Zaljubljen sam
nedjelja , 30.09.2007.
Prvo što mi je palo na pamet je da mu razvalim facu.
A onda dok sam sjedio pored nje milujući joj lice, ohladio sam misli i predložio:
"Da odemo na policiju?"
""Neka, pusti me malo!" - rekla je tiho i stisnula oko mene ruku provučenu iza mojih leđa. Držala je glavu u mome krilu i duboko disala. Usnica joj je bila natečena i crvena. Nije dala da joj donesem led. Nije dala ništa. Sjedili smo tako u polumračnoj sobi.
"Mislim da bi trebalo da pođemo na policiju. Tko zna na što je kreten sve spreman!" - rekao sam zabrinut istinski za nju.
"A i na posao ne možeš poći takva! Daj, pokreni se. Moraš nešto poduzeti."
"OK, u pravu si. Zbilja bih trebala radi posla poći i izvaditi uvjerenje od liječnika."
Ustala je i zateturala preko sobe, a ja sam pritrčao da ju pridržim. Poveo sam ju ispod ruke do druge sobe, gdje je iz ormara izvadila traperice i majicu. Na izlasku iz kuće s komode u dugom hodniku dohvatila je torbu.
Rekao sam joj da me sačeka dok dovezem auto i ne izlazi na ulicu.
Nakon liječničkog pregleda, otišli smo do policijske postaje i uz liječnički nalaz, podnijeli prijavu o zlostavljanju.
Bio sam bijesan, gledajući tu krhku ženu povrijeđenog lica, kako tužnoga pogleda razgovara s policijskim djelatnikom.
Nikada nisam mogao shvatiti muškarce koji se ne kontroliraju u ljutnji.Ja nisam osobito cijenio žene. Ali ih nikada ne bih udario. Čak sam zamišljao ako bih došao u situaciju da me ženska ošamari, pokušao bih ju uhvatiti za ruku. Ali ako bi me iznenadila, OK. Jedino normalno je okrenuti se i otići. Pa žene su tako krhke.
U povratku je pozvala telefonom na posao i rekla da neće moći na sutrašnji let i da će se javiti odmah u jutro kod šefa.
Ušli smo u dvorište.
S ulice su se čuli turisti u šetnji i žamor glasova.
Ja sam ostao vani i pripalio cigaretu. Nakon što se presvukla, vratila se i sjela u stolicu.
"Katarina mu je rekla da će još razmisliti da li da ode iz kuće k njemu, jer me ne želi ostaviti samu. A on je podivljao. Ravno iz zračne luke stuštio se ovamo kao nevrijeme. Slučajno nisam zaključala kapiju, jer sam se vratila iz trgovine. A on je samo uletio u kuću, uhvatio me za kosu, šamarao, urlao...Tako sam se silno bila uplašila. Izgledao je kao zvijer. Nikada me nije udario za sve ove godine. Mislim da mu je netko rekao da nas je vidio ispred zračne luke i da je to u stvari pravi razlog njegovoga bijesa."- pričala je tiho, dok je ruke držala u krilu. Slušao sam ju pažljivo i nisam se micao s mjesta.
"Još jednom davno sam pokušala vezu s jednim muškarcem, ali tada ga je on sačekao, priprijetio mu i rekao da sam mu žena. Možeš misliti? Čovjek se nikada više nije pojavio."
Primaknuo sam stolicu pred nju i uzeo njene ruke u svoje.
"Hoćeš li da ga potražim?" - upitao sam ju, u želji da preuzmem ulogu njenoga zaštitnika.
"Ne! Za sada je bolje da ne zna za tebe. Moram ovo uraditi sama."
Prinio sam njene ruke na svoje usne i ljubio ih. Gledala me ravno u oči.
Ustao sam i kleknuo pred nju. A ona se pridigla i uzela me za ruku. Povela me u kuću.
Slijedio sam ju kao pas. Koračali smo prema njenoj spavaćoj sobi. To sam uspio vidjeti u prolasku kada smo pravili kavu zajedno. Na širokom francuskom ležaju držala je ružičasti prekrivač sa razbacanim jastucima i ružičastim zekom.
"Zagrli me." - rekla mi je kad smo stali pored kreveta.
"Hoću, ljubavi. Radit ću sve što kažeš!" - šaputao sam joj na uho. Ljubio sam joj kosu dok smo stajali zagrljeni, a ona je tiho uzdahnula. Sjela je na krevet i gledala me odozdo. A onda se ispružila.
Probudio me cvrkut ptica. Još sunce nije bilo izašlo. Ugodna svježa zora je donosila novi dan. Zara je pored mene ležala lica okrenutoga prema meni i spavala kao malo dijete. Usnica joj je bila još i više natečena. Polako sam se izvukao i otišao do kupatila. Dok sam se tuširao, otvorila je vrata od kabine i zagrlila me s leđa.
Zar je trebalo išta govoriti?
Zar riječi ne bi kvarile ono što smo oboje osjećali?
Uz ovu ženu želio sam starjeti i na klupi u parku za nekoliko desetljeća hraniti golubove.
* Zaljubljen sam - dio XII
* I... što sad? - dio XI
* Moja Zagora - dio X
* Plaža - dio IX
* A sad o pilotu - dio VIII
* Neočekivano - dio VII
* Sam sa sobom - dio VI
* Kava u Minhenu - dio V
* Tantalove muke - dio IV
* Travel with Croatia airlines - dio III
* Uvod u anatomiju - dio II
* Zbrajanje i oduzimanje - dio I
komentiraj (12) * ispiši * #
I... što sad?
subota , 29.09.2007.
Borio sam se sa sobom da odmah ne okrenem njen broj.
Pokušavao sam u sebi razraditi neku uvodnu taktiku. Nisam htio sve uprskati navaljivanjem. Pošao sam od toga da se imam čemu nadati, a isto tako i da ona ima shemu života.
Zamišljao sam da već kontaktira sa kćerkom, pokušava ju urazumiti u svezi njene odluke, radi i putuje. I nisam htio još u svemu tome da traži mjesto i za mene.
Htio sam ja biti tu, za nju i pored nje. Ali, kako!
Dok sam opet sjedio sa ekipom ispred kafića, bilo je negdje oko pet popodne. Grad je utihnuo u vrelini ljeta i samo su se cvrčci čuli. Ljudi su se povukli, nakon svršetka radnog vremena i gužve kolona automobila na ulicama, u hladovinu svojih domova i dvorišta. Kafić se ispraznio, kladioničari iz susjedne kladionice otpuzali u neki hlad. Odjednom me zasmetala ta tišina. Digao sam se od stola, a mladi dečko koji je radio kao konobar kod mene, reče:
"A ća je, Roko, ode i ti na kupanje?!"
"Mislim da neću. Hajde, bok!" - rekao sam mu i sjeo u auto.
Gledao sam u vreli asfalt ispred sebe koji je treperio kao uljem namazan. Bila je to cesta za Split. Morao sam ju vidjeti.
Znam da nije ravnodušna. Uzvratila je na poljubac, ali umjereno, pod kontrolom. Dala mi je znak. Možda se varam. Možda ne. Vidjet ću.
Krenuo sam da ju iznenadim. Dva dana mi je bilo predugo. Nije mi bilo dovoljo da telefoniram. Vozeći se uz more, svratio sam na jednu plažu i rashladio se. Kad sam se naplivao i došao sebi, legao sam na ručnik i još malo sređivao misli.
Sunce je palo na rub mora i sve je bilo crveno. Romantično. Mogli bi zajedno uživati u toj romantici. Ako ne bude na nekom letu. Nemam pojma kako to ide kod nje.
Kaštel je bio pun ljudi. Neki su se vraćali s plaže, neki su u kostimima već bili na pici.
Stigao sam u njenu ulicu. Nije bilo mjesta za parkirati. Napravio sam jedan krug i našao malo podalje jedno mjestašce. Krenuo sam pješice prema njenoj kući.
"Ništa, reći ću joj otvoreno da bih želio vezu s njom." - govorio sam sa sobom.
Odjednom, dok sam prilazio njenoj kapiji iz dvorišta brzo izjuri čovjek u uniformi. U trenu sam shvatio da je to pilot.
"Što on tu radi?" - pomislio sam ljubomorno, iako sam mogao pretpostaviti stotinu razloga. Ali nije mi se svidjelo kako je njegovo lice bilo zajapureno, bez obzira na vrućinu. Sako od uniforme nosio je u ruci zajedno s torbom, a kravata mu je bila neuredno zakrenuta u stranu. Čak mi se učinilo da je nešto govorio sam sa sobom. Nešto kao psovka.
Pitao sam se da li bih trebao pozvoniti na zvonce koje se nalazilo na kamenom stubiću pored kapije ili samo ući u dvorište.
Odlučio sam koraknuti u to pitomo dvorište, jer mi je bilo glupo stajati na ulici i čekati da se ona pojavi. Njegov nagli izlazak i otvorena kapija govorili su da je ona kući. Veče je bilo sparno i vruće još uvijek.
Dvorište je bilo tiho. Iz kuće se nije ništa čulo.
Prišao sam zelenim drvenim vratima na kući i u trenutku kad sam podigao ruku na zvono, učinilo mi se da nešto čujem. Zastao sam.
Čuo sam nešto kao plač. Instiknt me nagnao da se okanem zvona i da koraknem u kuću.
"Zara!" - tiho sam zazvao njeno ime.
Koračao sam prema dnevnom boravku odakle se nazirala svjetlost TV-a.
Ušao sam unutra i na podu ugledao njeno tijelo.
Pritrčao sam i podigao ju s tepiha. Ona se brecnula kada sam ju dodirnuo i izustila: " Ti?"
Lice joj je bilo krvavo, a rub iznad gornje usne rasječen.
"Ubit ću ga!" - procijedio sam kroz zube i čvrsto joj privinuo glavu uz sebe.
* I... što sad? - dio XI
* Moja Zagora - dio X
* Plaža - dio IX
* A sad o pilotu - dio VIII
* Neočekivano - dio VII
* Sam sa sobom - dio VI
* Kava u Minhenu - dio V
* Tantalove muke - dio IV
* Travel with Croatia airlines - dio III
* Uvod u anatomiju - dio II
* Zbrajanje i oduzimanje - dio I
komentiraj (16) * ispiši * #
Moja Zagora
petak , 28.09.2007.
U jutro sam došao prije svih u svoj kafić.
Želio sam biti sam. Kad sam već ispio pola šalice esspresa pojavio se moj brat. Obvezno je prije prve vožnje s polaznikom auto škole dolazio na kavicu kod mene. A onda bi stizali redom ostali moji sjedokosi.
"Gdje si ti nestao jučer? Jesi li to opet do Njemačke?" - upita me brat više onako da nešto kaže.
"A nešto si mi se danas i sredio. Koje je to izdanje?" - zezao me.
"Mali, šuti i pij tu kavu. Previše pričaš zorom." - rekao sam u šali i okrenuo drugi list "Slobodne".
Takvoj lijenčini kao što je moj mlađi brat, bilo je teško izreći još koju riječ. Dohvatio je druge novine i zabio glavu u njih. Još su mu oči bile otečene od spavanja.
Onda je stigao Mladen i odmah ispalio:
"Vidi, vidi! Tko nam se to sredio. Friško obrijan..ma, vidi ti momka!" - zezao me. Moj brat mu je preko novina dobacio:
"Bolje ti je da jutros manje pričaš. Mogao bi ostati bez kave. Danas se netko pravi važan. Polako, saznat ćemo mi što se iza brda valja."- nisu me htjeli ostaviti na miru.
Pustio sam ih da melju bez veze, a ja sam najmanje znao što sam pročitao. Još sam cjelivao moje prekrasne usne u mislima.
Bilo je sve na poljupcu. Uzvratila i odmakla se od mene.
Osjetio sam da su joj se obrazi blago zarumenjeli i oborila je pogled.
A onda je nakon kojih pola sata ostala na parkingu pored svoga auta i mahnula mi. Ipak mi je dala broj mobitela. To mi je bilo vrlo važno.
Vozeći se kroz svoju uzavrelu Zagoru, milovao sam u mislima svaki trenutak proveden s njom.
Imao sam sreće sa ženama, ali da su se stvari ovako same od sebe odvijale, nisam mogao niti zamisliti.
Ostavio sam ju samu u njenoj maloj kući, s hrpom problema.
Malo sam bio ljut sam na sebe. Nekako sam se sav raznježio i postao kao tetkica. Je li moguće da prvi put u životu osjećam pravu ljubav. To mi je bio nepoznat osjećaj, a osjećao sam se tako dobro. Bio sam ranjiv, želio sam biti sam i nikomu ne pričati o toj ženi. A prije!
Pa svi bi fakini znali jedan o drugomu, kladili smo se, donosili vijesti na koga je neka ženska trznula. Sad bih ruku otkinuo onomu tko bi mi pokušao ući u misli, a kamo li riječ izgovoriti o njoj.
Gledao sam ove moje kako sjede tu kraj mene. Na što su sličili!
Na hrpu debelih, nezadovoljnih ljudi koje lovi kriza i grintaju jedni na druge.
Ja nisam bio sam.
Nosio sam Zaru u toplom zagrljaju misli. Cjelivao sam u mislima njene usne.
Sad sam imao samo jednu misao: kako stopiti naša dva života? Kako joj biti pri ruci kada joj netko treba.
Nisam smio razmišljati o njenom poslu. Letjela je kao ptica s kraja na kraj Europe i nikada nisam znao: hoće li naletjeti na nekog novog pilota.
A ja sam sjedio ispred svog kafića u sred uzavrelog ljeta.
* Moja Zagora - dio X
* Plaža - dio IX
* A sad o pilotu - dio VIII
* Neočekivano - dio VII
* Sam sa sobom - dio VI
* Kava u Minhenu - dio V
* Tantalove muke - dio IV
* Travel with Croatia airlines - dio III
* Uvod u anatomiju - dio II
* Zbrajanje i oduzimanje - dio I
komentiraj (19) * ispiši * #
Plaža
četvrtak , 27.09.2007.
