Izlet

ponedjeljak , 17.09.2007.

Doista, ali doista, nemam običaj bacati pogled na zrcalo i provjeravati svoj izgled.
Mada ne kažem da ne želim da je sve ok. Perfekcionist sam. Kritična, vrlo, a i samokritična.
A moja prijateljica Irena koristi čak i žlicu da bi se ogledala. Jednom mi je rekla da, dok se tuširala i prelazila rukom niz svoje noge pomislila je: "Bože, jesam zgodna!" Pošto ju jako volim, to sam saslušala kao njena dobroćudna majka. Niti s ciničnim pogledom.
Ali zato sam svaku zgodu koristila da to ispričam.
Priznat ću vam i ja to nekad pomislim, ali to nikad ne bih rekla. Ups!
Jesam li to upravo sad rekla? Ah, i "papir" svašta trpi (kao i moje uši!)

Ponekad JA tako dok me vozi Branko ili naš sin Luka, zabačene glave na naslon sjedišta ugledam svoje lice na bočnom retrovizoru i pomislim: "Starim li?".
Ali volim sve iza sebe u svom životu, pa i svoje borice. One su mi nagrada za sav moj trud i ulogu uspješne majke.
Tako smo jučer Luka i ja sjeli u auto i krenuli u posjet prijateljici na selo.
Njen Darjan imao je rođendan. Usput smo mu kupili dar. Kuća je na kraju sela. Originalna seoska kuća, baš kao u seoskom turizmu.
Ona nas dočeka sa serviranim stolom punim ljubavi i radosti što dolazimo u posjet. Ovaj put to je bilo nekoliko žutih smokava, zdjela rumenog i ne baš slatkog grožđa, dinje isjeckane na kockice i već gotova kava (uvijek joj javim kad budemo par kilometara blizu, jer mrzim doći k prijateljici i onda čekati dok se ona "vrti" po kuhinji, a ja sjedim sama i dovikujemo se kao čobani s brda na brdo).
Jako je voljela Luku, iako je imala sina samo dva mjeseca starijeg od njega. Voljela ga je od njegove treće godine, kada smo se i upoznale i još tada isticala njegovu posebnost da nije "cmizdravo" dijete, što je njen Dejan bio. Nitko od susjeda nije mogao računati da će " u komadu" odspavati poslijepodne, jer je Dejanova "sirena" za suze svirala u svako doba.
Moj Luka za svojih dvadeset godina nije progutao mrvicu mesa i ona ga je uvijek čekala sa spremnom porcijom pomfrija.
U veliko i prostrano, grbavo dvorište Luka je uvezao auto i zavukao ga u tanki hlad drveta, komu je vrelo ljeto spržilo više od pola lišća, pa je izgledalo kao da je jesen već odavno stigla.
U selu su svi znali za njenu "prijateljicu iz grada" i dok bismo s autom klizili kroz tijesnu ulicu svi bi pogledavali iz svojih dvorišta. Ovaj put jedna od njih nije.
Stigla je do nas "prečicom kroz vrt" i nosila dijete u naručju. Bio je to dječačić s tamnih okicama i plavom kosicom. Pogled mu je bio tako mio da me podsjetio na moga Luku kada je bio njegove dobi i nikada nije plakao.
Oči te djevojke su bile isto tako krupne i tamne, pa sam zaključila da joj je brat (koji se eto, našao onako usput po stare dane). Sjela je na malu drvenu stolicu i izvadila cigarete iz džepa. Odmah je pripalila jednu i povukla dugi debeli dim. Njeno lice je bilo tako mlado, da sam se odmah sjetila sebe u bočnom retrovizoru.
I sjetila sam se još jednoga barbe iz Supetra, koji me gledao dok sam prolazila kraj njegove postolarske radnje s Lukom i rekao:"E, dite, kako si mlada, sigurno si se poletila udat!"
Imala sam tada trideset i dvije godine. Mislila sam tada da sam stara.
Taj pitomi dječačić nije odvajao okice od mene, jer sam mu nepoznata i onda rekao:"mama!"
Bila sam šokirana.
"Kakva mama, zaboga, tako mlada!"
Lice joj je bilo porculansko, zategnuto i čisto. Sve je "pucalo" od mladosti, samo joj je tijelo u trapericama izgledalo ispijeno i pretanko.
"Ah, iman ja i onoga tamo što je uša u kuću, na jesen će u školu!"- govorila je bezbrižno, a meni je gutljaj kave zastao u grlu.
"Pa, dijete drago, od koliko ste se udali?" - zgranuto sam rekla.
"Od sedamn'est!" - opet odgovori sa širokim nesebičnim osmijehom, a bijeli prekrasni zubi bljesnuše.
"Pa, koliko to sad imate?"- nastavila sam rafalati s pitanjima.
"Dva'esettri...uskoro dva'es'tčet'ri!" - opet nasmiješena reče.
"Ah, draga moja, oprostite što sam Vas ovako zasula pitanjima, ali ja sam u Vašim godinama imala samo dva problema. Stići na predavanja na faxu i spremiti se za večernje izlaske!" - rekla sam ljuta na nju što je sebi oduzela najljepše godine robujući majčinstvu. Za to nikada nije kasno.
"Ali, zato ćete biti mlada baka!" - pokušala sam ublažiti svoju burnu reakciju.
Bez daha je pričala kako je došla sa sedamnaest godina iz grada na selo i kako su se prvoga jutra svi "pokupili" na njivu, a njoj rekli da skuha puru i lučnicu. A ona u životu kod svoga oca nije jela puru, niti čula za lučnicu, a kamo li skuhala nešto.
Prvo je jutro plakala, ali ju je spasila baba i pokazala joj. A ona zapisivala u svoju "svetu" bilježnicu.
Grozno! Zamišljala sam njene tinejdžerske godine s trudničkim mučninama, punom kućom rodbine muževljeve za koje kuha, pere i robuje. I još je dodala, kad je rodila starijeg, kako joj je muž govorio: "Skloni TO!" (misleći na dijete. Svoje dijete!), jer mu smeta u gledanju TV-a ili druženju sa svojim "seoskim bajama".
Srce mi se kidalo za njenim mladim porculanskim licem, koje je okupala kiša suza u najbezbrižnijim godinama. Nije uzimala zraka, a pričala je i pričala o tomu kako se teško navikavala na to.
Zamišljala sam njenu majku i pitala se žali li gdje joj je dijete nevino i mlado završilo, kao u petnaestom stoljeću-sluga i pralja i kuharica i "sprava za rađanje". Vidjela sam u njenim očima "pomirbu" sa svojom sudbinom, svojim križem i skrivenom tugom.
Šalica sa kavom je bila ispijena do pola, a ona reče:"Marine, dušo, idemo kući, sad će svi doći!" i podiže mirnog dječaka u naručje. On se bunio, govoreći "nje, nje..." pružajući meni ruke, ali ona je morala poći servirati večeru. Gledala sam za njom kako povijenog tananog tijela odlazi niz ulicu koračajući i ljubeći obraščiće tog mirnog dječaka.
"Sretna je ona,"-pomislila sam,"dijete je njen smisao života".
Ona i ne želi ništa drugo, nego samo brinuti o njemu da ne padne dok se još uvijek uči hodati.
U kakav život?