Uspomene, uspomene
srijeda , 31.10.2007.
Zapravo, Igor je bio tih godina veoma iskompleksiran pored nje. Radio je kao "zanatlija" u velikoj, tada poznatoj tvornici. A ona je bila velika faca s faksa.
Nova cura koju su svi željeli u svojoj kolekciji. Ona je bila tvrd orah.
Svojim izoštrenim osjetom za frajere kolekcionare nije im dala niti blizu, niti šansu za koju riječ.
A Igora je odabrala sama.
Te večeri u kafiću blagim zakovanim pogledom dala mu je do znanja da ju zanima. Dugo mu je trebalo da pošalje konobara da ju pita što će popiti i probije led. A onda je krenulo.
I svakoga trena htio ju je spustiti na zemlju. Ona nikada nije ni bila svjesna kako se malim osjećao pored njene superiornosti.
Znali su se skriti u bratovu prikolicu parkiranu u dvorištu zgrade i ljubiti se cijelu noć. Samo ljubiti. Skakao je ljutit iz tog izletničkog kreveta kada bi svršio bez kontrole jer ga je njeno savršeno tijelo dovodilo do ludila, ali ona nije dala dalje od ljubavnih igrica.
"Pa, znaš da se čuvam za budućeg supruga." - rekla bi mu kada bi ju upitao: "hoćemo li noćas?"
On bi joj rekao:"Zar to nisam ja?"
"Ne znam, vidjet ćemo jednoga dana!" - rekla bi mu i bilo joj je smiješno zašto muški moraju svršavati ili osjećati tu strahovitu želju za spajanjem. Njoj je godilo da joj miluje tijelo i ljubi ju svuda od glave do pete. Ali nikada nije željela da on prodre u nju, da se spaja s njim.
Još uvijek je sjedila na stolici u kupaoni i sjećala se najljepše faze u svom životu - studentskih dana.
Na kraju je shvatila da Igor sigurno nije taj i povukla se u svoju iznajmljenu sobicu, sada već kao zaposlena novinarka. Jedno vrijeme nije željela imati vezu.
A onda je srela Mladena. Udala se za njega i njemu za ljubav napustila posao.
Uvijek je tiho patila u sebi gledajući atraktivne i samouvjerene novinarke. Ali je potiskivala svoje ambicije gledajući svojih dvoje djece kako rastu i ona se sva ugrađuje u njihov savršen odgoj. Bilo joj je vrlo važno da stvori dva savršena bića za budućnost.
Mladen je kucnuo na vrata i upitao:
"Dijana,. jesi li dobro?"
Malo ju je grizla savjest zbog ovog iznenadnog prevrata u njoj samoj. Plašila se kako će dalje izdržati u ovoj kući, sada kad je odjednom shvatila da je uzalud spiskala godine.
"Gdje sam ja bila u svemu tome!" - govorila je sebi unaprijed kao ispriku za sve ludosti koje je bila spremna uraditi.
"Pusti me, uzmi svoj daljinski !" - viknula je kroz zatvorena vrata.
A onda je ljutito dohvatila ogrtač i projurila u spavaću sobu prema ormarima.
Dohvatila je zelene hlače i zelenu dolčevitu, nabacila diskretnu šminku i Mladenu u prolazu rekla:
"Idem opet na groblje!"
I zbilja je krenula na groblje.
"Šta misliš da se sutra opet nađemo?" - upitao ju je Igor jučer na kavi.
"Ne znam. Moram to posložiti. Mladen je uvijek doma." - rekla mu je.
Idući prema maminoj grobnici, pomislila je da bi vrlo moguće bilo da Mladen krene za njom. Dok je sjedila na klupici, s rukama među dlanovima, kroz prste je prešla pogledom preko staze koja je vodila do ovoga dijela groblja. Daleko, na samom ulasku u gradsko groblje, kod kanti za suho cvijeće ugledala je Mladena kako stoji i promatra ju. Kad je vidio da gleda u njegovom smijeru, bez naglih pokreta okrenuo se i polako otišao.
Nije izgledao ljubomoran niti da ju kontrolira.
Djelovao je zabrinuto.
"Ne boj se, nisam pukla!" - pomislila je.
* Uspomene, uspomene - dio III
* Pržena jaja - dio II
* Na groblju - dio I
komentiraj (16) * ispiši * #
Pržena jaja
utorak , 30.10.2007.
Ležala je na sofi.
Bacila je pogled na sat i shvatila da do Marijaninog dolaska iz škole ima još sat vremena.
"Tko mari!" - reče sama sebi. "Danas za ručak pržena jaja i rajčica narezana na kriške!" - zaključila je s jelovnikom za taj dan.
Ona nije mogla pomisliti da nešto od hrane proguta. Pripravila je sebi treću nesicu od kada se digla oko deset sati.
I baš u tom trenutku začula je ključ u vratima.
Bio je to Mladen. Nije se pomakla sa stolice.
"Od kuda ti ranije?" - reče mu nakon što povuče jedan dugi dim cigarete i otpuhnu ga.
"Nešto mi se ne da više čekati. Nekako utihnulo, kao da se sav svijet razbježao s ulica!" - reče Mladen i ode prema kupaoni.
Bio je doživotni čistunac. Svaki dan po dolasku doma išao bi ravno na tuširanje i mijenjao donje rublje iako je bilo čisto kao da ga je tek odjenuo. Nije se pomaknula s mjesta da mu kao i svaki dan, već duže od dvije decenije, donese donji dio trenirke i pamučnu majicu.
Kada ga je čula da odlazi do spavaće sobe i otvara ormar, vjerojatno tražeći što da obuče, ustala je sa stolice i krenula u kuhinju.
Zamišljeno je buljila u komadić maslaca koji se otapao na laganoj vatri u tavi. Odjednom ju prenu njegova ruka oko struka:
"Jesi li dobro?" - upita je hrapavim glasom Mladen.
"Izvrsno!" - reče mu Dijana cinično.
Sjedio je za stolom i čekao. Kada mu je spustila tavu na stol pred njega i dodala još i tanjur sa krupnim komadima narezane rajčice. očekivala je da će komentirati:
"Znaš da volim tanko narezane komade!"
Već je imala spreman odgovor, međutim on je kao ukoreno dijete dohvatio nož i rezao na manje komade.
"Mogla si ih blaže ispržiti!" - reče joj gledajući u tavu s jajima.
"Znam!" - reče mu ona hladno i krenu prema kupaoni.
" A ti?"
"Idem se otuširati."
Pogled kojim ju je ispratio djelovao je zabrinuto.
