Izazov
četvrtak , 30.08.2007.
" Pa, što je, zašto me tako gledaš? " - mucala sam.
" Jesi li ti normalna? Pa, još se ne mogu osloboditi slike kako se žvališ s njim, a ti bi mu opet na noge!"
- zajapurenog lica Vlatko je siktao kroz zube, trudeći se da ne zabavlja okolinu našom prepirkom.
" Ali, Vlatko, što to ima veze. Pa, ja bih ju samo vozila do zgrade. U Zagreb. Neću izlaziti. Molim te! Znaš da je ona s Dragom bila uz mene kad mi je bilo najteže. Ja joj to ne mogu zaboraviti. Tad nije bilo tebe. Glorio i ja smo bili sami. I uvijek kad mi se rušio svijet, njih dvoje s djecom su dolazili i bili uz nas. Daj, budi normalan. Pa, neću noćivati po Zagrebu. Vratit ćemo se istog dana." - pokušavala sam ga ubijediti, a i sama sam tako mislila. "A što ti misliš, da tu nečega ima ili može biti. Ne budi lud. On je napucani plastičar. I ti dobro znaš što ja osjećam prema napucanim facama s velikim kućama i malim autima."
Ja sam mljela kao mlin riječ na riječ, a on me blijedo gledao.
" Ne, ja stvarno ne razumijem tvoju drskost. Oprostio sam ti onu balavandersku scenu kad se žvalite, a dijete ti u kući. A sad bi još da mu ideš na noge opet. Što mu nudiš ovaj put!"
" Daj, ne razgovaraj sa mnom tako! Hajde i ti s nama ! " - pokušala sam ga smekšati.
" Ah, što si fina. Kao da ja s posla mogu izostati kad mi pane na pamet!" - ali sam već osjetila mekoću u glasu.
'Uspjela sam', pomislila sam. 'Još malo'.
Sutradan kad sam ustala oko podne, napravila sam kavu, sjela za računar, zadovoljila svoju ovisnost s mojim virtualnim prijateljima blogerima i poslala Ireni poruku: " Kad krećemo?"
Znala sam. Odmah je nazvala.
"Draga moja, mirnice! Pa ti bi njega žednog preko vode." - zezala me kroz smijeh.
" Daj, ne budi luda. Nemoj to negdje reći, pa zlobnici bi teško čekali da ga zezaju. Nego, eto, planiraj kad hoćeš. Dam ti njegov broj i dogovori se. Znaš da možemo i u Pulu!" - dodala sam.
" Znam, znam, javim ti. Bok! " - reče Irena.
Vlatko o tomu više nije htio govoriti. Ja sam zamišljala kako ću to uraditi dok on bude na poslu, vratiti se što prije, tako da i ne osjeti. Bezbolno. Ostavi me u krevetu, nađe me sa serviranim ručkom. Napravit ću pohane šnicle i rižot sa salsom, zamrznuti i samo ubaciti u mikrovalnu i servirati nam.
Irena me zovnula to popodne nakon posla i rekla da nam je bliže u Pulu i da će on tamo biti radi jednog zahvata, pa možemo doći.
U trbuhu sam osjetila mali grč.
U grlu mi se javio osjećaj kao da imam mučninu. Bio je to osjećaj uzbuđenja.
Uhvatila sam se za koljena i stisla nogu uz nogu. Zamišljala sam njegove oči kad me ugleda.
Iako sam planirala da neću izaći, neću se pojaviti, znala sam duboko u sebi, da ću se tamo osjećati kao doma i da će me nagon izvući iz auta i popeti do ordinacije. Uostalom, morala sam Irenu dovesti do njega.
Tu noć nisam spavala. Prevrtala sam se u krevetu, a Vlatko je, sreća za mene, spavao kao top, umoran od posla. Ustajala sam, hodala, sjedila za računarom, gledala Tv i konačno zaspala. Kad je radio-sat "zatrubio", pružila sam ruku i napipala prazan jastuk. Vlatko je već bio otišao na posao. U kupatilu mi je na velikom ogledalu mojim karminom napisao:
" Volim te i pazi što radiš ! "
* Izazov - dio XIII
* Irena - dio XII
* Face to face - dio XI
* Posljednja noć - dio X
* Ponedjeljak - dio IX
* Noć - dio VIII
* Poljubac - dio VII
* Pula - dio VI
* Brige oko škole - dio V
* Povratak - dio IV
* Ordinacija - dio III
* Pohota - dio II
* Prijevara bez imena - dio I
komentiraj (30) * ispiši * #
Irena
utorak , 28.08.2007.
Nikada više nismo pominjali Pulu.
Vlatko mi je vjerovao u ono što sam mu rekla i vratili smo se u naš mirni život.
Samim ulaskom u naš topli stan, čvrsto sam prigrlila misao o svojoj luci i sreći koju osjećam. Vlatko je bio osoba koju sam samo mogla sanjati za životnoga suputnika. Sve je izgledalo lijepo, harmonično, kao da nikada nismo imali tu ružnu epizodu života.
Bilo je trenutaka kada bih se uhvatila u milovanju uspomena.
Pitala sam samu sebe, zašto sam se prepustila onim djetinjarijama, izlascima na večeru, želji da se nastavim ljubiti...da li je to bila kriza srednjih godina, drskost da izazivam izazove, uzimam od života što mi pruža, kockam se sa srećom koju imam, testiram nečije strpljenje.
Sve što me nekada strahovito nerviralo kod Irene, sad sam ja sama radila.
I ona je tako. Nikada mi nije pričala o tomu, ali znala sam da je voljela avanture.
Kad mi je Mirela pričala da ju je u pol bijela dana vidjela u klinici na slikanju sinusa u krilu nekog brke, ja nisam mogla vjerovati. I još mi je pričala kako ju je čula da je brki rekla da poslije idu kod nje, da je sama doma i da će fino doručkovati. Mirela je tvrdila da to nije bio Dado, i ona je znala Dadu. Ah, Irena, Irena! Nepopravljiva vrtirepka.
A ja sam ovaj put bila blizu. Nisam bila u krilu, ali sam bila u zagrljaju. Pokušala sam premotavati film i sjetiti se gdje mu je bila ruka kad se nagnuo da me poljubi. Na mom koljenu?
Pokušala sam vratiti onaj osjećaj kad me držao za ruku i govorio da nikada nije osjetio nešto takvo.
Milujući uspomene, znala sam samo jedno, da bih se za Vlatka borila do zadnje snage. Bilo je tako dobro imati dva zlatna muškarca; supruga i sina, i osjećati takvu sigurnost.
"Daviddof" me nije zvao. Primirio se neko vrijeme. Ili me uopće nije niti mislio zvati. Bilo mi je drago što je tako. Razmišljala sam - pa i kada bi me zvao,ne bih odgovorila. Odlučila sam ne igrati se s vatrom.
Vrijeme je prolazilo i Glorio je uspješno završio Gimnaziju i upisao medicinu.
Jednoga dana Irena me zovnula na kavu i rekla da me ima nešto pitati. Bilo je to kojih dvije godine dana nakon Pule.
"Znaš, draga moja, ja ti stalno mučim sa sinusima. I jedna u firmi je radila isto kao i Glorio i kaže da je odlično sada. Meni liječnik savjetuje da i ja to uradim. Pa sam mislila, kada bi ti mogla poći sa mnom do onog Gloriovog liječnika, da ja ne lutam. Ti već znaš sve."
Ajoj, opet izazov!
Kako da joj ne pomognem, a kako to reći Vlatku?
Taman smo malo zaboravili na nemili događaj.
Ili nismo.
Mislim, da to ni jedno od nas nije zaboravilo. Samo smo potisnuli sjećanja.
" Ne znam , draga moja, ne mogu ti obećati. Bilo je tu svašta, ne znam kako će Vlatko reagirati." - rekla sam joj, boreći se sa sobom da li da pričam više od ovoga. Znala sam da će ona kada dođe pred tog zgodnog mužjaka sve učiniti da ga šarmira.
" Ma, šta mi kažeš! Pričaj! Što je bilo! " - pokušavala je iskopati koju prljavu krpicu iz moga rublja.
" Pa, eto, udvarao mi je. Bili smo sami i Vlatko je vidio kad me poljubio! " - rekla sam.
" Ma, vidi ti vražice. I ti mi sve mirna, stroga, s principima. Tko bi rekao! " - peckala me.
" Što hoćeš da kažeš. Nisam ja ništa uradila. Ja i dalje imam principe. A to što se muški više navlače na one koje ih ne šišaju, to je drugo. I ja da sam muško, prije bih pala na onu koja me ignorira nego na onu koja mi vrcka guzicom i nudi se kao na pladnju. " - ljutito sam reagirala.
" Dobro, dobro! Šta se pališ k'o benzinska crpka. OK. Ti si fina! " - u svom stilu Irena je otkomentirala do kraja moju iskrenost.
" Zato ti kažem, probat ću. Ali, sumnjam. Rat će u kući ako pođem s tobom. " - rekla sam joj.
To veče sam predložila Vlatku da prošetamo po keju i odemo u onaj novi kafić "Kariola" na kapućino.
Sjeli smo u udobne pletene stolice vani i ja izvalih:
"Znaš, Irena me pita da ju vozim kod doktora Tihomira na pregled. Htjela bi vidjeti što on misli o njenim sinusima. "
Vlatko je zakovao svoj pogled za moje crveno lice.
* Irena - dio XII
* Face to face - dio XI
* Posljednja noć - dio X
* Ponedjeljak - dio IX
* Noć - dio VIII
* Poljubac - dio VII
* Pula - dio VI
* Brige oko škole - dio V
* Povratak - dio IV
* Ordinacija - dio III
* Pohota - dio II
* Prijevara bez imena - dio I
komentiraj (35) * ispiši * #
Paris /štafeta/
ponedjeljak , 27.08.2007.
Od @ća se tu more? dobila sam blogerski zadatak:
da se jednog dana probudin i mogu zaželjeti svoj idealan dan ,izgledao bi ovako!
i idealan bloger?
pa, evo, pokušala sam raspaliti mašti na volju.
iako ja nemam ništa protiv svojih dana, jer mi je svaki idealan.
*******************************************************************************
Ustala sam iz udobnoga kreveta kao i svaki dan...niti sekund prije podne.
Podigla roletne i ugledala škrto siječanjsko sunce kako miluje ulice moga grada.
" Danas nam je godišnjica!" - mislima mi prostruja prekrasna činjenica.
" Što li mi je za ovu pripremio?" - razgovaram sama sa sobom.
Dohvatim mobitel i na njemu poziv u 10,55...to mi kaže da je mislio na mene, kada su se poklopile kazaljke na njegovom ručnom satu.
On jadan već odradio pola radnoga vremena. I nikada nije umoran.
Ovaj put, uz propušten poziv i porukica:
" Otvori vrata stana!"
Otvorim.
Na vratima pupoljak plave ruže s porukicom:
" Želiš li večerati na Aifelovom tornju!"
Zovem ga sva sluđena i zbunjena:
" Koga ti zezaš!!! "
" Nikoga, ljubavi moja, avion polijeće u 15 sati. Je li ti dovoljno za polazak? " - pita me, a ja nikada ne trebam puno vremena za 'moving'.
" Budi bez brige. Spremna k'o zapeta puška!" - odgovaram i već jurim u kupatilo.
Paris okupan svjetlima, romatičan i zaljubljen baš kao nas dvoje.
Ulični svirci ne daju se hladnom siječanjskom vjetru.
Svi su zaljubljeni i svi se drže za ručice.
Svijeće se igraju sjenama po licima.
" A rekao si mi da ga nikad neću vidjeti ? " - pitam ga.
" Pa, prestala si pričati gluposti da ga želiš vidjeti i da onda možeš umrijeti. Ja bih umro kada bih te izgubio. Volim te, ljubavi moja, i voljet ću te dok moje srce kuca!"...šaptao mi je Moj na uho, a meni se slijevala suza niz obraz. Suza od straha...da ništa nije vječno i ništa nije idealno.
@miško me podržavao od prvoga posta i davao mi snage za pisanje, pa bih s njim podijelila 'nagradno putovanje'.
štafetu predajem:
@miško
@delphina
@milou /sorry-ako ti se ne da...no problems/
@lux_sunshine
@minimaxine
komentiraj (24) * ispiši * #
Face to face
subota , 25.08.2007.
