Izazov

četvrtak , 30.08.2007.

" Pa, što je, zašto me tako gledaš? " - mucala sam.
" Jesi li ti normalna? Pa, još se ne mogu osloboditi slike kako se žvališ s njim, a ti bi mu opet na noge!"
- zajapurenog lica Vlatko je siktao kroz zube, trudeći se da ne zabavlja okolinu našom prepirkom.
" Ali, Vlatko, što to ima veze. Pa, ja bih ju samo vozila do zgrade. U Zagreb. Neću izlaziti. Molim te! Znaš da je ona s Dragom bila uz mene kad mi je bilo najteže. Ja joj to ne mogu zaboraviti. Tad nije bilo tebe. Glorio i ja smo bili sami. I uvijek kad mi se rušio svijet, njih dvoje s djecom su dolazili i bili uz nas. Daj, budi normalan. Pa, neću noćivati po Zagrebu. Vratit ćemo se istog dana." - pokušavala sam ga ubijediti, a i sama sam tako mislila. "A što ti misliš, da tu nečega ima ili može biti. Ne budi lud. On je napucani plastičar. I ti dobro znaš što ja osjećam prema napucanim facama s velikim kućama i malim autima."
Ja sam mljela kao mlin riječ na riječ, a on me blijedo gledao.
" Ne, ja stvarno ne razumijem tvoju drskost. Oprostio sam ti onu balavandersku scenu kad se žvalite, a dijete ti u kući. A sad bi još da mu ideš na noge opet. Što mu nudiš ovaj put!"
" Daj, ne razgovaraj sa mnom tako! Hajde i ti s nama ! " - pokušala sam ga smekšati.
" Ah, što si fina. Kao da ja s posla mogu izostati kad mi pane na pamet!" - ali sam već osjetila mekoću u glasu.
'Uspjela sam', pomislila sam. 'Još malo'.
Sutradan kad sam ustala oko podne, napravila sam kavu, sjela za računar, zadovoljila svoju ovisnost s mojim virtualnim prijateljima blogerima i poslala Ireni poruku: " Kad krećemo?"
Znala sam. Odmah je nazvala.
"Draga moja, mirnice! Pa ti bi njega žednog preko vode." - zezala me kroz smijeh.
" Daj, ne budi luda. Nemoj to negdje reći, pa zlobnici bi teško čekali da ga zezaju. Nego, eto, planiraj kad hoćeš. Dam ti njegov broj i dogovori se. Znaš da možemo i u Pulu!" - dodala sam.
" Znam, znam, javim ti. Bok! " - reče Irena.
Vlatko o tomu više nije htio govoriti. Ja sam zamišljala kako ću to uraditi dok on bude na poslu, vratiti se što prije, tako da i ne osjeti. Bezbolno. Ostavi me u krevetu, nađe me sa serviranim ručkom. Napravit ću pohane šnicle i rižot sa salsom, zamrznuti i samo ubaciti u mikrovalnu i servirati nam.
Irena me zovnula to popodne nakon posla i rekla da nam je bliže u Pulu i da će on tamo biti radi jednog zahvata, pa možemo doći.
U trbuhu sam osjetila mali grč.
U grlu mi se javio osjećaj kao da imam mučninu. Bio je to osjećaj uzbuđenja.
Uhvatila sam se za koljena i stisla nogu uz nogu. Zamišljala sam njegove oči kad me ugleda.
Iako sam planirala da neću izaći, neću se pojaviti, znala sam duboko u sebi, da ću se tamo osjećati kao doma i da će me nagon izvući iz auta i popeti do ordinacije. Uostalom, morala sam Irenu dovesti do njega.
Tu noć nisam spavala. Prevrtala sam se u krevetu, a Vlatko je, sreća za mene, spavao kao top, umoran od posla. Ustajala sam, hodala, sjedila za računarom, gledala Tv i konačno zaspala. Kad je radio-sat "zatrubio", pružila sam ruku i napipala prazan jastuk. Vlatko je već bio otišao na posao. U kupatilu mi je na velikom ogledalu mojim karminom napisao:
" Volim te i pazi što radiš ! "

* Izazov - dio XIII
* Irena - dio XII
* Face to face - dio XI
* Posljednja noć - dio X
* Ponedjeljak - dio IX
* Noć - dio VIII
* Poljubac - dio VII
* Pula - dio VI
* Brige oko škole - dio V
* Povratak - dio IV
* Ordinacija - dio III
* Pohota - dio II
* Prijevara bez imena - dio I