Doktorat
srijeda , 28.11.2007.
Suze su se slijevale niz njeno lice dok je vozila na novootvorenoj auto cesti prema svomu domu.
"Mama, da si samo tu da te zagrlim i poljubim." - pomislila je.
Majka joj je umrla pred samo pola godine i nije dočekala ovaj veliki trenutak kada je obranila doktorat.
Bila je istrajna u radu na doktoratu, a isto tako je bdjela uz majčinu postelju u borbi sa zloćudnom bolesti.Kao jedinica kod roditelja osjećala je veliku odgovornost i obvezu prema njima.
Istina da se tata povukao u sebe i postao šutljiv, ali ona je morala ovaj veliki zadatak privesti kraju i otputovati u metropolu.
Odlučila je odmah nakon obavljenih obveza prema fakultetu odvojiti par dana i provesti ih sa tatom doma i proslaviti ovaj veliki trenutak.
Dario, njen zaručnik ostao je u Zagrebu i nije mogao s njom krenuti na put, ali joj je bila dovoljna i njegova ljubav da ju ispunjava i kada nisu zajedno.
Dario je bio divan čovjek. Oboje su ove godine napunili trideset i petu i bili zadovoljni sa ostvarivanjem planiranih ciljeva.
On je bio njena snaga i potpora u ovom najtežem periodu u njenom životu.
Učiti je uvijek voljela, pa je tako uvijek bila u prvim redovima najboljih još od osnovne škole, pa preko gimnazije i fakulteta. Jednostavno, gutala je znanje iz knjiga i željela to što prije prenijeti na druge.
Već su joj na četvrtoj godini ponudili da ostane za asistenta na fakultetu, a time je evo ostvarila svoj san- biti profesor mladim studentima i pripremati ih za njihovo buduće zvanje.
Osjećala je umor, jer od uzbuđenja pred obranu rada nije mogla dobro spavati prethodnu noć.
Ali njen umor nadvladala je briga za oca.
Dane je provodio sam, pa je čak prestao ići i kod susjeda. Uvijek bi ga nalazila u vrtu kako nešto radi i traži načina da ublaži samoću.
Nije se mogla ljutiti na njega što je itekako znao biti grub prema majci cijeloga života.
Majka je to kao većina njene generacije prihvaćala kao breme stečeno udajom. Pokušavala je majku "obučavati" kako da ocu da do znanja da nije predmet za iživljavanje, ali majka je uvijek samo odmahivala rukom i govorila:
"Ma, pusti, proći će to njega brzo. Takvi su ti muški."
Marija je znala da ona sebi takvo što nikada ne bi dozvolila. Zastrašujuća je pomisao na ustaljene običaje u njenom kraju da je žena samo stvar u kući, stroj za glačanje, rađanje i kuhanje.
Dario je bio divan čovjek i nikada ga ne bi mogla zavoljeti da je bio i sjena njenoga oca.
Zapravo, prema ocu je uvijek jači osjećaj bio onaj iz strahopoštovanja nego iskrena ljubav.
Istina da nju nikada nije povrijedio niti krivom riječju. Bila je njegova miljenica.
Nju je samo boljelo njegovo nepoštivanje majke kao osobe. I atmosfera koju bi on stvarao svojim ponašanjem.
Još jednom je dohvatila mobitel i pokušala mu javiti najnoviju vijest i da dolazi. Nije se javljao.
Pomislila je da sigurno u vrtu krati vrijeme, jer se cjelodnevna vrućina s predvečerjem bila manja.
Prethodni dan je bio sparan i jako vruć.
Kao i svake godine ljeto je stizalo mnogo prije nego je to kalendar pokazivao svojim datumom.
Ljubomorno je gledala limuzine oko sebe koje su se kretale zatvorenih prozora i hladile se klimom. Rekla je sebi da će prva stvar koju će uraditi kada obavi formalnosti oko ugovora za posao, otići u prvu auto kuću i kupiti novi auto sa klimom.
Pomislila je da bi mogla zovnuti susjedu Zdravku da vidi da li je sa tatom sve u redu i reći joj da je već zabrinuta što se ne javlja cijeli dan. Iako je za njega namćora bilo normalno i da sjedi pored telefona koji zvoni, a da se ne javi.