Okrenuo se i nestao iza velikih bijelih vrata. "Daviddof" me pogledao i rekao:
" Što sad! "
" Ne znam! Baš glupa situacija! " - bulaznila sam i znala da me vino "uhvatilo".
" Sad će on misliti da smo mi ovako stalno! " - rekoh mu.
" Želiš li da uđem s tobom i da mu objasnim da sam ja kriv? " - pitao je kao pravi "gentleman ".
" Ne! Ja to moram sama. " - rekla sam i krenula. On me uhvatio za ruku i rekao:
" Volio bih da mi vjeruješ . Nadam se da ovo nije kraj. Nisam se nikada ovako osjećao. Imam ti toliko toga još reći. Ako se ne vidimo do sutra, neka vam je sretan put. Ja bih da ostanemo u vezi. Doći ću u tvoj grad! " - govorio je tiho, šapatom, dok je stajao licem tik uz moje i osjećala sam miris vina sa njegovih usana. Odjednom sam primijetila da mi govori Ti i da mi to godi. Željela sam se popeti s njim na bijeloga konja i odjahati. Negdje. Sami. I da te usne dugo počivaju na mojima. Da sklopim oči i mirišem more. Da mirišem na prijevaru.
Da, bila je to prijevara. Misli su mi bježale k njemu, a ne Vlatku u sobu.
Vlatko!
" Ah, trgni se, ženo, što to radiš, to je alkohol u tebi! " - podviknula sam na samu sebe i otrčala na bijela velika vrata. Nisam se bojala. Alkohol me kuražio i bila sam spremna kao muškarac do sutra tvrditi da nisam kriva i da nije ništa bilo.
U dnevnom boravku, na kožnatoj kutnoj garnituri sjedio je Vlatko i vrtio cigaretom u krug po pepeljari.
" Od kuda ti? " - naivno - blesavo izbacila sam prvu rečenicu.
Šutio je. Glorio je sjedio u fotelji i buljio u TV. Znala sam da mu Vlatko ništa nije rekao i da dijete samo misli da mu smeta što sam sa liječnikom izašla na večeru. On se u našim napetim situacijama nikada nije miješao, ali u našem razgovoru u četiri oka, uvijek je bio na Vlatkovoj strani. Izašao je na balkon i uzeo PS portable. Za sobom je zatvorio balkonska vrata.
" Čuješ li? Od kuda ti ? " - upitala sam ga opet i sjela pored njega. Nagnula sam se da ga poljubim, a on se blago odmaknuo.
" Htio sam vas obradovati, pa da zajedno putujemo!" - reče kratko.
" Slušaj, Vlatko. To što si vidio, to nije ništa. Ništa se nije dogodilo. Samo smo bili na večeri. Mene jeste vino malo uhvatilo, ali sad idemo iz restorana. Odavno ti želim nešto reći. " - odlučila sam u trenutku ispričati sve. On se trgnu naglo, pogleda me i u tom pogledu prepoznala sam onu strepnju.
" Što to?! " - upita me, pripaljujući drugu cigaretu.
" Ja doktora znam od prije. " - nisam znala kako da počnem. I ispričam mu onu malu zgodu s gumom.
" Znao sam, osjećao sam to još u Zagrebu. " - govorio je i teško disao.
" Ali, čovječe, to je sve. Ama baš sve. I čemu frka! " - pokušala sam završiti s neugodnostima za oboje.
" A poljubac?! " - povisio je glas.
" Ma, daj, kakav poljubac! Pa, popili smo. Dogodilo se. Sutra odlazimo i tko zna, ako Glorio bude dobro, nikad ga više neću vidjeti."
" Ja bih da odmah krenemo. Ja ovdje ne mogu spavati." - s mučenjem reče.
U torbu sam ubacila stvari na brzinu, sjeli smo u auto i krenuli. Glorio je baš to i želio. Pula mu je dodijala i želio je što prije biti doma. Nisam se usudila pomenuti pozdrav s liječnikom.
A večer u 'Dilemi' i priču o izmišljenoj blogerici sam prešutjela.
* Face to face - dio XI
* Posljednja noć - dio X
* Ponedjeljak - dio IX
* Noć - dio VIII
* Poljubac - dio VII
* Pula - dio VI
* Brige oko škole - dio V
* Povratak - dio IV
* Ordinacija - dio III
* Pohota - dio II
* Prijevara bez imena - dio I
komentiraj (33) * ispiši * #
Posljednja noć
petak , 24.08.2007.
Svaki dan do petka sam kao vojak križala dane na malom džepnom kalendaru, željno čekajući povratak u naš topli dom. Noću bih čula kako mali "zmaj" šumno ulazi u veliko dvorište i ništa više. Glorio bi sam odlazio u ordinaciju na terapiju i priznao mi treći dan da se osjeća mnogo bolje. To je bila najljepša moguća rečenica koju sam poželjela čuti. Sve se isplatilo. Temperatura je netragom nestala i nije se više osjećao nemoćan i apatičan. Već je počeo planirati kako će odmah zvati Vedrana kada dođemo doma i dogovoriti da idu u teretanu. Mojoj sreći nije bilo kraja. Jedino se žalio na tu "montažu" u svojim nosnicama jer mu je smetalo kod spavanja. Vrijeme nam je bilo ugodno i nekako bespomoćno smo se prepustili tim monotonim danima. Gloriu je nedostajao kompjutor.
" Daviddof ", da li povrijeđen mojom ispaljenom strijelom ili je shvatio kako je ružno što "spopada" ženu koja je tu s bolesnim djetetom, a ne na odmoru, umirio je svoju bujnu maštu i obustavio sve smontirane planove. Ja bih često Gloriu predlagala da odemo obilaziti znamenitosti tog prekrasnoga grada i na moje iznenađenje on je prihvatao. Čak se nije protivio niti slikanju za uspomenu.
Kod posljednje terapije krenula sam i ja sa sinom. Bio je to prvi susret nakon par dana. Ljubazno i pristojno, pružio mi je ruku i upitao je li nam već dodijalo. Iznenadila me ta nenapadna prisnost i ugoda koju sam osjetila. Definitivno nisam voljela pritisak i onu prijeteću atmosferu u zraku od napaljenih muškaraca koji nisu željeli propustiti priliku.
" Pa, kako je danas?" - upita Gloria.
" Ja ću Vam reći! Prekrasno! Nema temperaturu i nije nemoćan. Ja sam oduševljena. A moram Vam priznati, nisam bila optimistična." - rekla sam veoma raspoloženo.
" Pa, to je zbog izravnog djelovanja antibiotika na sluznicu. Bilo bi dobro poslije ovoga što više boraviti na moru, plivati i roniti morsku vodu. " -savjetovao nas je.
" Ja Vas pozivam na oproštajnu večeru, ako niste zauzeti ." - rekla sam najiskrenije.
" Da, doktore, to moramo proslaviti." - pridruži se Glorio.
" Pa, kako bih mogao odbiti takav poziv!" - reče, " dolazim po vas dvoje u devet i vodim vas na jedno tajanstveno mjesto."
Sva sretna sam pozvala Vlatka na mobitel i pričala mu u kratkim crtama da je sve gotovo i da krećemo sutradan u jutro. Nisam ga stigla pitati niti za vrijeme u našem gradu. Trudila sam se biti kratka i prenijeti svu moju radost. Sad je mogao svoj skepticizam vezati mačku o rep. Bila sam ponosna na sebe, što sam po tko zna koji put donijela ispravnu odluku u životu. Radosno sam već planirala naš život u budućnosti, rasterećen tužne Glorieve sobe i bolesti koja nam je uništavala život mjesecima.
Oko devet sati sam bila spremna za poći, a onda me dočekao Glorio s molećivim pogledom:
" Možete li bez mene? Ovaj tren sam našao kanal s kečerima i gledao bih ovu borbu. Večeras je moj najdraži kečer."
" Pa, nije to baš fino, ali OK. Ako što trebaš, zovi!" - rekla sam i pošla kad sam čula lupkanje cipela na stubištu.
""Daviddof" se pojavio u najboljem izdanju do sada i još je tomu pridodala ona neka ranjivost u njegovim očima.
Mjesto koje je obećao, zbilja je ispunilo obećanje. Panorama ovog prekrasnog grada podastirala se pod nama u ugodnom restoranu s tihom glazbom. S manirima pravoga kavalira, pridržao mi je stolicu i večer je kliznula ugodno kao čamac niz mirnu rječicu. Prvi gutljaj vina sam potegla malo jače, jer mi godila studen tog pića kroz suho grlo. Prepustila sam mu da me iznenadi specijalitetom ovih krajeva i osjetila sam da mi se pogled zamutio u jednom trenu.
Razgovor je tekao blisko i iskreno. Pričala sam mu o sebi, o onomu što volim i što jako mrzim. Preko čaše sam ga pogledala malo izazovno, piće je činilo svoje, a ipak mu rekla da je brzopleto jurnuo sa šarmiranjem u trenutku kad sam bila očajna zbog bolesnog djeteta.
" To ste uradili tako jeftino i nerazumno. Da li Vi možete uopće zamisliti osjećaj nas majki, koje kao lavice držimo šape na svom čedu i strepimo. A Vi mene da poljubite!" - vraćali smo se s temom na početak tjedna. Kada je pružio svoju ruku preko stola i prešao mi prstom preko svakog mog nokta pojedinačno, osjetila sam trnce. Izazov, miris mora, sloboda, dijete ozdravilo. Osjećala sam da ako dignem ruke i mahnem njima, mogla bih kao kondor kružiti nad ovim gradom. Desert sam odbila, jer smo Vlatko i ja uvijek prvo jeli kolač, pa onda ručavali. Nisam željela pokvariti okus prelijepe hrane u ustima. Predložila sam da krenemo i zamolila da ga uzmem pod ruku, jer mi je vino bilo u nogama kao utezi. Zavalila sam se u udobni dvosjed i brzo smo stigli pred njegovu kućetinu.
Nagnuo se prema meni. Nisam pokušala bježati. Sjedila sam. I zaronila u njegove pitome oči. Nisam ga do sada takvoga vidjela. Samo sam pomislila:
" Valjda će ovaj put poljubiti drugačije!" - i sklopila oči. Spustio je svoje usne na moje i zadržao ih jedan tren. Nešto je prostrujalo kroz moje tijelo, a on se odmače i krenu iz auta. Nisam čekala da otvori moja vrata, nego sama uhvatila za ručicu i u taj tren ugledala Vlatka kako stoji raskolačenih očiju u vratima 'našeg' kata.
* Posljednja noć - dio X
* Ponedjeljak - dio IX
* Noć - dio VIII
* Poljubac - dio VII
* Pula - dio VI
* Brige oko škole - dio V
* Povratak - dio IV
* Ordinacija - dio III
* Pohota - dio II
* Prijevara bez imena - dio I
komentiraj (18) * ispiši * #
Ponedjeljak
četvrtak , 23.08.2007.
Jutro nas je probudilo milujući nas sunčevim zrakama po licu. Krevet je bio uistinu udoban i tvrd. To mi je bilo važno. Mrzila sam one u koje sjedneš, a koljena ti dođu pored ušiju. Otišla sam do kupatila koje je bilo veliko kao pola moga stana. Uživala sam u oštrom mlazu vode i dugo sam nepomično stajala glavom prema gore. Glorio je još uvijek spavao. Teško je disao na usta i usne su mu bile suhe i ispucane.
"Sunce moje milo, kroz što mi prolazi. I ja nekomu treba da pravdam da mi je dijete uistinu bolesno."
- pomislila sam i suze su me zapekle u očima. Legla sam pored njega i milovala mu lice. Progledao je.
"Hoćeš li da prošetamo?" - upitala sam ga.
"Ooo, mama, pa gdje ću ovakav! Vidiš li ti na što ja ličim! Ja bih radije sjedio na balkonu i disao zrak, znam ja zašto ti to govoriš." - odgovori mi na sva moja pitanja unaprijed. U taj tren zazvoni njegov mobitel i on radosno reče: "Vlatko!"
"Evo, sad je bolje. Ne boli me, ali mi je teško disati na usta. Usne su mi kao Sahara," - razdragano je pričao s Vlatkom. " Tu je, upravo me gnjavi da šetamo!" - pruži mi mobitel.