Ušla je u tuš kabinu i dohvatila kupku s mirisom voća, koju je kupila jučer u povratku s groblja. Milovala je svoje tijelo s užitkom i osjećala da joj se grudi napinju od uzbuđenja. U trbuhu joj je gorjelo i blago je stisnula noge u koljenima.
"Igor!
Ostao je isti. Mogla bih konačno spavati s njim." - pomislila je žmureći, kad odjednom osjeti ruke na sebi.
Kriknula je preplašeno i otvorila oči. U kabini je ugledala gologa Mladena kako je pošao rukama prema njoj da ju zagrli.
"Ne! Izlazi!" - viknu na njega ljutito i zatvori klizna vrata.
"Budalo jedna! Kako si me uplašio! Izlazi iz kupaone!" - vikala je nekontrolirano. Toliko se uplašila da je imala osjećaj da ju je uhvatio s Igorom u ljubavnim igrama.
Sve te godine štrecala je od Mladena na bilo gdje izgovoreno ime Igor. Davno je ona njemu za ljubav pred njim, spalila Igorovu sliku i dnevnike.
Izašla je ljutita iz kabine i zaključala vrata kupaone. Sjela je na stolicu i udahnula duboko.
Jučer su otišli do Zoranovog kluba, jer je tamo zbilja ugodna atmosfera za razgovor.
"Znaš, trebali smo mi onda spavati, puritanko!" - rekao joj je Igor u šali.
"Kada?" - upitala ga je osjećajući nelagodu.
"Onda, u vikendici, kad nam je cijelu noć ispod prozora frktao jež, a ti se klupčala oko mene!"
* Pržena jaja - dio II
* Na groblju - dio I
komentiraj (20) * ispiši * #
Na groblju
ponedjeljak , 29.10.2007.
Taman kad je pošla prema izlazu iz tržnice, simpatična starica zatrpana posudama sa cvijećem koje prodaje, dozva ju:
"Lijepa mlada ženo, dođi, kupi i ukrasi svoj dom!"
Okrenula se prema njoj, već ruku pretrpanih malom korpom i vrećicama sa zelenjavom i mesom.
Primakla se bakici i nagnula prema njoj:
"Uzmite mi novčarku i naplatite sami. Ja Vam ne smijem spustiti ovo breme!" - pokušala se našaliti iako veoma usiljeno. "Dajte mi što bilo, ne skupo i samo da uveselim dom!"
Bakica se unezgodila uzimajući novčarku ispod njenog pazuha i bojažljivo izvukla samo dvadeset kuna. Vrati joj pod pazuh stvarčicu s novcima i dohvati uvezan buket šarenoga cvijeća.
"Vidim tugu u Vašim očima!" - prišapnu joj, dok je buket pokušavala ugurati u korpu sa zelenjavom. "I to će proći!" - reče staričica i vrati se za svoj pult.Sitna glava nestade joj u šarenilu njenog prodajnog mjesta.
"Kiša kao da će opet padati " - pomisli Dijana. "Još bi mi to trebalo, da se nalijem kao miš!" - već ljuta na sve oko sebe i svoj život.
Jer jutros dok se spremala poći na tržnicu, sunce je granulo kroz tamne oblake, ali njihovo crnilo i spuštanje po okolnim brdima kao da je poručivalo da za danas nisu završili sa istovarom svoga tereta.
Pred vratima je spustila vrećice na tlo i iz džepa izvadila ključ.
Odjednom, kao lančani sudar, nagnula se jedna pa za njom druga vrećica i već se niz stepenice sve kotrljalo jedno za drugim.
"Lijepo je meni mama govorila: za tržnicu moraš imati korpu od pruća!" - pomislia je. "A dok je bila živa sve što mi je govorila išlo mi je na nerve!" - pomisli Dijana i zaplaka. Osjećala se tako bijedno dok je ionako slomljena od umora morala povijati leđa i brati prosuto voće i povrće po stepenicama. Gadilo joj se što je morala dodirivati tlo, jer je na njemu vidjela milijune bakterija koje su ljudi raznosili na svojoj obući iz javnih toaleta. Tijelo joj je presijecala nesnošljiva bol. Već mjesec dana rame ju je boljelo, ali nikako nije imala volju otići k liječniku.
Ušla je u kuću i ljutito spustila pokupljene stvari u kuhinju.
"Još sat i pol i Marijana će doći iz škole, a ja nisam ni počela raditi ručak!" - reče sama sebi.
Od prvoga dana kada se udala opsesija joj je bila da topli i svježe spremljeni ručak mora čekati supruga, a poslije s godinama i djecu.
Kada su troškovi života porasli i kada mu je govorila da bi se mogla i ona zaposliti, on bi ju dočekao riječima:
"Ma, šta ćeš ti raditi. Dok platiš vrtić i kupiš šminke i čarapa, taman bi za to radila. Ovako, neka te doma, bar ćeš djecu odgajati u toplini doma".
Bila je uvijek slaba da mu se suprotstavi. A on je rješenje počeo tražiti u poker-aparatima, kladionicama, a kasnije je počeo 'mirisati' na alkohol. Kada bi zaglavio u dugove, lukavo bi joj se dodvoravao i pitao ima li kakvoga crnoga fonda da on malo sredi račune. Da bi prikrila sramotu, vadila je i davala mu, misleći da svijet ništa ne vidi.
"A, bolje i to nego da se kurva. Barem ne traži druge!" - tješila je samu sebe.
Već za sat vremena ručak je mirisao sa štednjaka i ona je sjela na stolicu. Pripalila je cigaretu, povukla dugi dim i naslonila bolna leđa na naslon stolice.
Pogledom je prešla preko stana i zaključila da je sve sjajno, čisto i kao u muzeju. Voljela je uređivati dom i da on s radošću dolazi. Volio je urednost i nije mu bilo teško pridonositi tom činu. Kada bi završio kupanje, kupaonica bi blistala iza njega. Znao je neku stvar ili knjigu ako stoji 'na krivo' ustati i pomaknuti.
Sjedili su i ručali.
On u svom svijetu, ona promatrač svoje obitelji. Jedino je Marijana uvijek imala što za pričati. Već ih je raportirala da joj se brato javio porukom sa poluvremena i da je zabio gol. Obavijestila ih je i da se s ekipom vraća večeras kasno.
Oprala je posuđe, namjestila vazu sa cvijećem na stolu i bila zadovoljna što je i danas uspjela sve obaviti na vrijeme. On se zavalio na svoje mjesto, dohvatio daljinski i zabuljio u TV.
"Mladene, odoh ja do groblja počistiti malo. Neću dugo. Ti malo odmori dok se ja vratim!" - rekla mu je.