Gledao sam ju ravno u njene zelene oči. Ni ona nije sklanjala svoj pogled.Ja sam pokušao prodrijeti u njene misli i shvatiti koliko je opasno što je ta predivna žena tako odana svojim osjećanjima supruge koja je dala svoj zavjet do groba. Mogao sam si misliti da je bio zgodan muškarac kojeg proganjaju mnoge mlade stjuardese.
Ona je mene gledala drugačije. Nije ništa tražila u mom pogledu. Zapravo je gledala kroz mene.
"Što misliš da pođemo do plaže?" - odjednom me upita.
U prvi tren sam bio zatečen pitanjem, a onda sam rekao:
"Zašto da ne, ako ti ne misliš da tu ima nešto loše zbog susjeda?"
"Ah,susjedi! Odavno su oni mene razapeli na križ!" - reče i ustade. Pošla je u kuću, vjerojatno da uzme kupaći kostim. Nakon par trenutaka pojavila se u istoj onoj lepršavoj haljini. Vjerojatno je već obukla kupaći kostim.
"A što ćemo s tobom?" - upitala me.
"Kako to misliš?" - rekao sam zbunjeno.
"Pa, gaće...kupaće?" - nasmiješila se.
"Ah,to! Eno ih u autu na zadnjem sjedištu!" - rekao sam sav sretan što i zimi i ljeti u autu imam lance i kupaće gaće.
Na stolu smo ostavili i šalice i čaše, a ona je zaključala samo kapiju. Mobitel joj je također ostao na stolu. To mi je bilo drago, tako da sam mogao biti opušteniji, jer me poštedila mogućnosti da pilot zove. Bio sam ljubomoran. To sam shvatio i pomislio da je to zbilja grozan osjećaj, koji me spopada kao čudovište, sada u stare dane.
Povela nas je do jedne male uvale. Nije bilo nikoga. Trudio sam se da ne buljim odmah u njeno tijelo, dok je skidala haljinu, ali nisam mogao.
Gledao sam u najljepše stvorenje na planetu Zemlja.
Legla je na jedan ručnik potrbuške i naslonila bradu na sklopljene šake.
I ja sam se opružio na drugi ručnik koji je ponijela za mene.
"Znam ja da je za Katu bolje da živi u gradu, zbog škole. Ali mi teško pada odvajanje od nje. Znam da će ona morati prati za njih oboje i pospremati. Ne znam što da radim. Uvijek sam poštovala njenu ličnost i trudila se prihvatati njene stavove iako je mlada. Ali ovo me pogodilo i previše."- tiho je pričala nakon duge šutnje do plaže.
"Je li se on ženio?" - upitao sam i trudio se da priča krene u smijeru kao da sam dobar prijatelj.
"Ma, kakvi! On nije nikada prihvatio što sam ja otišla bez riječi. Nikada mu nisam dala priliku da mi priča priče. Ja sam sve vidjela i više se tu nije imalo što reći. Znala sam kad sam se udala za njega da je on muškarac koji voli šarmirati i flertati. Isto tako sam osjećala tih godina da je to njemu zabavno i da mu treba ženica koja će glumatati da to ne vidi. A ja nisam mogla više podnijeti cinične poglede svojih kolegica" - pričala je još tiše, osvrćući se da netko nije u blizini i čuje ju.
"Na početku je prijetio da će uzeti Katu sebi, ali nije uspio. Odmah sam podnijela zahtjev za razvod i dobila dijete na skrb. Moj pape mi je bio velika potpora u svemu. Nije se on njemu svidio već od prvoga dana, ali me nije htio odvraćati u mojoj zaljubljenosti." - rukom je pošla prema licu i ugledao sam suze.
Poželio sam ih poljupcima brisati, ali sam samo oborio glavu pred sebe.
"On je moju Katu vodio u školu i čekao ju, stavljao u krevet i radio matematiku s njom..." - tiho je zajecala:
"Tako mi silno nedostaje. Stalno imam osjećaj kad sam u kući da će se svaki čas pojaviti iz svoje sobe. A sad ću potpuno ostati sama. I Kata mi ode!"
Onda je utihnula. Nije više pričala. Htio sam joj reći: "Nisi sama, ja sam tu!"
Ali nisam bio siguran koliko joj treba muškarac o kojem ništa ne zna, sada kad je tako nesretna.
Predložila je da odemo u malu piceriju na picu, a da onda nju povezem do zračne luke, da preuzme svoj auto na parkingu. Složio sam se sa svime što je predlagala, jer ja sam bio na nepoznatom terenu, samo gost.
Kada smo se vratili u kuću, dok se ona otišla otuširati ja sam pokupio šalice i čaše sa stola i oprao ih. Ispraznio sam smrdljivu pepeljaru koju sam ja napunio i očistio ju vlažnim ubrusom. Bila je ugodno iznenađena kada je izašla na dvorište, spremna za poći. Dok se naginjala prema stolu da dohvati mobitel, ja sam pošao ustati iz stolice i lica su nam se našla jedno uz drugo toliko blizu da sam osjetio miris zubne paste iz njenog daha.
Jednom šakom sam obgrlio njenu glavu i privukao ju k sebi. Svojim usnama sam se upio u njezine, a ona se nije opirala.
Duge prste svojih nježnih ruku provukla je kroz moju kosu i odgovorila mi na poljubac.
* Plaža - dio IX
* A sad o pilotu - dio VIII
* Neočekivano - dio VII
* Sam sa sobom - dio VI
* Kava u Minhenu - dio V
* Tantalove muke - dio IV
* Travel with Croatia airlines - dio III
* Uvod u anatomiju - dio II
* Zbrajanje i oduzimanje - dio I
komentiraj (21) * ispiši * #
A sad o pilotu
srijeda , 26.09.2007.
"On je pilot!" - reče mi.
"A ja nisam!" - pomislih.
Ja to nisam uspio. I opet me po moje stare dane pokosi ono nešto što me muči cijeli život.
Tko zna kako bi mi se život odvijao, da sam bio "podobniji".
"Imamo kćerku koja je završila osmi razred i sad želi da ide živjeti kod njega. On živi u našem stanu u Splitu. Kada smo se razveli, ja sam došla kod tate. Ja sam jedinica, a mama je umrla još kad sam ja bila srednjoškolka. Tata se nikada nije htio ženiti. I tako sam se vratila tati sa djetetom. Međutim, evo, sada kada sam ju odhranila i kad joj možda najviše trebam kao majka, on ju fila protiv mene. Zapravo, sve ove godine on meni radi probleme, ali i je najteže kad to radi preko djeteta." - zastala je.
Uzela je čašu sa sokom i otpinula gutljaj. Zamijetio sam da joj je ruka zadrhtala.
Nisam htio reći ništa, ali mi je dobro došlo ovakvo razvijanje događaja, jer sam polako imao uvida u njen život i koliko se mogu dati u daljnje udvaranje ovoj prekrasnoj ženi. Koliko god je ona bila uplakana i ranjiva, osjećao sam da svaki tren može otrati te suze i nabaciti onaj borbeni pogled. Ovo nije bilo nikakvo skidanje njenog oklopa.
Mogao sam ovo iskoristiti samo kao laganije upoznavanje žene, koju nisam mislio tek tako ispustiti iz svoga života.
Toga trena iz kuće se začulo zvonjenje mobitela. Digla se i nestala u mračnom hodniku iza velikih drvenih zelenih vrata. Čuo sam tihi razgovor, ali nisam mogao razumjeti niti jednu riječ. Ustao sam nervozno sa stolice, zamišljajući da pilot zove da bi nastavio sa provokacijama. Nakon nekog vremena, izašla je još uvijek razgovarajući na mobitel.
"Ljubi te mama, zlato moje. Vidimo se!" - reče i preklopi mobitel, a onda ga spusti na stol.
"Bila je to moja Katarina." - reče i nasloni glavu u dlanove. Iskoristio sam trenutak i sjeo na ljuljačku pored nje.
Obgrlio sam joj ramena, onako prijateljski, za podršku.
Lagano se izvila iz te situacije i rekla da joj se pije kava i da će poći da napravi. Naravno, i ja sam bio za kavu.
"Mogu li ti pomoći oko nečega?" - upitao sam, a ona je iz hodnika doviknula:
"Dođi! Pripremi šalice!"
Hodnik je bio ugodno hladan i mračan. Iz dugoga dnevnoga boravka dolazila je svjetlost kroz odškrinute grilje.
Odmah sam bio osvojen ugodnim osjećajem koji je pružao namještaj i ambijent iz te kuće. Poželio sam se tu smjestiti do kraja života. Sve je odisalo njenom osobnošću i njenim trudom.
Rukom mi je pokazala prema gore u kuhinji da dohvatim šalice, a ona je uzimala kutiju 'nesa' i žlicu iz ladice. Stajali smo tako jedno uz drugo i polako pripremali sve za kavu. Čekali smo zujanje iz kuhala. Ona je stavljala 'nes', ja šećer i onda sam ja ponio obje šalice. Predložila je ako želim da sjednemo unutra, ali sam odbio. Nadao sam se da ću tu pokupiti bodove kao fini udvarač.
"Uhvatila sam ga sa stjuardesom s njegovog leta da me vara." - rekla je i uzela šalicu u ruke. Naslonila se u stolici i uzdahnula. Ja sam sjedio preko puta nje u stolici. Nisam volio one glupe ljuljačke.
"Dugo mi je bilo sumnjivo kako to da je ona uvijek na njegovom letu." - otpila je gutljaj i nastavila:
"Bilo je šokantno. Nisam se htjela natezati s njim, pitati ga, davati mu priliku da mi laže. Sama sam se uvjerila kada sam ih uhvatila da idu u istu sobu u Cirihu. Čim sam se vratila doma, uzela sam osnovne stvari i otišla k ocu. "
Zašutjela je. Gledala je u jednu točku na stolu i nije govorila. Osjetio sam njenu povrijeđenost i pomislio da se u zraku osjeti da ga još voli.
"Još ga voliš?" - lupio sam ljubomorno pitanje.
Pogledala me. Zadržala pogled koji tren i odgovorila:
"Rodila sam naše dijete s njim. Mislim da da!" - iskreno je odgovorila ova preponosna žena.
Mislim da to nisam želio čuti, jer sam se u sebi još više zarekao, ne samo da ću ju osvojiti, nego jedan zadatak više:
"Zaboravit ćeš ti njega!"
* A sad o pilotu - dio VIII
* Neočekivano - dio VII
* Sam sa sobom - dio VI
* Kava u Minhenu - dio V
* Tantalove muke - dio IV
* Travel with Croatia airlines - dio III
* Uvod u anatomiju - dio II
* Zbrajanje i oduzimanje - dio I
komentiraj (20) * ispiši * #
Neočekivano
utorak , 25.09.2007.
Nisam htio srljati.
Malo sam se prepustio svojoj svakodnevici.
Rekao sam Dinu da me usrećio kad je doveo svog prijatelja "bezputovnice" i da mi samo javi kad mu što treba. Zaradu sam opet gurnuo "u čarapu", nek' se nađe. Uvijek sam mirnije spavao kad bih se sjetio da imam nešto u rezervi. To sam naučio od moje majke. Nikad nisam mogao shvatiti kako je imala novca, a tako se mučila sa nama troma da nas školuje. Onda sam ju pitao jednoga dana, a ona mi je mudro rekla: "Prvo odvojiš i skriješ sam od sebe. Zaboraviš na to. I s tim i bez toga ti dođe na isto. Najvažnije je skromno svaki dan." I tako je i bilo. Nisam tip koji reagira munjevito. Volim analizirati stvari i ne biti impulsivan. Okasniti ne mogu. A ako i okasnim, znači nije trebalo da se dogodi.
Tako i sa Zarom.
Razmišljao sam i pokušavao se uhvatiti da mi je svejedno. No, nije bilo.
Vraćao sam i vraćao svaki trenutak. Od prvoga susreta. Toga se nisam mogao osloboditi, kako onako sva svoja, sama sa sobom sjedi na pauzi onog sudbonosnoga "predavanja".
Jednoga dana dok sam pio esspreso u svom kafiću, odlučio sam i sjeo u auto. Krenuo sam put Splita do zračne luke.
I u trenutku kad su se klizna vrata otvorila preda mnom i ja koraknuo u unutrašnjost, na mene je naletjela...Zara!
Vukla je svoju torbu na kotače i zabila se u mene. Podigla je oborenu glavu i ugledao sam moje najljepše zelene oči crvene od suza.
"Oprostite!" - rekla je i htjela nastaviti dalje.
Uhvatio sam ju za ruku i rekao:
"Stani, gdje ćeš, što je bilo!"
Ona je stajala i samo zajecala još više.
Jednom rukom sam preuzeo njenu torbu na kotače, a drugom ju uzeo ispod ruke i krenuo vani.
Nije ništa govorila.
Došli smo do moga auta, ubacio sam torbu u prtljažnik, a njoj otvorio vrata. Sjela je i ispuhivala nos u rubac.
Ja sam krenuo, a ni sam nisam znao-gdje!
Najradije bih ju odveo sebi doma, da ju čuvam kao najljepši suvenir.
"Ja nemam ideju gdje da idemo. Reci!" - rekao sam dok sam palio CD i puštao "laganice" uz njeno raspoloženje. Neka se isplače.
"Vozi prema Kaštelima, reći ću ti. Tamo mi je kuća!" - rekla je.
Nisam mogao ni sanjati da će se ovako stvari odvijati.
Ja pošao do zračne luke onako "grlom u jagode" da pokušam saznati nešto o njoj, a ja sad sjedim tu i vozim se ravno u njen dom.
