Povratak

petak , 10.08.2007.

Davno sam već priznala i sebi i drugima da sam toliko iskrena osoba, pa kada nešto i slažem, to ne znam izvesti do kraja. Crveno lice me oda. Ili zadrhti glas. Jednostavno, odam samu sebe. Tako sam i s voljenom osobom iskrena do kraja.
E, sad, kada se nađem u situaciji gdje "ni luk jela, ni lukom mirisala", ja izgledam kao da sam samo skakala iz gluposti u glupost, nemam dobar mehanizam pa da napadom odradim obranu.
Već dugo pokušavam prodrijeti u muški mozak. Ta stvarčica uvijek funkcionira na laži. Uvijek imaju spremnu laž za obranu. A ako je ženska strana uporna u rasvjetljavanju nemiloga događaja, onda oni napadnu kao škorpioni, žene se povlače i osjećaju glupo. Ovaj put ja sam trebala smisliti laž i biti škorpion.
"Daviddof" je stajao preda mnom i naši šokirani pogledi su nas odavali. Kako je Vlatko mogao ostati miran, kada je vidio moja suha usta i glas koji je kao toalet-papir zapeo u mom grlu. 'Dobar dan' je ostalo zagrcnuto u zraku i moje oči su bile zakovane u čovjeka s pištoljem. A on! Ovaj put mu je bila uzaludna moćna ordinacija, njegov plavi kratki mantil i "kapica" na cvjetiće...vidjelo se da je iskočio iz tračnica. Prišao mi je kao prvoj koja je "upala" u njegovu ordinaciju i pružio ruku:
"Dobar dan! Izvolite sjesti." - rekao je pokazujući rukom na kožnati dvosjed. Zatim je pružio ruku Vlatku i takođe pokazao na dvosjed. A onda se obratio sinu:
"A što je s tobom, da čujem?" - rekao je, pogledavajući na mene onako "usput".
"Ako mogu ja objasniti ?" - rekla sam, pokušavajući normalizirati situaciju. U par brzih rečenica opisala sam naša dva zadnja mjeseca. Onda nas je pozvao u susjednu prostoriju gdje su se nalazili instrumenti za pregled. Osjetila sam Vlatkov ispitivački pogled. Ali sam se ponašala kao da ne primjećujem, jer sam zbilja morala cijelu stvar usmjeriti na ono zbog čega smo tu. Morala sam tražiti pomoć svom djetetu. a čudno je to kako mi se nikako ne da preuzeti kontrolu nad životom. Stalno neka sitna podapinjanja od tog života. Ne, kušnje nisu, flert još manje. Ja sam uvijek prije svega bila majka. Ta, i Vlatka sam upoznala kad sam dijete već formirala odgojem i usadila mu osnovne životne aksiome.
Naravno, čovjek s pištoljem koji je koristio oštar muški parfem, dobijao je druge konture. Ponašao se profesionalno i sav je bio u svom svijetu medicine. Nije skrivao šok vrlo lošim stanjem sluznice i preporučao je operaciju i terapiju na cjevčice. Sve bih tada prihvatila u nadi da će dijete "živnuti" i ponovno gledati svoje mišiće pred zrcalom. Dogovorili smo datum ponovnoga dolaska, cijenu operacije i pozdravili se s liječnikom.
Nisam mogla definirati stanje u svojoj glavi. Zbrkale su se misli i njegova dijagnoza. Znači, ništa opasno, a isto tako široka teorija o mogućim posljedicama u težim oblicima.
"Ja sam skeptičan!" - reče Vlatko i raspara tišinu među nama. Ja sam sa štiklicama razbijala tišinu stubišta, a on je progovorio.
Podigla sam ispitivački pogled : " Što to treba značiti?" - upitala sam.
"Pa, onako, ne mislim da je to rješenje. Naravno, a ti kako hoćeš!" - rekao je suzdržano.
Pošli smo do nekoga restorana na ručak i nismo mnogo razgovarali. Vlatko je pazio na gužvu u prometu, a sin je opet apatično naslonio glavu na staklo i gledao kroz prozor.
Dok je konobar donio jelovnike, sin reče da ide do toaleta, a Vlatko me pogleda preko kožnate "knjige" : " Jesam li ja nešto propustio!" - reče, a u glasu mu se nasluti ironija.
Uvijek sam od početka naše veze naglašavala to povjerenje. Njegovu važnost. I isto tako činjenicu, kada se to jednom poljulja, teško da sve bude kao prije. Naravno, to sam tvrdila kao žena koja je muškarce uvijek gledala kao enigmu. Njihov mozak je funkcionirao na njihovoj slobodi i strahu da to izgube i potrebi da mahnu krilima s vremena na vrijeme. Međutim, da li zbog zrelosti ili zbog toga što se Vlatko "namahao" krilima, on je u našem zajedničkom životu funkcionirao nevino kao beba. A gle' sad mene, ja stvaram negativnu atmosferu od ničega. Trebam se pravdati zbog ničega.
"Ne znam na što misliš?" - pokušavala sam ostati smirena. Ruka mi je zadrhtala i odala me. Jelovnik u ruci je zatreperio kao list na vjetru. On je samo ironično podigao pogled s moje ruke na moje oči:
"Jesi li sigurna? " - upita me. "Zašto imam dojam da poznaješ tog čovjeka?"
"Što ću ti ja kad imaš bujnu maštu!" - rekoh i u taj tren sin se vratio. Naravno, stvar samo odgođena. Trebali smo se sada ponašati normalno, a to je bilo vrlo teško.
"Vlatko, što je tebi, što si se ušutio?" - zaštitnički se sin obrati njemu.
"Ma, ništa, previše sam pušio u putu i sad me boli glava!" - reče mu toplim glasom, a gledajući u mene. Bio je to onaj pogled pun zebnje. Nije mi to imponiralo. Nisam ja bila od onih žena koje osjećaju trijumf ili nadmoć. Ja sam mog partnera uvijek doživljavala ravnopravno.
Tu smo završili priču i Vlatko me više nije pitao za njega. Zatvorio je tu dvojbu u sebi i čekao što će mu život donijeti. Prepustio mi se kao dijete i pokušavali smo živjeti normalno, kao prije tog odlaska u Zagreb. Osjećala sam njegovu tugu, kada bismo noću pošli u krevet i on mi svoju glavu stavio na prsa kao nemoćno dijete, pitajući 'voliš li me'. Obuhvatila bih njegovo lice rukama, gledala ga ravno u oči i rekla:
"Ti vrlo dobro znaš da nikada nikoga nisam tako voljela!"

* Povratak - dio IV
* Ordinacija - dio III
* Pohota - dio II
* Prijevara bez imena - dio I