"Dobro!" - reče joj on, iako je imala dojam da ga njene riječi nisu ni dodirnule.
Uvijek ju je tišina na groblju smirivala. Sjela je na klupicu pored grobnice stavivši novine na nju. Voljela je tako doći na majčin grob i kao da ju je htjela razuvjeriti ako su joj što loše rekli na njega, da to nije istina.
"Vidiš, mamy, da mi ništa ne fali. Dobar je. Nikada nije nigdje otišao bez mene. Uvijek je kući. A to što nije moje tijelo dodirnuo sada već i pola godine, što ima veze! I meni to godi. Nekako nisam više za toga!" - pričala je u mislima s majkom.
A nije to bila istina.
Itekako joj je noću znalo gorjeti među nogama. Stiskala bi ih, pa bi dugo dirala svoje tijelo pod tušem, mazila se i doživljavala orgazam onako kako je ona znala. Plakala je noćima nad sobom i zato što se osjećala mladom i poželjnom. Uvijek bi se za svaki slučaj tuširala pred spavanje i stavila kapljicu parfema iza uha, ako bi mu palo na pamet. Vodila je računa o svakom gramu na svom tijelu i željela mu uvijek izgledati privlačno. A on se ponašao kao da je onu stvar negdje izgubio.
"Dijana, jesi li to ti?" - brecnu ju muški glas.
"Igore, otkud ti ovdje!" - poskoči ona s klupice i kao da ju sunce obasja.
"Pa, ženo, ti tako dobro izgledaš! Misliš li ti starjeti!" - reče joj Igor, kao da su njene misli na sav glas izašle iz njene glave i svatko ih čuo.
"I ti si isti. A od kuda ti ovdje?"
"Mama mi je umrla prije mjesec dana. Od tada svaki dan dolazim ovdje. Mnogo mi nedostaje." - reče Igor. "Šta misliš da odemo na kavu?" - upita ju Igor.
"Zašto da ne, čovječe, imamo si toliko toga pričati!" - reče Dijana sva ustreptala.
I baš kao prije dvadeset i pet godina kada je bila ludo zaljubljena studentica osjeti slabost u nogama.
komentiraj (13) * ispiši * #
Mostovi okruga Moga
petak , 26.10.2007.
Osamnaest kilometara od ulaza do "ulaza".
U prosjeku osamdeset kilometara na sat...dvadeset minuta.
Oni zadnji - najduži.
Pet minuta do kružnoga toka. Koliko čekam...tako ne znam koliko minuta do vrha. Važno mi je stići.
A ne volim kasniti.
Ako krenem u osam, dolje prema jugu sam u osam i trideset pet. A ima oko četrdeset kilometara. Ona čeka kod mosta i vidi me kada dolazim kao brod s pučine. Most je u obliku luka.
Nisu li svi mostovi u tom obliku.
Moram razmisliti.
Ili poći vidjeti sve mostove. Ali ne tamo daleko četrdestak kilometara. Mogu i tu.
Ovdje ih ima šest i pol.
Da! Onaj sedmi je kao pola. Dva auta ne idu istovremeno. Ali vrijedi ga prijeći zbog kanala. ON kaže da se to zove kanal. Nekada je kajakom krotio tu divlju vodu ispod, u kanalu.
Saznala sam mnogo od njega o vodama.
I zbog silne ljubavi upila svaku informaciju.
A na kraju: što imam od tog saznanja. Mene zanimaju mora, borovi i čempresi.
Ali ! Volim zamišljati njega sa dvadeset i kosu koja mu vijori iznad rijeke, iznad kajaka. Sav je on meni nekako divlji, kao i ta voda koju valja poći vidjeti.
A ovih šest!
Oni su mostine!
Onako drski, raskoračeni, a nisu prosti. A mi klizimo liimenjacima i kotačima preko njihovih ramena.
Kule na krajevima.
I kule stražarnice na sredini. On je onaj starinski. I ime mu starinsko.
Već slijedeći nema raskoš, nego modernu jednostavnost.
Noću je samo nakićen gustim svjetiljkama.
E, a ovaj mi najdraži. Kad krenem osvajati njegove metre, ne vidim što mi dolazi. A mislim da mu i ime govori zašto ga tako zovu.
Opet meni najdraži onaj pola od mosta.
Tamo smo se prvi put poljubili.
A auto cestom kao božićni nakit, bljeskala su svjetla jurećih limenjaka.
komentiraj (21) * ispiši * #
Trebala sam onda poći...
srijeda , 24.10.2007.
Uhvatila se rukom za trbuh.
"Neki čudan osjećaj imam!" - reče mu.
"To je zato što ti pričam o dalekim daljinama!"
"Ne! Nešto drugo...ne znam što!" - pogledala ga je sa strahom.
"Poljubi me!" - reče mu i ovi svoje ruke oko njegovog vrata.
Grickao je njene usne, upijao ih svojima, kao da mljacka dobar kolač, dok su stajali na vlažnoj travi u sred šume gdje se dizala jutarnja magla.
Bosa je koračala preko drvenoga mosta. Spuštala se stepenicama do platoa na kom su privezani mali čamci. Sjela je u jednoga i otisnula se. Struja ju je vukla daleko od obale. U čamcu nije bilo ni jednoga vesla.
Čamac bez motora.
Tko mari!
Kako odagnati posljednju sliku:
Meri je dotrčala sva uplakana sa svojim novopečenim mužem i baš njega je zagrlila. On je iz pristojnosti prigrlio njeno tijelo koje se treslo od plača zbog pogibije brata.
"Znači, nikada ga nije prestala voljeti!" - oboje su to znali.
Pogledi su im se preko Merinog ramena ukrstili kao dva mača.
"Meri nikada ne smije znati za ovu njihovu noć. Ta, bili su najbolji prijatelji. Upravo pred vjenčanje plakala je i pričala da nikada njenu ljubav nije ozbiljno shvatao!" - okrenula se i izašla iz velike prostorije pune šokiranih ljudi.
Podigao je ruku za taksi. Stajao je tu pred njom dok im se kiša slijevala niz kišobrane.
Sva radost od susreta raspršila se kada joj je rukom pokazao par koraka od njih na ženu s djetetom u prolazu:
"Moj sin Deni. Ima tri godine!"
"I ja imam kćerkicu od tri godine!" - pokušavala se osmjehnuti i pustila da joj kiša pane na lice pa tako neće znati da plače.
"Moram nešto da ti kažem!
Znam koja je naša zvijezda!" - reče joj približavjući se da ju skrije pod svoj kišobran.
Pogled je bio bolan i nesretan.
"I on mene još voli !" - pomisli i reče:
"Stvarno žurim...pošla sam u poduzeće.