Zaustavio sam auto pred prekrasnom malom kućom, s visokom ogradom, opletenom ružom-puzavicom, tako da se u dvorište nije moglo puno vidjeti. Kuća je bila prizemna i lijepo održavana. Kamen je bio kao izbrušen, grilje svježe obojene, oluci sjajni i bez mrljice hrđe...ma, sve je bilo medeno kao i ona.
Pomislio sam: kakvi me sad susreti očekuju, cijela rodbina će pred mene, a ja želim samo nju.
U dvorištu tišina, a ona otključava i kapiju i vrata na kući.
"Možeš sjesti tu!" - rekla mi je pokazujući na velike stolice od pruća i ljuljašku.
Ona je nestala u unutrašnjosti kuće. Sjeo sam u stolicu i pripalio cigaretu.
Torba na kotače je stajala pored vrata, onako kako sam ju ja i spustio.
Iako je dan bio vreo, ovdje je sve bilo tako blaženo, ugodno i mirno. Nije se čuo ni žamor sa ulice. Mirno mjestašce.
Nakon par trenutaka pojavila se u ljetnoj lepršavoj haljini i donijela nam velike čaše pune soka od naranče. Bio je toliko hladan da su čaše već bile orošene s vanjske strane.
Sjela je u ljuljašku preko puta mene. Onako lagano, kao što pada svilena marama, stavila je nogu preko noge. Crveni lak na njenim nožnim prstima draškao mi je svaku poru. Nakon što se izvukla iz one svoje uniforme, sad mi je djelovala još ženstvenije, bliže meni, ranjivije. Uniforma joj je davala onaj štih distance i poruke "odmakni!", "ohladi!".
"Znam da očekuješ da ti kažem..ali, tako mi je teško.!" - pokušala je započeti priču. I opet joj suze grunuše.
Sjedio sam strpljivo i ni na kraj pameti mi nije bilo da ju požurujem. Čak me nije niti zanimalo. Njena stvar. Bio sam ubijeđen neki poslovni problem sa kolegicom...ili kritika koja joj je teško pala.
"Ah, pa nisam ni primijetila evo, do sada da sam ti rekla "ti". Ne smeta ti?" - upita me kad se opet primirila.
"Naravno da ne! Pa, ja sam to želio od prvoga trenutka.!"
"A od kuda ti na aerodromu.? Jesi li krenuo ili došao? Moraš li ići?" - pitala me, shvativši odjedanput sve mogućnosti.
"Tebe sam došao tražiti. " - rekoh joj kao iz topa. A toliko sam se pripremao za ovaj susret.
"Mene? A zašto?" - pitala je i odjednom joj oči zaiskriše veselije. Kao da je zaboravila na ono maloprije.
"Rekao sam ti onda, da si ti nešto najdivnije što sam u životu sreo i da te ne mogu izbaciti iz glave!" - rekoh i uzeh još jednu cigaretu, nakon što ugasih prethodnu. "Nego, zašto si plakala? Mogu li ti pomoći?"
"Nitko mi ne može pomoći. To je moj križ koji godinama nosim." - reče.
"A s kim živiš? Hoću li očekivati nekoga da se pripremim?" - upitah ju, već nestrpljiv od te besprijekorne tišine u kojoj smo bili samo nas dvoje.
"Neće, nitko. Živim sama." - reče mi, a ja kao da sam čuo da sam osvojio 'bingo'. "Živjela sam s tatom i umro je malo pred odlazak na ono predavanje. Zato sam tamo i išla. Pozvala me jedna prijateljica da to čujem, a zapravo je htjela da malo skrenem misli od gubitka oca.Ne, ne nosim crno. Zakleo me da mu obećam da neću nositi crno. Nikada nije volio taj naš običaj. Znam da me ovdje gledaju ispod oka, ali obećala sam svome papi da neću!" - pričala mi je i otkrivala dio po dio sebe. Iako tužno, sve mi je to išlo uz nju. Još je bila krhkija i krhkija i silno sam želio sjesti pored nje, obgrliti joj ramena, staviti njenu glavu u krilo i milovati joj plavu kosu dok ne zaspe kao nevino dijete.
"A plakala sam zbog bivšeg supruga!" - reče i brecnu me s tom rečenicom.
* Neočekivano - dio VII
* Sam sa sobom - dio VI
* Kava u Minhenu - dio V
* Tantalove muke - dio IV
* Travel with Croatia airlines - dio III
* Uvod u anatomiju - dio II
* Zbrajanje i oduzimanje - dio I
komentiraj (22) * ispiši * #
Sam sa sobom
ponedjeljak , 24.09.2007.
Bio sam spreman okasniti na sva mjesta na koja sam morao stići, sve do trenutka kada je ona rekla da bi trebali poći.
Upitao sam ju za njen broj mobitela.
Dok se elegantno opirala jednom rukom od stol i ustajala sa visoke stolice, kroz nježno crvenu maramu smotanu u dubokom dekolteu uniforme, ugledao sam dvije prekrasne male dojke. Svog me prošla slatka jeza i osjetio sam strahovito uzbuđenje. Bilo je to nešto tu na dohvat ruke, a nisam znao hoću li ju ikada više vidjeti.
Ta, ne mogu letjeti avionom svaki čas da bih se susreo s njom.
Samim tim što sam morao priznati da sam oženjen, ali da mi to ne smeta, osjetio sam da se nemam bogzna čemu nadati.
Njeno lice je poprimilo sasvim neke druge crte. Nekako strože i oklopljene. Na moj upit broja mobitela, rekla je:
"Mislim da nam je ovo dovoljno. Zašto bih Vam dala broj i zašto bismo dirali đavla!" - bila je čvrsta u stavu da je ona ovdje u ovom mirnom baru završila s tipom poput mene.
Nisam želio navaljivati i pristojno sam zahvalio na trenucima koje mi je podarila.
Kada sam krenuo preuzetim "SUV"- om iz Minhena, silno sam želio da sjedi tu pored mene.
Samo da je tu.
Nisam imao nikakve prljave misli.
Ponovno me opijala ona njena suzdržanost i inteligencija. Ta žena je bila tako suzdržano pristojna i upućena u mnoge teme. Sa svojim mišljenjem i stavovima nastupala je nenametljivo i ugodno.
"Ne volim raspravljati o knjigama ili slikama s bilo kime. Zato nisam voljela lektiru, jer sam knjige uvijek doživljavala drugačije i moja analiza je uvijek bila u suprotnosti sa profesoricom. Imala je grub nastup i ismijavala sve ono što bi netko rekao kao svoj doživljaj djela. To mi je ogadilo čitanje. A onda sam po svršetku fakulteta počela gutati knjige i zadržavala za sebe osjećaj koji bi me preplavio nakon zadnje stranice." - govorila je, kad smo pričali o tome što volimo. Rekla mi je da uvijek ima u torbi knjigu i da voli čitati sve i svašta. Isto kao i glazbu. Ne voli raspravljati zašto voli "Magazin" ili neku pjesmu Nede Ukraden. Kaže, to je njena stvar. I da se zgraža na zabrane. Bilo kakve.
" Zabrane uzrokuju kontru !" - rekla je.
Teme su nam bile široke i mogli smo tako satima pričati, da ona nije morala krenuti.
Dok sam vozio auto-cestom, uz tihu glazbu, preturao sam riječ po riječ našega razgovora.
Odavno nisam tako uživao u razgovoru sa ženom.
"Gdje si bila do sada!" - pomislio sam i osjetio osmijeh na svom licu.
" Pronaći ću ja tebe!" - zakleo sam se sam sebi da ću ju pronaći i predati joj se da me mota oko malog prsta.
* Sam sa sobom - dio VI
* Kava u Minhenu - dio V
* Tantalove muke - dio IV
* Travel with Croatia airlines - dio III
* Uvod u anatomiju - dio II
* Zbrajanje i oduzimanje - dio I
komentiraj (15) * ispiši * #
Kava u Minhenu
nedjelja , 23.09.2007.
Za početak sam joj prepustio da predloži mjesto za našu prvu kavicu i naš, nadam se, uvod u početak.
Osjećao sam da ona i nije tako ravnodušna kako se predstavlja, ali se izvrsno kontrolira. Na kraju krajeva, mogu zamisliti koliko ovakvih papaka kao ja na svakom njenom letu rade budalu od sebe i upucavaju se ovoj ženi, kakvu se rijetko sreće.
Predložila je neki miran bar kod zračne luke, jer kaže da je to njen običaj, da tu popije kavicu u miru, svaki put kada sleti u ovaj grad.
Sjeli smo za visoki stol na sredini bara. Vrlo elegantno i glatko se uspela na stolac i prekrižila nogu preko noge. Odmah sam zamijetio svježe depilirane noge. Sjajne čarape boje kože bljeskale su od likre.
"I ja sam vam trebao letjeti tako kao Vi!" - rekao sam vadeći cigaretu iz kutije.
"Ma nemojte, a kako to! Trebali ste biti stjuard?" - šalila se.
"Ne, trebao sam biti pilot. I išao sam u Beograd u svoje vrijeme na testiranje, ali nisam bio podoban!" - rekao sam i osjetio u sebi onu gorčinu koja me sva ova desetljeća razdirala.
Tako sam silno želio biti pilot. Nakon toga kraha kad sam dobio odgovor da "nisam zadovoljio" želio sam što prije početi raditi i majci pomoći oko školovanja brata i sestre. Tada su mi oni bili jedini cilj u životu. Majka se i predugo borila kao lavica za nas troje nakon očeve pogibije.
U par riječi sam joj sročio svoj gorki osjećaj na sjećanja iz mladosti.
"A kako vam je otac stradao?" - upita me pogleda pričvršćenog za moje lice. Baš je djelovala zainteresirano.
"Ma, to je bilo davno. Bio sam prvačić. Pošao je u bunar spasiti susjeda koji se onesvijetio, a onda je on izgubio svijest i ugušio se u plinovima bunara, jer nije bilo nikoga da njemu pomogne!" - pričao sam sada već sa vrlo blijedim sjećanjem na trenutak kada sam u dvorištu začuo majčino zapomaganje i jauke.
"Nego, hajdemo mi vedrije teme pretresati!" - rekao sam s osmijehom i podigao šalicu esspresa na "živio!" ".
"Zara! Prelijepo ime. Ali, kod nas je to Zora ili Mara...!"- pokušao sam se našaliti.
"Priznat ću Vam. I jesam bila Zora. Ali nisam se tako osjećala. Zara Vam je staro hebrejsko ime i znači "svijetla zora". To i jeste ime Zora. A može biti i Sarrah. Mislim da svi mi poželimo neko drugo ime u svomu životu. Ja sam ga, eto, poželjela. I promijenila." - završila je s opširnim objašnjenjem.
"O.K. Mogu vam reći da Vam i pristaje takvo ime. Tajanstveno kao i Vi." - rekao sam u šali.
"Ma, nisam Vam ja tajanstvena. Mi se samo ne poznajemo." - rekla je najobičnije objašnjenje koje može biti. Tako i jeste. Svi smo mi na početku tajanstveni i to nas osvaja, zavodi, navodi na sve ludosti.
"A Vi? Sretno oženjen, pretpostavljam!?" - lovnula me pitanjem na prepad.
Nisam to očekivao.
U ovakvom trenutku to je zbilja bilo nebitno, suvišno i došlo je kao pljusak u prelijepo sunčano popodne.
* Kava u Minhenu - dio V
* Tantalove muke - dio IV
* Travel with Croatia airlines - dio III
* Uvod u anatomiju - dio II
* Zbrajanje i oduzimanje - dio I
komentiraj (16) * ispiši * #
Tantalove muke
subota , 22.09.2007.
Zara!
Žena koja je na mene ostavila dojam kao ni jedna, u cijelom mom životu.
Istina, volio sam se igrati sa ženama, udvarati, osjećati da ih osvajam i da se gube od zbunjenosti preda mnom. Ova se nije dala smesti . Svaki pokret je bio otresit i siguran.
Ona je bila od onih žena koje biraju svoje muškarce, osjećao sam to.
I sada dok sam ju gledao kako samouvjereno križa rukama uputstva za nužno slijetanje, bio sam siguran da se oko ove žene treba pomučiti.
Nema veze, pomislio sam, možda je i to dobro, jer sam uvijek prelako osvajao ženska srca. Znao sam, ako pristane na moja udvaranja, da će me ova žena slomiti. Bio sam spreman na to.
Prepustio sam se stihiji. Neću ništa preduzimati. Nanijeće nju njen zadatak do mene. Mogu si misliti kako će se brecnuti kada me ugleda.
Uzeo sam ponovno "Slobodnu" i čitao. Zapravo, nisam znao što čitam. Samo sam čekao da ugledam crne lakovane cipelice pored svoga sjedišta. Više mi je pogled bio uprt u pod nego u list novina ispred mene.
Konačno, kolica s pićem pojaviše se u mom vidokrugu. I cipelice. Ali, to nije bio onaj prefinjeni članak ženske noge koja je pripadala toj čarobnoj ženi.
Podigoh pogled...i to nije bila Zara!
Kliznuh pogledom između redova i ugledah ju u prostoru za stjuardese kako drži slušalicu na uhu i razgovara. Vjerojatno sa pilotom.
Prože me val ljubomore da razgovara s nekim. Zbunio me taj osjećaj totalno mi nepoznat. Registrirao sam ga kao ljubomoru, jer sam osjetio strahovitu potrebu da joj istrgnem slušalicu i zavitljam u lice njenom sugovorniku. Ja se toliko trudio pripremiti samoga sebe na susret s njenim zelenim pogledom, a ona mi spremila ovu simpatičnu crnku.
Nemam ništa protiv crnki, čak naprotiv...Zara je bila prva plavuša u mom životu, koja je uspjela skrenuti moju pozornost. Odjednom sam otkrio da mi je mojih pedesetak godina donijelo zrelost i nove pojmove o privlačnosti žena.