"Ljubavi, kako si spavala? Nadam se sama ? " - moj dragi glas milovao mi je uši.
"Mogu ti reći- lijepo. Nisam se pomakla cijelu noć. Upravo sam se istuširala i predlažem mu da prošetamo."
"A čuo sam da neće. A trebali bi. Zato ste tu. Ali, ni balkon nije loš. A ti? Što ćeš obući?" - ljubomorno me počeo gnjaviti.
"Evo, onu žutu minicu, a gore neću ništa!" - pokušala sam se našaliti.
"Ne sumnjam. Ne trebaš ni dole. " - malo rezignirano reče i dodade: " Pa, čujemo se još!"
Gloriu sam napravila čaj od kamilice i krenula u šetnju. Nisam imala namjeru daleko, samo da se pokrenem. Mrzila sam statičnost i besposlenost. Odjednom sam pomislila na "Daviddofa". Bilo mi je čudno da se ne javlja i nešto ne predlaže. Još je čudnije bilo što je osvanuo ponedjeljak, a on nije u Zagrebu. A možda i jeste, tko zna. Rekao je da će popodne obaviti terapiju. Pred kućom nije bilo "zmaja". A možda je i na kavi negdje. U taj tren ugledah "zmaja" pred tek otvorenim restoranom u susjedstvu. Kako sam se približavala, tako sam i njega ugledala u kutu terase. Bio je sam i pio kavu. Nije čitao novine. Samo za još jednim stolom sjedio je neki gospodin i čitao novine. I baš dok sam dvojbila što da radim, on mi mahnu rukom kao znak da priđem za stol. Dok sam prelazila ulicu, on poskoči i krenu prema meni.
"Da! Pravi "gentleman"." - pomislila sam prilazeći mu i pružajući ruku na pozdrav. On ju prinese usnama i poljubi. I kako da budem i dalje ljuta, pomislila sam.
"Kako ste spavali?" - upita me.
"Kao beba. Krevet Vam je super." - rekoh mu, sjedajući u udobnu pletenu stolicu od bambusa.
"A ja nisam, ako Vas zanima. Ne znam zbog čega sam više ljut na sebe. Ili zato što sam vam rekao Ti ili zato što sam ispao papak i poljubio Vas. Ali, tako me taj vaš "Code" ošamutio da sam morao prići bliže i pomirisati Vam kosu, a eto- poljubio sam Vas!" - govorio je tiho, s laktovima na stolu i isprepletenih prstiju. Ruke su mu bile nježne, dugih prstiju i njegovane.
"I meni je zasmetala Vaša sloboda da mi kažete Ti. "
"Evo, ovaj tren ja Vas molim da se prestanemo persirati. Molim vas, zovite me Tiho."
" Ne, radije ne bih. Da bih nekomu rekla Ti, trebam osjetiti bliskost, a Vi ste ipak samo liječnik moga sina." - rekla sam. " I što Vi sebi umišljate, da sam ja pala na guzicu zato što mi udvara doktor Blaum. Ma, dajte, molim Vas. Davno sam bila tinejdžerica. To ostavite za te Vaše napucane pjevačice i misice što Vas traže da im sponzorirate silikone i nosiće.!" -odapela sam strijelu i izbacila sve iz sebe.
On me gledao kao dječarac i sto posto zbunjen. Nije to očekivao, ali je pokušavao prikriti bijes ili bilo koju reakciju.
" A kako to da niste u Zagrebu?" - dodala sam, dok nisam zaboravila.
"Za danas nemam ništa na programu. Sutra idem. Ali, budite bez brige. Svaki dan oko 17 sati Vašem sinu ću tretirati terapiju. " - reče i odagna moju dvojbu oko Zagreba.
" A što ako Vi, ne daj Bože, stradate vozajući se tamo-amo. Što da mi radimo!" - rekoh onako u šali.
"Pa, neću valjda. Stalno to radim. A ako i bude takvo zlo, zaključajte i idite." - reče nezainteresirano.
Iako sam se šalila, mislila sam ozbiljno i na tu mogućnost. Pa, nesreće se ne planiraju. One dolaze kao nevrijeme na vrata i preokreću planirane stvari.
Nisam pristala da se zajedno vratimo. Prošetala sam još malo i krenula prema toj zastrašujuće velikoj kući. Glorio me gledao s balkona zavaljen u stolicu.
* Ponedjeljak - dio IX
* Noć - dio VIII
* Poljubac - dio VII
* Pula - dio VI
* Brige oko škole - dio V
* Povratak - dio IV
* Ordinacija - dio III
* Pohota - dio II
* Prijevara bez imena - dio I
komentiraj (23) * ispiši * #
Noć
ponedjeljak , 20.08.2007.
Nismo progovorili niti riječ. Tiha glazba s CD-a razlijegala se po udobnoj unutrašnjosti automobila i po nosnicama me golicao blagi miris auto-osvježivača. Nisam više osjećala grižu savjesti. Definitivno me preplavio isti onaj osjećaj kao kada me uznemirio mobitel svojim zvonom u ono vrelo poslijepodne i kada sam u njegovom glasu osjetila bahatost i poigravanje ženskim bićem. Muškarci pojma nemaju koje smo mi lukavice, ali samo kada nas "dirnu".
Barem sam ja takva. Na koljena me može oboriti samo muškarac koji je suzdržan, umjeren, neprimjetan-a tako primjetan.
Oni sebi dozvoljavaju svašta i bude im oprošteno. Dok ne nalete na pravu ženu.
Još su gori kada imaju dobar auto ili veliku kuću. Tek onda si umišljaju da mogu ostaviti svoju dosadnu ženu, dokazati svoju vječnu mladost.
Ušli smo u usko mermerno stubište i odjednom mi se ta kuća učinila hladna. Više sam voljela toplinu namještaja, sagove, slike, zavjese, nego ovo što sam vidjela tu u toj zastrašujuće velikoj kući. Čista geometrija. Bez emocija. Goli ogromni prozori zatamnjenog stakla. Sobno cvijeće koje je bilo tako "nagnojeno" da je izgledalo kao od plastike. Na zidovima samo po jedna slika, i tko zna koliko vrijedi.
Moji zidovi su bili "oblijepljeni" slikama. Ja jednostavno ne znam odoljeti kada vidim sliku i moram ju kupiti. Kada mami kažem da sam kupila još jednu, ona prokomentira: " Ma, molim te, gdje si ju stavila!" Ali, zato nikomu nije dosadno kada dođe kod mene. Ima besplatnu izložbu.
Šalu na stranu, ali u stubištu sam se pela stepenicama ljuta kao zmaj. Iz nosnica sam frktala vatru.
"Umišljeni napucani plastičar!" - mislila sam u sebi. Još jedanput me uhvatio za nadlakticu i s blagim pogledom rekao:
"Jesi li ljuta? Mogu li te poljubiti za laku noć? Bez zadnje namjere. Idem ja nazad, vidio sam prijateljev auto u jednom restoranu. Vas dvoje se opustite i ako bilo što trebate, samo me zovni." - rekao je i poljubio mi ruku. Okrenuo se i nestao iza ogromnih bijelih vrata sa tamnim staklima. Čula sam kako ih je zaključao.
Ušla sam na prstima u dnevni boravak, misleći da Glorio spava, ali sam ga našla kako priča s Vlatkom. Mahnuo mi je rukom da sačekam i nakon par riječi pružio mi mobitel.
"Ljubavi!" - rekla sam umorno.
"Gdje si to ti bila? A dijete ostavila samo?" - s prijekorom u glasu obratio mi se Vlatko.
"Ti zaboravljaš da sam ga ja rodila i da o mojoj brizi ne volim raspredati s drugima!" - rekla sam "povučena za jezik".
"I?" - reče on očekujući opravdanje.
"Išla sam nešto jesti!" - hladno mu rekoh.
"Sama?"
"Ne, s tobom !" - odbrusih, još uvijek raspaljena zbog svega što mi se dogodilo. "Što ti radiš!"
" A ništa. Evo, gledam "Anatomiju". Snimio sam ti da pogledaš kad se vratiš."
"Hvala. Ti uvijek misliš na sve. Znaš, nervozna sam. Ne volim biti daleko od kuće. Koliko god se odmaram, opet sam umorna. Nije to moj krevet. Sutra popodne će mu raditi tu terapiju s antibioticima. I tako par dana. Ne mogu da čekam povratak. Hoću da ti se uvučem i da zaspem." - tiho sam mu šaputala sjedeći za trpezarijskim stolom.
"Lijepo mi spavaj!" - reče Vlatko i prekinuli smo razgovor. Pošla sam do hladnjaka i bila iznenađena kad sam otvorila. Unutra je bilo svih mogućih sokova, voća, pića. Da li je to bilo spremno za nas? Tko bi njemu znao. Ja svemu prilazim sumnjičavo i pazim da se ne opečem.
Glorio je pronašao neki zanimljivi kanal pa smo se skoncentrirali na program. Uskoro smo zaspali.
* Noć - dio VIII
* Poljubac - dio VII
* Pula - dio VI
* Brige oko škole - dio V
* Povratak - dio IV
* Ordinacija - dio III
* Pohota - dio II
* Prijevara bez imena - dio I
komentiraj (39) * ispiši * #
Poljubac
nedjelja , 19.08.2007.
Uveo nas je u prekrasan stan kao iz časopisa. Na kožnatu kutnu garnituru prebacio je nježno plavu plahtu i rekao Gloriu da legne. Meni je uputio značajan pogled.
"Ja sam za danas završio sa pacijentima i ako želite da odemo na kavu. Ti sada malo spavaj." - obratio se mome sinu, koji je sklopljenih očiju ležao na leđima. Sjela sam pored njega, pomilovala ga po kosi i poljubila u čelo:
"Dušo moja, boli li te?" - upitala sam gledajući flekice suhe krvi oko nosnica. On je nervozno odmahnuo rukom i kao da mi je htio reći 'pusti me na miru',
"Imaš li što protiv da mi odemo na kavu?" - upitala sam ga. Rukom je odmahnuo kao znak 'idi', ali je ipak povirio na svoje crne okice i pružio mi ruke da ga zagrlim. "Nemoj dugo!" - šapnuo mi je. "Daviddof" mu je zapisao svoj broj mobitela i rekao da je najbolje da spava, ali za svaki slučaj tu je broj i slobodno da nas odmah pozove. Stavio mu je i ključ na stol i rekao da ćemo ga mi zaključati, a to je duplikat ključa.
Sve mi je djelovalo vrlo dobro organizirano, mada se to moglo evo, i ovako, spontano odvijati. Mali srebrni zmaj bešumno kliznu niz ulicu i vrlo brzo se zaustavismo ispred nekog restorana. Reče da je tek pred nekoliko dana otvoren i da se uglavnom mladi okupljaju, ali se nada da u to vrijeme neće biti gužva. Bilo je to vrijeme upravo za onu popodnevnu kavu kada se "ručak slegne".
Pitao me o svemu.
O školi, o načinu života moga sina. Čak se izjasnio da je i on malo skeptičan na tu povišenu temperaturu, jer on ne vidi tako jaku upalu da bi to izazivalo tako dugoročno i intenzivno stanje. Morala sam se nadmudrivati s njim u tom pogledu kao i sa hrpom onih nerazumnih ljudi u školi. Ja sam svomu djetetu vjerovala i bila užasno tužna što se prestao baviti atletikom, što je prestao bildati svoje tinejdžerske mišiće i izlaziti sa svojim prijateljem.
Da bih zaokružila svu svoju brižnost, rekla sam mu i da smo bili kod psihijatra koji Gloria zna od malih nogu, nekad smo bili susjedi i koji je rekao da se takvo što ne može umisliti i manifestirati mjesecima. Također, savjetovao je da idemo dalje na pretrage. Dok sam sva tako usplahirena i izrevoltirana pričala o mukama zadnjih mjeseci, mobitel je zazvonio.
Bio je to Vlatko. Rekla sam mu da je sve gotovo, da Glorio odmara i da mu je bilo jako bolno. Nisam mu rekla da sam na kavi. Mislim da bi ga to slomilo. Kava kao kava, a on bi od toga montirao cijelu scenu u svojoj glavi. Poslala sam mu pusu i rekla da se čujemo kasnije još.
"Jako se volite?" - bocnuo je "Davidoff".