( "A na kraju mnogo toga ispadne da nije važno!" )
komentiraj (22) * ispiši * #
komentiraj (37) * ispiši * #
Dajem euro za osmijeh
subota , 20.10.2007.
Ušao je u sobu i pogledao.
Žarko i Ivana spavali su kao anđeli.Bili su tako nevini i lijepi ispod svojih plahti s likovima iz crtića.
Ona je sjedila za stolom u kuhinji i povlačila dugi dim jedan za drugim. Već tri dana ne govori s njim.
"Dragi tata, zar sam u svemu morao sličiti na tebe, pa i sa svojim bračnim životom!" - pomislio je dok je kliznuo pogledom preko nje. To što u njoj ima skoro devedeset kilograma ne može joj zamjeriti, jer je i on došao skoro na 110. Nije njemu bitno niti što tako mlada ne želi da oboja izraslu kosu i što ne mari za odjeću. Želio je samo njen osmijeh.
Misli su mu preskočile kojih tridesetak godina nazad u djetinjstvo.
I mama je uvijek ovako debela sjedila za stolom i šutjela. Zapravo joj se ne može sjetiti niti boje glasa. Nije to bila samo šutnja. To je bilo ono ledeno kameno lice, koje u ljutnji na tatu nije moglo uputiti niti jedan smiješak svomu nedužnomu djetetu.
Tata nije bio lud ovako kao on. Tata bi se obukao i preko vrata. Kada je uvidio da ju ništa ne može oraspoložiti, on je krenuo ugađati sebi.
"Ja sam lud!" - pomisli Bane. "I opet ću sutra čekati ispred njene firme i dovesti ju doma!"
Dotrči on tako s posla i da djeci doručak, otprati ih u školu, kupi baki što joj treba, obavi sve ostale obveze. A onda se opet vrati na posao.
A ona? Uđe u auto i šuti.
Kako samo može toliko šutjeti!
Nema veze.
Njegovi anđeli nisu krivi ni za što.
On želi njihov osmijeh na licu.
Večeras kada mu ona okrene leđa u krevetu, preživjet će mišlju da će sutra kada ju doveze s posla, nakon ručka i šutnje, otići s Milanom u ribolov.
Barem ribe šute zato što su ribe.
komentiraj (27) * ispiši * #
Prijateljice
srijeda , 17.10.2007.
"Evo, tu sam,
i ne osjećam se ugodno kao nekada." - pomislia je.
"A bile smo kao jedna duša. Kao jedno tijelo.
Nisam imala sestru i mislila sam da je to taj osjećaj." - razmišljala je dok je sjedala na polukružnu sofu.
"Topile smo se za svoju djecu, a tijela su nam bila kao izvajana od silne trke i trošenja energije za tu djecu koja ostadoše bez očeva."- prisjetila se njihovih savršenih tijela s minimalnom kilažom.
" Nismo se vidjele tolike godine." - poželjela joj je pričati ono što i ona sama ima pohranjeno u svojoj memoriji.
I baš tada dok je stajala u matičnom uredu i izgovarala ime i prezime pokojoga supruga za smrtni list, iza sebe je čula:
"Bjanka!!! Jesi li to ti?"
Okrenula se i vidjela Martinu, najljepšu ženu koju je poznavala. I znala joj je to često reći:
"Bože, kako si lijepa!"
Zagrlile su se obje te zime u svojim crnim kaputima, a Martina je još dodala:
"Bože, tako si mršava!"
I krenulo je.
Martina je bila ona pružena ruka koja je čekala svaki put kad bi ona pokleknula u svojoj borbi.
"Ti si bila onaj dašak zraka koji bih trebala kada sam mislila da se gušim u očaju koji je nadirao svakim danom u sve većim valovima. Odlazila si slučajno 'zaboravljajući' kutiju cigareta i onako ovlaš bi rekla :sutra ću nešto sprćkati za ručak, dođite!" - razmišljala je Bjanka.
"A ja nisam imala niti krumpir niti kap ulja. Ostali smo zakinuti smradom rata svatko na svoj način." - osjećala je nešto tijesno u grlu.
Onda su djeca postala veća, a one starije. I to ih je mijenjalo.
Postale su dvije usamljene žene. Obje usamljene na isti način, a svaka s drugim rješenjem za taj prljavi osjećaj.
Martina je krenula u "Babylon" svaku noć i topila se u znoju od plesa. Dolazila kući pred zoru i znala da su djeca u sigurnom zagrljaju njenih roditelja.
Bjanka svoga sinčića nije mogla ostavljati.Sklupčao bi joj se u zagrljaj u krevetu i samo tako mogao zaspati.
A kad bi zaspao, onda bi čula telefon i on bi nazvao.
Bio je njena tajna.
Bio je slamka kod utapanja usamljene žene. Došao bi i govorio joj da je drhtao već na ulasku u zgradu.
A onda bi pred zoru rekao da mora ići. I ostao bi Bjankina tajna zavijena crnilom noći.
A onda je slučajnost povezala Martinu s njim i Bjanka je došla u dvojbu, što učiniti. Znala je da će Martina koketirati u svom stilu i da taj susret neće proći bezazleno.
Odlučila je uraditi bilo što, samo ne stajati i gledati.
Nazvala je telefonom Martinu i rekla:
"Znaš, to nitko ne zna, ali nas dvoje smo u vezi već nekoliko godina."
Ostala je zapanjena Martininim komentarom:
"Hoćeš da ga testiramo?! Ja ću ga navesti, pa ćemo vidjeti reakciju!"
O, za ime Boga, nije niti u ludilu pomislila na takvo što. Htjela joj je reći samo da kvari prijateljstvo svojim novim imidžom mame koja zore dočekuje po diskotekama i odlazi sa svakim muškarcem. Nije mogla objasniti u kom to smjeru ide. I kako može biti u filmu da ona - žena iskorištava muškarce, kad je ona svaku noć iskorištena.
"Možda i ja." - pomislila je. "Ali - s jednim. Ti ih mijenjaš, a oni ti iza pola noći dobacuju: 'Mama, kući, djeca ti plaču!' ."
Shvatila je u trenu da ne vrijedi ništa reći i da će joj se vjerojatno srušiti taj mali tajni svijet.
Već sljedeće popodne zvala je Martina i rekla:
"Pa, mogu ti reći ništa nije bilo. Ništa nije pokušao!"
Bjanki je bilo dovoljno što je radi običnog poslovnog razgovora morao doći po Martinu autom i otići u bar da bi razgovarali.
Tu noć telefon je bio isključen. Nije ga htjela čuti da zvoni.
