"Ah, kako mi je vruće!" - pomislila je dok je uzimala torbu sa šank-stolice. Jednostavno, ni minutu nije se moglo živjeti bez klime. A ugasila ju je par trenutaka prije posljednjih priprema za polazak. Putna torba je stajala u predsoblju i sve je bilo spremno za polazak. "Irina će doći po Kokolina!" - pomislila je gledajući svoju ptičicu kako ostade u mračnom dnevnom boravku. "Ah, ta kosa, zašto nikada nisam zadovoljna sa desnom stranom frizure!" - pričala je sa samom sobom. Za divno čudo, lift je stajao na njenom katu i žurno uđe. Unutrašnjost je bila do plafona ispunjena smradom znoja njenog susjeda. "Taj kao da se nikada ne kupa."- pomislila je ljutito i nadlanicom zauzete ruke poklopila rupice na nosu. A pomisao i da taj smrad udiše na usta zgrozio ju je isto kao da je zagrizla u trulu rajčicu. Pred zgradom je bacila pogled na parking gdje je svoju limenu srebrnu zvijer smjestila u debelu hladovinu starog stabla. Iako je znala da će ptice imati raskošni prostor za svoje "rasterećivanje" ipak je bilo važnije da ne gori unutrašnjost ljubimca i gume. Na kraju ulice ugleda crni "mercedes" koji se kretao prema njoj. Bio je to pozvani taxi. Odlučila je na ovaj put krenuti vlakom. Mironu je rekla da joj je naporno voziti, mada je to više bilo zbog dosade. Ako vozi, voli i društvo. Ovako, ne želi voziti sama. Taxi je već davno prestala koristiti. Činilo joj se da je to bilo još u studentskim danima, a onda se sjetila da je to bilo i pred par godina kada joj je auto stradao u eksploziji i bio nekoliko dana kod lakirera.
"Dobar dan!" - rekla je, dok je vozač uzimao putnu torbu iz njene ruke i smještao ju u prtljažnik.
"Dobar dan!" - odgovorio je i pogledi im se sretoše.
"Kao da ja poznajem ovoga čovjeka?" - pomislila je. I kao u američkim filmovima sjela s desne strane na zadnje sjedište. To prije nije radila. Prije se sjedalo pored taxiste.
Pogled joj privuče zlatni lančić s križićem obješen na retrovizoru. Do sada je viđala da ljudi vješaju krunicu ili one mirišljave kartice, ali ovo još ne. Pored radio-CDa, vidjela je sliku djevojke.
U glavi joj se dvojba da li poznaje ovoga čovjeka pomiješa sa mišlju: još jedan stari napaljeni jarac, koji je lovnuo mladu sponzorušu. Ali, takav čovjek bi trebao odisati zaljubljenošću. Ovaj to nije. U retrovizoru ugleda njegove tužne oči.
"Vi ste mene zaboravili. Ja Vas nisam. Vaš pokojni i ja smo nekada radili zajedno." - reče taxist sa tužnim očima. U taj tren joj se upali lampica da zbilja poznaje tog čovjeka. Pa da, on i supruga su joj dolazili u posjet nakon nesreće. I u isti tren se sjetila da joj nije bila draga ni ta žena ni taj posjet. Znala je da se tada pričalo da je ostala nepokretna i da su njih dvoje tada došli samo da se "iz prve ruke" uvjere u tu tragediju. Ne zna ni sama zašto joj se tada učinilo da vidi zloću u očima kada je rekla da je sve Ok i mora ležati dugo i oporavljati se, dotična je poželjela vidjeti njene nožne prstiće je li se uistinu miču. Fuj!
"Kako je gospođa? " - upita ga ona rezervirano, jer ju je preplavio onaj osjećaj star kojih petnaestak godina.