"Da, nisam u životu tako voljela niti bih mogla još jednom. Ali, ne bih o tomu!" - rekla sam ljuta što mi virka u moju intimu. "Mogli bismo poći!" - rekla sam malo ljutito.
U sobi je bilo mirno i tiho. Štikle na sandalama su narušile taj mir kao kap na ravnoj vodenoj površini. Legla sam s druge strane pored Gloria, a on je i dalje samo držao zatvorene oči i nije spavao:
"Je li Vlatko zvao?" - upita me.
"Jeste. Hoćeš da ga zovnemo pa pričaj s njim?" - skočila sam tražeći mobitel.
"Neću sada. Ne mogu sjediti. Nije mi dobro. Kasnije." - rekao je tiho. "Dođi i zagrli me."
Primaknula sam se pored njega, milovala mu kosu i uskoro čula kako opušteno diše i spava. I ja sam zaspala.
Probudilo me zvono mobitela. Vani se spuštala noć i soba je već bila mračna. Pomislila sam - Vlatko, da se čuje sa Gloriom.
Ali, to je bio "Daviddof".
"Jeste li gladni? Da Vam nešto poručim? Hoću li za maloga donijeti picu?" - prebrižno za moj ukus nametao se sa idejama. Glorio je odgovorio da ne želi ništa, nego gusti sok. A ja sam već bila gladna. I pristala na večeru. Nakon putovanja i suhih sendvića, poželjela sam zdjelu guste tople juhe. Obećala sam da neću ostati dugo, ali da moram nešto jesti.
Ovaj put auto je parkirao pored jednog restorana čija terasa je gledala na more. Nisam skrivala glad i uživanje u toploj istarskoj gustoj juhi. Doista, nakon što smo brzo bili usluženi i završili s večerom, rekao je da možemo poći, da se mali ne bi uznemirio.
Izlazeći iz restorana, uhvatio me za nadlakticu i blago povukao, govoreći da mi odatle može pokazati očevu kuću.
Stresla sam se na njegov dodir.
Nije to bilo ono slatko stresanje, nego nešto što mi nije godilo. Nervi su mi već bili napeti, umor je činio svoje, a ono malo vremena što sam odspavala samo me činilo razdražljivom.
"Lijepo!" - rekla sam i okrenula se prema nazad. Odjednom mi se na usne zalijepiše njegove. Amaterski i neukusno.
"Što to radite? Što Vam je?" - ljutito sam reagirala.
"Pa, želio sam Vas samo poljubiti!" - reče, pokušavajući biti ležeran, iako sam osjetila da drhti kao dječarac. Taj poljubac sam doživjela kao dodir s nekim skliskim gmizavcem.
"Odvezite me nazad, molim Vas!" - rekla sam ljutito.
* Poljubac - dio VII
* Pula - dio VI
* Brige oko škole - dio V
* Povratak - dio IV
* Ordinacija - dio III
* Pohota - dio II
* Prijevara bez imena - dio I
komentiraj (20) * ispiši * #
Mama zna najbolje
subota , 18.08.2007.
"Draga moja kćeri, sjedni da razgovaramo" - reče ona jednog jutra, dok je Slađana uzimala staklenu posudu s ocijeđenom kavom iz filter-aparata. Slađana je bila sretna i zadovoljna sedamnaestogodišnjakinja. Već odavno je prihvatila svoj život s majkom kao njihov univerzum. Njena majka je bila jaka žena i vrlo sigurna i čvrsta u svemu što je radila. Njoj je bilo jako dobro s njenom majkom. Nekada je bilo vrlo dobro i to što s mamom nije bilo puno priče. Bilo je samo onako kako ona kaže, a na kraju je to bilo dobro.
Sjela je za trpezarijski stol i desnom rukom poravnala ručni rad majke ispod vaze s cvijećem. Podigla je svoje snene oči preko ruba šalice, koju je prinijela usnama.
"Say, mamy!" - reče.
"Ah, ove mladeži, nitko više ne govori hrvatski!" - pomisli Suzana, gledajući sigurnim pogledom svoju prelijepu jedinicu.
"Mila moja. Ovaj put razgovaramo kao dvije velike cure. U zadnje vrijeme vidjela si stanje na karticama nije baš bajno. I mama ti mora nešto reći. Posla imam sve manje. Bez obzira što još dobro izgledam, nekako nas ovo globalno vrijeme gura u "staro gvožđe" iako smo na polovini života. Svuda traže "mlado meso", a mi "stari" smo nagrabusili. Milo moje, nešto bih ti predložila. Knjiga ti baš nije draga, jedva sam ti sredila prošle godine bez popravnoga. Sutra i kad završiš, nema kruha iz tvojih ruku. Mama ti predlaže da nastaviš s mojim poslom, jer nećeš oskudijevati ni u čemu. To je dobro plaćen posao." - reče ona i povuče dim cigarete.
Slađana ju je tupo gledala s druge strane stola. Nije imala što reći.
"Mama će te jedno vrijeme podučavati kako da postaneš najbolja u tom poslu." - dodade ona.
Što da kaže mami. Zbilja su živjele dobro. Sjetila se one noći kada su ležale zagrljene u krevetu i ona plakala kad je prvi put vidjela. Milovala joj je mama tada kosu i pričala dugo u noć o svom životu. Tada joj je i rekla za ujku Franju kada ju je prvi put zlostavljao. Nagovarala ju je da ode na policiju i prijavi ga, ali mama nije htjela skandala. Rekla joj je da je duboko u sebi zakopala svoje odrastanje i ne želi ponovno patiti. Ona je tada zamrzila tog čovjeka i bježala kada bi se i on zadesio na obiteljskom okupljanju kod djeda. Sada kad je odrasla i o seksu zna mnogo više nego tada kad joj je mama pričala kako ju je njen ujko dirao po "piši" i po sikama koje su tek bile nabubrile, ujko je definitivno bio veći zločinac u njenim nevinim očima i od samoga Hitlera. On je povrijedio njenu mamu u ta primitivna vremena, kada se djecu nije baš puno slušalo što imaju za reći. Nju njena mama poštuje kao ličnost i mnogo puta pita za njeno mišljenje, kada dvojbi oko nečega.
U ratu je njena mama za svoju miljenicu uvijek sve nabavljala, tako da ona ne zna što znači rat. Osim pucnjave. Ali, bilo je to davno.
Ta žena imala je samo osam razreda osnovne škole, a živjele su kao kraljice. Često je razmišljala- dokuda bi dogurala njena majka da se mogla školovati. A i djed je bio krut. Sad više ne. Na izmaku je životne snage i svi ga gledaju kao kaktus ili neko cvijeće u saksiji dnevnog boravka. Odlaze mu samo da vide treba li mu što. Mama sve što je radila, radila je vrhunski. Prva je u gradu povezla "golfa četvorku".Nije znala što joj je bilo mrskije: oni koji su ih gledali ispod oka ili oni koji su im se dodvoravali na njihovu financijsku moć.
Davno je mama kupila stan. Znala je ona kada se kupuje nekretnine, onda kad su svi bili skeptični je li rat uopće završio. Čak joj je mama otvorila kreditnu karticu i učila ju kako treba biti umjeren u svemu pa da bude i "za sutra". Učila ju je da je bolje imati jednu stvarčicu ali vrijednu, nego hrpu fuša. Mnogo toga ju je mama naučila kroz ove godine. A sad joj je nudila da nastavi njen posao. Morala je priznati sama sebi da je već razmišljala o tomu, ali nikad to ne bi sama predložila. Gledala je majku sve ove godine kako to profesionalno radi s mnogo uspjeha. I nikada nije bila zle volje ili nezadovoljna. Evo i sad nije bila nezadovoljna. Jednostavno, to su činjenice. I ona je primijetila u posljednje vrijeme da mama ima mnogo više slobodnog vremena nego prije, ali nisu o tome pričale.
"Večeras bi ti trebala izaći, tako je najbolje, kao i do sada. Razmisli. Ako želiš o tome razgovarati sada,OK. Ako želiš ne moramo nikako. Ali, mislim da ćeš biti financijski moćna, ako me poslušaš. Taj posao uvijek možeš zamijeniti s nečim što voliš. A ti trenutačno, iskreno rečeno, ne voliš baš ništa raditi!" - reče joj mama, priđe i poljubi joj kosu.
"Mama zna najbolje." - pomislila je. Ali, o tome mogu sutra. Već se dogovorila sa Zdenkom da odu na kavu. Naravno, o tome neće s njim pričati. Ona i mama imaju svoje teme koje nitko ne dira. Samo su njihove.
Nakon godinu dana, Slađana je bila spremna preuzeti mamin posao. Završila je za krojačicu,a nije joj padalo na pamet da satima pogrbljeno sjedi za šivaćim strojem i modira neke napucane gospođe.
Sjedila je sama u sjeni lampe u dnevnom boravku, a na vratima se začulo zvono. Laganim, gracioznim korakom, u lepršavoj prozirnoj spavaćici išla je prema vratima. Duboko u sebi je raščistila da se osjeća sigurna u sebe, zadovoljna i samouvjerena. To je samo posao.
Pred vratima je stajao sredovječni gospodin povećeg pivskog trbuha, s manirima bogatuna i vrlo lijepo mirisao.
"Samo izvolite, ući! Da li želite što popiti!" - upita ga Slađana umilnim glasom, kako ju je naučila mama.
komentiraj (30) * ispiši * #
Pula
srijeda , 15.08.2007.
Čula sam kako je disao. I obuzela me neka sjeta na onu srebrnu noć, dok sam ja stajala naslonjena na vrata moga automobila i udisala njegov "Daviddof" koji je kao mamac obilazio oko mojih nosnica. Tada nisam razmišljala je li varam nekoga, nisam se plašila metalne cijevi za njegovim pojasom. Bilo je važno samo da mi zamijeni gumu i da krenem. Sad sam osluhnula njegovo disanje i zamišljala njegovo obrijano lice pored moga. Još uvijek sigurna da nikoga ne varam i da ne radim ništa loše, uzdahnula sam kad je progovorio:
"Dobar dan, damo bez imena. Bilo je šokantno. Što sve život donese." - šarmantno je šarao s pričom, a ne ciljano o operaciji.
"Da! Upravo tako. Moja mama citira staru narodnu ' da đavo zna gdje će slomiti nogu, ne bi tamo išao!" - pokušala sam se osloboditi treme i osjećaja nelagode, kao da razgovaram s ljubavnikom.
"Dobro je rekla Vaša mama. Ali, mi nismo đavli. Barem ja nisam. A Vi?" - šarmirao me pričom.
"Što biste Vi rekli, jesam li?" - prihvatila sam ovaj razgovor kao novu igricu.
"Pa, što da Vam kažem! Recimo, da niste. Đavlica niste, ali ste vražica. To nije isto. A ja se obično ne varam u prvoj procjeni!" - već se čuo njegov tihi smijeh i opuštanje u razgovoru. "Nego, recite mi, kako ste, slušali li Vaš limeni ljubimac?"
"Kad bi me sve slušalo kao on, ja bih bila happy." - rekoh mu, pokušavajući prijeći na temu moga poziva. "Moj sin još uvijek nije dobro. Uspjeli smo srediti sve oko škole, ali još uvijek isti problem."
"Ja bih vam nešto preporučao. Ja imam dio ordinacije iz Zagreba u Puli. Pa, ako želite dođite tamo da to uradimo. Zahvat će trajati oko sat vremena, a i Vi možete biti prisutni. Onda bi trebalo svaki dan oko jednog tjedna tretirati te otvore koktelom antibiotika. Pa bi bilo bolje da budete na morskom zraku, to je vrlo važno za sinuse." - ponovno je govorio sve ono što je već ispričao u Zagrebu. Nisam imala ništa protiv da to uradimo u Puli, jer je morski zrak zbilja bio bitan faktor i za psihu. Bojala sam se kako će se sve to odvijati sa operacijom.
"Ovo je nešto novo, pa bih o tome razgovarala još sa suprugom. Ja sam bila spremna za Zagreb, ali mi je već tjedan dana više od planiranog. Ja bih Vam se ponovno javila.!" - rekla sam,
završavajući razgovor.
Kada sam trebala Vlatku ispričati novi prijedlog, osjećala sam se kao da ja to kreiram i već sam vidjela njegovu facu kao dijete koje se ljuti i okreće glavu.
