Čula sam kako je disao. I obuzela me neka sjeta na onu srebrnu noć, dok sam ja stajala naslonjena na vrata moga automobila i udisala njegov "Daviddof" koji je kao mamac obilazio oko mojih nosnica. Tada nisam razmišljala je li varam nekoga, nisam se plašila metalne cijevi za njegovim pojasom. Bilo je važno samo da mi zamijeni gumu i da krenem. Sad sam osluhnula njegovo disanje i zamišljala njegovo obrijano lice pored moga. Još uvijek sigurna da nikoga ne varam i da ne radim ništa loše, uzdahnula sam kad je progovorio:
"Dobar dan, damo bez imena. Bilo je šokantno. Što sve život donese." - šarmantno je šarao s pričom, a ne ciljano o operaciji.
"Da! Upravo tako. Moja mama citira staru narodnu ' da đavo zna gdje će slomiti nogu, ne bi tamo išao!" - pokušala sam se osloboditi treme i osjećaja nelagode, kao da razgovaram s ljubavnikom.
"Dobro je rekla Vaša mama. Ali, mi nismo đavli. Barem ja nisam. A Vi?" - šarmirao me pričom.
"Što biste Vi rekli, jesam li?" - prihvatila sam ovaj razgovor kao novu igricu.
"Pa, što da Vam kažem! Recimo, da niste. Đavlica niste, ali ste vražica. To nije isto. A ja se obično ne varam u prvoj procjeni!" - već se čuo njegov tihi smijeh i opuštanje u razgovoru. "Nego, recite mi, kako ste, slušali li Vaš limeni ljubimac?"
"Kad bi me sve slušalo kao on, ja bih bila happy." - rekoh mu, pokušavajući prijeći na temu moga poziva. "Moj sin još uvijek nije dobro. Uspjeli smo srediti sve oko škole, ali još uvijek isti problem."
"Ja bih vam nešto preporučao. Ja imam dio ordinacije iz Zagreba u Puli. Pa, ako želite dođite tamo da to uradimo. Zahvat će trajati oko sat vremena, a i Vi možete biti prisutni. Onda bi trebalo svaki dan oko jednog tjedna tretirati te otvore koktelom antibiotika. Pa bi bilo bolje da budete na morskom zraku, to je vrlo važno za sinuse." - ponovno je govorio sve ono što je već ispričao u Zagrebu. Nisam imala ništa protiv da to uradimo u Puli, jer je morski zrak zbilja bio bitan faktor i za psihu. Bojala sam se kako će se sve to odvijati sa operacijom.
"Ovo je nešto novo, pa bih o tome razgovarala još sa suprugom. Ja sam bila spremna za Zagreb, ali mi je već tjedan dana više od planiranog. Ja bih Vam se ponovno javila.!" - rekla sam,
završavajući razgovor.
Kada sam trebala Vlatku ispričati novi prijedlog, osjećala sam se kao da ja to kreiram i već sam vidjela njegovu facu kao dijete koje se ljuti i okreće glavu.
"Od kud sad to! Pa, rekao je u Zagrebu! I kako to - tjedan ?" - s pravom je reagirao Vlatko. "Nema teorije da ja mogu uzeti slobodno ili sad dobiti odmor. Odmor mi je pisan za kolovoz, a to je daleko za Gloria. Uostalom, kako ti hoćeš. Ja sam šokiran, ali najvažnije je da što prije nešto poduzmemo za tu prokletu temperaturu. Idite bez mene, mada sam želio biti uz njega i brinuti se o vama." - reče Vlatko skrušeno.
"Ljubavi, znaš koliko nam znači što te imamo. Znaš koliko mi je lakše bilo boriti se sa svime, samo zato što te imam. Ne ljuti se, molim te. I ovo će proći!" - rekla sam pokušavajući smiriti strasti.
"Hoćeš li mi iskreno nešto reći, ako te upitam sada?" - pitao me.
"Reci ljubavi, naravno da hoću!" - a znala sam što slijedi.
"Da li se vas dvoje poznajete ? " - pitao me, a vidjela sam da se osjeća jako loše zato što je to izgovorio.
" Ne, ljubavi, vidio si da smo se upoznali kod njega." - pokušala sam odgovoriti tako da ništa ne slažem. A u sebi sam pomislila, kako ću mu sve ispričati kad se vratimo. Sad je to bio loš trenutak.
Kad smo stigli u Pulu, bila je nedjelja. Rekao mi je da mnogi žele operacije raditi vikendom, jer ne mogu dobiti slobodne dane od posla, pa on tako dođe i , što će jadan- mrski mu novci, pa zbog ljudi radi nedjeljom. Nema veze. Eto, i moj sin i ja došli na nedjelju. To je bio njegov prijedlog, jer je već do nas odradio "jedan nos" i "jedne silikone". Uz pomoć moga snalažljivoga sina, stigli smo pred njegovu kuću iz jednog poteza. U dvorištu je stajao mali srebrni zmaj "Z3" koji nam je potvrdio da smo na pravoj adresi. Uparkirala sam i ja svoju zvjerku pored njegove i popeli smo se raskošnim stepenicama na kat, gdje je na vratima stajala luksuzna pločica sa njegovim imenom, titulom i radnim vremenom. Upravo su neki Česi izlazili sa uplakanim djetetom, koje se držalo za uho. Vjerojatno, upala uha od vode. I ja sam jednom kao dijete svojima upropastila odmor sa upalom i morali smo se vratiti doma. On banu pred nas u čekaonicu i iskreno se iznenadi kada nas je ugledao. Glorio je bio jako uplašen. A pokušavao je biti prava muškarčina i sakrivao to od liječnika.
"Hajde, hajde, što si se ustrtario tako! To nije ništa. Dat ću ti anesteziju i nećeš ništa osjetiti." - potapšao ga je po ramenu, vadeći iz ormarića plavu kutu i pružio ju sinu da obuče.
Nisam mogla gledati što mu radi. U drugoj prostoriji pokušavala sam se skoncenrirati na Tv, ali sam povremeno čula jauk moga sina. U trbuhu sam osjećala mučninu od straha i suze su mi tekle niz lice. Tako bih ga rado prigrlila i poštedjela bola, ali nije moglo drugačije. Povremeno bi mu dao vremena da odmori i pozvao mene da uđem i razgovaram sa njim, a meni je bilo strašno gledati ga u stolici sa iglom od pola metra koja viri iz nosnice. "Daviddof" nije bio škrt na riječima i cijelo vrijeme nam je objašnjavao što radi i koji je efekat.
Kad je sve bilo gotovo, ja sam mu se obratila:
"Možete li nam pomoći oko noćenja, je li ima netko u susjedstvu da iznajmljuje apartmane?"
"A Vi niste ništa rezervirali!" - iznenađeno me pogleda.
"Ma, ne! Nisam. Računala sam da puna sezona još nije počela, pa mogu naći tu negdje."
"Možete biti moji gosti. Vidite kolika je kuća. Možete biti na cijelom katu sami." - reče, dok je Gloriu stavljao flaster preko ugrađene cjevčice.
U zraku mi je kao nesvjestica zatreperio miris prijevare.
* Pula - dio VI
* Brige oko škole - dio V
* Povratak - dio IV
* Ordinacija - dio III
* Pohota - dio II
* Prijevara bez imena - dio I
Post je objavljen 15.08.2007. u 22:10 sati.