"Gospođa me ostavila. Udala se za onog u Švici. Cijelo vrijeme mi mazala oči da radi kod njega, a onda se udala za njega. I znate što još! On je ubrzo umro, toliko je bio star. I znate što još!!!" - upita on naglašavajući to "još" kao "još nešto".
Bila je osupnuta njegovom ispovijedi, kao da su susjedi. Nije to voljela. Nije voljela bliskost s ljudima koje ne poznaje, a nije voljela ni ljude koji tek tako podastiru svoj život drugima kao na pladnju. Smatrala je da ni najbliži susjed ne mora baš biti upućen na detalje, a kamo li ona, putnica, sada i tko zna da li ikada više.
"Opet se udala. Za mladoga, mlađi od nje" - reče on, ne čekajući odgovor.
"Vidim i Vi niste čekali!" - reče ona ironično, a pred očima joj bila slika njegove vrckave žene.
"Na što mislite?" - upita taxist.
"Pa, mlada dama na slici!" - reče ona, zavirujući u svoju torbicu i provjeravajući da li je ponijela mobitel.
"Draga moja gospođo, to je moja kćerka!" - reče on s tugom u glasu.
"Ah, ovi današnji sijedi pubertetlije prate modu pa dokazuju svoju vječnu mladost loveći mlade curice. Oprostite, pomislila sam da ste i Vi s tim "merdžanom" lovnuli neku." - reče mu cinično, opterećena slikom njihova posjeta kada su provjeravali hoće li supruga njegovog kolege s posla završiti u kolicima.
"Poginula je prošle godine u Švici kad je boravila kod majke na ljetnom raspustu." - odgovori čovjek, ne vrijeđajući se na njen zajedljivi ton. Skamenila se. Osjećala se fantastično glupo, nikad gluplje. Tek u tom trenutku osjeti koliko je taj čovjek dobar, bez imalo zlobice u sebi. Nije se tako lako vrijeđao na tuđe gluposti.
"I znate što mi je još teže? Nije dala da dovezemo njeno tijelo ovamo, nego ju je pokopala tamo daleko. Kaže, hoće grob da joj obilazi svaki dan. I ja pristao. Što sam mogao. Ipak je ona majka. Mi muški to stisnemo kroz zube i gnječimo u jednu crtu kraj usne."
"Jao, molim Vas, oprostite ako sam bila gruba. Nervozna sam pred ovaj put pa nisam bila raspoložena za veliku priču. A Vaša je baš velika i tužna. Strašno. A Vi ste tako dobar čovjek." - govorila je, iako bi sama sebi radije stavila ruku na usta da ušuti i prestane praviti budalu od sebe.
"I mogu Vam reći, ista je Vi. Obično kćerke liče na očeve. A koliko je bila stara?" - upita ga da bi napravila pauzu od same sebe, čekajući njegov odgovor.
"Ah, dala u roku sve ispite na prvoj godini prava i otišla majci da odmara. I uzme od nje bijesan auto, prebrz, a ona tek položila, neiskusna i početnik." - govorio je tužni čovjek.
On blago zaustavi auto na platou ispred željezničkog kolodvora i izađe iz auta. Otvori vrata na njenoj strani i pruži joj ruku, kao pravi džentlmen, da izađe iz auta. Izvadi torbu iz prtljažnika i upita ju može li ju pozvati na kavu, ako ima vremena dok vlak ne stigne.
"Ah, ja sam Vam se udala. I onom mom ne bi bilo drago da čuje. Takvi ste vi muški!" - reče mu, a glupo se osjećala što nije smislila bolju ispriku. Sad će on pomisliti -za kakvog se to konja udala. A Miron uopće nije bio takav divljak.
"Sretan put Vam želim!" - reče čovjek blagog pogleda i sjede u auto."Ovo je bio njen lančić!"-reče.
"Kakva glupača, ostavila ovako dobrog čovjeka!" - pomislila je i koraknula u žamor velikog kolodvorskog prostora.
Post je objavljen 12.08.2007. u 22:08 sati.