"Od kud sad to! Pa, rekao je u Zagrebu! I kako to - tjedan ?" - s pravom je reagirao Vlatko. "Nema teorije da ja mogu uzeti slobodno ili sad dobiti odmor. Odmor mi je pisan za kolovoz, a to je daleko za Gloria. Uostalom, kako ti hoćeš. Ja sam šokiran, ali najvažnije je da što prije nešto poduzmemo za tu prokletu temperaturu. Idite bez mene, mada sam želio biti uz njega i brinuti se o vama." - reče Vlatko skrušeno.
"Ljubavi, znaš koliko nam znači što te imamo. Znaš koliko mi je lakše bilo boriti se sa svime, samo zato što te imam. Ne ljuti se, molim te. I ovo će proći!" - rekla sam pokušavajući smiriti strasti.
"Hoćeš li mi iskreno nešto reći, ako te upitam sada?" - pitao me.
"Reci ljubavi, naravno da hoću!" - a znala sam što slijedi.
"Da li se vas dvoje poznajete ? " - pitao me, a vidjela sam da se osjeća jako loše zato što je to izgovorio.
" Ne, ljubavi, vidio si da smo se upoznali kod njega." - pokušala sam odgovoriti tako da ništa ne slažem. A u sebi sam pomislila, kako ću mu sve ispričati kad se vratimo. Sad je to bio loš trenutak.
Kad smo stigli u Pulu, bila je nedjelja. Rekao mi je da mnogi žele operacije raditi vikendom, jer ne mogu dobiti slobodne dane od posla, pa on tako dođe i , što će jadan- mrski mu novci, pa zbog ljudi radi nedjeljom. Nema veze. Eto, i moj sin i ja došli na nedjelju. To je bio njegov prijedlog, jer je već do nas odradio "jedan nos" i "jedne silikone". Uz pomoć moga snalažljivoga sina, stigli smo pred njegovu kuću iz jednog poteza. U dvorištu je stajao mali srebrni zmaj "Z3" koji nam je potvrdio da smo na pravoj adresi. Uparkirala sam i ja svoju zvjerku pored njegove i popeli smo se raskošnim stepenicama na kat, gdje je na vratima stajala luksuzna pločica sa njegovim imenom, titulom i radnim vremenom. Upravo su neki Česi izlazili sa uplakanim djetetom, koje se držalo za uho. Vjerojatno, upala uha od vode. I ja sam jednom kao dijete svojima upropastila odmor sa upalom i morali smo se vratiti doma. On banu pred nas u čekaonicu i iskreno se iznenadi kada nas je ugledao. Glorio je bio jako uplašen. A pokušavao je biti prava muškarčina i sakrivao to od liječnika.
"Hajde, hajde, što si se ustrtario tako! To nije ništa. Dat ću ti anesteziju i nećeš ništa osjetiti." - potapšao ga je po ramenu, vadeći iz ormarića plavu kutu i pružio ju sinu da obuče.
Nisam mogla gledati što mu radi. U drugoj prostoriji pokušavala sam se skoncenrirati na Tv, ali sam povremeno čula jauk moga sina. U trbuhu sam osjećala mučninu od straha i suze su mi tekle niz lice. Tako bih ga rado prigrlila i poštedjela bola, ali nije moglo drugačije. Povremeno bi mu dao vremena da odmori i pozvao mene da uđem i razgovaram sa njim, a meni je bilo strašno gledati ga u stolici sa iglom od pola metra koja viri iz nosnice. "Daviddof" nije bio škrt na riječima i cijelo vrijeme nam je objašnjavao što radi i koji je efekat.
Kad je sve bilo gotovo, ja sam mu se obratila:
"Možete li nam pomoći oko noćenja, je li ima netko u susjedstvu da iznajmljuje apartmane?"
"A Vi niste ništa rezervirali!" - iznenađeno me pogleda.
"Ma, ne! Nisam. Računala sam da puna sezona još nije počela, pa mogu naći tu negdje."
"Možete biti moji gosti. Vidite kolika je kuća. Možete biti na cijelom katu sami." - reče, dok je Gloriu stavljao flaster preko ugrađene cjevčice.
U zraku mi je kao nesvjestica zatreperio miris prijevare.
* Pula - dio VI
* Brige oko škole - dio V
* Povratak - dio IV
* Ordinacija - dio III
* Pohota - dio II
* Prijevara bez imena - dio I
komentiraj (44) * ispiši * #
Brige oko škole
utorak , 14.08.2007.
Trebala sam sad memorirati broj u mobitelu.
Kako glup osjećaj da nakon toliko vremena čovjek s pištoljem ima ime.
A nisam ga nikada željela znati. Stvari koje su zamotane velom tajne, fasciniraju me kao dobar film koji ima neočekivan kraj. Ovako, čovjek koji je mirisao na jaki "Daviddof" i nije imao prsten na lijevoj ruci sada ima ime. Sasvim obično hrvatsko ime.
Dr. Tihomir bio je već šesti pod D i to kao Dr. Nadam se da nisam jedina na svijetu koja ima toliko memoriranih liječnika, zubara, specijalista. Ovaj nije bio samo "otorinac", nego je korigirao lica i tijelo onima koji su bili nezadovoljni sa sobom. Obećala sam mu javiti kada točno budemo spremni za operaciju, jer smo morali prvo srediti stvari sa školom.
U školi su svi do jednoga bili skeptični prema toj bolesti i operaciji. Da sam im pričala o leukemiji ili tumoru mozga, vjerovali bi mi. Ali, ovako, mnogi žive sa upalom sinusa i nisu to smatrali nekom bolešću. Nitko nije mogao zamisliti kako je teško bilo biti roditelj tih mjeseci. Razapeta između razumijevanja za dijete i frustriranih sredovječnih profesora koji nisu prošli edukaciju rada s djecom, nego diplomirali svoju krutu profesiju i bili bačeni u kavez zvani "škola". Dolazili su u školu napucani privatnim problemima i bacali ih pred djecu koja nisu znala ništa konkretno o životu, osim svojih podivljalih hormona. Neki su davali hrpu jedinica jer im je već od ranog jutra susjed narušio mir renovirajući kupatilo i stvarao užasnu buku. Neki su imali problema sa djetetom koje se drogira i tu noć nije došlo kući. Mnogo toga je bacano pred tu nesigurnu djecu koja su plaćala svoje trenutačno neznanje bez pravdanja.
Posjet kod ravnateljice me tako uznemirio da sam iz škole pošla plačući. Vlatko me zabrinuto pogledao kad sam sjela u auto.
"Zaboga, što je sad, zašto plačeš?" - zabrinuto me zagrlio.
"Oni su grozni. Osim što traže da im podastrem svu dokumentaciju od liječenja, oni će tek nakon toga odlučiti da li da polaže godinu ili ponavlja razred." - skoro grcajući govorila sam Vlatku.
"Ma, daj, ludice jedna, ne sekiraj se. Sve će biti u redu!" - reče mi svojim blagim glasom. Nisam mogla shvatiti kako to muški misle tako jednostavno, "bit će sve u redu"...kako će biti...ja se s njima ne mogu boriti. Što ako ga sruše na godinu. Bit će uništen i bolešću i nazadovanjem u školi.
Nisam mogla misliti ni na što drugo nego na lice svoga djeteta. Njegovo uplašeno lice da se suoči sa zahtjevnim periodom, a tek poslije možemo raditi nešto za njegovo zdravlje.
Kao lavica sam skakala svaki dan u školu, tražila profesore i ravnateljicu, bila uz dijete dok je polagao predmet po predmet i vraćao se kući slomljen usijane glave od temperature i umora. Vlatko se nije mnogo miješao, nego nam je oboma bio samo duhovna potpora. Oboje smo bili sretni što ga imamo. Ali, bila sam isključiva-nije dolazilo u obzir da se on angažira u ime moga djeteta igdje. To je bio moj zadatak.
Ruka mi je zadrhtala kad sam uzela mobitel.
Vlatko je bio na poslu.
Sin u svojoj sobi, zaspao kao beba, nakon posljednjeg položenog predmeta. Mogli smo odahnuti. Uspjeli smo riješiti ono bez čega se u životu ne može - školu.
A sad sam mogla preduzeti akciju za zdravlje.
Bila sam zbunjena kao djevojčica.
Zašto? Pa, nisam ništa uradila s tim čovjekom, a osjećala sam se kao da smo proveli neko vrijeme u životu zajedno. Na trenutak kada bih mislila na njega i ponovni susret, obuzela bi me neka toplina prisjećajući se onog ovlaš-poljupca u Crikvenici. Da li sam se trebala plašiti osvete zbog montaže u "Dilemi", nisam bila sigurna. Znala sam da muškarac može biti vrlo opasan kad je poražen. On je one noći bio poražen. Nije bilo kako je on planirao.
"Dobar dan. Zovem da se dogovorimo za termin operacije!" - rekla sam drhtavog glasa. Nisam se niti predstavila tko sam, nisam rekla ništa kao uvod osim tog kratkog 'dobar dan'.
* Brige oko škole - dio V
* Povratak - dio IV
* Ordinacija - dio III
* Pohota - dio II
* Prijevara bez imena - dio I
komentiraj (18) * ispiši * #
Taxi
nedjelja , 12.08.2007.
"Ah, kako mi je vruće!" - pomislila je dok je uzimala torbu sa šank-stolice. Jednostavno, ni minutu nije se moglo živjeti bez klime. A ugasila ju je par trenutaka prije posljednjih priprema za polazak. Putna torba je stajala u predsoblju i sve je bilo spremno za polazak. "Irina će doći po Kokolina!" - pomislila je gledajući svoju ptičicu kako ostade u mračnom dnevnom boravku. "Ah, ta kosa, zašto nikada nisam zadovoljna sa desnom stranom frizure!" - pričala je sa samom sobom. Za divno čudo, lift je stajao na njenom katu i žurno uđe. Unutrašnjost je bila do plafona ispunjena smradom znoja njenog susjeda. "Taj kao da se nikada ne kupa."- pomislila je ljutito i nadlanicom zauzete ruke poklopila rupice na nosu. A pomisao i da taj smrad udiše na usta zgrozio ju je isto kao da je zagrizla u trulu rajčicu. Pred zgradom je bacila pogled na parking gdje je svoju limenu srebrnu zvijer smjestila u debelu hladovinu starog stabla. Iako je znala da će ptice imati raskošni prostor za svoje "rasterećivanje" ipak je bilo važnije da ne gori unutrašnjost ljubimca i gume. Na kraju ulice ugleda crni "mercedes" koji se kretao prema njoj. Bio je to pozvani taxi. Odlučila je na ovaj put krenuti vlakom. Mironu je rekla da joj je naporno voziti, mada je to više bilo zbog dosade. Ako vozi, voli i društvo. Ovako, ne želi voziti sama. Taxi je već davno prestala koristiti. Činilo joj se da je to bilo još u studentskim danima, a onda se sjetila da je to bilo i pred par godina kada joj je auto stradao u eksploziji i bio nekoliko dana kod lakirera.
"Dobar dan!" - rekla je, dok je vozač uzimao putnu torbu iz njene ruke i smještao ju u prtljažnik.
"Dobar dan!" - odgovorio je i pogledi im se sretoše.
"Kao da ja poznajem ovoga čovjeka?" - pomislila je. I kao u američkim filmovima sjela s desne strane na zadnje sjedište. To prije nije radila. Prije se sjedalo pored taxiste.
Pogled joj privuče zlatni lančić s križićem obješen na retrovizoru. Do sada je viđala da ljudi vješaju krunicu ili one mirišljave kartice, ali ovo još ne. Pored radio-CDa, vidjela je sliku djevojke.
U glavi joj se dvojba da li poznaje ovoga čovjeka pomiješa sa mišlju: još jedan stari napaljeni jarac, koji je lovnuo mladu sponzorušu. Ali, takav čovjek bi trebao odisati zaljubljenošću. Ovaj to nije. U retrovizoru ugleda njegove tužne oči.
