Marketing
Podmetanje leđa
Priča iz prethodne teme otvorila nam je novu temu.
Ponovit ću priču:
"Mlada žena je pozvana pred sud zbog nedjela i bila je nedvojbeno kriva...
Nakon ponovljenih ispitivanja, priznala je. Sudac joj je dosudio kaznu od 500 Eura.
Tad se dogodilo nešto značajno. Proces je završio i ljudi su napuštali sudnicu. Sudac je otišao u svoj ured i skinuo sudačku halju. Otišao je do kase i uplatio 500 Eura koje je prije dosudio kao kaznu mladoj ženi. Kazna je plaćena.
Sudac je bio otac osuđene, a ipak je morao osuditi svoju kćer. Za njezin prijestup morao je izreći zakonom propisanu kaznu. Morao je suditi pravedno, unatoč tome što je volio svoju kćer. Pronašao je način kako ju otkupiti i osloboditi od krivnje - kao otac, ali i kao korektna privatna osoba. Djelovao je pravedno, ali i s puno ljubavi."
Svi smo zaključili da je sudac postupio profesionalno i pošteno, ali tada smo skrenuli u raspravu koliko je ta odluka bila odgojna..... koliko je mudro postupio kao roditelj?
Roditeljstvo je najljepši, ali i najteži zadatak u životu. Nema roditelja koji nije pogriješio.
Najčešće griješimo upravo prečestim podmetanjem leđa za svoju djecu, a to je način na koji ih razmazimo i usporimo njihovu samostalnost.
Već sam na prošloj temi napisala da u ovoj priči premalo toga znamo da bi mogli suditi, ali mislim da je podmetanje leđa odlična tema na koju možemo razgovarati.
Jednom sam se na nekom forumu sukobila sa većinom jer sam zastupala stav da opravdavanje školskih markiranja vlastite djece nije dobro za djecu, nego je nešto čime im nanosimo štetu.
Smatram da ih treba naučiti ne markirati, a ako se ipak zalomi tada moraju snositi posljedice svog ponašanja, a to su neopravdani sati, opomene, ukori.... pa ako je to potrebno i ponavljanje godine. Nepojmljivo mi je i neprihvatljivo da roditelj zna kako klinac markira pa se dovodi u situaciju da laže profesoru.
Kakvu poruku takvim ponašanjem šaljemo svojoj djeci? Da je laganje dozvoljeno kad zagusti? Da je normalno pobjeći od problema? Ako smijemo lagati mi kao roditelji, zašto onda i njima to ne bi bilo dozvoljeno ponašanje?
Nije li pametnije da se već u školskim danima nauče suočiti s vlastitim greškama i problemima? Ako se bijegu nauče u školi.... postoji opasnost da će se tako ponašati na poslu, u obitelji.... neće biti u stanju preuzeti odgovornost u niz životnih situacija.
Razgovarala sam i s nekim roditeljima na tu temu. Tvrde da opravdavaju markiranja iz ljubavi prema svojoj djeci.... zato što ih vole i zato što su frendovi s djecom. Ja nisam frend sa svojom djecom. Meni je darovana čast da im budem roditelj. Prijatelje mogu naći među svojim vršnjacima i svijetu koji ih okružuje... a ako se ja pretvorim u prijatelja i uskratim im roditelja... drugu majku neće naći na cesti. Znači, moj zadatak je prvo biti roditelj.
Opravdavanje bježanja od problema i laganja ne smatram ljubavlju. I tu idealno paše ona poslovica: „Put do pakla popločen je dobrim namjerama.“
I razmišljajući danas o dijalogu s gustirnom i prirodno_celavim..... tražila sam u svom sjećanju primjer kojim bih pokušala opravdati oca iz priče s početka ovog posta.
U mom životu nije bilo baš previše leđa na koja sam se mogla nasloniti.... ali uspjela sam se sjetiti jedne svoje uspomene.