Da, teta Zdravka joj je rekla da ga vidi u vrtu, kako sjedi na svom panju i odmara. Rekla joj je još i da su ga zvali na popodnevnu kavu, ali da je samo odmahnuo rukom i rekao da ga boli glava.
Marija se zabrinula, kada joj je teta Zdravka pomenula glavobolju.
Vrijeme je jako utjecalo na oca i glavobolja nije bila dobar znak. Već dugo je on odlazio k liječniku i ustanovljen mu je je PTSP. Mnogo ružnoga tata je doživio u ratu, a najteže mu je pao stečaj firme u kojoj je trebao nastaviti zarađivati kruh, nakon prestanka rata. Bio je ogorčen na nepravdu i prljave rabote u njihovom gradu, a bio je nemoćan kao i sva radnička klasa iz njihovog malog mjesta.
Konačno je stigla na raskrižje svoga rodnoga grada i po tko zna koji put zaključila da za ovaj grad i njegove ulice nikada nije bila vezana.
Jednostavno je znala da će otići iz njega i da mu nikada nije pripadala.
Dok je ulazila sa autom na travnatu stazicu ispod loza grožđa, prešla je pogledom po vrtu i dvorištu i zaključila da tata nije tu.
"Vjerojatno je pošao gledati dnevnik." - pomisli Marija i dohvati malu putnu torbu iz prtljažnika.
Penjući se stepenicama na kat, dozivala je:
"Tata! Tu sam! Stigla sam, gdje si?!"
Iz kuće je dolazila buka sa televizora i pomislila je:
" Opet on mora odviti jako ton."
U trenutku kad je uhvatila za kvaku na vratima i otvorila usta da ga još jednom dozove, snažna eksplozija bila je zadnje što je čula.
U svojoj fotelji sjedio je njen tata i u ruci držao bombu iz koje je upravo u tom trenutku izvukao osigurač.
komentiraj (22) * ispiši * #
Voljeti sebe, a može i druge
ponedjeljak , 26.11.2007.
"Stavi mi u torbu i dvije majice bijele!" - doviknu Zoran svojoj supruzi, koja mu je pripremala stvari za sljedeće putovanje.
Dok je spajala dvije čarape u jednu "kuglu", kako ih je on zvao, prisjetila se njihovog početka. Sve je nekako drugačije bilo dok su se zaljubljeno sastajali kao mladić i djevojka.
Ali kada su dobili svojih dvoje "pilića", kako su iz dragosti govorili svojoj dječici, ona je počela strahovati.
Bio je to kruh sa dvadeset kora, pomislila je tisuću puta. Zoran je putovao s kraja na kraj Europe i Azije. Naročito otkako je rat zapalio mnoge zemlje, u koje je Zoran često odlazio.
Nebesima je bila zahvalna na najnovijem ljudskom izumu, mobitelu. U svako doba mogla je kontaktirati sa Zoranom i znati je li živ.
Sjela je na rub kreveta i uzdahnula.
Sinoć su po nekoliko puta vodili ljubav. Kao da su htjeli najesti se do sita ljubavi jedno od drugoga. U noćima koje je provodila sama dok je on bio na dugim putovanjima, pogledala bi ona ponekada koji "tvrdi" dvd i akumulirala ideje za vođenje ljubavi sa svojim voljenim kada bi se on vratio sa dugoga putovanja.
Činilo joj se da je ovaj put došao i kao da ga je samo sanjala., a već odlazi. Pogladila je rukom postelju na kojoj su sinoć imali pokvarenu maštu do neba i nazad. Čak se uplašila da mu neće biti dovoljno sna prije dalekoga putovanja.
" Idem se ja tušnuti!" - rekao joj je Zoran pred zoru.
" Ja neću. Želim te njuškati po sebi dugo kada odeš." - rekla mu je mazno i prešla rukom preko trbuha.
Već nakon par minuta, stajala je pred kućom u njihovoj uskoj ulici i gledala Zorana kako sprema stvari oko sebe u njihovom velikom kamionu.
" Volim te!" - pomaknula je mimikom usne gledajući ga kako pali motor kamiona.