"Vi ste mene zaboravili. Ja Vas nisam. Vaš pokojni i ja smo nekada radili zajedno." - reče taxist sa tužnim očima. U taj tren joj se upali lampica da zbilja poznaje tog čovjeka. Pa da, on i supruga su joj dolazili u posjet nakon nesreće. I u isti tren se sjetila da joj nije bila draga ni ta žena ni taj posjet. Znala je da se tada pričalo da je ostala nepokretna i da su njih dvoje tada došli samo da se "iz prve ruke" uvjere u tu tragediju. Ne zna ni sama zašto joj se tada učinilo da vidi zloću u očima kada je rekla da je sve Ok i mora ležati dugo i oporavljati se, dotična je poželjela vidjeti njene nožne prstiće je li se uistinu miču. Fuj!
"Kako je gospođa? " - upita ga ona rezervirano, jer ju je preplavio onaj osjećaj star kojih petnaestak godina.
"Gospođa me ostavila. Udala se za onog u Švici. Cijelo vrijeme mi mazala oči da radi kod njega, a onda se udala za njega. I znate što još! On je ubrzo umro, toliko je bio star. I znate što još!!!" - upita on naglašavajući to "još" kao "još nešto".
Bila je osupnuta njegovom ispovijedi, kao da su susjedi. Nije to voljela. Nije voljela bliskost s ljudima koje ne poznaje, a nije voljela ni ljude koji tek tako podastiru svoj život drugima kao na pladnju. Smatrala je da ni najbliži susjed ne mora baš biti upućen na detalje, a kamo li ona, putnica, sada i tko zna da li ikada više.
"Opet se udala. Za mladoga, mlađi od nje" - reče on, ne čekajući odgovor.
"Vidim i Vi niste čekali!" - reče ona ironično, a pred očima joj bila slika njegove vrckave žene.
"Na što mislite?" - upita taxist.
"Pa, mlada dama na slici!" - reče ona, zavirujući u svoju torbicu i provjeravajući da li je ponijela mobitel.
"Draga moja gospođo, to je moja kćerka!" - reče on s tugom u glasu.
"Ah, ovi današnji sijedi pubertetlije prate modu pa dokazuju svoju vječnu mladost loveći mlade curice. Oprostite, pomislila sam da ste i Vi s tim "merdžanom" lovnuli neku." - reče mu cinično, opterećena slikom njihova posjeta kada su provjeravali hoće li supruga njegovog kolege s posla završiti u kolicima.
"Poginula je prošle godine u Švici kad je boravila kod majke na ljetnom raspustu." - odgovori čovjek, ne vrijeđajući se na njen zajedljivi ton. Skamenila se. Osjećala se fantastično glupo, nikad gluplje. Tek u tom trenutku osjeti koliko je taj čovjek dobar, bez imalo zlobice u sebi. Nije se tako lako vrijeđao na tuđe gluposti.
"I znate što mi je još teže? Nije dala da dovezemo njeno tijelo ovamo, nego ju je pokopala tamo daleko. Kaže, hoće grob da joj obilazi svaki dan. I ja pristao. Što sam mogao. Ipak je ona majka. Mi muški to stisnemo kroz zube i gnječimo u jednu crtu kraj usne."
"Jao, molim Vas, oprostite ako sam bila gruba. Nervozna sam pred ovaj put pa nisam bila raspoložena za veliku priču. A Vaša je baš velika i tužna. Strašno. A Vi ste tako dobar čovjek." - govorila je, iako bi sama sebi radije stavila ruku na usta da ušuti i prestane praviti budalu od sebe.
"I mogu Vam reći, ista je Vi. Obično kćerke liče na očeve. A koliko je bila stara?" - upita ga da bi napravila pauzu od same sebe, čekajući njegov odgovor.
"Ah, dala u roku sve ispite na prvoj godini prava i otišla majci da odmara. I uzme od nje bijesan auto, prebrz, a ona tek položila, neiskusna i početnik." - govorio je tužni čovjek.
On blago zaustavi auto na platou ispred željezničkog kolodvora i izađe iz auta. Otvori vrata na njenoj strani i pruži joj ruku, kao pravi džentlmen, da izađe iz auta. Izvadi torbu iz prtljažnika i upita ju može li ju pozvati na kavu, ako ima vremena dok vlak ne stigne.
"Ah, ja sam Vam se udala. I onom mom ne bi bilo drago da čuje. Takvi ste vi muški!" - reče mu, a glupo se osjećala što nije smislila bolju ispriku. Sad će on pomisliti -za kakvog se to konja udala. A Miron uopće nije bio takav divljak.
"Sretan put Vam želim!" - reče čovjek blagog pogleda i sjede u auto."Ovo je bio njen lančić!"-reče.
"Kakva glupača, ostavila ovako dobrog čovjeka!" - pomislila je i koraknula u žamor velikog kolodvorskog prostora.
komentiraj (26) * ispiši * #
Povratak
petak , 10.08.2007.
Davno sam već priznala i sebi i drugima da sam toliko iskrena osoba, pa kada nešto i slažem, to ne znam izvesti do kraja. Crveno lice me oda. Ili zadrhti glas. Jednostavno, odam samu sebe. Tako sam i s voljenom osobom iskrena do kraja.
E, sad, kada se nađem u situaciji gdje "ni luk jela, ni lukom mirisala", ja izgledam kao da sam samo skakala iz gluposti u glupost, nemam dobar mehanizam pa da napadom odradim obranu.
Već dugo pokušavam prodrijeti u muški mozak. Ta stvarčica uvijek funkcionira na laži. Uvijek imaju spremnu laž za obranu. A ako je ženska strana uporna u rasvjetljavanju nemiloga događaja, onda oni napadnu kao škorpioni, žene se povlače i osjećaju glupo. Ovaj put ja sam trebala smisliti laž i biti škorpion.
"Daviddof" je stajao preda mnom i naši šokirani pogledi su nas odavali. Kako je Vlatko mogao ostati miran, kada je vidio moja suha usta i glas koji je kao toalet-papir zapeo u mom grlu. 'Dobar dan' je ostalo zagrcnuto u zraku i moje oči su bile zakovane u čovjeka s pištoljem. A on! Ovaj put mu je bila uzaludna moćna ordinacija, njegov plavi kratki mantil i "kapica" na cvjetiće...vidjelo se da je iskočio iz tračnica. Prišao mi je kao prvoj koja je "upala" u njegovu ordinaciju i pružio ruku:
"Dobar dan! Izvolite sjesti." - rekao je pokazujući rukom na kožnati dvosjed. Zatim je pružio ruku Vlatku i takođe pokazao na dvosjed. A onda se obratio sinu:
"A što je s tobom, da čujem?" - rekao je, pogledavajući na mene onako "usput".
"Ako mogu ja objasniti ?" - rekla sam, pokušavajući normalizirati situaciju. U par brzih rečenica opisala sam naša dva zadnja mjeseca. Onda nas je pozvao u susjednu prostoriju gdje su se nalazili instrumenti za pregled. Osjetila sam Vlatkov ispitivački pogled. Ali sam se ponašala kao da ne primjećujem, jer sam zbilja morala cijelu stvar usmjeriti na ono zbog čega smo tu. Morala sam tražiti pomoć svom djetetu. a čudno je to kako mi se nikako ne da preuzeti kontrolu nad životom. Stalno neka sitna podapinjanja od tog života. Ne, kušnje nisu, flert još manje. Ja sam uvijek prije svega bila majka. Ta, i Vlatka sam upoznala kad sam dijete već formirala odgojem i usadila mu osnovne životne aksiome.
Naravno, čovjek s pištoljem koji je koristio oštar muški parfem, dobijao je druge konture. Ponašao se profesionalno i sav je bio u svom svijetu medicine. Nije skrivao šok vrlo lošim stanjem sluznice i preporučao je operaciju i terapiju na cjevčice. Sve bih tada prihvatila u nadi da će dijete "živnuti" i ponovno gledati svoje mišiće pred zrcalom. Dogovorili smo datum ponovnoga dolaska, cijenu operacije i pozdravili se s liječnikom.
Nisam mogla definirati stanje u svojoj glavi. Zbrkale su se misli i njegova dijagnoza. Znači, ništa opasno, a isto tako široka teorija o mogućim posljedicama u težim oblicima.
"Ja sam skeptičan!" - reče Vlatko i raspara tišinu među nama. Ja sam sa štiklicama razbijala tišinu stubišta, a on je progovorio.
Podigla sam ispitivački pogled : " Što to treba značiti?" - upitala sam.
"Pa, onako, ne mislim da je to rješenje. Naravno, a ti kako hoćeš!" - rekao je suzdržano.
Pošli smo do nekoga restorana na ručak i nismo mnogo razgovarali. Vlatko je pazio na gužvu u prometu, a sin je opet apatično naslonio glavu na staklo i gledao kroz prozor.
Dok je konobar donio jelovnike, sin reče da ide do toaleta, a Vlatko me pogleda preko kožnate "knjige" : " Jesam li ja nešto propustio!" - reče, a u glasu mu se nasluti ironija.
Uvijek sam od početka naše veze naglašavala to povjerenje. Njegovu važnost. I isto tako činjenicu, kada se to jednom poljulja, teško da sve bude kao prije. Naravno, to sam tvrdila kao žena koja je muškarce uvijek gledala kao enigmu. Njihov mozak je funkcionirao na njihovoj slobodi i strahu da to izgube i potrebi da mahnu krilima s vremena na vrijeme. Međutim, da li zbog zrelosti ili zbog toga što se Vlatko "namahao" krilima, on je u našem zajedničkom životu funkcionirao nevino kao beba. A gle' sad mene, ja stvaram negativnu atmosferu od ničega. Trebam se pravdati zbog ničega.
"Ne znam na što misliš?" - pokušavala sam ostati smirena. Ruka mi je zadrhtala i odala me. Jelovnik u ruci je zatreperio kao list na vjetru. On je samo ironično podigao pogled s moje ruke na moje oči:
"Jesi li sigurna? " - upita me. "Zašto imam dojam da poznaješ tog čovjeka?"
"Što ću ti ja kad imaš bujnu maštu!" - rekoh i u taj tren sin se vratio. Naravno, stvar samo odgođena. Trebali smo se sada ponašati normalno, a to je bilo vrlo teško.
"Vlatko, što je tebi, što si se ušutio?" - zaštitnički se sin obrati njemu.
"Ma, ništa, previše sam pušio u putu i sad me boli glava!" - reče mu toplim glasom, a gledajući u mene. Bio je to onaj pogled pun zebnje. Nije mi to imponiralo. Nisam ja bila od onih žena koje osjećaju trijumf ili nadmoć. Ja sam mog partnera uvijek doživljavala ravnopravno.
Tu smo završili priču i Vlatko me više nije pitao za njega. Zatvorio je tu dvojbu u sebi i čekao što će mu život donijeti. Prepustio mi se kao dijete i pokušavali smo živjeti normalno, kao prije tog odlaska u Zagreb. Osjećala sam njegovu tugu, kada bismo noću pošli u krevet i on mi svoju glavu stavio na prsa kao nemoćno dijete, pitajući 'voliš li me'. Obuhvatila bih njegovo lice rukama, gledala ga ravno u oči i rekla:
"Ti vrlo dobro znaš da nikada nikoga nisam tako voljela!"
* Povratak - dio IV
* Ordinacija - dio III
* Pohota - dio II
* Prijevara bez imena - dio I
komentiraj (38) * ispiši * #
Majka
srijeda , 08.08.2007.
Nisam mogao srediti misli. Mislio sam o svemu. O njoj i djetetu. O majci s kojom sam se posvađao "na mrtvo ime". O ocu koji je cijeli život šutio i išao "linijom manjeg otpora". Rat koji je buknuo ličio je na eksploziju moga života. Moralo je zaratiti. Bilo je previše oružja, previše ideja i stranaka. Moja majka je bila vladajuća stranka, a mi svi smo bili oporba koju se ništa nije pitalo. Jedino je brat bio neovisni kandidat i furao po svome. Nikada sebi nije dao srati po životu. Ja jesam. On je sa četrnaest godina dolazio pijan kući i ravnateljica je zvala oca kada bi ga nalazila zaspalog na stepenicama svoga stubišta. Nije njega bilo stid što naše ime stavlja na bubanj i što žene u susjedstvu piju kavu s glavnom temom-on. Nije mi bilo jasno zašto pije. Ja sam uvijek htio biti na ponos roditeljima i usrećivalo me da na roditeljski sastanak idu dignute glave. Ipak je on upisao ekonomiju i završio u roku. Ali, volio je društvo, pečenje, ražnjeve, popiti...I kada je oženio onu svoju malu plavu zmiju nije se smirio. Svoje prežderavanje pravdao je poslovnim večerama. Ja sam završio za inženjera elektrotehnike i studij mi je obilježilo njeno ime. Obilježila je moj život, koji se njenim imenom zvao. Pala je kao bomba, rasturila sve moje kriterije o uzornom sinu koji samo želi usrećiti roditelje. Prvi put sam htio nešto učiniti za "svoj groš" i razbilo mi se o glavu.