Sutradan dok su u dnevnom boravku pile kavu, zazvonio je telefon i Bjanka je vidjela njegov broj.
"Halo?"
"Hej, pa gdje si ti? Što se nisi javila sinoć? Što radiš?" - govorio je on.
"Evo, sjedim s Martinom i pijemo kavu!" - odgovorila je ironično, a u grlu joj se glas spekao.
"Hej, nemoj reći da ja zovem!"- rekao je nešto na što je ona već bila spremna.
"Zaboravio si: ja ti nisam ni sestra ni prijateljica!" - i spustila mu je slušalicu.
A onda da se ne bi onesvijestila, ustala i rekla Martini:
"Marko! Zamolio me da ti ne kažem da je on zvao."
Zajapurenog lica poskočila je Martina u fotelji i viknula:
"Da znaš, udvarao mi je, a ja sam priču stalno navodila na tebe. Rekao je da nema ništa između vas!" - histerično je pokušavala izaći iz glupe situacije.
"Ja sam tebi rekla, Martina. Nema problema. Imate moj blagoslov!"
I tu je jabuka napukla.
Jaz između njih rastvorio se kao krater vulkana.
"A danas sam opet tu. Ja sam se udala. A ti? Još uvijek lutaš. Još uvijek nisi izgradila svoj stav. Ni on se nije oženio. Lutate tako kao dvije budale koje su grabile od života i ono što je dobro i ono što nije.
Gledam te. Još uvijek si najljepša žena koju znam.
Malo ti koža je umorna od noćnoga života i zapuštana, nekako prljava. Pališ cigaretu za cigaretom i trbuh ti kipi preko ruba trenirke.
A draga si mi.
Nisi ti kriva što ne znaš sa životom.
Ipak smo mi bile dvije usamljene izgubljene žene." - rojile su se misli u Bjankinoj glavi, dok je prinosila šalicu kave usnama.
komentiraj (27) * ispiši * #
Sličice
nedjelja , 14.10.2007.
Jutro.
Peroni.
Djevojke u čizmama i naočalama. Već u rano jutro s cigaretom u ruci.
Loše mi je od dima koji vjetar donosi na moje lice.
Odjeljak ugodan. Akustičan. Kotači kao da klize po tepihu. Bešumno.
Ne vjerujem.
Žena u crnini.
Čovjek bos. Bez obuće. Listopad je. Noge su modre.
Niz hodnik čuje se muški glas:
"Daj, zovni onog' na sl'jedećoj stanici nek' iznese dv'je pive i dv'je loze!!!"
Ne vjerujem svojim ušima.
Treba da se radujem ovom putovanju.
Ne mogu!
Osjećam se loše.
Vrhovi planina uronili u oblake, a predjeli koji ostaju iza nas kupaju se u suncu. Žena stavlja rublje na štrik. Muškarac vadi ribu iz rijeke.
Nevjerojatno!
Na slijedećoj postaji, preko kolosijeka, u bijeloj košulji s leptir mašnom, hitro korača konobar noseći vješto u ruci poručeno piće.
"Ne treba kusur!" - viče pijanac.
Pomislih: " A bar u vlaku?"
Žena u crnom preko puta- šuti. Ponekad joj uhvatim pogled kako šeće po meni. Analizira me.
Čovjek bez obuće ljubazno se osmjehnu i odjednom skoči s foto aparatom, otvarajući prozor.
"Nemoj mene, majke ti!" - doviknu otpravnik vlakova .
"No problem!" - odgovori čovjek bez obuće.
Ah, ti zapadnjaci, konformisti. Još će nas učiti da se više ne nose cipele.
A listopad je.
Četiri osobe u četiri kuta ugodnoga odjeljka u vlaku.
Četiri sudbine. Tišina. Niti kotači ne kloparaju. Kao da putuju u čarapicama.
Godi mi ne-razgovor. Panika bi me uhvatila da moram odgovarati.
Ne zanima me niti žena pored prozora. Niti žena u crnom.
Ali...on, zašto bos?
Prenuh se. San me prevario. Nokti su mi grozni- pogledah u ruke. Ugledah i flekicu na bijelom sportskom sakou. To mi pokvari raspoloženje. Ionako se u vlaku osjećam prljavo.
Gledam kako sunce kida maglu iznad prošaranih šuma. Jesen se igra bojama. To me rastužuje. U mome kraju nema magle.
Ne volim maglu.
Preko tijesnoga mosta prelazi najnoviji model BMW-a.
"Garant gastarbajter!" - pomislih ovdje u nigdje.
Tunel.
U odrazu stakla iz hodnika gledam vrlo nestašno dijete u susjednom odjeljku. Sreća pa ne sjedoh tamo.
Na jezeru smiješan trag iza patke, kao da plovi mali čamac.
Na izvrsnom engleskom gospodin bez obuće reče da je iz Švicarske.
Ne nosi obuću niti čarape od pete godine života.
Govori šest jezika.
"Kroat?" - upita.
"Yes!" - odgovorih.
"A, ja zna! Ne hljeb, nego kruh. Ne 'prijatno', nego 'dobar tek'. Ja u Zagreb rekao 'prijatno', kažu 'prijatno ti u Beograd'. Ja znam puno o tvoja zemlja." - govorio je loše sedmi jezik.
Iskoči iz vlaka, dohvati moju torbu, poljubi ruku i reče:
"Good luck!"
komentiraj (29) * ispiši * #
Odlazim
nedjelja , 07.10.2007.
Dragi moji!
Odlazim na put na tjedan dana.
Javim se čim se vratim!
Mislit ću na vas i pišem odmah po povratku!
Vaša @prosinčica
(Btw preporučam šetnju po Arhivi)
komentiraj (29) * ispiši * #
Strah
četvrtak , 04.10.2007.
Sada dok sjedim pored njenog kreveta i čekam da ju dovedu iz operacione sale, sjećam se svih tih naših dana.
Tada se mnogo toga činilo kao prepreka, kao problem.
A sve je to ništa spram dobroga zdravlja i kada ga se gubi.
Uspjeli smo mi posložiti i Katarinine hirove i nadobudnoga supruga koji se nije mirio sa činjenicom da je prokockao šansu imati ovu jedinstvenu ženu samo za sebe.