" Me too!" - odgovorio je on mreškajući usne u poljubac na kraju.
Voljeli su koristiti engleski, jer mu je to bila dobra vježba za putovanja i komunikaciju u stranim zemljama.
" Bože, čuvaj mi ga." - prošapnu molitvu Lucija suznih očiju. Nikako da prestane plakati na ovim mrskim rastancima. Oboje dječice bilo je u školi i nisu mogli mahnuti svomu tatici.
******
Milenko je užurbano i nestrpljivo zgrabio crnu skupocjenu aktovku i sjurio niz stepenice svoje velike kuće. Danijela je ostala u kupaoni štimajući svoju smeđu kosu pred zrcalom i nižući rečenice prigovora jednu za drugom, a da nije niti primijetila da je on već otišao. Njihov brak je funkcionirao "na guranje" kao stari krepani auto. Davno je bilo kada je stajala pored njega kao nasmiješena supruga i podržavala ga u političkom napretku. Ona tog čovjeka više nije poznavala. Viđali su se rijetko i ono malo vremena provedenog zajedno svodilo se na njihove prigovore jedno drugomu.
Milenko je nervozno uskočio u svoj službeni auto i rekao vozaču:
" Kreći!"
Mobitel mu je već zvonio i poslovni politički razgovori nikada nisu spavali. " I požuri čovječe, okasnit ću!" - nervozno je vikao na vozača.
" Ali vidite da snijeg ne prestaje padati, opasno je." - pokušao je urazumiti svoga šefa.
" Ma, daj, čovječe, ovaj auto je zmaj. Ta proglasili su ga za najsigurniji auto prošle godine.Samo ti raspali!" - reče mu Milenko i zavali se nastavljajući razgovor na mobitel na slijedeći poziv.
******
" Zorane, morala sam te malo čuti. Molim te, vozi pažljivo. Muči me nešto, ljubavi moja. Dalek te put čeka, a tako si malo spavao." - govorila mu je Lucija zabrinuto.
" Ne brini se, mačko, evo usuo sam sebi odmah kavicu iz termosice. Kad mi prigusti, ja na parking pa odspavam." - tješio ju je Zoran.
Snijeg je bio mokar i gust. "Hvatao" se za cestu i iza kotača ostajao je trag. Zoran je vrlo vodio računa o ispravnosti svoga kamiona, a bio je pravi profesionalni vozač - strpljiv i smiren. Iznad svega volio je svoj život na cestama smrti.
******
Milenko je nervozno psovao na vozače koji su vozili ispred njih sporije nego je to njemu odgovaralo. Zapravo, ljudi su vozili oprezno i prilagođeno jer je vrijeme bilo mračno i nebo je sličilo gustoj bijeloj zavjesi.
" Stani! Stani negdje! Ja ću voziti! Ti pojma nemaš, čovječe! Voziš kao curica. Od sutra ću tražiti drugoga vozača!" - bahato i silno obraćao se Milenko svomu vozaču.
" Hvala Bogu da ćeš me smijeniti, pun mi te kufer, budalino!" - pomisli vozač u sebi. " Sigurno nema krvavijeg kruha od vozanja ovih političkih siledžija." -pomisli jadan čovjek i zaustavi auto na prvom proširenju uz cestu.
A onda je "gazda" raspalio po gasu.
" Samo da dođem živ." - pomisli jadan čovjek i grčevito stegnu rukom pojas.
******
" Kakav je ovo luđak!" - pomisli Zoran dok je gledao auto koji mu je dolazio u susret i "plesao" iz lijeve trake u desnu, a onda se cijelom svojom desnom stranom zabio u njegov ogroman kamion. Bio je to tako silovit udarac, da je s teškom mukom zadržao kontrolu nad upravljačem svoje grdosije na dvanaest kotača. Kao sa dvokatnice, Zoran je gledao kroz napukla stakla svoga kamiona, u veliki automobil koji je kao zgnječena prazna kutija cigareta virio ispod njegovoga kamiona.
" Isuse!!! Ljudi, što je vama, kako to vozite!!!" - vikao je Zoran skačući s visokih stepenica kamiona prema zgnječenom autu.