Sjedio sam tu u beogradskoj zračnoj luci među tisućama ljudi koji su bježali od rata i čekao avion za Minhen. I mislio o njoj i djetetu. Gdje su, da ih netko ne maltretira, što je s djetetom...Ona žena s djetetom tamo u kutu restorana zračne luke tako sliči njoj. I to dijete. Ne, nije moguće da je ona tu. Nije moguća ta slučajnost..od toliko zračnih luka da budemo u istoj. Ovdje su putnici za Minhen. Da li i ona ide tamo.
"Bato!" - čuo sam glas tog dragog djeteta. Potrčala je prema meni i dok sam ustajao od stola, skočila mi je u naručje i obgrlila nogicama oko pasa.
"Dušo moja! Od kuda vi ovdje?! Tako sam se brinuo za vas dvije." - govorio sam joj i ljubio njene debele obrašćiće.
"Ćao!"- rekla mi je hladno, dok sam držeći Lunu u naručju sjedao za njen stol.
"Ne mogu da vjerujem! Ovdje da te vidim!" - govorio sam uzbuđen.
"Kako ti je slatka mamica?" - rekla je ironično.
"Posvađao sam se kad sam pošao. Nije htjela da ostavi kuću. Stari i bi, ali ona uvijek naopako!"
"Čudo fini sinčić nije ostao s mamicom. Kako si ju mogao ostaviti!" - govorila je ironično.
Imala je pravo. Mogla je govoriti protiv moje majke, koja se nije smirila dok nas nije rastavila. Nisam ja kriv, Mila je jednostavno otišla iz stana. Nije mogla podnijeti njene prljave priče. Čak ju je moja majka jednom jajetom gađala s balkona dok smo odlazili. Mnogo toga smo progutali, trpjeli, a onda je otišla. Uzela mi je Lunu, koju sam zavolio kao svoje dijete. Mislio sam da ću poludjeti u samoći, od tuge. Stara je govorila o njoj najgore stvari kao o razvedenoj ženi s tuđim djetetom, a k tomu još i vjera joj je smetala.
A bili smo sretni, dok sam studirao u Milinom gradu. Svaki ispit treperila je zajedno sa mnom hoću li ga položiti, čekala da diplomiram pa da počnemo graditi svoj život. A onda mi je stara sasrala cijeli život, moj trud, moja nastojanja da ih usrećim. I tek onda sam shvatio ulogu moga starog u mom životu. Obična sjena od čovjeka. Nikada nije imao pravo na svoje mišljenje.
Mila je bila totalno rezervirana prema meni, a znao sam da me voli, kao što sam ja u tom trenutku gorio od ljubavi, od treme kao balavac.
"Mila, možda je ovo prst sudbine.Da probamo opet? Bit ćemo daleko. Tko zna, možda ju nikada više ne vidim." - govorio sam drhtavim glasom.
"Ne, Bato, Bože sačuvaj. Oduzeo si mi najljepše godine. Srušio vjeru u ljubav, požrtvovanje, povjerenje...Svi ste vi mamini sinovi. Samo jedno ne mogu da vjerujem, zar sam to morala dva puta u životu okusiti. Kako si samo pogazio moj trud..!" - govorila je tako tiho i kroz zube, da nije bilo koristi da kažem i jednu više. " Idem tamo daleko, da vas sve zaboravim. Gradit ću novi život u komu će glavni lik biti Luna i nitko više!"
"Ja idem za Ameriku. Tamo me sve čeka sređeno. Mogu ti dati i broj na koji mi možeš javiti svoj?" - molećivo sam slagao rečenice koje su kao stranci koji ne razumiju moj jezik, prolazile pored njenih ušiju i čekao sam reakciju.
" Molim te, Mila, učini to radi Lune. Znaš koliko se volimo nas dvoje!"
" Molim te, ne uznemiravaj mi dijete. Dosta sam ja noći proplakala i konačno našla mir. Ne kažem da te još ne volim, nije mi svejedno, ali ta stara zmija ostavila je itekakve ožiljke po mom životu." - energično i zastrašujuće Mila je izgovarala rečenice, za koje sam znao da su s tri uskličnika.
Na razglasu se začula najava za naš avion. Ponio sam Lunu u naručju koja se svo vrijeme rukicama držala oko moga vrata i sjedila mi u krilu. Bila je prepametno dijete. Šutjela je i slušala. To je bila prekrasno odgojena djevojčica koja nikada nije imala ispad neodgojenog djeteta. Znao sam da je to Milina zasluga. Bila je vrlo autoritativna žena, sa stavom, za kakvu bi svaki pametan muškarac noge lomio. Još jedna stvar je bila nevjerojatna slučajnost. Brojevi sjedišta su nam bili jedan do drugoga. Dok je stjuardesa rukama pokazivala upute za nužno slijetanje, nagnuo sam se preko Lune i rekao:
"Mila, molim te! Vidiš da nam sudbina daje priliku. I sjedišta su nam blizu!"
"Molim te, Bato, ne radi budalu od sebe. Znaš me!" - rekla je i uzela neki časopis.
Nisam mogao ništa drugo, nego ostatak vremena posvetiti Luni. Uživao sam u svakom trenutku, u svakoj rečenici s tim milim djetetom. I srce mi je krvarilo od pomisli da je to, vjerojatno, posljednji put u životu. A tako sam silno želio biti njen zaštitnik, ići na roditeljske sastanke, reći joj da li je njen prvi dečko dobar za nju...
Let je trajao prekratko kao za inat meni, sada kad sam želio da vrijeme stane i nikada se ne nastavi. Sletjeli smo u hladni, snijegom prekriveni Minhen. Gledao sam kroz prozor kako ulazimo u maglu i nadao se da ćemo sletjeti živi i zdravi.
Ja sam ostao u zgradi zračne luke, čekajući slijedeći let, a moje dvije najdraže curice nestale su iza stakla ulazeći u bijeli mercedes - taxi.
komentiraj (32) * ispiši * #
Ordinacija
nedjelja , 05.08.2007.
Već peti dan imao je povišenu temperaturu. Sam je otišao k školskom liječniku, jer se ambulanta nalazila blizu naše zgrade. A i on sam već odavno ne da mi da idem s njim k liječniku, jer " nije više mali", tako je govorio moj sin. Naravno, odmah su ga poslali da radi nalaze krvi, jer tako isključe virozu od upale. Nalazi su bili uredni, ali on se i dalje osjećao vrlo loše.
Ja sam išla iz dana u dan ustaljenim jurećim tempom i nisam imala nerava za te tinejdžerske fore. Sve mi je mirisalo na umor od škole, bježanje od učenja i tko već zna kakve fore iz ludih godina. Nisam bila od onih roditelja koji zavode nekakve režime ili stroge mjere. Nikada ga nisam kažnjavala oduzimanjem igrica ili braniti mu da gleda TV. Jednostavno, svoga sina sam odgajala tako da mu usadim osjećaj odgovornosti, grižnje savjesti za laž ili loš rezultat. I dobro smo funkcionirali. Za ludorije tipa teretana, bildanje, sati i sati pred zrcalom i natezanje ruke da vidi koliki su mišići...sve sam to prepuštala vremenu.
Ali...ovo oko prehlade, odlasci k liječniku, hrpa nalaza koji su uredni - već me iritirala. Vlatko nije bio njegov otac, ali su imali savršen odnos. Uvijek je s njima bilo 2:1 protiv mene. Sin je imao blagu narav i savršen mir u sebi, a Vlatko je bio zreo čovjek pun ljubavi za mene, pa tako i za moga sina. Vlatko je bio zabrinut i zbunjen. Prvo, zbog škole. Nekako se oteglo ležanje u kući, dani i dani u sobi...i pogled mu je bio pun brige. Nije htio navaljivati u razgovoru. Oboje smo tih dana, a kasnije se to pretvorilo u mjesec pa i dva, ophodili s njim kao hodanje po minskom polju.
"Mama, ja stvarno nisam dobro. Ja ne znam objasniti. Ali, umoran sam od ove temperature.."...govorio mi je s očajem u glasu i pogledom koji traži pomoć i razumijevanje. "Jedan moj prijatelj na kompjutoru mi je rekao da i njegova sestra ima ove iste simptome i dao mi je ime jednog privatnog liječnika. Ona je operirana kod njega i sad je dobro." - govorio mi je dok je glavu držao zagnjurenu u jastuk okrenut prema zidu, a meni leđima.
"Dobar dan. Vaš broj sam dobila kao od liječnika koji bi mogao pomoći momu sinu. Već dva mjeseca ima temperaturu 37,3 i osjeća nemoć, nema koncentraciju...izostaje od škole!" - govorila sam liječniku, čiji broj mi je dao sin. Bio je to neki poznati privatni liječnik za uho, grlo, nos u Zagrebu.
"Nema problema, gospođo. Najbolje bi za vas bilo da dođete u subotu. Ja ću biti u ordinaciji već od deset sati!" - rekao je ljubazni liječnik. Nekako mi se učinilo da sam taj glas već čula, ali uvijek sam razgovarajući s ljudima za koje ne znam kako izgledaju već stvarala u svojim mislima lik, boju kose, usne, zube...
Mislila sam da ću kod svog djeteta konačno uspjeti razbiti tu apatiju kada mu kažem da ćemo na putovanje u naš veliki grad. Obožavao je Zagreb i stalno bi u šali znao reći : " Mama, kad ćeš nam kupiti kartu da letimo u Zagreb i rezervirati sobu u naj-hotelu!"
Tu noć dok sam nam pripremala stvari za put osjećala sam neki strah. Odjednom mi je kao bomba puklo pred očima da sam zapravo izgubila nerve u ovoj "bolesti", da ništa ne razumijem i da prvi put nemam kontrolu nad životom. Uvijek sam se hvatala u koštac sa problemima, postavljala ih kao neposlušnu djecu pred sebe i rješavala kao malo težu križaljku. Svo to vrijeme sam kao "ćorava kokoš" kljucajući zrno, tajno odlazila , da moje osjetljivo dijete ne zna i sastajala se sa školskim liječnicama koje su ga znale od prvog razreda. Nagađale smo tako što bi moglo biti uzrokom ovog njegovog stanja. Činjenice su bile bezazlene upale, ali nitko nije mogao dokučiti tu apatiju. Čak su uzimale u razmatranje njegov tihi bunt na Vlatka iako je sve izgledalo savršeno. Ja bih s njim razgovarala izravno, " u sridu", bez okolišanja. Imali smo savršeno otvoren i blizak odnos. I njegova zadnja bi uvijek bila : " Mama, ja sam bolestan, umoran. Pomozi mi!"