Išla sam tada u prvi razred srednje škole. Tjelesni su imali odvojeno dečki i cure..... kad bi mi imale tjelesni – oni su imali povijest... i obrnuto. No tog dana nije bilo profesorice iz povijesti pa smo na igralištu gledale prijatelje iz razreda kako igraju košarku. Meni je vrisnuo ciferšlus na trapericama pa mi je Gujo posudio svoju jaknu koja je to sakrila. Bio je to visok dečko... tako da mi je jakna visila do ispod koljena. Zamotana u njegovu jaknu sjedila sam na zidiću školske ograde i gledala košarku. Ograda je bila žičana.... i iza mojih leđa je bila velika rupa.
S leđa mi se prišuljao jedan prijatelj... obgrlio me i kroz rupu me izvukao na drugu stranu ograde. Jakna je zapela o žicu i poderala se.
Bio je to jedan od najgorih dana u mom životu. Došla sam doma sa svojim ogromnim problemom i suzama. Roditelji su bili u vinogradu..... satima sam bila sama. Plakala sam bez prestanka..... i bilo je to prvi puta u životu da nisam mogla smisliti baš ništa što bi riješilo moj problem. Bila je to jakna s markom. Bila je to sportska... skupa jakna.... kakvu ja nikada u životu nisam imala. Moji nisu bili siromašni.... ali nije bilo novca za razbacivanje.... živjelo se skromno. Mučilo me što će Guji reći roditelji kad dođe doma.... Mučilo me što će meni reći roditelji kad se vrate..... samo sam plakala..... glava mi je natekla kao da su me ispikale pčele.... mislila sam da ću umrijeti od tuge, boli, krivnje i svega što mi je prolazilo kroz glavu.
Kad su se moji vratili doma ostali su u šoku zbog stanja u kojem su me našli. Trajalo je dok sam im poput tuljana... jecajući ispričala što me snašlo. Nikada neću zaboraviti izraz lica mog oca..... njegov pogled. Rekao je: „Svima se u životu dešavaju greške, ali da na svaku grešku reagiramo na ovaj način.... kako ti to činiš... ne ostaje nam mudra i bistra glava kojom bi smislili kako grešku popraviti. Hajde.... sada se obuci i vodi me u trgovinu gdje se prodaju takve jakne.“ Putem je forsirao druge teme....razgovarali smo o bezvezarijama.... došli smo u trgovinu, pokazala sam koja je to jakna.... kupio ju je. Tada sam shvatila koliko su takve jakne skupe (godinama nakon toga nisam mogla ni sanjati o jakni približne cijene).
Nebo se razvedrilo..... vratilo se sunce. Otac je podmetnuo leđa.... ispravio je moju grešku.
Mislim da me nije pokvario tim postupkom...... a tu podršku... koju mi je pružio u nevolji pamtim kao nešto toliko toplo i sveto.... da su rijetki osjećaji koji bi bili dostojni jačine tih osjećaja.
Mogao je vikati na mene.... mogao mi je držati predavanja kako nije pametno posuđivati tuđe stvari, mogao mi je naći posao da zaradim za novu jaknu.... ma mogao je učiniti puno toga.... ali nije. On nije držao predavanja, nije predbacivao, nije postavljao suvišna pitanja.... on je samo bio tu kad sam ga trebala. I bez obzira što mi nije pričao priče na tu temu.... ja od tada ne posuđujem tuđe stvari... ako si nešto ne mogu kupiti – živim bez toga.
U ovom mom iskustvu je također novac ispravio moju grešku.... kao i u priči koju imam kao vodilju teme gdje je novcem plaćena kazna za neku grešku. Svi znamo da ne možemo sve životne greške ispraviti novcem, ali mislim da je to bila situacija kada je bila važnija ta podrška, razumijevanje i pomoć....
Očev postupak me nije razmazio.... nije ubio moj put samostalnosti.... nego je tek eto jedna od lijepih uspomena.... jer kasnije se više nisam imala na koga naslanjati..... a on mi je ostavio ovu crticu kao mjesto u svijetu uspomena koje mi vraća toplinu i osjećaj ljubavi.
Nevidljive su linije koje razgraničavaju ljubav od pretjeranog podmetanja leđa.....
Ne postoje škole u kojima to možemo naučiti..... naprosto moramo živjeti i snalaziti se od prilike do prilike... i kao djeca... i kao roditelji....
Post je objavljen 16.01.2008. u 21:07 sati.