Nije vjerovao svojim očima, da auto može biti tako zgnječen i biti obična hrpa metala i plastike.
Pokušavao je prići, dohvatiti jednoga ili drugoga. Ali je prizor krvi, nenormalnih položaja tijela, ukočenih beživotnih očiju govorio da tu nema živih.
Ljudi su zaustavljali svoje automobile, trčali i padali, klizajući se na mokrom snijegu. Dizali se i opet činili sve da pomognu unesrećenima.
" Ne dirajte ništa!" - viknu netko. " Zar ne vidite da su mrtvi!"
" Ne slušajte ga, treba im pomoći, treba ih oživljavati! Je li netko zvao policiju i hitnu?!" - viknu Zoran prema ljudima koji su pokušavali otvoriti zaglavljena vrata.
*******
" Lucija, vraćam se doma. Ne brini se. Sve je u redu. Put je otkazan." -govorio je Zoran Luciji u hodniku bolnice, gdje je mračnoga pogleda liječnik priopćio da nije bilo pomoći unesrećenima.
Izlazeći iz bolnice, Zoran je ugledao još jedna kola hitne pomoći iz kojih su na nosilima iznosili krvavoga mladića.
" Što je ovim ljudima? Voli li itko sebe, ako već ne voli druge!" - govorio je sam sebi, dok je mahnuo rukom za taksi.
komentiraj (23) * ispiši * #
Odlazak
subota , 24.11.2007.
Čudno je izgledala ta žena na balkonu.
Gledala sam s prozora u zgradu preko puta.
Popodne je bilo ono jesenje i blago sunčano.
Ali tamo sam vidjela smrt. Ne znam zašto. Do pred par dana u večernjim satima, djedica bi se na večer presvlačio pored kreveta, ne mareći da bi ga tko mogao vidjeti. Bakica bi u ranim jutarnjim satima iznijela na balkon stol za glačanje i glačala rublje. On bi se po stanu uglavnom šetao u svojim širokim kratkim gaćama. Kad čovjek pogleda, pa koga i da se ustručava. U svom i na svom, a godine ga okupirale.
Iako su imali klima uređaj, nikada nisam vidjela da ga koriste. Vjerojatno je u tim godinama dovoljno skinuti se u gaćice.A i baka bi znala šetati po stanu u starom kombineu.
Danas sam gledala u tu ženu. Naslonjenu na zid s pogledom usmjerenim u sobu.
Nešto me probolo u prsima. Znala sam da gleda u jedno od njih dvoje. Jedno od njih dvoje se rastaje sa životom.
Pokušala sam pobjeći od te scene i nekog groznog osjećaja koji me progoni cijeli dan. Nisam se dobro osjećala, a i ta scena mi je došla kao kap u punu čašu.
Uzela sam krpu i brisala prašinu sa slika. Oprala sam i kavez našeg kućnog ljubimca. Ali kao magnet me vuklo do prozora vidjeti- je li zbilja u taj stan došla smrt u posjet.
Na prozoru te sobe ugledala sam spušten križ i nekoliko osoba koje su se pokrenule u sobi. Ona žena je i dalje stajala naslonjena o zid balkona i gledala.
Posljednja ispovijed?
Ili bolesničko pomazanje?
Da...netko je odlazio danas.
A dolje na dječjem igralištu čula se galama i škripa dječje ljuljaške i klackalice.
Srednjoškolci su sjedili na klupama i jeli svoje sendviće. Jedna žena iznese dječja kolica i krenu u šetnju sa svojom novorođenom bebom. U susjednu pekarnicu stigao je kombi sa svježim pecivom. Ispred zgrade se zaustavio auto iz auto-škole i djevojka uđe u moju zgradu. Za danas je obavila vožnju.
Susjed sa sedmog parkirao je svoj auto i iz njega iznio svoga sinčića koji je upravo završio s boravkom u vrtiću.
Čovjek, dijete, žena, djeca...rijeka života.
Sve je cirkuliralo.
Ništa se nije poremetilo i odgodilo jednu smrt.
Žena na balkonu uhvati se za glavu i podiže pogled prema nebu.
Zaplakala je.
update:
Noć je donijela odgovore na moja pitanja.