Naravno, sad sam opet morao smisliti nešto. Ovaj put sam ja morao protegnuti noge da bih iskoristio ovaj kratki let za komunikaciju sa ženom koja mi je jednom iskliznula iz ruku i nisam smio dozvoliti da se to opet dogodi.
Digao sam se iz sjedala i krenuo prema toaletu, iako taj prostor nisam volio koristiti zbog njegove skučenosti. Koračajući između sjedišta, gledao sam ravno prema njoj. Njena reakcija mi je dala znak da se baš puno ne uzbuđuje što me ponovno vidi.
"Dobar dan! Zaboravili me?" - upitah, pružajući joj ruku dok je ona vraćala slušalicu na zid.
Jedno vrijeme, meni cijelu vječnost, svoja dva prekrasna zelena oka, držala je uprta u mene, što me razoružalo. Dao bih toj ženi da čini što želi od mene.
"Ah, da...Zadar, ako se ne varam!" - reče i uzvrati pruženu ruku.
"Već sam se uplašio da ste me zaboravili. Ja Vas nikada ne bih mogao zaboraviti!" - rekoh joj zbilja ono što sam osjećao.
"Ah, dragi gospodine, koliko njih je izgovorilo sličnu rečenicu. Ali konačno, ljudi moraju o nečemu razgovarati, zar ne!" - reče čisto profesionalno.
Trudio sam se da držim sve pod nadzorom i da ne doživim da me se opominje kao malo dijete, ako bih pretjerao u komunikaciji. Njih dvije su naravno imale svoje obveze tijekom cijeloga leta.
Nisam znao što da činim.
A morao sam razmišljati brzinom svjetlosti.
"Znam i da su Vas mnogi pozvali na piće i nadam se , da ste ih sve odbili, a da mene nećete ?" - pitao sam i trudio se da izgledam nevino kao dijete.
"Pa, mogla bih. Između dva leta ovaj put imam prilično slobodnoga vremena , pa ga možemo iskoristiti za kavicu. Morat ćete me sačekati nešto više vremena nakon slijetanja.!" - rekla je i ovaj put ona dohvatila kolica s pićem, da putnike još jedanput ponudi s pićem.
Ushićeno, kao pubertetlija, vratio sam se do svoga sjedala i bio spreman da ju čekam tri dana i tri noći u zračnoj luci .
A moja priča da se želim što prije vratiti iz Minhena, sada je bila smiješna. Želio sam se u taj tren preseliti daleko od moga kraja i ostati zarobljen s tom ženom.
Strpljivo sam sjedio u ogromnom prostoru njemačke zračne luke i čekao. Zabavljalo me gledati ljude koji stižu i one koji ih čekaju, susrete, suze radosnice i one koje se skrivaju. Neki su sjedili i čitali, drugi su sjedili zavaljeni u stolac i žmireći slušali glazbu iz malenih slušalica koje su virile iz njihovih ušiju. Bilo je i nestašne djece koja su trčala i klizala se po sjajnim pločicama patosa i stvarali užasnu galamu. Nije me smetalo što roditelji ne vode računa da uče tu djecu kako se pristojno sjedi i nađe neka zanimacija u čekanju, a ne to divljanje. Tražio sam pogledom ljude čija bi to djeca mogla biti, ali ni na koga nisam mogao "posumnjati" jer je svatko od te ogromne mase bio nezainteresiran za tu djecu.
A onda se pojavio praznik za moje oči:
dugonoga Zara koračala je iz uzanog prostora u svojoj elegantnoj uniformi, vukući torbu na kotače pored sebe. Razdragano sam joj mahnuo, a ona je samo koračala prema meni ne razbacujući se znakovima prepoznavanja ili sporazumijevanja. Još sam više bio opčinjen njome.
Ah, ovakvu ženu nisam sreo!
* Tantalove muke - dio IV
* Travel with Croatia airlines - dio III
* Uvod u anatomiju - dio II
* Zbrajanje i oduzimanje - dio I
komentiraj (15) * ispiši * #
Travel with Croatia Airlines
petak , 21.09.2007.
Vratio sam se u svoj jednolični život i nisam se mogao osloboditi sjećanja na tu ženu.
Stalno sam u mislima premotavao sliku kako stoji za šankom i nešto piše.
Iako je svatko od nas imao nekoga tko ga je pozvao za svoga gosta, ona je bila sama. I što sam se više raspitivao, sve sam više tonuo u razoačaranje da nikada neću saznati tko je tajanstvena Zara.
Raspitivao sam se kada je sljedeći susret gdje uče ljude 'kako brzo zgrnuti lovu', ali to još nitko nije mogao znati. Naravno da su "učitelji" morali svesti račune o naivnim ovčicama pa tek onda tražiti nove termine.
Jednoga dana Dino me pozvao na mobitel i pitao da li mu mogu učiniti jednu uslugu.
Došao je u moj kafić sa svojim prijateljem Jurom.
Objasnio mi je da Jure nema putovnicu, a pronašao je super jeftino na internetu nekakav auto. I trebao bi mu netko dovesti taj auto. On bi platio sve troškove.
Nisam više bio u tom filmu i nisam znao da li da prihvatim.
Vremena sam imao. Ali kada bih se sjetio kako je to naporno i nema realnu cijenu, htio sam odmah reći - ne mogu. Ipak sam odgovorio da trebam provjeriti da li uopće moja putovnica vrijedi ili ju moram produžavati.
Za kraj tog razgovora rekao sam da ću se javiti.
Kroz dva dana odlučio sam prihvatiti, pod uvjetom da odem avionom i da se želim odmah vratiti.
Rekao sam da me papiri od auta trebaju čekati gotovi. Nije mi bilo niti na kraj pameti da ja skačem i obavljam papirologiju, jer tko to nije radio, ne zna koji je to krvav posao. A Jurin brat živi gore.
Čovjeku je toliko bilo važno da mu auto stigne što prije. Rekao je da samo kažem cijenu.
Avion je polazio u devet i četrdeset pet. Vrijeme je bilo vjetrovito, mračno i kiša se spuštala s neba kao Krkini slapovi. Nije nas bilo mnogo. Tek kojih desetak ljudi.
"Samo da ne bude djece!" - pomislio sam, jer nisam mogao podnijeti rasplakanu i cendravu djecu. Znao sam da je to bio znak da starim.
Zgodna crnka stjuardesa dočekivala je putnike na vratima i pokazivala sjedište koje pripada po karti. Izvadio sam "Slobodnu" koju sam kupio u zračnoj luci i prelistavao odzada. Za divno čudo, već je bio dat znak za vezanje i pripreme za polijetanje. Naravno, sada je slijedilo gestikuliranje stjuardese rukama uz glas s razglasa i uputstva o prinudnom slijetanju.
Odložio sam novine na prazno sjedište pored sebe i podigao glavu.
Tamo je stajala žena sa najljepšim zelenim očima : Zara!
* Travel with Croatia airlines - dio III
* Uvod u anatomiju - dio II
* Zbrajanje i oduzimanje - dio I
komentiraj (20) * ispiši * #
Uvod u anatomiju
četvrtak , 20.09.2007.
Moj prvi dojam rijetko me varao.
Stajala je naslonjena laktom o šank i nešto pisala na papiriću ispred sebe.
Pramen kose povremeno bi joj skliznuo na lice, a ona bi ga kažiprstom vratila za uho. Pred njom je stajala šalica esspresa.
Nije pušila.
Iako je ekipa oko mene bila bučna, ja sam bio u svom svijetu tišine. Ta žena privukla je svu moju pozornost.
Bila je prava dama. Od sklanjanja kose s našminkanoga lica do noge koju je blago savila preko gležnja druge noge.
Pa nadalje - olovka koju je držala povremeno na usni, dok razmišlja i nastavlja pisati...Sve je bilo tako tajanstveno i elegantno.
Nisam ja volio uštogljene ženske, ali ova je to radila tako mekano, svaki pokret joj je bio kao padanje lagane svilene tkanine.
Bojao sam se da ne propustim priliku na toj pauzi i ne progovorim makar jednu riječ. A isto tako sam se plašio da mogu biti hladno odbijen. S ovom ženom trebao sam biti vrlo taktičan.
Pošao sam naručiti još jednu kavu i odabrao prazno mjesto za šankom, tik do nje.
"Roko, iz Zagore!" - rekao sam i pružio joj ruku.
Digla je glavu i pogledala me. Bile su to najljepše zelene oči, koje su me kao munja udarile. Ostao sam zbunjen.
Nakon trenutka, koji je bio cijela vječnost za mene, konačno mi je pružila svoju nježnu ruku i rekla:
" Zara ! nijevažnoodkuda! " - rekla je i nasmiješila se.
"Možda sam preslobodan, ali sve nas ovdje nekako doživljavam kao nedužne ovčice pred klanje!" - rekao sam i ponudio joj cigaretu.
"Neću, hvala. Prestala sam u veljači!" - spustila je ruku na kutiju cigareta i blago ugurala natrag u kutiju ponuđenu cigaretu.
"Usput rečeno i ja Vam tako mislim. Ali ja volim sve čuti i vidjeti. Lako je prekrižiti i odustati, ali ne volim se kajati za propušteno!" - rekla je i savinula onaj papirić i stavila u smeđu, veliku torbu na ramenu.
"Da. I ja sebi ne bih nikada oprostio što nisam došao da sam znao da ćete Vi biti tu." - najiskrenije sam rekao ono što sam pomislio gledajući njene oči i bijeli osmijeh.
"Oh, pa Vi me ubiste komplimentima!" - rekla je.
"Ubijaju Vaše prelijepe oči! Je li Vam netko rekao da imate najljepše oči na svijetu?" - lupio sam kao srednjoškolac.
"Ne! Samo Vi ......i još njih neznamimbroj! A i u Vašim ima nešto!" - reče, dok je na razglasu išao Severinin hit "Pogled ispod obrva".
Na razglasu nas zamoliše da se vratimo u salu i svi polako krenuše. Meni se nije žurilo. Ona me pogleda preko ruba šalice ispijajući ostatak kave. Nakon što spusti šalicu na šank, krenu i vrhom prsta dodirnu rub kose, kao na vojnički pozdrav.
Definitivno me osvojila. Samouvjerenošću i načinom na koji je prihvatila moje očigledno upucavanje. Nisam žurio nazad u salu, jer sam pokušavao vidjeti mjesto na kojem sjedi ona.
To je bilo nemoguće. Dvorana je bila ogromna i njena plava kosa izgubila se u toj gužvastoj masi ljudi koji su se vraćali na svoje mjesto.
Nadao sam se još jednoj pauzi i da nastavim s prikupljanjem podataka, ali sam ostao razočaran kada je voditeljica glupog predavanja o zgrtanju bogatstva preko noći, zahvalila na dolasku i dala upute za kraj.
Gurao sam se kroz masu što prije do izlaza iz dvorane pa do izlaznih vrata hotela, ali prekasno. Nestala je.
"Sjela je u auto i odletjela!" - reče mi jedan iz ekipe koji me i pozvao na ovo glupo predavanje.
Znači, bilo je očito da sam se vrtio oko te zgodne žene.
* Uvod u anatomiju - dio II
* Zbrajanje i oduzimanje - dio I
komentiraj (19) * ispiši * #
Zbrajanje i oduzimanje
srijeda , 19.09.2007.
Misliš... kada pređeš četrdesetu da je vrijeme svoditi račune i vidjeti koliko si ili nisi uspio u životu.
Nisam bio nezadovoljan, ali niti prezadovoljan bilancom.
Tko normalan može biti zadovoljan u periodu od '91-e na ovamo.
Bili smo premladi za zaokruživanje nekretnina i pokretnina, a sad se nekako činilo prekasno za nešto više, nešto drugačije. Jedan naš general je imao običaj reći: 'ko je jamio, jamio je!' Ali, ako si u duši prije svega pošten, kako si mogao "jamiti" nešto što ne pripada tebi. Moja majka mi je uvijek govorila da je najvažnije sačuvati čist obraz.
Tako sam svakom svom vojaku rekao:
" Nemoj slučajno da čujem da ste nešto nosili sa sobom ! "
*****
Sjedio sam tu u svom kafiću, ništa grandiozno niti luksuzno, ali meni dovoljno. Uložio sam silne novce u obnovu, jer je sve bilo uništeno. Ja sam uvijek bio zadovoljan i smirivao sebi dušu da je sve dobro tako kako je. Dovezao sam nekoliko automobila iz Njemačke i zaradio dobru lovu. To sam stavio " u čarapu", nek' se nađe, djeca rastu, valja ih ženiti i udavati. I svaki put kad bih umoran kao pas došao iz Njemačke, rekao bih sam sebi: " Ovo mi je zadnji put!"
Ali- vraga!
Kad bi me Marjan zovnuo i rekao da je našao još tri dobro očuvana za malu lovu, ja bih Branka i Vilima odmah obavijestio i kupovao sam karte za bus.Oni su imali svoju tarifu za uslugu i dobro smo funkcionirali.
Danas sam sebi duboko zahvalan što nisam odolio tim pozivima, jer nisam mogao ni sanjati da će ovako teška kapitalistička vremena doći. A "čarapu" nisam dirao.
*****
Uvijek ista ekipa bila je kod mene, ali naše šale više nisu imale onaj žar iz starih vremena.
Je li to zveket oružja ostavio trag na nama ili su to sjedine na sljepoočnicama?
Ne znam.
Ali pogledi su nam postali umorni i puni dosade. Nije nam se išlo kućama dosadnim ženama, a nije nam bilo dobro ni ovako. Ja sam se pustio da me vrijeme nosi i bio zahvalan na dobromu zdravlju.
Poplava zapadnjačkih ponuda i životnih ugoda okupirala nas je sa svih strana. Kao nanosi poplave stizale su kojekakve firme za brzo pravljenje love. Nisam vjerovao u bogatstvo preko noći, ali sam izračunao da bih trebao razbiti ovu učmalost i poći se malo zezati.
