Brige oko škole

utorak , 14.08.2007.

Trebala sam sad memorirati broj u mobitelu.
Kako glup osjećaj da nakon toliko vremena čovjek s pištoljem ima ime.
A nisam ga nikada željela znati. Stvari koje su zamotane velom tajne, fasciniraju me kao dobar film koji ima neočekivan kraj. Ovako, čovjek koji je mirisao na jaki "Daviddof" i nije imao prsten na lijevoj ruci sada ima ime. Sasvim obično hrvatsko ime.
Dr. Tihomir bio je već šesti pod D i to kao Dr. Nadam se da nisam jedina na svijetu koja ima toliko memoriranih liječnika, zubara, specijalista. Ovaj nije bio samo "otorinac", nego je korigirao lica i tijelo onima koji su bili nezadovoljni sa sobom. Obećala sam mu javiti kada točno budemo spremni za operaciju, jer smo morali prvo srediti stvari sa školom.
U školi su svi do jednoga bili skeptični prema toj bolesti i operaciji. Da sam im pričala o leukemiji ili tumoru mozga, vjerovali bi mi. Ali, ovako, mnogi žive sa upalom sinusa i nisu to smatrali nekom bolešću. Nitko nije mogao zamisliti kako je teško bilo biti roditelj tih mjeseci. Razapeta između razumijevanja za dijete i frustriranih sredovječnih profesora koji nisu prošli edukaciju rada s djecom, nego diplomirali svoju krutu profesiju i bili bačeni u kavez zvani "škola". Dolazili su u školu napucani privatnim problemima i bacali ih pred djecu koja nisu znala ništa konkretno o životu, osim svojih podivljalih hormona. Neki su davali hrpu jedinica jer im je već od ranog jutra susjed narušio mir renovirajući kupatilo i stvarao užasnu buku. Neki su imali problema sa djetetom koje se drogira i tu noć nije došlo kući. Mnogo toga je bacano pred tu nesigurnu djecu koja su plaćala svoje trenutačno neznanje bez pravdanja.
Posjet kod ravnateljice me tako uznemirio da sam iz škole pošla plačući. Vlatko me zabrinuto pogledao kad sam sjela u auto.
"Zaboga, što je sad, zašto plačeš?" - zabrinuto me zagrlio.
"Oni su grozni. Osim što traže da im podastrem svu dokumentaciju od liječenja, oni će tek nakon toga odlučiti da li da polaže godinu ili ponavlja razred." - skoro grcajući govorila sam Vlatku.
"Ma, daj, ludice jedna, ne sekiraj se. Sve će biti u redu!" - reče mi svojim blagim glasom. Nisam mogla shvatiti kako to muški misle tako jednostavno, "bit će sve u redu"...kako će biti...ja se s njima ne mogu boriti. Što ako ga sruše na godinu. Bit će uništen i bolešću i nazadovanjem u školi.
Nisam mogla misliti ni na što drugo nego na lice svoga djeteta. Njegovo uplašeno lice da se suoči sa zahtjevnim periodom, a tek poslije možemo raditi nešto za njegovo zdravlje.
Kao lavica sam skakala svaki dan u školu, tražila profesore i ravnateljicu, bila uz dijete dok je polagao predmet po predmet i vraćao se kući slomljen usijane glave od temperature i umora. Vlatko se nije mnogo miješao, nego nam je oboma bio samo duhovna potpora. Oboje smo bili sretni što ga imamo. Ali, bila sam isključiva-nije dolazilo u obzir da se on angažira u ime moga djeteta igdje. To je bio moj zadatak.
Ruka mi je zadrhtala kad sam uzela mobitel.
Vlatko je bio na poslu.
Sin u svojoj sobi, zaspao kao beba, nakon posljednjeg položenog predmeta. Mogli smo odahnuti. Uspjeli smo riješiti ono bez čega se u životu ne može - školu.
A sad sam mogla preduzeti akciju za zdravlje.
Bila sam zbunjena kao djevojčica.
Zašto? Pa, nisam ništa uradila s tim čovjekom, a osjećala sam se kao da smo proveli neko vrijeme u životu zajedno. Na trenutak kada bih mislila na njega i ponovni susret, obuzela bi me neka toplina prisjećajući se onog ovlaš-poljupca u Crikvenici. Da li sam se trebala plašiti osvete zbog montaže u "Dilemi", nisam bila sigurna. Znala sam da muškarac može biti vrlo opasan kad je poražen. On je one noći bio poražen. Nije bilo kako je on planirao.
"Dobar dan. Zovem da se dogovorimo za termin operacije!" - rekla sam drhtavog glasa. Nisam se niti predstavila tko sam, nisam rekla ništa kao uvod osim tog kratkog 'dobar dan'.

* Brige oko škole - dio V
* Povratak - dio IV
* Ordinacija - dio III
* Pohota - dio II
* Prijevara bez imena - dio I