Upalila su se svjetla u domovima i ja sam ugledala djedicu naslonjenog na ogradu balkona
Na sebi je imao crno odijelo. Ljudi su ulazili u stan i prilazili onoj ženi. Pružali su ruku.
Sućut!
Djedicu nitko nije dirao na balkonu. Pušio je i bio sam.
Stan se punio ljudima cijelo veče i svi su se naguravali za stol. U drugim prostorijama žene su se užurbano kretale i nešto radile.
Bakica je napustila i ovaj svijet i svoj dom, a rijeka života je tekla.
Automobili su pristizali na parking. Netko k njenom djedici, a netko zato jer tu živi i pojma nema da je bakicino srce stalo.
Djedica se nije micao s balkona iako je noć već bila gusta i duboka.
komentiraj (27) * ispiši * #
Pripadanje
utorak , 20.11.2007.
Sa strahom je očekivala Zvonkin povratak s posla.
Pokušavala je skrenuti misli kućnim poslovima, a sve je radila kao da ima dvije lijeve ruke.
Kada je čula da otključava vrata, sa strahom je podigla pogled ravno u njegove oči, spremna da se suoči sa svojom sramotom i zamoli ga za oproštaj.
Međutim, on se javio normalno kao i svakoga dana i produžio u kupaonu.
Nije mogla vjerovati.
" Vjerojatno će to gospodarica uraditi na profinjeniji način." - pomisli Tanja.
A onda ju presiječe preko trbuha strah od pomisli da bi mogla osvetu ostvariti preko Zvonke i dati mu otkaz. Umalo se nije srušila kad joj je ta činjenica prošla kroz glavu.
" To bi bio najbolniji način za osvetu. Bolniji i od njenoga dolaska na vrata." - pomisli Tanja.
Iz dana u dan nije mogla jesti, noću se prevrtala od groznih snova i strahovala od svakog zvona na mobitelu.
Više ju je strašilo što se ništa nije događalo i to jezivo iščekivanje Zvonkinog pogleda svaki dan s posla, nego pomisao da je došla do njenog stana i napravila skandal.
U jednom trenu se kajala što nije ostala i raščistila, suočila se, rekla nešto. Zamišljala je njega kako se tušira, a ona mu upada u kupaonu i radi skandal.
Nakon tjedan dana na zvono na mobitelu, pojavio se njegov broj.
" Hoćeš li da se nađemo?" - upita ju tonom kao da se nikada ništa nije dogodilo.
" Ti si lud!" - reče mu Tanja, ali je istovremeno osjećala olakšanje zbog njegove ležernosti. Čovjek je stvarno vuk i Bog zna s kim imam posla.
" A ona?" - priupita, iako već spremna da krene.
" Ma, budi bez brige, samo ti dođi. Čekam te." - reče joj i prekide vezu.
Nije želio puno pričati o tome, ali joj je rekao da on i supruga imaju poseban odnos i da ona stalno tako juri za njim i prati ga kada stigne. Ali to je sve što može činiti, jer ju on zbog jedne stvari drži u šaci. I tu je bio kraj razgovora.
" Dobro je što si onda nestala. Ja sam to sredio za sekundu." -reče i privuče ju u zagrljaj.
A ona se nije mogla oteti toj lošoj navici na tajne susrete i loš seks.
Ipak su joj godili skupi darovi i njegova moć koja je lelujala u zraku pri njihovim susretima.
Nela je prestala zapitkivati detalje i priču o Tanjinoj avanturi nije znala.
Bilo je lipanjsko veče. Vruće i sparno.
Mirjana ju je pozvala da izađu u novootvoreni hotel na kolače i obilježe njen rođendan. Tanja je već imala spremljen dar za nju jer njen rođendan nikada nije zaboravljala.
Gužva u vrtu hotela je bila velika i one su stajale na ulasku tražeći pogledom slobodan stol.
A onda je Tanji zastala knedla u grlu.
U kutu vrta za stolom sjedila je Nela sa Zgodnim i uvijala se svojim zavodljivim pokretima ruku, miješajući mu kavu u šalici.
Bili su samo njih dvoje za tim stolom u sjeni svjetiljke.