Uspio sam i ja sa svojom djecom razgovarati, organizirati kćerkinu svadbu i odraditi to kao pravi otac. Zara nije htjela biti prisutna. Poslala joj je svadbeni dar i čestitala, ali je takav obred smatrala obiteljskim skupom. Stvari su toliko bile jasne i čiste, da nije trebao biti nikakav problem moje odsutnosti nekoliko dana. Zbilja je veliki posao udati kćer. Htio sam da to sve bude "tip-top" i da mi kćerka bude najsretnija taj dan. Ovi mladi danas i ne daju vam da se puno miješate. Ja nisam ni imao namjeru. Ali ono što je zapadalo mene kao ponosnoga oca, htio sam da iz moga doma ode sretna i da ju pred oltarom predam njenom izabraniku. On me baš i nije šarmirao. Nije bio od onih momaka koji tresu zemlju pod sobom. Ali Zara mi je ukazala i na dobru stranu toga- kćerki će biti lakše s njim.
Sin je već godinama sa Mirelom, fina cura, ali nikako da se odluče na taj čin. Ali to je njihova stvar i bio sam spreman i tu obvezu roditelja odraditi čestito.
Moja bivša je odmah htjela razvod, jer je Božo bio nestrpljiv da ju vjenča.
A o tomu kako je moja Zagora reagirala na taj šok, to je posebna priča. Moja bivša je samo prošetala s Božom, a okolo su stare kvočke gurkale jedna drugu i imale materijala za priču duboko u noć. Samo mi nije jasno kako su uspjeli prevariti te stare vještice, pa da ih netko prije nije otkrio.
Moja kuća je ostala prazna i sama. Ja sam svoj kufer donio kod Zare i tu smo odlučili mirisati more do kraja života.
I baš tih dana kada smo planirali i mi naše skromno vjenčanje i u krevetu bili nezasiti jedno drugoga, ljubeći njene prekrasne dojke, uplašio sam se kad sam pod prstima osjetio nešto tvrdo.
"Zara, što je ovo, jesi li se udarila?" - pitao sam sa zebnjom.
"Što, gdje?" - skočila je iz kreveta.
Redovito je odlazila na preglede i kontrole i upravo tih dana govorila da nije bila već skoro godinu dana i da je vrijeme za kontrolu.
Divio sam se njenoj kulturi zdravlja. Kalendar u kuhinji iznad štednjaka cijeli je bio označen nekim zaokruženim datumima: kontrolama, rođendanima, letovima...
Dok je stajala ispred zrcala u kupatilu, onako prelijepa i raščupane kose, lice joj je bilo blijedo kao zid.
"Roko, ovo nije dobro, kuku meni.Znala sam da sam trebala ići ranije. Moja prijateljica iz Amerike mi je rekla da ona ide svakih tri mjeseca. A ja bijednica dok sve stvari posložim...ajoj!" - rekla je i zajecala.
Grlio sam ju i govorio da će sigurno biti sve u redu, a i sam sam bio prestrašen kao nikada u životu.
Ta noć mi je bila najduža u životu. Nismo oka sklopili, čekajući da svane. Sutrašnji let je otkazala i zamolila svoju prijateljicu da ide umjesto nje.
Uvijek me strašio miris bolnice i uvijek sam imao osjećaj ako nekomu idem u posjet da ću se onesvijestiti. Jedino tada nisam bio muško.
Naravno, liječnici su u svojim nalazima suzdržani. Niti puno obećavaju niti što predviđaju. Njihovo je da upute na pretrage i zahvat, a poslije samo analiza može pokazati što je u stvari.
Dugi su dani čekanja bili za ugovorene termine i dan kada smo stigli u bolnicu.
A ja sad sjedim pored njenoga kreveta gdje je prenoćila i čekam da ju vrate iz sale. S dobrim ili lošim vijestima.
Nikada nisam pretjerivao u molitvama, ali me jedino molitva nije ostavljala samoga. Molio sam za moju Zaru da Bog bude milostiv i da nam priliku za još mnogo godina ljubavi i zajedničkih buđenja.
Morao sam zaplakati kad sam ju ugledao na kolicima kako ju dovoze, onako blijedu i prelijepu. Učinilo mi se da nikada ljepša nije bila.
Kad su ju smjestili u krevet, na vratima se pojavi njen liječnik:
"Imam dobre vijesti. Nalaz je uredan. Čak ništa značajno. Ali uvijek je dobro uraditi na ovakav način i isključiti sve prikrivene mogućnosti. A sad čekajte da se probudi i Vi joj recite!" - reče liječnik i potapša me po ramenu.
Plakao sam kao dijete. Ljubio njeno blijedo lice i bio zahvalan Bogu na milosti. Moja Zara je bila dobro. Nisam mogao vjerovati.
Ona je pokušavala otvoriti oči i mučila se da progovori. Anestezija je činila svoje.
"Ljubavi moja, sve je u redu. Zdrava si. Volim te, ljubavi moja!" - šaputao sam joj u uho.
"Hoću da me odvedeš u Grčku! Tamo ću ti reći DA!" - sporo i kroz zube rekla mi je pokušavajući razvući usne u osmijeh.
THE END ( ovaj post posvećen je @Pjesmi )
* Strah - dio XVI
* Slobodan kao ptica - dio XV
* A sad o ženi ! - dio XIV
* Iznenada - dio XIII
* Zaljubljen sam - dio XII
* I... što sad? - dio XI
* Moja Zagora - dio X
* Plaža - dio IX
* A sad o pilotu - dio VIII
* Neočekivano - dio VII
* Sam sa sobom - dio VI
* Kava u Minhenu - dio V
* Tantalove muke - dio IV
* Travel with Croatia airlines - dio III
* Uvod u anatomiju - dio II
* Zbrajanje i oduzimanje - dio I
komentiraj (35) * ispiši * #
Slobodan kao ptica
srijeda , 03.10.2007.
Kad sam ustao i pružio Boži ruku i rekao:
"Prijatelju, ne brini. Želim vam sve najbolje. Kad ćete seliti?", Božo je sklanjao pogled i osjećao nelagodu.
Potpuno sam ga razumio, jer smo obojica bili spremni dati svojim draganama ruku pa da nas vode u ovakve situacije.
"Jesam ti rekla da neće raditi scene!" - rekla je Boži i zagrlila ga.
A ja sam onda digao čašu da nazdravimo i potapšao Božu još jednom po ramenu.
"Mogu ja vas dvoje sad ostaviti same? Ja bih trebao na jedno mjesto!" - rekao sam i pošao u predsoblje.
Moja žena...u tom trenu već bivša, kikotala se i nešto mu pričala o Mirjani s posla.
"I vuk sit i ovce na broju!" - mrmljao sam sam sebi u bradu i hitao na parkingu prema svome autu. Mislio sam da li da javim Zari da dolazim ili da jednostavno zvrcnem na zvono na kapiji. Jer dok dođem do nje s prekrasnom viješću, već će biti kasna noć.
Iako me nije pitala za moj "status" više nikada poslije Minhena, to se klatilo kao giljotina iznad mene.