Skupno mjesto je bilo u Zadru i iznenadio sam se kad sam vidio masu ljudi koji su se odazvali na taj izazov. Mislim da sam bio jedini koji nije vjerovao u to, a došao sam tu. U očima tih ljudi gorjela je vatrena želja da za jednu noć zarade lovu za cijeli život.
U pauzi tog naivnog predavanja "kako zgrnuti lovu na brzaka", izašli smo do šanka u predvorju dvorane i onda sam ugledao nju.
komentiraj (18) * ispiši * #
Izlet
ponedjeljak , 17.09.2007.
Doista, ali doista, nemam običaj bacati pogled na zrcalo i provjeravati svoj izgled.
Mada ne kažem da ne želim da je sve ok. Perfekcionist sam. Kritična, vrlo, a i samokritična.
A moja prijateljica Irena koristi čak i žlicu da bi se ogledala. Jednom mi je rekla da, dok se tuširala i prelazila rukom niz svoje noge pomislila je: "Bože, jesam zgodna!" Pošto ju jako volim, to sam saslušala kao njena dobroćudna majka. Niti s ciničnim pogledom.
Ali zato sam svaku zgodu koristila da to ispričam.
Priznat ću vam i ja to nekad pomislim, ali to nikad ne bih rekla. Ups!
Jesam li to upravo sad rekla? Ah, i "papir" svašta trpi (kao i moje uši!)
Ponekad JA tako dok me vozi Branko ili naš sin Luka, zabačene glave na naslon sjedišta ugledam svoje lice na bočnom retrovizoru i pomislim: "Starim li?".
Ali volim sve iza sebe u svom životu, pa i svoje borice. One su mi nagrada za sav moj trud i ulogu uspješne majke.
Tako smo jučer Luka i ja sjeli u auto i krenuli u posjet prijateljici na selo.
Njen Darjan imao je rođendan. Usput smo mu kupili dar. Kuća je na kraju sela. Originalna seoska kuća, baš kao u seoskom turizmu.
Ona nas dočeka sa serviranim stolom punim ljubavi i radosti što dolazimo u posjet. Ovaj put to je bilo nekoliko žutih smokava, zdjela rumenog i ne baš slatkog grožđa, dinje isjeckane na kockice i već gotova kava (uvijek joj javim kad budemo par kilometara blizu, jer mrzim doći k prijateljici i onda čekati dok se ona "vrti" po kuhinji, a ja sjedim sama i dovikujemo se kao čobani s brda na brdo).
Jako je voljela Luku, iako je imala sina samo dva mjeseca starijeg od njega. Voljela ga je od njegove treće godine, kada smo se i upoznale i još tada isticala njegovu posebnost da nije "cmizdravo" dijete, što je njen Dejan bio. Nitko od susjeda nije mogao računati da će " u komadu" odspavati poslijepodne, jer je Dejanova "sirena" za suze svirala u svako doba.
Moj Luka za svojih dvadeset godina nije progutao mrvicu mesa i ona ga je uvijek čekala sa spremnom porcijom pomfrija.
U veliko i prostrano, grbavo dvorište Luka je uvezao auto i zavukao ga u tanki hlad drveta, komu je vrelo ljeto spržilo više od pola lišća, pa je izgledalo kao da je jesen već odavno stigla.
U selu su svi znali za njenu "prijateljicu iz grada" i dok bismo s autom klizili kroz tijesnu ulicu svi bi pogledavali iz svojih dvorišta. Ovaj put jedna od njih nije.
Stigla je do nas "prečicom kroz vrt" i nosila dijete u naručju. Bio je to dječačić s tamnih okicama i plavom kosicom. Pogled mu je bio tako mio da me podsjetio na moga Luku kada je bio njegove dobi i nikada nije plakao.
Oči te djevojke su bile isto tako krupne i tamne, pa sam zaključila da joj je brat (koji se eto, našao onako usput po stare dane). Sjela je na malu drvenu stolicu i izvadila cigarete iz džepa. Odmah je pripalila jednu i povukla dugi debeli dim. Njeno lice je bilo tako mlado, da sam se odmah sjetila sebe u bočnom retrovizoru.
I sjetila sam se još jednoga barbe iz Supetra, koji me gledao dok sam prolazila kraj njegove postolarske radnje s Lukom i rekao:"E, dite, kako si mlada, sigurno si se poletila udat!"
Imala sam tada trideset i dvije godine. Mislila sam tada da sam stara.
Taj pitomi dječačić nije odvajao okice od mene, jer sam mu nepoznata i onda rekao:"mama!"
Bila sam šokirana.
"Kakva mama, zaboga, tako mlada!"
Lice joj je bilo porculansko, zategnuto i čisto. Sve je "pucalo" od mladosti, samo joj je tijelo u trapericama izgledalo ispijeno i pretanko.
"Ah, iman ja i onoga tamo što je uša u kuću, na jesen će u školu!"- govorila je bezbrižno, a meni je gutljaj kave zastao u grlu.
"Pa, dijete drago, od koliko ste se udali?" - zgranuto sam rekla.
"Od sedamn'est!" - opet odgovori sa širokim nesebičnim osmijehom, a bijeli prekrasni zubi bljesnuše.
"Pa, koliko to sad imate?"- nastavila sam rafalati s pitanjima.
"Dva'esettri...uskoro dva'es'tčet'ri!" - opet nasmiješena reče.
"Ah, draga moja, oprostite što sam Vas ovako zasula pitanjima, ali ja sam u Vašim godinama imala samo dva problema. Stići na predavanja na faxu i spremiti se za večernje izlaske!" - rekla sam ljuta na nju što je sebi oduzela najljepše godine robujući majčinstvu. Za to nikada nije kasno.
"Ali, zato ćete biti mlada baka!" - pokušala sam ublažiti svoju burnu reakciju.
Bez daha je pričala kako je došla sa sedamnaest godina iz grada na selo i kako su se prvoga jutra svi "pokupili" na njivu, a njoj rekli da skuha puru i lučnicu. A ona u životu kod svoga oca nije jela puru, niti čula za lučnicu, a kamo li skuhala nešto.
Prvo je jutro plakala, ali ju je spasila baba i pokazala joj. A ona zapisivala u svoju "svetu" bilježnicu.
Grozno! Zamišljala sam njene tinejdžerske godine s trudničkim mučninama, punom kućom rodbine muževljeve za koje kuha, pere i robuje. I još je dodala, kad je rodila starijeg, kako joj je muž govorio: "Skloni TO!" (misleći na dijete. Svoje dijete!), jer mu smeta u gledanju TV-a ili druženju sa svojim "seoskim bajama".
Srce mi se kidalo za njenim mladim porculanskim licem, koje je okupala kiša suza u najbezbrižnijim godinama. Nije uzimala zraka, a pričala je i pričala o tomu kako se teško navikavala na to.
Zamišljala sam njenu majku i pitala se žali li gdje joj je dijete nevino i mlado završilo, kao u petnaestom stoljeću-sluga i pralja i kuharica i "sprava za rađanje". Vidjela sam u njenim očima "pomirbu" sa svojom sudbinom, svojim križem i skrivenom tugom.
Šalica sa kavom je bila ispijena do pola, a ona reče:"Marine, dušo, idemo kući, sad će svi doći!" i podiže mirnog dječaka u naručje. On se bunio, govoreći "nje, nje..." pružajući meni ruke, ali ona je morala poći servirati večeru. Gledala sam za njom kako povijenog tananog tijela odlazi niz ulicu koračajući i ljubeći obraščiće tog mirnog dječaka.
"Sretna je ona,"-pomislila sam,"dijete je njen smisao života".
Ona i ne želi ništa drugo, nego samo brinuti o njemu da ne padne dok se još uvijek uči hodati.
U kakav život?
komentiraj (32) * ispiši * #
Rim
subota , 15.09.2007.
Radila sam od jutra do mraka u jednoj prčvarnici od trgovine.
A rat kao poplava nanio svakavih ljudi, pa ne znaju ni govoriti. Samo se oni između sebe razumiju:
"Teto, daj mi jedan kupovni kruh!"
Oh, za ime Božje, kakav je to kruh. Znam, znam! Razumjela sam ja njega, ali ga nisam mogla vidjeti nigdje u budućnosti. Jadno dijete. Možda mu majka nije iz stana izašla niti na ulicu.
Znam da će me mnogi osuditi na britkom jeziku, ali i ja sam donešena s tom poplavom protjeranih iz svojih domova. Neke stvari ne mogu pojmiti, pa makar me na linč dali.
Radila sam ja , i imala,i stekla mnogo toga, a onda bačena u tu rijeku, kolonu ljudi koji izazivaju sažaljenje i ništa više. Ta, neće nitko nikomu otvoriti vrata i reći: uzmi pola moga i osjećaj se kao doma. Svakoga gosta tri dana dosta. Osjetila sam ja to kod rodbine. Mama, tata, sestra i ja pokupili smo se već sedmi dan i tražili neki svoj kutak.
Radila sam kod jednoga gdje mi je sve bilo sumnjvog porijekla. Pekle su me oči kao od suzavca, kada bi on 'morao' u Italiju po original tenisice za djecu. Ne mogu djeca nositi svašta, zbog pravilnoga razvoja stopala. O, majko moja. A ja ni gaća nemam da valja.
Ali, tko mi kriv. U moj grad ušli neki divlji pa istjerali domaće.
Nitko nikoga nije trebao istjerivati.
Ali, ovo je moja zemlja. I uvijek su joj se znale granice.
Prva se otisnula sestra dalje. Snašla se u Ivanić Gradu i malo nam je krenulo. Pomogla je mami i tati da počnu kupovati komad po komad namještaja, a ja sam donosila za hranu. Baš tako...S ovim 'originale' gazdom dogovorila da mi svaki dan isplati moju crkavicu da mogu 'kući' ponijeti kruh, ulje i komadić ručka.
Dodijalo mi se družiti s onima koji su me gledali kroz ove bijedne početke s roditeljima, jer smo imali ono što su oni samo na reklamama gledali. Moj tata je pošteno bio zaradio svoju mirovinu, othranio nas dvije i tako složno smo gradili svoje gnijezdo.
Jednoga dana Manja me zove i predloži mi odlazak u Rim.
"Ovdje jedna kod nas što radi, traži za prijatelje u Rimu kućnu pomoćnicu. Plaća- boli glava. Probaš?"
Čula sam ju kako mi govori o nečemu, kao igra na sreću.
"Zašto da ne! A što će biti s mamom i tatom?" - upitala sam brižno.
"O tomu ćemo poslije. Sada mogu brinuti jedno za drugo. Moramo pustiti da se stvari počnu odvijati pa ćemo odabrati smijer." - govorila mi je Manja.
Kad sam ohladila glavu, mislim se nešto: pa,tako i je! Odveži Lana čamac iz luke, pusti ga niz vodu, pa dobar si vozač. Smislit ćeš nešto.
Sutradan sam s takvim guštom gazdi 'originale' rekla da ću raditi još jedan tjedan i da odlazim na rad tamo gdje se on 'oblači'.
Ne mogu dušu griješiti, čovjek mi poželio sreću i dodao na plaću, da me pogura za početak.
Strašno je bilo gledati mamu i tatu kako kao dvoje male nesigurne djece stoje na improviziranom peronu i mašu mi. Suze su mi maglile pogled, a oni su držali jedno drugo i otirali suze sa svojih starih obraza.
Rim me dočekao onako sav ponosan i dičan, kao stari momak. Pružio pred mene svoje ulice, mladiće i djevojke, trgove i kao da mi je rekao: " Dobro došla!"
Da, dobro sam ga čula. Rekao mi je to, jer sam ja u isti tren čula i svoj glas:
" Ja ovdje pripadam!"
Ne znam zašto, ali znala sam da sam se nekada davno rodila ovdje i da ću ovdje i umrijeti.
Moji novi robovlasnici su bili hladni bogatuni koji nisu bili od velike priče. Njima se podrazumijevalo da sam ja završila školu za čišćenje i samo su mi pružili uštirkanu uniformu. A moj studij književnosti za njih je bio nebitna stvar. Ljudi su truli bogati i plaćaju svačiji rad. A plaćali su, svaka čast. Odmah sam u glavi vidjela kako mi mama i tata dobro jedu i moju štednu knjižicu. Ta, u što ću trošiti novac. Tu spavam, jedem, gledam TV, a da se odričem životnih ugodnosti, već me rat naučio.
Zahuktala sam se ja lickajući srebrnine, zlatnine, Picasa, otvarati i zatvarati vrata gostima, nositi kavice, pića...ma, kao da sam doktorirala usluge ove i usluge one.
Bilo mi je dobro, ali najteže mi bile noći. Nedostajali mi moji.
Jedno poslije podne, dok sam u svojoj sobici odmarala, zvonce me trgnu.
Objema rukama otvorih ogromna vrata / moji ni na garaži nisu imali tolika/, a tamo stoji ON.
Oči nam se kao koplja ukliještiše, nešto zavarniči, ali ja oborih pogled.
Kada sam donijela čaše za piće, robovlasnica mi reče da im se pridružim i da me žele upoznati s njihovim prijateljem odvjetnikom.
"Fabrizio."
"Lana".....
Odavno se nisam tako zaljubila. Oči nam se nisu mogle odvojiti i na izlasku iz kuće upitao me, može li me povesti u kino.
O, Bože, što se ovo događa, pomislila sam. U što ja ovo idem.
Čekao me. Točno na vrijeme ugledala sam ga kod velike kapije ispred vile robovlasnika.
Dok sam mu prilazila, nagnuo je glavu, poljubio me u obraz i rekao:
"Gdje si bila cijeli moj život!"
Ovih dana radimo na tomu da vodimo i moje roditelje u Rim, jer kaže da mu je kuća dovoljno velika za sve te dobre ljude. Sestra neće iz Ivanića, ima dečka.