Ni sama ne zna zašto, ali kao poštanska marka na kuverti, bljesnu joj njegova vizit - karta koju je zaboravila onaj dan na kavi s Nelom.
" Molim te, možemo li negdje drugdje?" - zamoli Tanja, povlačeći Mirjanu ispod ruke prema izlazu. " Gužva je." - reče.
" I ja sam ti htjela predložiti isto. Idemo do " Plaže", važi?" - upita ju, a Tanja obrisa suze niz obraze.
Jedino što je željela bilo je rastati se od Mirjane, ali morala je odraditi tu godišnju obvezu, jer Mirjana nikada nije zaboravljala njen rođendan.
Nije mogla čekati lift da se spusti u prizemlje, nego je krenula na šesti kat pješke, preskačući po dvije stepenice do stana.
Bez daha, s bolom u prsima, uletjela je u stan i bacila se Zvonki u zagrljaj, dok je on zavaljen na sofi gledao omiljenu seriju u ugodno rashlađenom stanu.
Bilo je tako dobro zagrliti ga i osjetiti onaj stari dobri osjećaj pripadanja.
" Volim te!" - reče mu i opkorači nogama njegove bokove, popevši mu se u krilo. " Sad ću ti pokazati jednu moju pokvarenu maštariju!" - šapnu mu na uho i svuče haljinu sa sebe.
THE END
* Pripadanje - dio IX
* Dostava - dio VIII
* Večera duža nego.... - dio VII
* Business card - dio VI
* Glupi poziv - dio V
* Potonule lađe - dio IV
* Srijeda - dio III
* Nelino zavođenje - dio II
* Kavica - dio I
komentiraj (38) * ispiši * #
Dostava
ponedjeljak , 19.11.2007.
U njenom gradu, a i šire, ostala je tradicija proslave Dana žena.
Iako se nije mogla oteti dojmu da je prejeftina u odnosu koji je održavala sa tim čovjekom, Tanja nije mogla odoljeti.
Prihvatala je svaki poziv i njegovu ideju da bi se mogli naći u onom stanu i svaki put sebi govorila da je zadnji put.
Tipično za čovjeka njegovih godina, nikada se nije potrudio da takav susret učini maštovitijim. A ona se sramila da mu pokaže svoje maštarije.
Te praznične večeri najradije bi bila s njim negdje, ali on je morao izvesti svoju suprugu na večeru, okrutno joj je priopćio ne misleći da li ju to možda povrjeđuje.
Bila je presretna kada ju je ipak uspio nazvati da se nađu to popodne u stanu u koji je ona već dolazila sama.
Dočekao ju je sa buketom raznoraznoga cvijeća i tankom zlatnom narukvicom upakiranom u prelijepu kutiju sa gravurom na poklopcu od najskupljega zlatara u njenom gradu.
" Što si tražila, to si i dobila!" - pomisli dok je odvezivala mašnicu na daru.
" Puno darova za puno love, a ostalo spram njegovih godina."
Zvonko ju je već čekao radosno s posla, otuširan i sa opranim posuđem iz koga je ručao.
" Sretan ti tvoj dan." - reče joj kad je ušla u dnevni boravak i pruži joj dar.
Znala je da Zvonko neće zaboraviti i da će se potruditi da nešto odabere, jer bi u razgovorima prethodnih dana uvijek naivno kao dijete pipao po terenu njenih želja. Ali ovaj put ju je uistinu dirnuo i izazvao suze u njenim očima. Kad je otvorila poveći dar, unutra je ugledala mobitel koji je odavno gledala u ponudama koje su im ostavljali u poštanskom sandučiću.
" Hvala ti." - uspjela mu je reći i osjetila toplinu u njegovom zagrljaju.
Znala je da su restorani zauzeti to veče i da će teško biti naći slobodan stol, ali ju Zvonko obradovao viješću da je rezervirao dan prije i da ona ne brine.
Odvezli su se izvan grada u poznati restoran gdje su, uglavnom, svi koji bi dolazili u njihov grad poslovno, morali barem jednom ručati u tom restoranu.
Na ulasku je sve bilo besprijekorno organizirano i hostesa im preuze kapute. A onda ju pogodi grom iz vedra neba.