Sad sam razmišljao i o mogućnosti da Zara ovo sve pokvari. Stvari su tekle tako glatko i neočekivano, da bi njena izjava da ne želi ništa imati sa mnom mogla doći kao grom iz vedra neba.
Znao sam da noću stiša mobitel i da ne vrijedi zvati. Imao sam mogućnost zvati na kućni, ako ne bude htjela poviriti na zvono na kapiji.
To veče je upravo doletjela iz Rima i rekla mi da će poći ranije na spavanje.
Kaštel je bio miran i utonuo u san.
Zvono nije imalo prodoran zvuk, nego upravo onako mekan i tih. Ali sam se ipak mislio da bi se mogla uplašiti.
Samo sam tiknuo na zvonce ugrađeno u kameni stubić pored kapije. I nestrpljivo čekao.
A onda je ulična svjetiljka obasjala njenu bijelu spavaćicu, kako "proviri" iza vrata na kući.
"Ja sam, Zara, ljubavi, otvori!" - rekao sam tiho, nagnuvši se licem prema rešetkama.
Potrčala je preko dvorišta i otključala kapiju:
"Kako si me uplašio! Zašto nisi javio da dolaziš?" - reče i pruži svoje ruke oko moga vrata kad sam koraknuo u sjenu u dvorištu. Ljubili smo se strasno dok sam ja nogom gurnuo lagano kapiju. Godilo mi je što poljupcima odgoni moj strah da bi ona mogla pokvariti sve. Bila je tako divna u toj toploj noći, tako mi se podavala i predavala. Podigao sam ju i ponio prema spvaćoj sobi.
Noć je brzo svršila i zora je već razbijala mrak u sobi. Predložio sam joj da nam napravim "nesicu" i donesem u krevet.
"Ni slučajno. Ne želim biti odvojena od tebe niti sekundu.Idemo zajedno!" - šaputala je , kao da ćemo nekoga probuditi.
Uživali smo u tom ranoranilačkom trenutku skriveni u dvorištu. Držala je šalicu u ruci, a noge ispružila meni u krilo.
"Sad ću ti nešto ispričati, a ti nećeš vjerovati!" - rekao sam joj i ispričao sve.
Kad sam završio, ona je kao malo dijete podigla ruku i spustila na širom otvorena usta od čuda.
"Nemoguće! Je li ti žao?" - upitala je odjednom ozbiljna.
"Ludice jedna! Zašto bi mi bilo žao! Sad reci što bi ti željela!" - spustio sam njene noge na tlo i čučnuo pred nju. Držao sam njene ruke u svojim dlanovima i gledao ju.
"Ah, što bih ja željela! Da ne idem na posao i da smo stalno skupa!" - reče i tiho zakikota.
"Ja sam na to spreman. Moja mirovina nam je dovoljna. Nećemo luksuzirati. Mogu ti reći, teško je prihvatiti da moja ptičica leti s kraja na kraj Europe. Ja bih te stavio u kavez!" - rekoh joj poluozbiljan.
"Nemoj me plašiti. Ja volim svoj posao!"- reče ona ozbiljna.
"Pa nisam takav divljak.!" - rekoh kao povrijeđeno.
"Pričala sam s Katarinom o tebi." - reče i otvori novo poglavlje u rješavanju našeg "htjeti i moći".
* Slobodan kao ptica - dio XV
* A sad o ženi ! - dio XIV
* Iznenada - dio XIII
* Zaljubljen sam - dio XII
* I... što sad? - dio XI
* Moja Zagora - dio X
* Plaža - dio IX
* A sad o pilotu - dio VIII
* Neočekivano - dio VII
* Sam sa sobom - dio VI
* Kava u Minhenu - dio V
* Tantalove muke - dio IV
* Travel with Croatia airlines - dio III
* Uvod u anatomiju - dio II
* Zbrajanje i oduzimanje - dio I
komentiraj (17) * ispiši * #
A sad o ženi !
utorak , 02.10.2007.
Zadnjih godina, kako su nas djeca napustila i otišla u podstanare, žena i ja smo postali nekako šutljivi i sve manje pričali.
Prestali problemi oko škole, roditeljskih sastanaka, ispričnica za bolesti, prehlada i svega što je dio odrastanja djece i brige biti roditelj.
Oboje su radili u privatnim firmama i u suštini sam bio zadovoljan otac.
I nekako sam posložio stvari u glavi i počeo tražiti zgodnu priliku da ženi otvorim karte. Htio sam iznijeti stvari na čistac, pa da ne gnjavim brata porukama i pokrivanjem.
Dugo već spavao sam u dnevnom boravku, prije nego sam i susreo Zaru. Obično bih gledajući TV i ostao spavati na sofi. A dok bih ja ustao, moja žena bi već otišla na posao. Bilo mi je malo čudno da ne radi neke scene i ne gnjavi me da ju negdje vodim ili slično. Brak se pretvorio u šutnju.
Jednoga jutra na stolu sam ugledao poruku:
"Htjela bih s tobom razgovarati.
Budi večeras doma."
Auh, kroz glavu mi je prošlo nekoliko mogućih scena, ali odlučio sam o tome razmišljati kada dođe do toga.
U Kaštel jedno vrijeme nisam išao. Zvao sam Zaru svaki dan i pitao kako se stvari odvijaju. Pričala mi je da je Katarina ipak odlučila ostati kod tate u stanu jer je mrzila voziti se busom.
Pričala mi je da joj je Katarina rekla da je pilot plakao i žalio kako je izgubio kontrolu i udario ju.
Od poziva na SUD naravno još nije bilo niti govora.
Na posao nije išla nekoliko dana, dok se modrica na usni nije smanjila. Ipak nitko ne bi volio gledati nokautiranu stjuardesu. Od njih očekujemo da su lijepe i nasmijane.
Naravno,tog dana kad sam našao poruku na stolu, lijepo sam i ostao doma na večer i čekao da žena prva započne razgovor.
Nije bila doma iako se noć uveliko spustila i kad sam već pomislio da se predomislila, čuo sam kako otključava vrata. S nekim je razgovarala i smijala se.
Na vratima dnevnog boravka pojavi se sa Božom. Malo mi je bilo neobično, jer Božo nam i nije navraćao tako često. Ali sam pomislio da je čovjek usamljen pa navratio. Boži je žena umrla pred dvije godine i uglavnom je živio povučeno i usamljeno. Navraćao je u kafić, ali u zadnje vrijeme sve rjeđe. Mnogi su komentirali o tome gdje je on nestao.
Kad sam ga sa ženom ugledao kako ulazi, pomislio sam da mu treba neka usluga.