A mi ćemo večeras na piće kod mojih robovlasnika, bivših.
Javila sam sestri da mi vidi jednu našu, poštenu, čistu i vrijednu, da mi održava kuću i dočekuje goste.
komentiraj (35) * ispiši * #
Propuštena
četvrtak , 13.09.2007.
Jutros dok sam sjedio s Brankom i Tomom u "Dubrovniku", naiđe ona.
U trenu sam poskočio sa stolice, ne znam da li da se napravim važan pred ovim mojim sjedokosim ili jednostavno da joj priđem.
"Matea!" - zovnuo sam ju, a ona se osvrnu oko sebe tražeći tko ju doziva.
Na brzinu sam skinuo naočale za vid, da me ne bi zezala, jer mogao sam se snaći i bez njih. Kad joj priđem blizu, mogu vidjeti.
Prvo što me zapuhnulo je njen parfem. Uvijek je mirisala. Tako izazovno i iritirajuće. Znala je odabrati parfem uz svoju osobnost.
"Je li "Versace" ! " - smješkajući se upitao sam, dok sam joj prilazio.
"Hej, ćao! To si ti! Gledam tko me zove! Da, jeste. Uvijek si se razumio u parfeme!" - bljesnuli su njeni lijepi njegovani zubi. A ja sam joj po svršetku rata iz Zagreba bio donio "Joop", jer je bio tek izašao. I sad u trenu osjetih da sam fulao. Bio je to presladak miris spram ovih iritirajućih koje ona koristi danas.
"Što ima kod tebe!" - upita me, uvijek nasmiješenog lica.
Nikada na ulici nije pokazivala je li ima problema.
Na ulici ta je žena hodala kao pokretno sunce.
Bila je uvijek praznik za oči, pa i onda kada mi je noću u zagrljaju plakala.
"Ah, evo, muči me zub, pa sad od zubara." - rekoh joj gledajući u njene bijele.
"Ti uvijek sa zubima po mukama. Sjećaš se kad si mi onda došao bez ijednog prije ugradnje?" - nasmijala se.
"Nemam pojma, imam osjećaj da mi uvijek fali jedan." - pokušao sam se našaliti na svoj račun.
U trenu dok je ona nešto govorila, pokušao sam se prisjetiti kolike su joj dojke.
Virkale su iz lepršave majice nenapadno, tek toliko da izazovu moju maštu. Trbuh joj je bio ravan, a ja sam pokušao u mislima prijeći preko njega i sjetiti se kako klizi ruka po toj baršunastoj koži.
Bože, mogao sam to imati danas da nisam bio glup.
"Ha, što si rekla!" - upitao sam u trenu shvativši da me nešto pita.
"Jao tebe, uvijek isti, isključen! Kako su tvoji, pitam te!"
"Starački, dobro, guraju!" - sprtljah te riječi, a nisam oči mogao skinuti s tih dojkica. 'Taman da mi u šaku stane.', pomislio sam pokvareno.
Nije htjela sjesti na kavu, kaže ide tu do urara dragomu po sat, ostavila ga prije sat vremena, zastaje na pola sata, a kupila mu ga prije dvije godine.
'Hajde, pričaj mi malo o njemu!' - pomislio sam, 'bezobraznice jedna' - potepao sam joj u mislima. 'Pa, on sada ima ovo što ja nisam tada znao cijeniti'.
A moram priznati, bilo mi udarilo u glavu.
U te ratne dane u IPD-u se one fufice otimale koja će spavati sa mnom. A kad se rat završio onda su navalile one UNPROFOR - ke. Htio sam ispucati sav PTSP iz sebe, pa sam skakao kao upaljenik od jedne do druge.
Nju sam zapostavio. Odlazio bih joj ponekad, znalo se desiti i po tri mjeseca da prođe, a ona me primala i nije ništa pitala. Znao sam da nigdje ne izlazi i da liže svoje ratne rane. A imala ih je, tek sad dok ju gledam, shvatio sam. Uplašio sam se božje kazne ( sve što sam stariji sve se više Boga bojim), zbilja sam bio nemilosrdan prema ženama. Možda mi je najveća kazna to što sam danas sam.
Ima ih kao mora oko mene, ali nije to to. Sam sam. Marina me i danas gnjavi i čeka. Ni roditi više ne može.
Nisam se htio ženiti, a nedostaje mi dijete. Ženiti se ne mogu i gotovo.
Da sam barem kao Višnjić negdje nešto posijao, pa da mu mogu ostaviti svoj klub i galeriju.
Odlepršala je kao lijep san preko ulice i sjela u svoj veliki auto.
'Baš je uspjela' - pomislio sam. 'Kao feniks se uzdigla iz pakla koji je prošla'.
"Dobra ova, tko ti je to!"- sirovo, kako mi to muški radimo, upitaše me moji sjedokosi.
"Eh, Propuštena joj je ime !" - rekoh im.. I više niti jednom rječju nisam htio skrnaviti uspomene na naše zimske i ljetne noći.
Prestala se bila javljati na telefon.
I jednom rekla da se udaje.
Baš sam bio gad.
I još sam.
komentiraj (27) * ispiši * #
Vijesti u 10
ponedjeljak , 10.09.2007.
Vlatko je javio da moraju ostati duže i bez ulaženja u detalje, formalno upitao kako napreduje Irena. Rekla sam mu da će već sutra vaditi tampone iz nosa i vjerojatno ćemo krenuti nakon toga.
Irena se ponašala kao da ništa ne vidi. Predala se svojoj slabosti i borbi da diše na usta. Osjećala se grozno, rekla mi je. Opisivala je osjećaj da ne može žvakati jer nema zraka. Ja sam joj iz susjednoga restorana donosila juhu i kupovala sladoled.
"Daviddof" je svaki slobodan trenutak koristio da mi pošalje poruku da dođem u njegov stan. S vrata smo se bacali u zagrljaj i vodili ljubav. Bili smo nezasiti oboje. Pustili smo se tom trenutku, a već o sljedećem nismo htjeli razmišljati.
Trećega dana kada je obavio pregled, rekao je da bi sada najbolje bilo što više plivati i roniti da se to čisti.
Naravno, Irena nije mogla dobiti slobodne dane na poslu i morsku rehabilitaciju je odgodila. Morale smo krenuti nazad.
Uplašila sam se kada sam osjetila malo olakšanje umjesto tuge što odlazim. Previše vremena smo provodili zajedno. Previše toga mi je bilo u glavi. Trebala sam malo svoj stan, svoj narančasti mir.
Pozdravili smo se s njim i obećala sam mu se javiti.
" Sada sve prepuštam tebi" - rekao je dok me grlio u svom dnevnom boravku. " Neću te zvati. Ako se ne javiš do njene kontrole, očekujem te. Ja sad odlazim u Zagreb, imam tamo večeras jednu operaciju. Neću te ispuštati iz mojih misli." - govorio je ljubeći me po licu.
***
Približavale smo se našem gradu i osjetila sam blago olakšanje što Vlatko stiže tek sutra. Imala sam dovoljno vremena da sredim misli i pripremim se na nova osjećanja.
Nisam bila sigurna da li želim ovo više ponoviti. A isto tako stisnula sam ovo malo uspomena čvrsto u svojim mislima, kao da će mi pobjeći. Tješilo me što je to nešto samo moje i što mogu odlučiti što dalje.
Irenu sam ispratila kod zgrade do lifta, gdje ju je sačekao suprug i kćerka. Na rastanku ona je zaplakala i rekla kroz suze :'hvala ti'.
Tu noć nisam dobro spavala. Ustajala sam, palila kompjutor i gasila, palila Tv, tuširala se nekoliko puta,pokušavala nastaviti s čitanjem omiljene knjige, pila sok i stajala na balkonu.
Smišljala sam što reći Vlatku. Uz tog čovjeka osjećala sam sigurnost. I voljela sam ga. Sad je to zrela i sigurna ljubav. I ja sam definitivno bila sigurna u ta osjećanja. Ali me razdirala potreba za "Daviddofom". Nakon njegove ispovijedi gonilo me nešto k tom čovjeku da ga tješim i uzvratim osjećanja. Pitala sam se da li ja to želim glumiti tješitelja i odagnati onu tugu iz njegovoga pogleda. Ili želim piti vodu s izvora prijevare dok ne utolim žeđ.
Razmišljala sam treba li išta reći Vlatku.
Nikada se ne mora sve reći.
Tko zna što on može uraditi na ovakvim putovanjima. Možda je i on ovaj put Dragana uzeo za ispriku. Možda je i on u nekom hotelu obljubio neku ženu i zaljubio se. A ja to nikada neću znati. Žena zadnja sazna.
Zato sam bila čvrsta u odluci da Vlatku ništa neću reći.
A na Gloria sam skroz zaboravila. Pa, on bi najviše patio u tome. I bio bi na strani Vlatka, kada bih rekla da se razilazimo. Ali, pomisao da se raziđemo razdirala mi je dušu. Zašto bih se rastajala od njega?
Uvijek sam u životu bila iskrena i puritanka. Na ovakve stvari sam se zgražala. Nisam nikada mogla zamisliti niti jednu ženu oko sebe da može podnijeti dodir drugoga muškarca, osim svoga.
I koja je razlika?
Ono što nije izrečeno, ono što se prešuti, može ostati kao zakopano blago.
Biti iskren do kraja ?
Uznemiriti harmoniju života?
Ne biti iskren i progutati prijevaru?
Na kraju krajeva to je bila samo fizička igra dva tijela. Bez ožiljaka. Bez tragova.
Odlučila sam ništa ne reći. ( A što dalje s Irenom...o tomu ću misliti sutra. )
Tek pred zoru umor me svladao i zaspala sam.
Trgnula sam se i osjetila znoj svuda po tijelu. Osjećala sam se loše. Nešto me, kao zvijer, uznemiravalo. Uzela sam mobitel i nazvala Vlatka:
" Oprosti, ako sam te probudila. Je li sve OK?" - pitala sam ga zabrinuto.
"Da, nisi me probudila. Upravo smo zaključili onaj ugovor i odmah krećemo u zračnu luku. Trebali bi biti do tri doma. Čekaj me u krevetu." - šalio se Vlatko.
A mene nemir nije napuštao.
Ušla sam u Gloriovu sobu i pipnula mu rukom čelo. Nije imao temperaturu.
"Ma, koji me vrag muči!" - pomislila sam i otišla do kuhinje, napraviti 'nesicu'.
Upalila sam TV. Upravo su počinjale vijesti u 10.
"Jučer popodne oko osamnaest sati dogodila se teška nesreća na odmorištu auto- ceste Rijeka - Zagreb. U pokušaju da spriječi pljačku mladoga bračnoga para od zasada nepoznatih napadača, stradao je od tri hica naš poznati liječnik Tihomir Blaum. Iz njegovog uredno registriranoga pištolja također su ispaljena dva hica i ekipa za očevid traga za ranjenim napadačima...." - zujale su riječi voditeljke vijesti.
Iz ruke mi je ispala šalica sa kavom i razbila se u stotinu komadića.
THE END
* Vijesti u 10 - dio XX
* Ispovijed - dio XIX
* Just do it ! - dio XVIII
* Pula-opet ! - dio XVII
* Konačan potez - dio XVI
* Četvrta dimenzija - dio XV
* Dječak i djevojčica - dio XIV
* Izazov - dio XIII
* Irena - dio XII
* Face to face - dio XI
* Posljednja noć - dio X
* Ponedjeljak - dio IX
* Noć - dio VIII
* Poljubac - dio VII
* Pula - dio VI
* Brige oko škole - dio V
* Povratak - dio IV
* Ordinacija - dio III
* Pohota - dio II
* Prijevara bez imena - dio I
komentiraj (49) * ispiši * #
Ispovijed
nedjelja , 09.09.2007.
"Upoznao sam ju na faksu." - rekao je i sjeo preko puta mene. Privukao je moj stolac bliže k sebi.
" Oboje smo studirali medicinu. Ljubav kao ljubav. Maštali smo o zajedničkom životu još na posljednjoj godini fakulteta. Sve je išlo kao u bajci. Zaposlili se, dobili stan, rodila nam je sina i rekla da ne želi više djece, nego se želi još izgraditi u pedijatriji. Bila je vrlo dobra u svomu poslu. Da skratim, kada je došao rat, ona je ostala u Zagrebu, a ja sam išao na bojište kao ratni liječnik. Po svršetku rata otišao sam na specijalizaciju. Odabrao sam otorinu i ubrzo sam uvidio da u državnoj praksi nema kruha. Počeo sam ulagati u sebe i odlaziti vani na specijalizaciju za plastičnu kirurgiju. Otvorio sam uz pomoć kredita privatnu ordinaciju ovdje u Puli na očevom imanju koje mi je darovao. Kasnije sam to uradio i u Zagrebu. Sin nam je završio gimnaziju i upisao medicinu. Dijete je jednostavno živjelo u svijetu medicine i to je bio njegov izbor."
Uzdahnuo je i zastao. Laktove je naslonio na koljena, povio glavu prema dolje i prste provukao kroz gustu kosu.
"Toga ljeta je išao s prijateljima na ljetovanje i poginuo na magistrali. Bježao je od ludog motocikliste i survao se u provaliju. U našem braku više ništa nije bilo dobro. Ona se povukla od mene i dane i noći provodila u bolnici uz djecu. Na kraju mi je rekla da ne želi više živjeti sa mnom i otišla od mene."
Ustao je i pošao do ograde terase. Naslonio se i šutio koji trenutak. Onda se okrenuo i koraknuo prema meni stavivši ruke u džepove.
"Nije htjela povlačiti pitanje diobe imovine, samo je uzela stan u Zagrebu. Danas smo dobri prijatelji i viđamo se na kavi. Ona živi sama, nema vezu ni s kim i tuguje. Tugujem i ja. Ali, to je moja osobna stvar."
