Rad

21.01.2008.

Prošli tjedan mi se jedna dugogodišnja kolegica došla pohvaliti da odlazi u mirovinu.
Neæu vam pisati o tome kolika æe joj biti mirovina.... i danas neæu pisati o sramotnom odnosu države i generacije koja je vodi prema ljudima koji su ugradili sebe u ovo društvo.
Vratile smo se dva desetljeæa unazad i prisjeæale se naèina kako se tada radilo, odnosa svih nas prema radu. Usporeðivale smo meðuljudske odnose prije i danas. S osmijehom je rekla: „Sretna sam da sam stara i da mogu otiæi!“ Vjerujem joj.
Bila su to vremena kad su nas šetali iz službe u službu.... i nitko nije rekao: „To nije moj posao“. Bila su to vremena kada se posao nije dijelio na pametne i glupe poslove..... bila su to vremena kada smo svi svima pomagali, u pauzama se družili... i koristili svaku priliku da proslavimo neki važan dan nekog od nas. Družili smo se sa svojim umirovljenicima.... voljeli smo se i nesebièno ulagali u naše odnose, a posao odraðivali besprijekorno.
Onda su zapuhali neki novi vjetrovi. Pojavili su se neki novi šerifi, s novim pravilima. Procvjetale su nove biljke na toj šarenoj livadi.... a kao najopasniji korov livadu je preplavio cvjetak zvan nepotizam. Plaæe su postale tajna. Stvorene su velike razlike.... stvorene su i mnoge nepravde. Zabranjeno je druženje po hodnicima. Tu informaciju sam dobila danas. Ja sjedim u svojoj sobi i više sam okrenuta herojima oluje na terenu i priroda posla mi je takva da mi nitko ne može zabraniti druženje s ljudima... no danas mi se jedna kolegica žalila da im šefovi brane meðusobnu komunikaciju na hodnicima jer to nije pristojno. Oni rijetki, koji još uopæe razgovaraju šapèuæi razmjenjuju reèenice u prolazu ili se potajno nalaze u kancelarijama kad šefova nema.
Jadni li su ti novi šerifi! Krivim stvarima su ih nauèili u njihovim visokim menaðerskim školama. Ili možda ipak to nije novotarija.... stara je poslovica „Zavadi pa vladaj!“
I ja sam sretna što sam imala prilike raditi u vrijeme kad je bilo drugaèije. Sretna sam što sam uèila raditi u vrijeme kad nijedan posao nije bilo sramota raditi, kad su svi poslovi bili svih nas poslovi. Sretna sam što su me uèile raditi kolegice iz te stare garde..... jer one su u odnosu na ovo danas pravi zmajevi i jao nama kad polako sve odu u mirovinu.
Danas su svi nezadovoljni. Nezadovoljni su èak i oni privilegirani. Situacija nikome nije sjajna, ali zar treba potratiti život u èangrizavosti, vjeèitom plakanju i nezadovoljstvu?!!!
Za ovakvu situaciju postoje uzroci u društvu.... ali bez obzira na njih mislim da se trebamo oduprijeti tom negativnom stavu prema poslu i radnoj sredini. Ako ljudi dolaze s grèem na posao, ako ne vole svoj posao, pa poènu mrziti i sve oko sebe to ih sasvim sigurno èini zarobljenicima u vlastitoj karoseriji.... narušava samopoštovanje.
Rijetki ljudi u životu imaju priliku raditi ono o èemu su sanjali. Mnogi su završili odreðene škole pa rade poslove koji nemaju veze sa njihovom strukom... ili pak imaju, ali nije to ono što su sanjali. No to nije važno. Mislim da je važno svakom, ali baš svakom poslu pristupati s ljubavlju i svaki, ali baš svaki posao treba biti izazov u kojem æemo dokazati samom sebi da to možemo odraditi odlièno! Ako radimo na silu i zato što moramo.... ako ne pokušamo pronaæi onu lijepu stranu našeg posla – tada moramo biti nezadovolji, a tada neugodni sebi i svojoj radnoj okolini, pa i obitelji.
Davno sam èitala knjigu koju je napisao Dr.Richard Carlson. U njoj je bila kratka prièa.
Jedan novinar je prolazio pored gradilišta gdje su zajedno radila dva zidara. Novinar upita prvog zidara: „Što radite?“ On odgovori da je gotovo rob, nedovoljno plaæen za svoj posao, a dane uludo troši slažuæi cigle jednu na drugu.
Novinar postavi isto pitanje drugom zidaru. Njegov odgovor je bio bitno drugaèiji: „Ja sam najsretnija osoba na svijetu“, reèe on. „Dio sam važnih i divnih arhitektonskih ostvarenja. Pomažem pretvoriti jednostavne komade cigle u remek-djela.“
Obojica su bili u pravu.... ali svatko je vidio sebe i svoj život na naèin kako ga je odabrao vidjeti. Naš pogled na vlastiti posao i vlastiti život nam ne može narediti ni jedan propis, ni jedan šef, niti nam ga tko može oduzeti. Ako vlastitom poslu (bez obzira kakav on bio.... pa èak i pospremanju kuæe) pristupamo s ljubavlju i pronaðemo smisao odradit æemo taj posao puno bolje nego ako mu pristupamo negativno.
Mislim da svaki posao treba odraditi tako da krajnji rezultat bude dostojan nas.
Da ne tupim dalje.... blogeri, pitanja ove teme su:
Volite li svoj posao?
Pronalazite li smisao i ljepotu baš u svemu što radite?
Radite li posao koji ste sanjali?


