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Ožujak 2015 (1)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (2)
Listopad 2014 (1)
Kolovoz 2014 (1)
Srpanj 2014 (2)
Lipanj 2014 (6)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (5)
Ožujak 2014 (4)
Veljača 2014 (5)
Siječanj 2014 (5)
Prosinac 2013 (8)
Studeni 2013 (7)
Listopad 2013 (6)
Rujan 2013 (7)
Kolovoz 2013 (5)
Srpanj 2013 (3)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (5)
Travanj 2013 (5)
Ožujak 2013 (4)
Veljača 2013 (2)
Siječanj 2013 (2)
Prosinac 2012 (3)
Studeni 2012 (2)
Listopad 2012 (2)
Rujan 2012 (2)
Kolovoz 2012 (3)
Srpanj 2012 (4)
Lipanj 2012 (3)
Svibanj 2012 (3)
Travanj 2012 (7)
Ožujak 2012 (4)
Veljača 2012 (1)
Siječanj 2012 (2)