U jedan tren mi se učinilo da ne dišem. Kao da nisam imala pravo na to. Kao da bi taj dah zraka povrijedio tu silnu bol koja se rasprostirala oko nas.
"Zato me zaboljelo kada si komentirala da sam napucani plastičar, a kada si došla sa svojim sinom, podsjetilo me na moj gubitak. I kada sam vidio kako si sretna i zadovoljna žena, odustao sam da dođem u tvoj grad. Međutim, sudbina me izaziva. Ima nešto u tebi što sam želio slomiti, ali sam slomio sebe u međuvremenu. Ja sam sretan zbog ove noći. I ako mi više ništa ne podariš, od ovoga mogu biti sretan još dugo." - a onda je zastao.
Gledala sam ga preko ruba šalice. Suze su mi se slijevale niz lice. Dakle, to je. To je ono što sam osjećala. Nije on bio običan muškarac. On je bio čovjek koji je nosio svoju tugu sa sobom, u svojim očima i našao utjehu u svom poslu. Bojala sam se reći ijednu riječ. Kao da bih oskrnavila njegove bolne uspomene, njegovu ispovijed.
"I ja ne žalim zbog ove noći. Ne mogu misli srediti na jedno mjesto i ne znam što da ti kažem. Znam samo da sam sada sretna."
Da bih ublažila nelagodu, predložila sam mu da odemo pogledati što radi Irena. Ona je još pod utjecajem anestezije, spavala. A mi smo se vratili na terasu.
Kada mi je rekao da već u jutro ima jedan zahvat, predložila sam mu da idemo spavati.
"Ja ne mogu spavati. Ne želim da ideš!" - rekao je molećivo.
Pošli smo do spavaće sobe.
Legla sam pored njega. Obuhvatio je rukama moje tijelo s leđa i privukao me k sebi. Disao je tiho kao dijete i tako smo šutjeli. Učinilo mi se da je zaspao. Polako sam se izvukla iz zagrljaja. Ustala sam iz kreveta. Pošla izaći, a onda se okrenula.
Stajala sam u polumraku te velike sobe i gledala ga kako spava. Tijelo mi se smirilo. Trbuh mi se smirio. Nije bilo onoga grča i vatre koja me mučila danima. Poželjela sam u taj tren ono vatrogasno crijevo da snažnim šmrkom spere ovaj događaj, koji ću morati nositi sa sobom. Šibale su me misli kajanja, a onda bih samu sebe podizala i govorila : 'pa, što!'
Izašla sam iz sobe i otišla do Irene. Spavala je otvorenih usta i teško disala. Legla sam pored nje.I zaspala.
* Ispovijed - dio XIX
* Just do it ! - dio XVIII
* Pula-opet ! - dio XVII
* Konačan potez - dio XVI
* Četvrta dimenzija - dio XV
* Dječak i djevojčica - dio XIV
* Izazov - dio XIII
* Irena - dio XII
* Face to face - dio XI
* Posljednja noć - dio X
* Ponedjeljak - dio IX
* Noć - dio VIII
* Poljubac - dio VII
* Pula - dio VI
* Brige oko škole - dio V
* Povratak - dio IV
* Ordinacija - dio III
* Pohota - dio II
* Prijevara bez imena - dio I
komentiraj (26) * ispiši * #
Just do it !
subota , 08.09.2007.
Cijeli dan pazila sam Irenu kao malo dijete. Plakala je, mučila se izbaciti anesteziju, pokušavala ustati i hodati. Davala sam joj po malo čaja, vodila do kupatila. Bile smo dvije ratne prijateljice, kao na fronti.
Ali, moje misli cijelo vrijeme lutale su njegovom ordinacijom, gdje je on radio svoj posao. I znala sam, bila sam sigurna, da misli na mene.
Osjećala sam kako naše misli probijaju ove velike zidove i hrle jedna drugoj u zagrljaj, kao što naša tijela gore da se dodirnu.
Nisam jela cijeli dan.
Osjećala sam se kao balavica.
I htjela sam da se tako osjećam.
Željela sam taj osjećaj tako sebično, bez obzira na posljedice.
Bilo je nešto u tom čovjeku što sam ja morala otkriti, saznati.
Konačno, oko devet sati na večer, Irena je zaspala. Primirila se kao malo dijete. Ostavila sam pored nje mobitel i poruku da me zove, ako joj hitno trebam. Napisala sam da sam otišla prošetati do restorana, da nešto pojedem.
Kad sam ušla u njegov dnevni boravak, sjedio je zavaljen u svojoj fotelji i gledao Tv. Nije zaključao vrata. Čekao me.
Skočio je prema meni i počeo mi ljubiti lice, kosu, ruke jednu pa drugu. Pustila sam se kao hipnotizirana, sva ustreptala od silne želje za njim.
" Reci mi da ne sanjam. Reci da si tu, uzdahni, da te čujem!" - šaputao mi je na uho i stvarao jezu na koži. Misli su mi se kao kiša metaka na bojnom polju, presijecale sa ovim trenucima i Vlatkom.
Nikada nisam varala svoje muškarce. Taj tren osjećala sam se kao žena tipična za svoju generaciju. Iako sam stalno poricala krizu srednjih godina, i sama sam pala u tu zamku.
Jednostavno, morala sam to učiniti. Ne znam zašto. Predugo su mi se nervi napinjali slučajnim okolnostima. Predugo sam se "spoticala" o susrete sa izazovom, a da bih mogla ignorirati malo uzbuđenja. To što se događalo u mojoj glavi, u mom životu, bila je samo moja stvar, o kojoj nisam ni sa kim pričala niti osjećala potrebu podijeliti to. Prvi put u životu uživala sam u šutnji. Uživala sam u razgovorima sama sa sobom i zaključcima koje sam sama donosila.
Svojim snažnim rukama ponio me prema drugoj prostoriji. Sklopljenih očiju još sam odgovarala na njegove poljupce i plašila se otvoriti ih. Spustio me na krevete i kad sam otvorila oči, ležala sam u sobi s crnim plakarima i bijelim krevetima. Na vratima plakara su bila zrcala. Dvije lampe su stvarale diskretnu svjetlost. I ništa više. Tipična muška jednostavna soba.
Ležao je pored mene i gledao me. Lijevu ruku držao je pod mojom glavom, a desnom milovao moje tijelo.
Predala sam se i tiho disala.
"Neću da mislim ni na što!" - govorila sam samoj sebi, a tijelo mi je katkad bilo napeto kao da ću iskočiti i otrčati.
"Molim te, ugasi svjetlo!" - rekla sam mu tiho, što je on uradio na daljinski upravljač.
Tu noć okupala sam se u rijeci zvanoj prijevara. Uprljala sam svoje tijelo tuđim dodirima. I kao da je nešto prepuklo u meni, nestalo je griže savjesti. Još sa sobom nisam raščistila što želim. Potisnula sam misli koje su se kao žene na rasprodaji gurale po mojoj glavi. Onu vatru u sebi malo sam stišala. Sve se stišalo.
Ležali smo u mraku sobe i šutjeli. Onda on progovori.
"Ne znam odakle da počnem, ali strahovito želim da ti pričam o sebi. Nikada se nisam ovako osjećao. Moram ti priznati da me nikada ni jedna ženska nije odbila tako izravno i drsko kao ti. Pljusnula si mi sve godine moga života u lice. A nisam ja toliko loš. Zapravo, tko sam ja da sudim o sebi. Želiš li da ti kažem nešto o sebi?" - pitao me tiho.
"Ne znam. Možda je prerano. Možda bih se radije istuširala prije toga." - rekla sam i otišla do kupaonice. Dok sam pružala ruku da pustim vodu, on je obgrlio moje tijelo s leđa. Zajedno smo ušli u kabinu i nastavili se ljubiti pod mlazom vode. Nismo mogli prestati. Bila je to eksplozija svog tog vremena između nas.
" Ovo se moralo dogoditi !" - govorio je, dok se poljupcima spuštao niz moje tijelo.
Napravio nam je kavu i donio na njegovu ogromnu terasu, zaštićenu puzajućim cvjetnim lozama od mogućih znatiželjnih pogleda. Sjedili smo zavaljeni u udobne ogromne plastične stolice.
A onda je rekao:
" Ovo ti moram ispričati!"
* Just do it ! - dio XVIII
* Pula-opet ! - dio XVII
* Konačan potez - dio XVI
* Četvrta dimenzija - dio XV
* Dječak i djevojčica - dio XIV
* Izazov - dio XIII
* Irena - dio XII
* Face to face - dio XI
* Posljednja noć - dio X
* Ponedjeljak - dio IX
* Noć - dio VIII
* Poljubac - dio VII
* Pula - dio VI
* Brige oko škole - dio V
* Povratak - dio IV
* Ordinacija - dio III
* Pohota - dio II
* Prijevara bez imena - dio I
komentiraj (16) * ispiši * #
Pula-opet !
petak , 07.09.2007.
Zahvat ipak nije bio onako težak, kako je pretpostavljao. Novi Ct je pokazao blaži oblik deformacije sinusne šupljine, pa je operaciji prišao sam, bez neurokirurga. Međutim, to Irenu nije utješilo. Bila je silno uplašena. Poljubila sam ju na ulasku u salu i rekla da ju čekam i da želim osmijeh. Ona je lica umivenog u suze, nestala u onu istu prostoriju gdje sam slušala jauke svoga djeteta. U trbuhu mi je bilo mučno, jer me miris ordinacije podsjetio na te teške trenutke. Bilo mi je teško i zbog Irene. Poznavala sam dobro taj osjećaj straha, kada sam liječniku koji me primio na operaciju žuči, rekla: molim Vas, nemojte boce s kisikom zamijeniti za plin.
Iako bezazlene operacije, znale su se zbog nepažnje tragično završavati, a ja sam tada samo mislila na svoje dijete, koje bi moglo izgubiti jedinu pravu ljubav na ovom svijetu, na svom putu odrastanja.
U ovom slučaju nisam se bojala ničega, ali sam razumjela Irenin strah.
"Daviddof" je ozbiljno radio posljednje pripreme sa asistentima i rekao mi da se ne brinem i da mogu prošetati, to će potrajati kojih sat- sat i pol.
Otišla sam i sjela na balkon, na kojem je Glorio sjedio i udisao morski zrak. Osjećala sam se kao doma. Znala sam da ovaj čovjek osjeća isto uzbuđenje kao i ja. Nitko od nas nije mogao znati u kojem smjeru idemo, što nas čeka na kraju tog puta. Na mobitel mi je stigla poruka od Vlatka da su sretno sletjeli u Beč i pitao je kako je Irena. Bila sam iznenađena tim pitanjem. On njenu bolest nikako nije komentirao kao normalnu. Bila sam ljuta i govorila mu da ne ide staviti silikone, nego-zaboga, liječiti svoj veliki problem od kojega pate tisuće ljudi. Nikada mu se Irena nije sviđala, zato što je znao za sve njene avanture.
Nakon sat i pol vremena, otišla sam do ordinacije. Bila je savršena tišina i nisam čula ništa iznutra. Već je bilo prošlo dva sata od ulaska u operacionu prostoriju i kvaka na vratima se pomače i pojavi se on. Kao u filmovima, jednom rukom skinuo je laganim pokretima svoju kapicu na cvjetiće i koračao prema meni. Uplašila sam se umornoga pogleda i spore reakcije.
" Što je bilo, govorite!" - rekla sam.
" Sve je u redu. Samo se jako uplašila. Pola sata smo joj skidali tlak. A i vrlo teško se budi iz anestezije.Sačekaj još malo, pa joj onda uđi. Mislim da se ponaša jako razmaženo. Nikako kao odrasla osoba. Pa, tvoj sin je bio ozbiljiniji u ovomu!" - pričao je umornim glasom.
"Nemojte biti tako ograničeni i strogi. Pa, sjećate li se kako je Gloriu lupalo srce, da mu je Vaša asistentica držala ruku na prsima i milovala ga." - pokušala sam obraniti Ireninu razmaženost.
"Hej, zašto mi govoriš Vi? Što ti je, ne plaši me! " - reče mi i obgrli me rukama preko ramena.
"Gorim od želje da te grlim i ljubim. Imam ti toliko toga reći. Pričat ćemo cijelu noć. Predlažem ti da dođeš u moj stan, kada se ona smiri. Ona će danas još imati mučninu od anestezije, pa kada zaspe, iskradi mi se. " - reče i poljubi me u obraz. "A sad pođi da ju vidiš!" - uhvati me za ruku i povede.
Irena je ležala sklopljenih očiju i tiho ječala. Kad sam ju zagrlila i poljubila u kosu, suza je skliznula iz njenog oka. Tiho je zajecala i rekla mi : " Muka mi je!" Sjedila sam pored nje, milovala ju po ruci i govorila da je najgore prošlo.
* Pula-opet ! - dio XVII
* Konačan potez - dio XVI
* Četvrta dimenzija - dio XV
* Dječak i djevojčica - dio XIV
* Izazov - dio XIII
* Irena - dio XII
* Face to face - dio XI
* Posljednja noć - dio X
* Ponedjeljak - dio IX
* Noć - dio VIII
* Poljubac - dio VII
* Pula - dio VI
* Brige oko škole - dio V
* Povratak - dio IV
* Ordinacija - dio III
* Pohota - dio II
* Prijevara bez imena - dio I
komentiraj (19) * ispiši * #
Konačan potez
četvrtak , 06.09.2007.
Irenine pripreme oko operacije i Vlatkove pripreme za malo duži službeni put, poklopile su se u isto vrijeme. Nije mi se to dopalo, pa sam Irenu pripremala na to da ću najvjerojatnije, prije ići s Vlatkom na njegov put. Tako smo uvijek radili. Ja sam imala svo svoje slobodno vrijeme na raspolaganju i uživali smo u tim putovanjima. Tako smo obišli pola Europe.
