Prijateljice

srijeda , 17.10.2007.

"Evo, tu sam,
i ne osjećam se ugodno kao nekada." - pomislia je.
"A bile smo kao jedna duša. Kao jedno tijelo.
Nisam imala sestru i mislila sam da je to taj osjećaj." - razmišljala je dok je sjedala na polukružnu sofu.
"Topile smo se za svoju djecu, a tijela su nam bila kao izvajana od silne trke i trošenja energije za tu djecu koja ostadoše bez očeva."- prisjetila se njihovih savršenih tijela s minimalnom kilažom.
" Nismo se vidjele tolike godine." - poželjela joj je pričati ono što i ona sama ima pohranjeno u svojoj memoriji.
I baš tada dok je stajala u matičnom uredu i izgovarala ime i prezime pokojoga supruga za smrtni list, iza sebe je čula:
"Bjanka!!! Jesi li to ti?"
Okrenula se i vidjela Martinu, najljepšu ženu koju je poznavala. I znala joj je to često reći:
"Bože, kako si lijepa!"
Zagrlile su se obje te zime u svojim crnim kaputima, a Martina je još dodala:
"Bože, tako si mršava!"
I krenulo je.
Martina je bila ona pružena ruka koja je čekala svaki put kad bi ona pokleknula u svojoj borbi.
"Ti si bila onaj dašak zraka koji bih trebala kada sam mislila da se gušim u očaju koji je nadirao svakim danom u sve većim valovima. Odlazila si slučajno 'zaboravljajući' kutiju cigareta i onako ovlaš bi rekla :sutra ću nešto sprćkati za ručak, dođite!" - razmišljala je Bjanka.
"A ja nisam imala niti krumpir niti kap ulja. Ostali smo zakinuti smradom rata svatko na svoj način." - osjećala je nešto tijesno u grlu.
Onda su djeca postala veća, a one starije. I to ih je mijenjalo.
Postale su dvije usamljene žene. Obje usamljene na isti način, a svaka s drugim rješenjem za taj prljavi osjećaj.
Martina je krenula u "Babylon" svaku noć i topila se u znoju od plesa. Dolazila kući pred zoru i znala da su djeca u sigurnom zagrljaju njenih roditelja.
Bjanka svoga sinčića nije mogla ostavljati.Sklupčao bi joj se u zagrljaj u krevetu i samo tako mogao zaspati.
A kad bi zaspao, onda bi čula telefon i on bi nazvao.
Bio je njena tajna.
Bio je slamka kod utapanja usamljene žene. Došao bi i govorio joj da je drhtao već na ulasku u zgradu.
A onda bi pred zoru rekao da mora ići. I ostao bi Bjankina tajna zavijena crnilom noći.
A onda je slučajnost povezala Martinu s njim i Bjanka je došla u dvojbu, što učiniti. Znala je da će Martina koketirati u svom stilu i da taj susret neće proći bezazleno.
Odlučila je uraditi bilo što, samo ne stajati i gledati.
Nazvala je telefonom Martinu i rekla:
"Znaš, to nitko ne zna, ali nas dvoje smo u vezi već nekoliko godina."
Ostala je zapanjena Martininim komentarom:
"Hoćeš da ga testiramo?! Ja ću ga navesti, pa ćemo vidjeti reakciju!"
O, za ime Boga, nije niti u ludilu pomislila na takvo što. Htjela joj je reći samo da kvari prijateljstvo svojim novim imidžom mame koja zore dočekuje po diskotekama i odlazi sa svakim muškarcem. Nije mogla objasniti u kom to smjeru ide. I kako može biti u filmu da ona - žena iskorištava muškarce, kad je ona svaku noć iskorištena.
"Možda i ja." - pomislila je. "Ali - s jednim. Ti ih mijenjaš, a oni ti iza pola noći dobacuju: 'Mama, kući, djeca ti plaču!' ."
Shvatila je u trenu da ne vrijedi ništa reći i da će joj se vjerojatno srušiti taj mali tajni svijet.
Već sljedeće popodne zvala je Martina i rekla:
"Pa, mogu ti reći ništa nije bilo. Ništa nije pokušao!"
Bjanki je bilo dovoljno što je radi običnog poslovnog razgovora morao doći po Martinu autom i otići u bar da bi razgovarali.
Tu noć telefon je bio isključen. Nije ga htjela čuti da zvoni.
Sutradan dok su u dnevnom boravku pile kavu, zazvonio je telefon i Bjanka je vidjela njegov broj.
"Halo?"
"Hej, pa gdje si ti? Što se nisi javila sinoć? Što radiš?" - govorio je on.
"Evo, sjedim s Martinom i pijemo kavu!" - odgovorila je ironično, a u grlu joj se glas spekao.
"Hej, nemoj reći da ja zovem!"- rekao je nešto na što je ona već bila spremna.
"Zaboravio si: ja ti nisam ni sestra ni prijateljica!" - i spustila mu je slušalicu.
A onda da se ne bi onesvijestila, ustala i rekla Martini:
"Marko! Zamolio me da ti ne kažem da je on zvao."
Zajapurenog lica poskočila je Martina u fotelji i viknula:
"Da znaš, udvarao mi je, a ja sam priču stalno navodila na tebe. Rekao je da nema ništa između vas!" - histerično je pokušavala izaći iz glupe situacije.
"Ja sam tebi rekla, Martina. Nema problema. Imate moj blagoslov!"


I tu je jabuka napukla.
Jaz između njih rastvorio se kao krater vulkana.


"A danas sam opet tu. Ja sam se udala. A ti? Još uvijek lutaš. Još uvijek nisi izgradila svoj stav. Ni on se nije oženio. Lutate tako kao dvije budale koje su grabile od života i ono što je dobro i ono što nije.
Gledam te. Još uvijek si najljepša žena koju znam.
Malo ti koža je umorna od noćnoga života i zapuštana, nekako prljava. Pališ cigaretu za cigaretom i trbuh ti kipi preko ruba trenirke.
A draga si mi.
Nisi ti kriva što ne znaš sa životom.
Ipak smo mi bile dvije usamljene izgubljene žene." - rojile su se misli u Bjankinoj glavi, dok je prinosila šalicu kave usnama.