Marketing
Rad
Prošli tjedan mi se jedna dugogodišnja kolegica došla pohvaliti da odlazi u mirovinu.
Neću vam pisati o tome kolika će joj biti mirovina.... i danas neću pisati o sramotnom odnosu države i generacije koja je vodi prema ljudima koji su ugradili sebe u ovo društvo.
Vratile smo se dva desetljeća unazad i prisjećale se načina kako se tada radilo, odnosa svih nas prema radu. Uspoređivale smo međuljudske odnose prije i danas. S osmijehom je rekla: „Sretna sam da sam stara i da mogu otići!“ Vjerujem joj.
Bila su to vremena kad su nas šetali iz službe u službu.... i nitko nije rekao: „To nije moj posao“. Bila su to vremena kada se posao nije dijelio na pametne i glupe poslove..... bila su to vremena kada smo svi svima pomagali, u pauzama se družili... i koristili svaku priliku da proslavimo neki važan dan nekog od nas. Družili smo se sa svojim umirovljenicima.... voljeli smo se i nesebično ulagali u naše odnose, a posao odrađivali besprijekorno.
Onda su zapuhali neki novi vjetrovi. Pojavili su se neki novi šerifi, s novim pravilima. Procvjetale su nove biljke na toj šarenoj livadi.... a kao najopasniji korov livadu je preplavio cvjetak zvan nepotizam. Plaće su postale tajna. Stvorene su velike razlike.... stvorene su i mnoge nepravde. Zabranjeno je druženje po hodnicima. Tu informaciju sam dobila danas. Ja sjedim u svojoj sobi i više sam okrenuta herojima oluje na terenu i priroda posla mi je takva da mi nitko ne može zabraniti druženje s ljudima... no danas mi se jedna kolegica žalila da im šefovi brane međusobnu komunikaciju na hodnicima jer to nije pristojno. Oni rijetki, koji još uopće razgovaraju šapčući razmjenjuju rečenice u prolazu ili se potajno nalaze u kancelarijama kad šefova nema.
Jadni li su ti novi šerifi! Krivim stvarima su ih naučili u njihovim visokim menađerskim školama. Ili možda ipak to nije novotarija.... stara je poslovica „Zavadi pa vladaj!“
I ja sam sretna što sam imala prilike raditi u vrijeme kad je bilo drugačije. Sretna sam što sam učila raditi u vrijeme kad nijedan posao nije bilo sramota raditi, kad su svi poslovi bili svih nas poslovi. Sretna sam što su me učile raditi kolegice iz te stare garde..... jer one su u odnosu na ovo danas pravi zmajevi i jao nama kad polako sve odu u mirovinu.
Danas su svi nezadovoljni. Nezadovoljni su čak i oni privilegirani. Situacija nikome nije sjajna, ali zar treba potratiti život u čangrizavosti, vječitom plakanju i nezadovoljstvu?!!!
Za ovakvu situaciju postoje uzroci u društvu.... ali bez obzira na njih mislim da se trebamo oduprijeti tom negativnom stavu prema poslu i radnoj sredini. Ako ljudi dolaze s grčem na posao, ako ne vole svoj posao, pa počnu mrziti i sve oko sebe to ih sasvim sigurno čini zarobljenicima u vlastitoj karoseriji.... narušava samopoštovanje.
Rijetki ljudi u životu imaju priliku raditi ono o čemu su sanjali. Mnogi su završili određene škole pa rade poslove koji nemaju veze sa njihovom strukom... ili pak imaju, ali nije to ono što su sanjali. No to nije važno. Mislim da je važno svakom, ali baš svakom poslu pristupati s ljubavlju i svaki, ali baš svaki posao treba biti izazov u kojem ćemo dokazati samom sebi da to možemo odraditi odlično! Ako radimo na silu i zato što moramo.... ako ne pokušamo pronaći onu lijepu stranu našeg posla – tada moramo biti nezadovolji, a tada neugodni sebi i svojoj radnoj okolini, pa i obitelji.
Davno sam čitala knjigu koju je napisao Dr.Richard Carlson. U njoj je bila kratka priča.
Jedan novinar je prolazio pored gradilišta gdje su zajedno radila dva zidara. Novinar upita prvog zidara: „Što radite?“ On odgovori da je gotovo rob, nedovoljno plaćen za svoj posao, a dane uludo troši slažući cigle jednu na drugu.
Novinar postavi isto pitanje drugom zidaru. Njegov odgovor je bio bitno drugačiji: „Ja sam najsretnija osoba na svijetu“, reče on. „Dio sam važnih i divnih arhitektonskih ostvarenja. Pomažem pretvoriti jednostavne komade cigle u remek-djela.“
Obojica su bili u pravu.... ali svatko je vidio sebe i svoj život na način kako ga je odabrao vidjeti. Naš pogled na vlastiti posao i vlastiti život nam ne može narediti ni jedan propis, ni jedan šef, niti nam ga tko može oduzeti. Ako vlastitom poslu (bez obzira kakav on bio.... pa čak i pospremanju kuće) pristupamo s ljubavlju i pronađemo smisao odradit ćemo taj posao puno bolje nego ako mu pristupamo negativno.
Mislim da svaki posao treba odraditi tako da krajnji rezultat bude dostojan nas.
Da ne tupim dalje.... blogeri, pitanja ove teme su:
Volite li svoj posao?
Pronalazite li smisao i ljepotu baš u svemu što radite?
Radite li posao koji ste sanjali?
Kakva bi to tema bila bez priče? Pa zato....
Rad sa srcem
Car je imao veličanstvenu vazu koja je bila stara i komplicirano lijepa. Jednog dana netko je srušio vazu i ona se raspukla u milijun dijelova. Dijelovi su skupljeni i pozvan je najbolji lončar u zemlji da ponovno složi vazu. Došao je, ali je pogriješio. Za svoj propust platio je glavom. Car je pozvao sljedećeg lončara i ovaj je pogriješio.
Ovo se nastavilo tjednima dok, konačno, nisu stradali svi umjetnici u zemlji koji su pogriješili kod slaganja razbijene lijepe vaze. Ostao je još jedan umjetnik, stari zen-monah koji je živio u pećini u planinama. Imao je mladog učenika. Došao je, skupio sam sve dijelove vaze i donio ih u svoju radnu šupu. Tjednima i tjednima je radio dok, konačno, vaza nije bila gotova. Učenik ju je gledao i razmišljao kako je lijepa. Njih dvojica su otputovali u grad i donijeli vazu u palaču.
Car i svi njegovi dvorjani divili su se u čudu ljepoti ponovno složene vaze. Stari zen-monah bio je velikodušno nagrađen. On i njegov mladi učenik vratili su se u svoju pećinu u planinama. Onda je jednog dana mladić tražio nešto i neočekivano došao do dijelova vaze. Utrčao je gospodaru: Pogledajte ove dijelove vaze, nikad ih niste sve složili. Kako ste načinili vazu lijepu kao što je bila ona stara? Stari gospodar je odgovorio: Ako nešto radiš iz srca ispunjena ljubavlju, onda ćeš uvijek biti sposoban učiniti nešto lijepo.
John O'DONOHUE
Post je objavljen 21.01.2008. u 22:59 sati.