Ordinacija

Već peti dan imao je povišenu temperaturu. Sam je otišao k školskom liječniku, jer se ambulanta nalazila blizu naše zgrade. A i on sam već odavno ne da mi da idem s njim k liječniku, jer " nije više mali", tako je govorio moj sin. Naravno, odmah su ga poslali da radi nalaze krvi, jer tako isključe virozu od upale. Nalazi su bili uredni, ali on se i dalje osjećao vrlo loše.
Ja sam išla iz dana u dan ustaljenim jurećim tempom i nisam imala nerava za te tinejdžerske fore. Sve mi je mirisalo na umor od škole, bježanje od učenja i tko već zna kakve fore iz ludih godina. Nisam bila od onih roditelja koji zavode nekakve režime ili stroge mjere. Nikada ga nisam kažnjavala oduzimanjem igrica ili braniti mu da gleda TV. Jednostavno, svoga sina sam odgajala tako da mu usadim osjećaj odgovornosti, grižnje savjesti za laž ili loš rezultat. I dobro smo funkcionirali. Za ludorije tipa teretana, bildanje, sati i sati pred zrcalom i natezanje ruke da vidi koliki su mišići...sve sam to prepuštala vremenu.
Ali...ovo oko prehlade, odlasci k liječniku, hrpa nalaza koji su uredni - već me iritirala. Vlatko nije bio njegov otac, ali su imali savršen odnos. Uvijek je s njima bilo 2:1 protiv mene. Sin je imao blagu narav i savršen mir u sebi, a Vlatko je bio zreo čovjek pun ljubavi za mene, pa tako i za moga sina. Vlatko je bio zabrinut i zbunjen. Prvo, zbog škole. Nekako se oteglo ležanje u kući, dani i dani u sobi...i pogled mu je bio pun brige. Nije htio navaljivati u razgovoru. Oboje smo tih dana, a kasnije se to pretvorilo u mjesec pa i dva, ophodili s njim kao hodanje po minskom polju.
"Mama, ja stvarno nisam dobro. Ja ne znam objasniti. Ali, umoran sam od ove temperature.."...govorio mi je s očajem u glasu i pogledom koji traži pomoć i razumijevanje. "Jedan moj prijatelj na kompjutoru mi je rekao da i njegova sestra ima ove iste simptome i dao mi je ime jednog privatnog liječnika. Ona je operirana kod njega i sad je dobro." - govorio mi je dok je glavu držao zagnjurenu u jastuk okrenut prema zidu, a meni leđima.
"Dobar dan. Vaš broj sam dobila kao od liječnika koji bi mogao pomoći momu sinu. Već dva mjeseca ima temperaturu 37,3 i osjeća nemoć, nema koncentraciju...izostaje od škole!" - govorila sam liječniku, čiji broj mi je dao sin. Bio je to neki poznati privatni liječnik za uho, grlo, nos u Zagrebu.
"Nema problema, gospođo. Najbolje bi za vas bilo da dođete u subotu. Ja ću biti u ordinaciji već od deset sati!" - rekao je ljubazni liječnik. Nekako mi se učinilo da sam taj glas već čula, ali uvijek sam razgovarajući s ljudima za koje ne znam kako izgledaju već stvarala u svojim mislima lik, boju kose, usne, zube...
Mislila sam da ću kod svog djeteta konačno uspjeti razbiti tu apatiju kada mu kažem da ćemo na putovanje u naš veliki grad. Obožavao je Zagreb i stalno bi u šali znao reći : " Mama, kad ćeš nam kupiti kartu da letimo u Zagreb i rezervirati sobu u naj-hotelu!"
Tu noć dok sam nam pripremala stvari za put osjećala sam neki strah. Odjednom mi je kao bomba puklo pred očima da sam zapravo izgubila nerve u ovoj "bolesti", da ništa ne razumijem i da prvi put nemam kontrolu nad životom. Uvijek sam se hvatala u koštac sa problemima, postavljala ih kao neposlušnu djecu pred sebe i rješavala kao malo težu križaljku. Svo to vrijeme sam kao "ćorava kokoš" kljucajući zrno, tajno odlazila , da moje osjetljivo dijete ne zna i sastajala se sa školskim liječnicama koje su ga znale od prvog razreda. Nagađale smo tako što bi moglo biti uzrokom ovog njegovog stanja. Činjenice su bile bezazlene upale, ali nitko nije mogao dokučiti tu apatiju. Čak su uzimale u razmatranje njegov tihi bunt na Vlatka iako je sve izgledalo savršeno. Ja bih s njim razgovarala izravno, " u sridu", bez okolišanja. Imali smo savršeno otvoren i blizak odnos. I njegova zadnja bi uvijek bila : " Mama, ja sam bolestan, umoran. Pomozi mi!"
