Majka

srijeda , 08.08.2007.

Nisam mogao srediti misli. Mislio sam o svemu. O njoj i djetetu. O majci s kojom sam se posvađao "na mrtvo ime". O ocu koji je cijeli život šutio i išao "linijom manjeg otpora". Rat koji je buknuo ličio je na eksploziju moga života. Moralo je zaratiti. Bilo je previše oružja, previše ideja i stranaka. Moja majka je bila vladajuća stranka, a mi svi smo bili oporba koju se ništa nije pitalo. Jedino je brat bio neovisni kandidat i furao po svome. Nikada sebi nije dao srati po životu. Ja jesam. On je sa četrnaest godina dolazio pijan kući i ravnateljica je zvala oca kada bi ga nalazila zaspalog na stepenicama svoga stubišta. Nije njega bilo stid što naše ime stavlja na bubanj i što žene u susjedstvu piju kavu s glavnom temom-on. Nije mi bilo jasno zašto pije. Ja sam uvijek htio biti na ponos roditeljima i usrećivalo me da na roditeljski sastanak idu dignute glave. Ipak je on upisao ekonomiju i završio u roku. Ali, volio je društvo, pečenje, ražnjeve, popiti...I kada je oženio onu svoju malu plavu zmiju nije se smirio. Svoje prežderavanje pravdao je poslovnim večerama. Ja sam završio za inženjera elektrotehnike i studij mi je obilježilo njeno ime. Obilježila je moj život, koji se njenim imenom zvao. Pala je kao bomba, rasturila sve moje kriterije o uzornom sinu koji samo želi usrećiti roditelje. Prvi put sam htio nešto učiniti za "svoj groš" i razbilo mi se o glavu.
Sjedio sam tu u beogradskoj zračnoj luci među tisućama ljudi koji su bježali od rata i čekao avion za Minhen. I mislio o njoj i djetetu. Gdje su, da ih netko ne maltretira, što je s djetetom...Ona žena s djetetom tamo u kutu restorana zračne luke tako sliči njoj. I to dijete. Ne, nije moguće da je ona tu. Nije moguća ta slučajnost..od toliko zračnih luka da budemo u istoj. Ovdje su putnici za Minhen. Da li i ona ide tamo.
"Bato!" - čuo sam glas tog dragog djeteta. Potrčala je prema meni i dok sam ustajao od stola, skočila mi je u naručje i obgrlila nogicama oko pasa.
"Dušo moja! Od kuda vi ovdje?! Tako sam se brinuo za vas dvije." - govorio sam joj i ljubio njene debele obrašćiće.
"Ćao!"- rekla mi je hladno, dok sam držeći Lunu u naručju sjedao za njen stol.
"Ne mogu da vjerujem! Ovdje da te vidim!" - govorio sam uzbuđen.
"Kako ti je slatka mamica?" - rekla je ironično.
"Posvađao sam se kad sam pošao. Nije htjela da ostavi kuću. Stari i bi, ali ona uvijek naopako!"
"Čudo fini sinčić nije ostao s mamicom. Kako si ju mogao ostaviti!" - govorila je ironično.
Imala je pravo. Mogla je govoriti protiv moje majke, koja se nije smirila dok nas nije rastavila. Nisam ja kriv, Mila je jednostavno otišla iz stana. Nije mogla podnijeti njene prljave priče. Čak ju je moja majka jednom jajetom gađala s balkona dok smo odlazili. Mnogo toga smo progutali, trpjeli, a onda je otišla. Uzela mi je Lunu, koju sam zavolio kao svoje dijete. Mislio sam da ću poludjeti u samoći, od tuge. Stara je govorila o njoj najgore stvari kao o razvedenoj ženi s tuđim djetetom, a k tomu još i vjera joj je smetala.
A bili smo sretni, dok sam studirao u Milinom gradu. Svaki ispit treperila je zajedno sa mnom hoću li ga položiti, čekala da diplomiram pa da počnemo graditi svoj život. A onda mi je stara sasrala cijeli život, moj trud, moja nastojanja da ih usrećim. I tek onda sam shvatio ulogu moga starog u mom životu. Obična sjena od čovjeka. Nikada nije imao pravo na svoje mišljenje.
Mila je bila totalno rezervirana prema meni, a znao sam da me voli, kao što sam ja u tom trenutku gorio od ljubavi, od treme kao balavac.
"Mila, možda je ovo prst sudbine.Da probamo opet? Bit ćemo daleko. Tko zna, možda ju nikada više ne vidim." - govorio sam drhtavim glasom.
"Ne, Bato, Bože sačuvaj. Oduzeo si mi najljepše godine. Srušio vjeru u ljubav, požrtvovanje, povjerenje...Svi ste vi mamini sinovi. Samo jedno ne mogu da vjerujem, zar sam to morala dva puta u životu okusiti. Kako si samo pogazio moj trud..!" - govorila je tako tiho i kroz zube, da nije bilo koristi da kažem i jednu više. " Idem tamo daleko, da vas sve zaboravim. Gradit ću novi život u komu će glavni lik biti Luna i nitko više!"
"Ja idem za Ameriku. Tamo me sve čeka sređeno. Mogu ti dati i broj na koji mi možeš javiti svoj?" - molećivo sam slagao rečenice koje su kao stranci koji ne razumiju moj jezik, prolazile pored njenih ušiju i čekao sam reakciju.
" Molim te, Mila, učini to radi Lune. Znaš koliko se volimo nas dvoje!"
" Molim te, ne uznemiravaj mi dijete. Dosta sam ja noći proplakala i konačno našla mir. Ne kažem da te još ne volim, nije mi svejedno, ali ta stara zmija ostavila je itekakve ožiljke po mom životu." - energično i zastrašujuće Mila je izgovarala rečenice, za koje sam znao da su s tri uskličnika.
Na razglasu se začula najava za naš avion. Ponio sam Lunu u naručju koja se svo vrijeme rukicama držala oko moga vrata i sjedila mi u krilu. Bila je prepametno dijete. Šutjela je i slušala. To je bila prekrasno odgojena djevojčica koja nikada nije imala ispad neodgojenog djeteta. Znao sam da je to Milina zasluga. Bila je vrlo autoritativna žena, sa stavom, za kakvu bi svaki pametan muškarac noge lomio. Još jedna stvar je bila nevjerojatna slučajnost. Brojevi sjedišta su nam bili jedan do drugoga. Dok je stjuardesa rukama pokazivala upute za nužno slijetanje, nagnuo sam se preko Lune i rekao:
"Mila, molim te! Vidiš da nam sudbina daje priliku. I sjedišta su nam blizu!"
"Molim te, Bato, ne radi budalu od sebe. Znaš me!" - rekla je i uzela neki časopis.
Nisam mogao ništa drugo, nego ostatak vremena posvetiti Luni. Uživao sam u svakom trenutku, u svakoj rečenici s tim milim djetetom. I srce mi je krvarilo od pomisli da je to, vjerojatno, posljednji put u životu. A tako sam silno želio biti njen zaštitnik, ići na roditeljske sastanke, reći joj da li je njen prvi dečko dobar za nju...
Let je trajao prekratko kao za inat meni, sada kad sam želio da vrijeme stane i nikada se ne nastavi. Sletjeli smo u hladni, snijegom prekriveni Minhen. Gledao sam kroz prozor kako ulazimo u maglu i nadao se da ćemo sletjeti živi i zdravi.
Ja sam ostao u zgradi zračne luke, čekajući slijedeći let, a moje dvije najdraže curice nestale su iza stakla ulazeći u bijeli mercedes - taxi.