Kakva bi to tema bila bez prièe? Pa zato....


Rad sa srcem
Car je imao velièanstvenu vazu koja je bila stara i komplicirano lijepa. Jednog dana netko je srušio vazu i ona se raspukla u milijun dijelova. Dijelovi su skupljeni i pozvan je najbolji lonèar u zemlji da ponovno složi vazu. Došao je, ali je pogriješio. Za svoj propust platio je glavom. Car je pozvao sljedeæeg lonèara i ovaj je pogriješio.
Ovo se nastavilo tjednima dok, konaèno, nisu stradali svi umjetnici u zemlji koji su pogriješili kod slaganja razbijene lijepe vaze. Ostao je još jedan umjetnik, stari zen-monah koji je živio u peæini u planinama. Imao je mladog uèenika. Došao je, skupio sam sve dijelove vaze i donio ih u svoju radnu šupu. Tjednima i tjednima je radio dok, konaèno, vaza nije bila gotova. Uèenik ju je gledao i razmišljao kako je lijepa. Njih dvojica su otputovali u grad i donijeli vazu u palaèu.
Car i svi njegovi dvorjani divili su se u èudu ljepoti ponovno složene vaze. Stari zen-monah bio je velikodušno nagraðen. On i njegov mladi uèenik vratili su se u svoju peæinu u planinama. Onda je jednog dana mladiæ tražio nešto i neoèekivano došao do dijelova vaze. Utrèao je gospodaru: Pogledajte ove dijelove vaze, nikad ih niste sve složili. Kako ste naèinili vazu lijepu kao što je bila ona stara? Stari gospodar je odgovorio: Ako nešto radiš iz srca ispunjena ljubavlju, onda æeš uvijek biti sposoban uèiniti nešto lijepo.
John O'DONOHUE

Opis bloga

"Ima jedan svijet gdje živjet bi htjela, ima jedan svijet gdje rijeèi su djela."

Komentari On/Off

Linkovi

Blog.hr
Blog servis


Annaboni
Brod u boci
Popularni bloger b-612
Èudesni svijet ljubimaca
Dem
dolphinA
dordora2
Geomir
Gustirna
Ivan Grubišiæ
Kinky
Lobotomizator
Luki
MA
Mikoslav
MJ
Mladen
Mosor
Neverin
Pegaz
put Gradine
semper contra
Smisao života
Suncokretica
Sunèana Žena
Vidoteka
Zelena

SLOBODA

Vaša djeca nisu vaša djeca
Ona su sinovi i kæeri èežnje života za samim sobom.
Ona dolaze kroz vas, ali ne i od vas.
I premda su s vama ne pripadaju vama.

Možete im dati svoju ljubav, ali ne i svoje misli.
Jer ona imaju vlastite misli.
Možete udomiti njihova tijela, ali ne i njihove duše.
Jer njihove duše borave u kuæi od sutra
Koju vi ne možete posjetiti èak ni u vašim snovima.

Možete nastojati da budete kao oni,
Ali ne tražite od njih da budu poput vas.
Jer život ne ide unazad i ne ostaje na juèer.

Vi ste lukovi s kojih su vaša djeca odapeta kao žive strijele.
Strijelac vidi metu na putu beskonaènosti i savija vas
Svojom snagom da bi njegove strijele poletjele brzo i daleko.
Neka vasa savinutost u strijelèevim rukama bude za sreæu;
Kako On voli strijelu koja leti, isto tako voli i luk koji miruje.

Kahlil Gibran

Arhiva

Svibanj 2022 (1)
Ožujak 2022 (1)
Veljaèa 2021 (1)
Travanj 2019 (1)
Srpanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Ožujak 2017 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Lipanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Ožujak 2015 (1)
Veljaèa 2015 (1)
Sijeèanj 2015 (2)
Listopad 2014 (1)
Kolovoz 2014 (1)
Srpanj 2014 (2)
Lipanj 2014 (6)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (5)
Ožujak 2014 (4)
Veljaèa 2014 (5)
Sijeèanj 2014 (5)
Prosinac 2013 (8)
Studeni 2013 (7)
Listopad 2013 (6)
Rujan 2013 (7)
Kolovoz 2013 (5)
Srpanj 2013 (3)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (5)
Travanj 2013 (5)
Ožujak 2013 (4)
Veljaèa 2013 (2)
Sijeèanj 2013 (2)
Prosinac 2012 (3)
Studeni 2012 (2)
Listopad 2012 (2)
Rujan 2012 (2)
Kolovoz 2012 (3)
Srpanj 2012 (4)
Lipanj 2012 (3)
Svibanj 2012 (3)
Travanj 2012 (7)
Ožujak 2012 (4)
Veljaèa 2012 (1)
Sijeèanj 2012 (2)