Dok sam pripremala puno tih sitnica koje trebaju na putovanju, a mogu i ne trebati, osjećala sam muku u želudcu. Bio mi je poznat taj osjećaj, osjećaj panike i straha od loše vijesti, opasne dijagnoze. Tko zna. Jedan psihijatar je rekao: " Nitko ne može tako dugo glumiti. On sigurno nije dobro. Ali mi nemamo uvjete za takve detaljne pretrage. Idite dalje.." Vlatko je uzeo slobodan dan i krenuli smo zajedno. On baš nije vjerovao da ćemo pronaći odgovor na ovo stanje. Sve je trajalo i predugo, a bez nekih drastičnih pomicanja ili ne daj Bože, progresa bolesti. Često bi mi u razgovoru rekao: " Ma, premiran je on meni. Tako bih ga rado malo protresao, poboksao se s njim, a bojim se da ne shvati pogrešno. Bojim se da negdje ne pogriješim." Vozili smo se pustom cestom na rubu noći i rane zore. Sve je mirisalo na more i proljeće. Uživali smo u Kvarneru i danu koji se rađao. Nisam mogla spavati, iako sam glavu zabacila na naslon. Svatko je bio sa svojim mislima. S CD-a se tiho razlijegala glazba, a kava koju sam nam nasula iz termosice mirisala je u autu. Njih dva su mislili kako je glupo da idemo tom dionicom, ali ja sam htjela tim prekrasnim predjelima skrenuti misli i strah koji nisam smjela priznati niti jednom od njih. Morala sam biti jaka i ponašati se kao da imam kontrolu nad životom. A u tom trenutku sam mislila da mi se raspada sustav koje je savršeno funkcionirao: odgojila sam prekrasnoga sina, upoznala prekrasnog čovjeka i sklopili smo se u prekrasan mehanizam, kojemu sam ja bila "klik" za svaki pokret. Prolazeći kroz Crikvenicu ugledala sam vulkanizersku radionu u kojoj sam pred par mjeseci krpala puknutu gumu u ranim jutarnjim satima. Sad je to bilo mnogo ranije, dan se tek nazirao. Sjetila sam se čovjeka s pištoljem i njegovog oštrog muškog parfema. Uplašila sam se da mi misli glasno ne izađu iz glave kad sam se sjetila njegovog ovlaš-poljupca, dok sam s Vlatkom pričala na mobitel. Sve me vraćalo u neko vrijeme prijevare, kao da sam bila sama na ljetovanju i imala ljetnu avanturu. Pogledala sam u Vlatka, a on me pomilovao svojim pogledom. Uvijek je to bio pogled obožavanja i dobrote. Voljela sam ga. Jako. Silno. Uvijek bih osjetila leptiriće u trbuhu kada bi se na satu kazaljke približavale za vrijeme njegovog dolaska s posla, a ja ga čekam s toplim, serviranim ručkom. Obožavala sam ga kada bi s vrata skidao čarape i žurio u kupatilo da se tušira, jer je mrzio kako mu noge smrde. Govorila bih mu "smradežu moj" i obasipala lice poljupcima. Čak bi se i njih dva nekada zagrlil, bilo bi im malo da "nabace pet" jedan drugom. Tumbala sam sjećanja po svojoj glavi i plašila se da ih njih dva ne čuju. Prošli smo pored restorana gdje sam pila kavu, a koji je sad bio zatvoren. Sve je bilo tiho i izvan sezone.
Zagrebačkim ulicama kao krv u venama kolao je život...sve je već bilo u pokretu, dan se rađao, tramvaji su bili puni ljudi koji su pospano sjedili na stolicama ili su listali dnevne novine. Voljela sam ta zagrebačka jutra. Uvijek su me fascinirali ti ljudi koji šute, sjede, idu prema negdje...Gledala sam ih tako iz automobila i zamišljala njihove sudbine, misli, domove...Uvijek sam željela živjeti u velikom, velikom gradu gdje nikada ne možeš biti spor, miran, tih.
Parkirali smo se pred zgradu na adresi koju mi je dao liječnik prilikom razgovora, a onda smo prošetali naći neki ugodan restoran za doručak i koju tihu minutu prije nego se suočimo sa stanjem. Nekako sam se tiho nadala da smo došli na pravu adresu i da će taj čovjek, kada gurne tu malu kamericu u njegov nos reći stvarno stanje sinusa ili čega već i postaviti dijagnozu.
Vlatko odgurnu šalicu s bijelom kavom i pripali cigaretu. Pogleda na sat na desnoj ruci, koji sam mu kupila na tom mom misterioznom putovanju i reče: " Mogli bi malo ranije tamo, za svaki slučaj?"
Odgovorih mu : " Zašto da ne!", jer sam uvijek voljela biti i pola sata ranije, nego okasniti pet minuta. Ordinacija se nalazila u zgradi s privatnim stanovima, ali je cijeli kat bio pretvoren u ordinaciju. Sve je djelovalo kao mjesto od povjerenja i s mnogo truda da se stvori prostor ugodan za čekanje. Čekaonica kao iz prospekta, s oštrim linijama prostora i osnovnog namješaja, sa nekoliko sobnih biljaka koje stvaraju dojam dnevnog boravka i opuštaju. Stol s nekoliko časopisa i prozori s trakastim zavjesama. Zgodna mlada djevojka ponudila nas je s pićem i kada smo ljubazno zahvalili i rekli da ne želimo ništa, sjela je za stol i nastavila nešto gledati na računaru. U jednom trenu mi bilo došlo da ju zamolim da kliknem i pogledam moj blog.
"Sad možete ući!" - reče nam, nakon što smo čuli 'šuškanje' na interfonu. Prva sam pošla prema vratima liječnika, uhvatila za kvaku dok sam glavu držala okrenutu natrag podižući obrve sinu kao znak "daj, pokreni se, ustani". Kad sam koraknula u ordinaciju i zazinula da kažem "Dobar dan", skamenila sam se i riječi su se zaglavile u grlu.
Preda mnom je stajao čovjek s pištoljem i tako jako mirisao na "Daviddof".
* Ordinacija - dio III
* Pohota - dio II
* Prijevara bez imena - dio I
komentiraj (36) * ispiši * #
Kaljuža
četvrtak , 02.08.2007.
Ne mogu više. Opet se sporim i mrtvačkim korakom vraćam s još jedne mise. Prije toga razgovarala sam sa svećenikom, koji me blijedo gledao kao i svaki drugi. Naravno, njegovo je da mi kaže: "Moli! I nemoj moliti samo za svoju obitelj, svoju sreću. Moli za sve obitelji, za svačiju sreću!"
Ovaj put ovaj svećenik me opteretio ne da molim samo za svoje probleme, nego i za tuđe. Prije nego sam pošla k misi, popila sam onu tabletu koju mi je dao poznati psihijatar. Svi su mi rekli da je dobar. Pa, kako ne bi bio kada je pročelnik psihijatrijskog odjela. Mada mi njegova pojava nije ulila neko povjerenje. Nekako mi je prije izgledao kao neki karijerista i mangup. Njegov bahati hod s raširenim rukama kao da "lufta" pazuha, obrijana glava i nabildane noge i ruke. Bio je to lik iz "Ramba" ili "Umri muški", a ne osoba kojoj možete povjeriti što vas tišti. Kako sam mogla vjerovati takvom tipu, a ipak sam mu ispričala da noćima ne spavam jer se ne mogu pomiriti s time da mi se kćerka uda za dečka koji je "nehrvat". U mojoj obitelji nikada se nismo miješali sa drugom vjerom i zar da ja budem crna ovca. Jedna moja prijateljica koja na te stvari gleda progresivnije, rekla je da bih trebala prije voditi računa da moje dijete ne bude prvo u obitelji koje se drogira i opija...jer zbilja, ni takvih nije bilo. Nije to obitelj fakultetlija, čak naprotiv, ali crkva, misa i "držati do svoga" je deviza koje smo se slijepo držali. Kako da pogledam ikomu u oči.
Mislim da sam uvijek bila slaba žena. I nije mi jasno kako je moj muž mogao izabrati mene za svoju suputnicu. Opet mi je ova prijateljica rekla da me izabrao zato što je znao da ću ja biti žena koja radi, donosi plaću, vjerno ga čeka dok on krade, kocka, kurva se. Sad kada ga više nema, evo nedavno je bilo deset godina, ja bih ga tako rado još uvijek čekala i donosila mu plaću, samo da nisam sama.
Rodila sam nam dvije kćerke i njegovo postojanje mi je bilo dovoljno. I danas ga ljubomorno volim , kao i onoga dana kada me odveo pred oltar. I opet mi ova prijateljica kaže, to je samo varka da ga volim, jer je to bježanje od ovih kurvara koji me samo žele povaliti i otići sa svitanjem.
Gledam žene oko sebe koje su isto tako izgubile svoje ljubljene, ali su uzele stvar u svoje ruke i "podigle" tu djecu, jake kao i sa svojim muškarcem. Ja samo cvilim sve ove godine, obilazim crkve, predavanja, psihijatre, zavjetujem se i hodočastim, a u kući sve gore i gore.
Godinama sam onu moju stariju gledala kako mi krade tablete za smirenje i noću ju dovode oduzetu, jer ne može na noge i bljuje po cijelu noć. To jadno dijete je prošlo i bulimiju i drogiranje i alkoholiziranje, a ja sam samo očajno sjedila u dnevnom boravku i buljila u jednu točku.
Ona mlađa je razgrtala put pred sobom na svoj način. I kada sam pomislila da će makar od nje nešto biti, sve se preokrenulo. Ona zapade u loše društvo, oči su joj često izgledale crne i sumnjive, a ja nisam smjela ni pomišljati da je uzela "nešto". Sama sam sebi govorila, 'sve će biti dobro. nije valjda.'. Starija je počela jesti i prestala povraćati. A uz nju je uvijek bio dečko koji je ružan kao noć i nema zuba u glavi. A ona, nije što je moja, lijepa, nježna, plava s prekrasnim plavim očima i dugom kosom. Ista pokojni tata, a on je bio samo takav ljepotan. Odjednom je nakon silnih promašaja u srednjoj školi , gubljenja prava na redovito školovanje i izvanrednog polaganja, izjavila da želi studirati. Soba joj je bila zatrpana literaturom kako postati jak, kako pobijediti poroke, kako cijeniti sebe...Kritizirala me da imam siromašan riječnik i da govorim kao "barbarin"...čak mi je jednom rekla da se stidi kako sam primitivna. Dane, a poslije i godine, provodila je sa tim dobrim ružnim dečkom bez zuba. Pokušavala sam joj se približiti u razgovoru, a sama sam sebi glupo zvučala. Nije mi se željela otvoriti, ali je željela sa mnom provoditi dosta vremena. Plašilo me kada je oduševljeno pričala o njegovoj majci i toploj kućnoj atmosferi. Ljubomora me razjedala kao kiselina, ali nisam joj htjela pokazati. Otišla sam do te žene da ju upoznam, i bila zbunjena da ta žena izgleda sasvim normalno kao ja. Ali, njeno i njegovo ime je bilo nešto što me smetalo. Iako mi je ova prijateljica govorila da mu je ime baš dobro, kao od jednog poznatog tenisača, nisam mogla zamisliti da mi unuci nose njegovo prezime. Ova prijateljica govorila mi je i da je on vrsta muškarca koji svoju voljenu do kraja života pazi kao malo vode na dlanu. Ne, ja to tako ne gledam. Govorila mi je : " Je li hoćeš da ju oženi neki "naš", pa da ju tuče i da ti se vrati trudna ili nešto kasnije - kad rodi!"... /direktna ova moja prijateljica, bez "pardona"/. Kada sam joj rekla:" Nek' se vrati...nek' bude raspuštenica!", vidjela sam šok na njenom licu koje se skamenilo i više mi ništa nije rekla, nego jedno kratko "gadiš mi se, kakva si ti majka!" Nisam se naljutila na nju. Ta žena je uzela svoj život u svoje ruke i sredila ga kako ja samo mogu sanjati. I uvijek sam trčala njoj po savjet, mišljenje i znala sam da govori dobro, da mi želi dobro...ali, nisam mogla odstupiti od svojih usađenih stavova. Nekada sam bila ljuta na svoju majku što mi je to uradila. Sad mi ona govori: " Pa, pusti, možda i bude sretna!" Ne, ne mogu, jače je od mene.Zašto meni nije tako govorila.
Koračam tako korakom starice izlazeći iz crkve, a one radoznale babetine me salijeću za koju riječ razgovora i pitaju- kako kući, kako ti uče...I ja bih se najradije otvorila i kukala kako je sve vrag uzeo, a onda se opet sjetim svoje prijateljice: " Ne daj na svoju djecu. Uvijek ih hvali i reci da su dobre. Jednoga dana samo će ti one vrata otvarati!" A ja ne mogu. Uvijek sam puna gorčine i bola, pa bih samo o tome.
Ušla sam u kuću i našla ju kako sjedi i plače. Rekla mi je da ga je ostavila i kroz jecaj me pitala jesam li sretna. Grozno od mene, ali jesam, sretna sam. Sada lakšem dišem. Proći će nju ta bol. Završit će fakultet, zavoljeti nekoga tko je "po mjeri" braći njenoga oca i njihovih žena. Oni mene muče najviše. Nije mi dala da joj priđem, kad sam ju pošla zagrliti. Ionako je svejedno.
Moj zagrljaj je hladan i bez emocija, kao što je bio i zagrljaj moje majke.
komentiraj (42) * ispiši * #