Ovaj put, na moje iznenađenje, Vlatko mi je rekao, da će biti vrlo kratak sa slobodnim vremenom i da je možda najbolje da ja i ne idem.
" Samo ćeš se izmrcvariti. Nećemo imati niti pol sata vremena da odemo niti na normalan ručak. Dragan mi je već dao do znanja da ćemo to obaviti u cugu i odmah nazad." - govorio je Vlatko o tomu , kao da je to normalno. Ja, naviknuta da on uvijek prilagođava sve što može nama dvoma, bila sam ljubomorna na njegovog radnog kolegu, koji se usudio pokvariti mi kratak izlet u Beč.
" OK, nema problema. Onda ću ja tvoj put iskoristiti za odlazak s Irenom na operaciju." - rekla sam.
" Bez da se konzultiramo ti i ja ?" - upitao je povrijeđeno.
" Pa, ni ti se nisi konzultirao sa mnom, nego slušaš Dragana kako on na juriš želi obaviti put!" - odbrusila sam.
" Ljubavi, iznenađuje me tvoj ton. Ti i ja tako ne razgovaramo. U zadnje vrijeme jako si razdražljiva. Nema problema. Ja sam ti rekao, nikada te neću siliti ni na što. Ti samo daj, radi kako hoćeš." - staloženo me skinuo s dnevnog reda. Glorio bi mi sto puta rekao, ako bi čuo moje burne reakcije, da se divi Vlatku na strpljenju sa mnom. Ali, ja sam morala tako funkcionirati. Jednostavno, znala sam da kad zapnem za nešto, to moram uraditi. Njih dvojica su mnogo ležernije primali moje ideje i nisu gorjeli u ostvarivanju.
Nazvala sam Irenu i dogovorile smo vrijeme kad ću doći pred njenu zgradu.
S Vlatkom sam se ipak pristojno rastala uz poljubac i 'sretan put'. Znala sam da je otišao pun kao bomba misli i mučenja u sebi, ali me gonio moj impuls da i ja odem. Nisam voljela biti doma sama.
U Pulu smo stigle već za početka dana. Irena je kontaktirala Dr.Tihomira, i prihvatila njegovu ponudu da boravimo u istom apartmanu u kojem smo bili Glorio i ja.
Nisam mogla progutati niti mrvicu hrane koju je Irena pripremila za put. Samo sam pila kavu i vozila.
Sad sam stajala tu, pred njegovom kućom, s leptirićima u trbuhu i glavom punom scena između nas dvoje.
Irena mu je pozvonila na portafon i on je iskoraknuo iz velikih bijelih vrata.
Gledao me ushićenoga pogleda i bio pretjerano ljubazan.
Ponio je obje naše torbe i pokazivao Ireni sobu, kupatilo, hladnjak.
Rekao je da može odmah poći u ordinaciju i da operacija može početi.
* Konačan potez - dio XVI
* Četvrta dimenzija - dio XV
* Dječak i djevojčica - dio XIV
* Izazov - dio XIII
* Irena - dio XII
* Face to face - dio XI
* Posljednja noć - dio X
* Ponedjeljak - dio IX
* Noć - dio VIII
* Poljubac - dio VII
* Pula - dio VI
* Brige oko škole - dio V
* Povratak - dio IV
* Ordinacija - dio III
* Pohota - dio II
* Prijevara bez imena - dio I
komentiraj (18) * ispiši * #
Četvrta dimenzija
utorak , 04.09.2007.
Vozila sam nazad kao hipnotizirana. Znala sam da se igram s vatrom, čim sam se prepustila ovakvom valu emocija i razmišljanja. Već sam sva bila u budućnosti.
Šetala sam s njim po zidinama Arene, ljubili smo se u uskim prolazima, drhtala sam u njegovom naručju.
" Moram to uraditi. Tada. I nikad više. Nitko neće znati. To će biti moja mala tajna." - sama sa sobom sam pričala u svojoj glavi.
Irena nije usta zatvarala s kišom pitanja, pa što, pa kako, pa kada...o njenoj operaciji.
Sav njen komentar na poljubac bio je podignuti palac. Naravno, to je značilo 'opa mala!'- kako to Irena zna reći.
Ona je sada pričala samo o tomu kako se boji, ne zna što da radi, zašto neurokirurg... A ja sam joj ponovno pričala i objašnjavala sve ono što je on već rekao. Razumjela sam da od straha nije mogla pohvatati svaku riječ i povezati o čemu se radi.
Tako sam i ja, kad smo prvi put došli Vlatko i ja s Gloriom.
Poslije su mi njih dvojica sve objašnjavali, a ja kao da nisam bila tamo. Ne zbog ovog istog zaljubljenog ushićenja, nego tada sam bila prestravljena brigom za djetetovo zdravlje.
Uspjele smo stići točno po planu. Ostavila sam Irenu pred njenom zgradom i na vrijeme stigla doma. Vlatko nije još bio stigao s posla i ja sam se uspjela pripremiti.
Dok sam se tuširala, bila sam sva uzbuđena. Zamišljala sam kako će njegove ruke uskoro prelaziti kuda sada moje klize i kako ću umirati od slasti u njegovom zagrljaju.
"O, Bože, jesam se zaljubila!" - pomislila sam uplašeno. " Hoće li ovo proći? Što mi je trebalo da odem i uznemirim se. A baš sam bila na sve zaboravila."
Stol je bio serviran i začula sam ključ koji čeprka u bravi. Bio je to Vlatko.
Pošla sam prema vratima.
Iskreno sam mu ovila ruke oko vrata i zagnjurila lice u njegovo.
Bilo je tako dobro imati ga i vratiti se u ovu sigurnu luku. Uhvatio me za ruke i odmaknuo od sebe. Zabio mi je svoj pogled točno u moja dva oka. Znala sam da roni i istražuje istinu duboko u njima.
Ja sam ga umorno gledala.
" Sve u redu ? " - procijedio je.
" Pa i nije, pričat ću ti. Daj se ti istuširaj, čekam te da jedemo!" - rekla sam.
Juha je mirisala i unosila neki mir u mene. Voljela sam se uvijek vratiti u moj stan. Poslije svih putovanja doživljavala sam ulazak u to more toplih boja i ugode kao reinkarnaciju. Odjednom me Vlatko s leđa obuhvati i ponese na krevet. Ljubio me strasno i skidao, a svaki pokret kao da je govorio " ovo je moje". Znao je kako me dovesti do ludila i izmamiti moje uzdahe koji su mu bili potvrda da je znao baratati s mojim tijelom. "Krevet" je bio naša četvrta dimenzija. Seksualni život nam je bio toliko dobar, da smo morali izmišljati naziv za to.
"Budalo, ovo smo trebali raditi kad se prežderemo" - rekla sam mu dok smo se tuširali. " A sad ćemo biti debeeeli!" - smijali smo se i mrljali pjenom jedno drugoga.
" Tko je rekao da nećemo i poslije!" - govorio je i pravio mi brkove od pjene na licu.
Dok smo jeli "ledenu" juhu, on reče:
" A sad pričaj! Što nije u redu!"
Ispričala sam mu sve osim svojih prljavih misli. Samoj sebi u sebi sam govorila grozne stvari zbog toga što sam i u jednom trenu pomislila da bih ovo mogla raditi i sa kim drugim, osim s Vlatkom.
* Četvrta dimenzija - dio XV
* Dječak i djevojčica - dio XIV
* Izazov - dio XIII
* Irena - dio XII
* Face to face - dio XI
* Posljednja noć - dio X
* Ponedjeljak - dio IX
* Noć - dio VIII
* Poljubac - dio VII
* Pula - dio VI
* Brige oko škole - dio V
* Povratak - dio IV
* Ordinacija - dio III
* Pohota - dio II
* Prijevara bez imena - dio I
komentiraj (33) * ispiši * #
Dječak i djevojčica
nedjelja , 02.09.2007.
Lagano sam smotala volanom i uklizala u njegovo veliko dvorište. Mali srebrni zmaj stajao je kao poslušni psić pred kućetinom. Sve je bilo tiho.
Toliko sam bila uzbuđena zbog onoga što slijedi, da sam zaboravila da sam tu zbog Irene. Samo sam zamišljala njegov pogled pun šoka.
Uvijek sam bila "brzica" u svemu što radim, pa i sada- dok sam se žurno penjala uz mramorno vanjsko stepenište. Irena je bila uplašena zbog pregleda i vukla se za mnom kao krepana mačka.
"Hej, halo, uspori malo!! Moram sjesti i doći sebi. Tako me strah. Je li, a hoće li me boljeti pregled?" - razmaženo mi se kreveljila i nisam joj vjerovala da se boji. Nisam joj smjela niti u ludilu reći kroz što je prolazilo moje dijete i kako je bilo bolno. Reći ću joj kad sve prođe, pomislila sam. Rekla sam joj da sjedne na udoban dvosjed u čekaonici, a ja ću mu javiti da sam dovela svoju prijateljicu.
Na ogromnim, kožom presvučenim vratima tražila sam mjesto gdje da kucnem i uhvatila za kvaku.
Pogled mu je bio usmjeren u neki list papira, koji je držao pred sobom. Podigao je glavu. Kad me ugledao, skočio je iz svog radnog stolca i zinuo:
" Ti !? " - rekao je prigušeno.
" Dobar dan. Samo da Vam se javimo, dovela sam Vam svoju prijateljicu na ugovoreni pregled." - rekla sam a ruke i noge su drhtale tako da sam imala osjećaj da se to vidi.
" Uđi! " - zaobišao je stol i pružio ruke prema meni. " Mogu li te zagrliti? " - upitao je.
Samo sam skamenjeno stajala kao šiparica pred njim i nisam ništa rekla. Prišao je i obujmio me cijelu, preko mojih ruku i zaronio svoje lice u moju kosu.
" Reci mi da ne sanjam! " - šaputao mi je.
" Ovo je ludost, došla sam samo s prijateljicom ! " - izmakla sam se, jer mi je pred očima bljesnulo moje ogledalo iz kupatila s porukom od karmina: PAZI ŠTO RADIŠ.
I u trenutku dok sam se odmicala već mi je bilo žao. Osjećala sam se tako uzbuđeno i radosno u zagrljaju tog jakog muškog parfema.
Krenula sam prema vratima i zovnula Irenu da uđe. Ona mi je grimasom prijetila da još nije bila spremna i počela uzdisati od straha. Sjela sam na dvosjed i pokušala srediti misli. Znala sam da se prepuštam izazovu i samo uznemiravam svoj mirni život. Nisam se mogla otrgnuti. Bio je to tako dobar osjećaj da netko strepi i drhti zbog tebe kao dječak. Da, "Daviddof" je treperio kao dječarac.
Trgnuo me iz misli njegov glas, kad me pozvao unutra da i meni objasni Irenino stanje. Ona je sjedila i oči su joj bile pune suza. Sve je bilo mnogo kompliciranije nego sam ja to tako površno shvatila. Njena operacija bi trebala biti mnogo opasnija i trebao bi to raditi u suradnji sa vrhunskim neurokirurgom.
Govorio mi je Ti.
To sam samo ja zamijetila. Irena je bila u svom svijetu briga, on je zaboravio da nismo sami.
"Ja vas obadvije pozivam na kavu, pa možemo još razgovarati. Ja sam Vam rekao svoje. Na Vama je da se odlučite kada želite doći da to uradimo." - obraćao se Ireni, skidajući kapicu na cvjetiće.
Pošto sam ja imala plan u glavi s ručkom iz mikrovalne, nisam željela da ta "kava" traje dugo. Uspjela sam mu reći da se Glorio osjeća odlično i da je počeo izlaziti s prijateljima. Jednostavno nije bilo potrebe da ga kontaktiramo i dolazimo na kontrole, rekla sam mu dižući se sa stolice. Dok je on plaćao konobaru piće, Irena je već sjela u auto, a on je požurio za mnom i uhvatio me za ruku:
"Zar nećete noćiti? Nemoj mi ovo raditi, doći i nestati. Nisam htio da te uznemiravam. Ipak imaš dobar brak. Ali, nikada nisam prestao misliti na onaj poljubac. Osjećam se kao dječak.." - govorio je rečenicu za rečenicom kao da želi što više reći u tih par koraka do auta.
Dovezao nas je nazad u svoje dvorište do moga auta. Irena je odmah pošla do moga auta i sjela.
"Gospođo, oprostite!" - rekao je Ireni, "ispričavam se, samo trenutak!" , uhvatio me za ruku i okrenuo prema sebi.
" Obećaj mi da ćeš razmisliti. Mi moramo razgovarati. Obećaj da ćeš ti prijateljicu dovesti na operaciju i da ću te opet vidjeti? " - gledao me ravno u oči.
" A tko će drugi. Muž joj je jako zauzet oko kluba!" - rekla sam.
" Od ovog trenutka živim za tvoj dolazak. Prijateljici reci da je smještaj osiguran kod mene. Treći dan nakon operacije vadit ću joj tampone i obaviti prvo čišćenje!" - rekao mi je. " Ja te moram poljubiti!" - zagrli me jako i iznenada prisloni svoje usne na moje.
Otrgnula sam se i krenula prema autu, a Irena me kroz staklo gledala raskolačenih očiju s palcem prema gore. Ustima je gestikulirala: "Bravo, curo!" , dok su joj se suze slijevale niz obraze.
* Dječak i djevojčica - dio XIV
* Izazov - dio XIII
* Irena - dio XII
* Face to face - dio XI
* Posljednja noć - dio X
* Ponedjeljak - dio IX
* Noć - dio VIII
* Poljubac - dio VII
* Pula - dio VI
* Brige oko škole - dio V
* Povratak - dio IV
* Ordinacija - dio III
* Pohota - dio II
* Prijevara bez imena - dio I
komentiraj (33) * ispiši * #
