Dok je ona pripremala kavu, ja sam otišao do auta. Mobitel sam držao u pretincu i htio provjeriti poruku od brata.
"Pokrio sam te. Sve OK!" - glasila je njegova poruka koja je stigla rano u jutro.
Naravno, nije mene bilo teško pokrivati. Nije nam bilo neobično zore dočekivati uz poker u našem zatvorenom krugu, a onda bi se zaputili do prve plaže i odmarali cijeli dan.
Nisam volio, zapravo mi i nije trebalo u zadnje godine, da izlažem brata smišljanjima laži, ali ovaj put mi je to bilo vrlo važno.
Drugih poziva nije ni bilo.
U dvorištu me čekao najljepši prizor u ovako rano jutro. Čak niti natečena crvena usnica nije mogla umanjiti njenu ljepotu. Lice joj je bilo bijelo i nježno. Kao da nije živjela pored mora. Kada svi trče po malo boje, ona hoda kao Snjeguljica.
Sjeo sam u stolicu dok je ona spuštala šalice na stol, a onda je obišla oko stola, sjela mi u krilo i zagrlila me.
"Mmm, osjećam se tako dobro. Kao da se jučer nije dogodilo ništa strašno!"- rekla mi je i mazno mi rukama ovila oko vrata.
Pili smo kavu najduže u mom životu. Otpinuli bi gutljaj, pa bih ju nosio do tepiha u dnevnom boravku. Pa bismo ljubeći se i žmireći koračali neodvajajući se jedno od drugoga do kupatila i opet do kreveta.
A onda smo se vratili ledenoj kavi i smijali se svojim pričama. Ja sam pokušavao biti duhovit, a ona se na sve smijala kao malo dijete. Nismo niti primijetili da je sunce već dobro poskočilo i dan se zahuktao već satima.
"Mama!" - odjednom se kroz rešetke kapije začu glas.
Ona iskoči iz moga krila i sva se zarumeni od srama.
"Katarina! Od kuda tebe!?" - upita, koračajući prema kapiji da ju otključa.
"Mama, kakva si to? Što se dogodilo? Tko ti je to napravio?" - pljuštala su pitanja od lijepe plavokose tinejdžerice. Ustao sam od stola i pružio ruku:
"Ja sam Roko!" - a ona je hladno i pristojno pružila svoju:
"Katarina!" i okrenula je glavu od mene.
"Tata je jučer bio ovdje!" - samo kratko joj reče.
"Znala sam. Bio je tako bijesan kad je došao kući. Pitala sam ga što se dogodilo, kad mi je rekao da je bio kod tebe i da je uradio glupost. Nije mi htio ništa objašnjavati. Znala sam da nije bilo dobro. Kreten! Ne idem više kod njega. On je lud!" - siktala je Katarina i sjela u stolicu.
"A tko je gospodin koji se osjeća kao kod kuće?" - ironično upita gledajući me u bermudama bez majice.
"Moj prijatelj!" - odgovori Zara, ali glas joj je bio nesiguran. Mislim da je ovo bila jedinstvena prilika vidjeti ovu ženu slabu i nesigurnu u sebe. Kako smo samo mali pred svojom djecom.
"Odoh ja na more, kupati se. Voljela bih da budemo same kad se vratim!"- vrlo neljubaznoga tona završi djevojčica svoju konverzaciju sa nama oboma.
Samo je dohvatila ručnik sa žice i otišla. Na izlasku je lupila kapijom.
Zara me pogledala, zakolutala očima i oborila usne prema dole.
"Ne bi se drugačije ni rastali. Svakako moram do poduzeća!" - reče i ode u kuću.
Krenuo sam za njom i nisam smio dozvoliti da ostane na ovome. U hodniku sam ju sustigao i uhvatio za ruku:
"Zara! Znam da je rano da govorimo o onome što osjećamo. Ja znam što osjećam. Želim biti pored tebe i voljeti te. Pustit ću te da sve posložiš kako ti želiš i znaš. Ja sam tu. Čekat ću. Ako želiš da razgovaram s Katarinom, samo reci. Spreman sam život okrenuti naglavačke zbog tebe. Zovni me čim završiš u poduzeću i javi kako je reagirala Katarina." - govorio sam, a ona je samo stajala ispred mene i pažljivo slušala.
"Bit će to teško. Katarina nije imala ovakve prilike. Uvijek sam bila samo njena. A sad je u ludim godinama."
Auto je bio svakim pređenim kilometrom bliži mojoj kući.
A ja sam želio okrenuti ga i otići bilo gdje, samo tamo ne.
* Iznenada - dio XIII
* Zaljubljen sam - dio XII
* I... što sad? - dio XI
* Moja Zagora - dio X
* Plaža - dio IX
* A sad o pilotu - dio VIII
* Neočekivano - dio VII
* Sam sa sobom - dio VI
* Kava u Minhenu - dio V
* Tantalove muke - dio IV
* Travel with Croatia airlines - dio III
* Uvod u anatomiju - dio II
* Zbrajanje i oduzimanje - dio I
Post je objavljen 01.10.2007. u 00:05 sati.