Ovaj tjedan bijelim sam svijetom hodala kratkog fitilja. Uffff.... išla sam na živce samoj sebi.
Danas sam se malo smirila i opustila.... a i sama sa sobom pokušala raspraviti uzroke takvog raspoloženja.
Bio je to početak rada nakon dvoipotjednog godišnjeg. Očito sam se predugo odmarala. Očekivala sam da ću biti odmorna, opuštena i orna za posao. A započela sam tjedan nervozna do bola. Dočekalo me puno posla.... i sve sam ja odradila... ali nije me bilo lako imati u svojoj blizini. Na početku tjedna okefala sam Učitelja.... a sve sam mu to mogla objasniti i pitomije. Sva sreća da me poznaje.... pa nosi zaštitnu kacigu kad mene uhvate ovakve šize.
Sve probleme (tuđe greške) inače rješavam telefonom i dogovorom... ali ovaj tjedan sam poput zlice napisala hrpu pismenih reklamacija – pa neka ostane pisani trag o nemarima, aljkavostima i zabušavanju! Baš sam gadura!
No ipak mislim da je pravi razlog mog neraspoloženja ova magla. Poklopila nas je poput sivog i bljutavog kaveza. Volim sve od prirode.... čak i kad divlja kroz svoje oluje, tuče i ostale nepogode.... ali jedino što ne volim od prirode je siva magletina. Osjećam se zarobljenom u tom sivom kavezu, nemam zraka i ponašam se poput divlje zvijeri kad je netko zatvori.
Ne volim živjeti bez sunca zlatnoga.... Ne volim ovaj dio godine.... sve je tako blatnjavo, bljutavo, sivo i mutno.
Josipa vrišti: „Magla svuda.... magla oko nas....“, Rundek romantično cvili: „to tajna ide gradom i spusta velove“.
Živimo u oblacima. No nismo odletjeli na bijele debeljuškaste oblake u vedrom i sunčanom danu.... nego su nas oni poklopili.... i sve nam zamutili.
Za sva naša raspoloženja možemo naći sličnost i u raspoloženjima prirode.
Naše tuge i suze podsjećaju na teške jesenje kiše..... sunčani dani, prepuni zelene raskoši i života preslikani su u našem dobrom raspoloženju i dobroj formi, oluje podsjećaju na naše ljutnje i povremena pucanja, vjetar smo prekopirali od prirode u svojim nemirima koji nas tjeraju da iskočimo iz vlastite kože. Maglu prepoznajem kao neznanje, mutež, muljažu, sužen pogled, predrasude, zbunjenost, zlu namjeru, loše raspoloženje i sjetu.
Sve prirodne pojave možemo prepoznati u sebi.... ali i u društvu kao cjelini.
Magli se ne smijemo prepustiti.... maglu treba zajahati..... i čvrsto vjerovati da će ona kad tad otići, a vratit će nam se drago zlatno sunce..... To tako mora biti.... to nam dokazuje priroda!
Za lakšu vjeru i očuvanje nade da će Sunce Drago doći.... večeras vam pričam priču nepoznatog autora....
Cetiri su svijece polagano gorjele. Bila je tisina i mogao se cuti njihov razgovor.
Prva je svijeca rekla:
“JA SAM MIR, NAZALOST LJUDI ME NE USPIJEVAJU SACUVATI, MISLIM DA CU SE UGASITI.“
I odmah se ugasila.
Druga je svijeca rekla:
„JA SAM VJERA, NAZALOST MNOGI LJUDI IMAJU POVRSNU VJERU, MISLIM DA CU SE UGASITI.“
Tek sto je to rekla, puhnuo je lagani povjetarac i ugasio je.
Treca je svijeca zalosno progovorila:
“JA SAM LJUBAV. NEMAM VISE SNAGE. LJUDI ZABORAVLJAJU NA MEINE I KOLIKO SAM IM POTREBNA. ONI NE LJUBE NI SVOJE NAJBLIZE.“
I bez oklijevanja se ugasila.
Odjednom je uslo jedno dijete i ugledalo tri ugasene svijece.
“STA JE TO?” upitalo je dijete.
VI STE TREBALE SVIJETLITI DO KRAJA.
I rekavsi to pocelo je plakati.
Tada je progovorila cetvrta svijeca:
“NE BOJ SE, DOK JA GORIM MOCI CEMO UPALITI UGASENE SVIJECE. JA SAM NADA.”
Djetetu su zablistale oci dok je sa upaljenom svijecom vracalo svijetlo ugasenim svijecama.
NEKA NIKADA NE PONESTANE NADE U NASIM SRCIMA!!!
Post je objavljen 11.01.2008. u 23:25 sati.