Digao sam se i pružio mu ruku na pozdrav i rekao da se raskomoti i sjedne. Žena nam je donijela piće i sjela pored njega.
Uzela ga je za ruku i pogledala me:
"Roko, sve mi nešto govori da ti neće teško pasti ovo što ti nas dvoje imamo reći. Ti i ja smo se odavno otuđili, a Božo i ja radimo zajedno pa smo si popunjavali samoću razgovorom . Ti nisi ni primijetio da mene nema doma i da sa mnom nešto nije u redu. Božo je dobar čovjek i ovo mu nemoj uzeti za zlo. Jednostavno smo se zaljubili.Nas dvoje smo odlučili živjeti zajedno i ja bih se s tobom dogovorila oko moga seljenja. "- pričala je smireno i polako, a Božo je jedan tren bio blijed, pa onda crven.
Mislio sam da će čovjeka udariti kap.
Čak sam se u jednom trenu uplašio da mi se stvari previše odvijaju na ruku i u moju korist.
* A sad o ženi ! - dio XIV
* Iznenada - dio XIII
* Zaljubljen sam - dio XII
* I... što sad? - dio XI
* Moja Zagora - dio X
* Plaža - dio IX
* A sad o pilotu - dio VIII
* Neočekivano - dio VII
* Sam sa sobom - dio VI
* Kava u Minhenu - dio V
* Tantalove muke - dio IV
* Travel with Croatia airlines - dio III
* Uvod u anatomiju - dio II
* Zbrajanje i oduzimanje - dio I
komentiraj (18) * ispiši * #
Iznenada
ponedjeljak , 01.10.2007.
Dok je ona pripremala kavu, ja sam otišao do auta. Mobitel sam držao u pretincu i htio provjeriti poruku od brata.
"Pokrio sam te. Sve OK!" - glasila je njegova poruka koja je stigla rano u jutro.
Naravno, nije mene bilo teško pokrivati. Nije nam bilo neobično zore dočekivati uz poker u našem zatvorenom krugu, a onda bi se zaputili do prve plaže i odmarali cijeli dan.
Nisam volio, zapravo mi i nije trebalo u zadnje godine, da izlažem brata smišljanjima laži, ali ovaj put mi je to bilo vrlo važno.
Drugih poziva nije ni bilo.
U dvorištu me čekao najljepši prizor u ovako rano jutro. Čak niti natečena crvena usnica nije mogla umanjiti njenu ljepotu. Lice joj je bilo bijelo i nježno. Kao da nije živjela pored mora. Kada svi trče po malo boje, ona hoda kao Snjeguljica.
Sjeo sam u stolicu dok je ona spuštala šalice na stol, a onda je obišla oko stola, sjela mi u krilo i zagrlila me.
"Mmm, osjećam se tako dobro. Kao da se jučer nije dogodilo ništa strašno!"- rekla mi je i mazno mi rukama ovila oko vrata.
Pili smo kavu najduže u mom životu. Otpinuli bi gutljaj, pa bih ju nosio do tepiha u dnevnom boravku. Pa bismo ljubeći se i žmireći koračali neodvajajući se jedno od drugoga do kupatila i opet do kreveta.
A onda smo se vratili ledenoj kavi i smijali se svojim pričama. Ja sam pokušavao biti duhovit, a ona se na sve smijala kao malo dijete. Nismo niti primijetili da je sunce već dobro poskočilo i dan se zahuktao već satima.
"Mama!" - odjednom se kroz rešetke kapije začu glas.
Ona iskoči iz moga krila i sva se zarumeni od srama.
"Katarina! Od kuda tebe!?" - upita, koračajući prema kapiji da ju otključa.
"Mama, kakva si to? Što se dogodilo? Tko ti je to napravio?" - pljuštala su pitanja od lijepe plavokose tinejdžerice. Ustao sam od stola i pružio ruku:
"Ja sam Roko!" - a ona je hladno i pristojno pružila svoju:
"Katarina!" i okrenula je glavu od mene.
"Tata je jučer bio ovdje!" - samo kratko joj reče.
"Znala sam. Bio je tako bijesan kad je došao kući. Pitala sam ga što se dogodilo, kad mi je rekao da je bio kod tebe i da je uradio glupost. Nije mi htio ništa objašnjavati. Znala sam da nije bilo dobro. Kreten! Ne idem više kod njega. On je lud!" - siktala je Katarina i sjela u stolicu.
"A tko je gospodin koji se osjeća kao kod kuće?" - ironično upita gledajući me u bermudama bez majice.
"Moj prijatelj!" - odgovori Zara, ali glas joj je bio nesiguran. Mislim da je ovo bila jedinstvena prilika vidjeti ovu ženu slabu i nesigurnu u sebe. Kako smo samo mali pred svojom djecom.
"Odoh ja na more, kupati se. Voljela bih da budemo same kad se vratim!"- vrlo neljubaznoga tona završi djevojčica svoju konverzaciju sa nama oboma.
Samo je dohvatila ručnik sa žice i otišla. Na izlasku je lupila kapijom.
Zara me pogledala, zakolutala očima i oborila usne prema dole.
"Ne bi se drugačije ni rastali. Svakako moram do poduzeća!" - reče i ode u kuću.
Krenuo sam za njom i nisam smio dozvoliti da ostane na ovome. U hodniku sam ju sustigao i uhvatio za ruku:
"Zara! Znam da je rano da govorimo o onome što osjećamo. Ja znam što osjećam. Želim biti pored tebe i voljeti te. Pustit ću te da sve posložiš kako ti želiš i znaš. Ja sam tu. Čekat ću. Ako želiš da razgovaram s Katarinom, samo reci. Spreman sam život okrenuti naglavačke zbog tebe. Zovni me čim završiš u poduzeću i javi kako je reagirala Katarina." - govorio sam, a ona je samo stajala ispred mene i pažljivo slušala.
"Bit će to teško. Katarina nije imala ovakve prilike. Uvijek sam bila samo njena. A sad je u ludim godinama."
Auto je bio svakim pređenim kilometrom bliži mojoj kući.
A ja sam želio okrenuti ga i otići bilo gdje, samo tamo ne.
* Iznenada - dio XIII
* Zaljubljen sam - dio XII
* I... što sad? - dio XI
* Moja Zagora - dio X
* Plaža - dio IX
* A sad o pilotu - dio VIII
* Neočekivano - dio VII
* Sam sa sobom - dio VI
* Kava u Minhenu - dio V
* Tantalove muke - dio IV
* Travel with Croatia airlines - dio III
* Uvod u anatomiju - dio II
* Zbrajanje i oduzimanje - dio I
komentiraj (20) * ispiši * #