Dok sam pripremala puno tih sitnica koje trebaju na putovanju, a mogu i ne trebati, osjećala sam muku u želudcu. Bio mi je poznat taj osjećaj, osjećaj panike i straha od loše vijesti, opasne dijagnoze. Tko zna. Jedan psihijatar je rekao: " Nitko ne može tako dugo glumiti. On sigurno nije dobro. Ali mi nemamo uvjete za takve detaljne pretrage. Idite dalje.." Vlatko je uzeo slobodan dan i krenuli smo zajedno. On baš nije vjerovao da ćemo pronaći odgovor na ovo stanje. Sve je trajalo i predugo, a bez nekih drastičnih pomicanja ili ne daj Bože, progresa bolesti. Često bi mi u razgovoru rekao: " Ma, premiran je on meni. Tako bih ga rado malo protresao, poboksao se s njim, a bojim se da ne shvati pogrešno. Bojim se da negdje ne pogriješim." Vozili smo se pustom cestom na rubu noći i rane zore. Sve je mirisalo na more i proljeće. Uživali smo u Kvarneru i danu koji se rađao. Nisam mogla spavati, iako sam glavu zabacila na naslon. Svatko je bio sa svojim mislima. S CD-a se tiho razlijegala glazba, a kava koju sam nam nasula iz termosice mirisala je u autu. Njih dva su mislili kako je glupo da idemo tom dionicom, ali ja sam htjela tim prekrasnim predjelima skrenuti misli i strah koji nisam smjela priznati niti jednom od njih. Morala sam biti jaka i ponašati se kao da imam kontrolu nad životom. A u tom trenutku sam mislila da mi se raspada sustav koje je savršeno funkcionirao: odgojila sam prekrasnoga sina, upoznala prekrasnog čovjeka i sklopili smo se u prekrasan mehanizam, kojemu sam ja bila "klik" za svaki pokret. Prolazeći kroz Crikvenicu ugledala sam vulkanizersku radionu u kojoj sam pred par mjeseci krpala puknutu gumu u ranim jutarnjim satima. Sad je to bilo mnogo ranije, dan se tek nazirao. Sjetila sam se čovjeka s pištoljem i njegovog oštrog muškog parfema. Uplašila sam se da mi misli glasno ne izađu iz glave kad sam se sjetila njegovog ovlaš-poljupca, dok sam s Vlatkom pričala na mobitel. Sve me vraćalo u neko vrijeme prijevare, kao da sam bila sama na ljetovanju i imala ljetnu avanturu. Pogledala sam u Vlatka, a on me pomilovao svojim pogledom. Uvijek je to bio pogled obožavanja i dobrote. Voljela sam ga. Jako. Silno. Uvijek bih osjetila leptiriće u trbuhu kada bi se na satu kazaljke približavale za vrijeme njegovog dolaska s posla, a ja ga čekam s toplim, serviranim ručkom. Obožavala sam ga kada bi s vrata skidao čarape i žurio u kupatilo da se tušira, jer je mrzio kako mu noge smrde. Govorila bih mu "smradežu moj" i obasipala lice poljupcima. Čak bi se i njih dva nekada zagrlil, bilo bi im malo da "nabace pet" jedan drugom. Tumbala sam sjećanja po svojoj glavi i plašila se da ih njih dva ne čuju. Prošli smo pored restorana gdje sam pila kavu, a koji je sad bio zatvoren. Sve je bilo tiho i izvan sezone.
Zagrebačkim ulicama kao krv u venama kolao je život...sve je već bilo u pokretu, dan se rađao, tramvaji su bili puni ljudi koji su pospano sjedili na stolicama ili su listali dnevne novine. Voljela sam ta zagrebačka jutra. Uvijek su me fascinirali ti ljudi koji šute, sjede, idu prema negdje...Gledala sam ih tako iz automobila i zamišljala njihove sudbine, misli, domove...Uvijek sam željela živjeti u velikom, velikom gradu gdje nikada ne možeš biti spor, miran, tih.
Parkirali smo se pred zgradu na adresi koju mi je dao liječnik prilikom razgovora, a onda smo prošetali naći neki ugodan restoran za doručak i koju tihu minutu prije nego se suočimo sa stanjem. Nekako sam se tiho nadala da smo došli na pravu adresu i da će taj čovjek, kada gurne tu malu kamericu u njegov nos reći stvarno stanje sinusa ili čega već i postaviti dijagnozu.
Vlatko odgurnu šalicu s bijelom kavom i pripali cigaretu. Pogleda na sat na desnoj ruci, koji sam mu kupila na tom mom misterioznom putovanju i reče: " Mogli bi malo ranije tamo, za svaki slučaj?"
Odgovorih mu : " Zašto da ne!", jer sam uvijek voljela biti i pola sata ranije, nego okasniti pet minuta. Ordinacija se nalazila u zgradi s privatnim stanovima, ali je cijeli kat bio pretvoren u ordinaciju. Sve je djelovalo kao mjesto od povjerenja i s mnogo truda da se stvori prostor ugodan za čekanje. Čekaonica kao iz prospekta, s oštrim linijama prostora i osnovnog namješaja, sa nekoliko sobnih biljaka koje stvaraju dojam dnevnog boravka i opuštaju. Stol s nekoliko časopisa i prozori s trakastim zavjesama. Zgodna mlada djevojka ponudila nas je s pićem i kada smo ljubazno zahvalili i rekli da ne želimo ništa, sjela je za stol i nastavila nešto gledati na računaru. U jednom trenu mi bilo došlo da ju zamolim da kliknem i pogledam moj blog.
"Sad možete ući!" - reče nam, nakon što smo čuli 'šuškanje' na interfonu. Prva sam pošla prema vratima liječnika, uhvatila za kvaku dok sam glavu držala okrenutu natrag podižući obrve sinu kao znak "daj, pokreni se, ustani". Kad sam koraknula u ordinaciju i zazinula da kažem "Dobar dan", skamenila sam se i riječi su se zaglavile u grlu.
Preda mnom je stajao čovjek s pištoljem i tako jako mirisao na "Daviddof".

* Ordinacija - dio III
* Pohota - dio II
* Prijevara bez imena - dio I