Za stolom desno uz prozore sjedio je Mr. Zgodni sa suprugom.
Zvonko radosno mahnu i reče joj:
" Eno mi gazde. Dođi da te upoznam." - i povede ju za ruku prema njihovom stolu.
" Cijenjenoj gospođi želim sretan dan žena, jer Vas danas nisam uspio sresti na poslu." - reče Zvonko i poljubi ju u ruku. "Ovo je moja supruga Tanja." - predstavi ju njima dvoma.
Drhtavom rukom Tanja uzvrati rukovanje za upoznavanje i poželi što prije nestati.
" Pozdravljam i ugodno veče želim." - reče Zvonko i pođoše za hostesom prema svome stolu.
Tanja je bila šokirana sa toliko toga, da nije znala što ju je više zasmetalo: susret s njegovom kraljicom ili njegovo otkriće da njen muž radi u njegovoj firmi...
Cijelo veče usiljeno se ponašala i trudila biti zahvalna Zvonki za njegov trud.
" To je čovjek koji me udario sa autom." - reče mu Tanja, a ni sama nije znala tko ju vuče za jezik.
Zvonko nije pridavao puno važnosti na tu njenu izjavu i na njenu sreću veče je završilo dobro.
Tek što je uspjela zaboraviti tu neugodnu noć, on ju je nazvao i predložio da se nađu u stanu.
" Mogu ti reći da sam gladan kao vuk. Naruči nam nešto dok ja odem pod tuš." - reče joj i nestade u kupaoni. Dok je čekala dostavu pomislila je:
" Konj! Nikada se ne bi sjetio da se zajedno tuširamo. Kao da pije 'vijagru' pa mora biti sam."
Kada je zazvonilo zvonce na vratima, ona krenu da ih otvori i stade skamenjena na vratima.
Prije nego je shvatila što se događa, na licu joj se zažari vrela šamarčina i bi odgurnuta u stranu tako da se jedva održala na nogama.
" A gdje je on!!!" - prosikta njegova supruga, a Tanja samo zgrabi svoju torbu i izjuri iz stana. Sva sretna što nije krenula za njom, Tanja je stisnula gas do daske i nestala iz dvorišta zgrade.
Noge su joj se tresle od šoka toliko da ih je teško držala na gasu i kvačilu.
Uvukla se u svoj stan i bila sretna što je bila sama.
Isključila je mobitel i telefon i sklupčala se na krevetu.
Znala je da je pokrenula lavinu događanja.
* Dostava - dio VIII
* Večera duža nego.... - dio VII
* Business card - dio VI
* Glupi poziv - dio V
* Potonule lađe - dio IV
* Srijeda - dio III
* Nelino zavođenje - dio II
* Kavica - dio I
komentiraj (10) * ispiši * #
Večera duža nego....
nedjelja , 18.11.2007.
Konačno je Tanja nakon nekoliko tjedana stupila u kontakt sa izazovnim Mr. Vranić. Imponiralo joj je spetljati se sa čovjekom koji je bio uspješan i bogat.
Sve ju je nekako privlačilo da omiriše i taj novi stalež.
Ona je sa Zvonkom i kćerkama cijeli život živjela zlatnom sredinom, dok Zvonko nije ostao bez posla. Imali su malu krizu, ali eto, počeo je raditi i bio presretan.
Dolazio bi sa posla i kasnije nego je radno vrijeme, jer je bilo dosta zaostaloga posla i htio je ostaviti što bolji dojam. On je bio čovjek komu nije padalo na pamet da zlorabi rat i položaj, nego je uvijek išao na poštenje i tako ostao u zlatnoj sredini. Imali su sve: i stan i novi auto, a i kćerkama je mogao udovoljiti u ženskim prohtjevima.
I bio je to solidan brak i solidna obitelj, dok onoga kišnoga dana nije pala na njegov šarm i njegov osvajački pogled.
Ljubomora ju je razdirala, što je njegova supruga bila dio te firme i bila ravnopravna s njim u velikom biznisu, a on ipak uspijevao sve svoje avanture uklapati u poslovne obveze. Ta, znala je da mu nije bila prva koja je položila oružje, kada ga je ugledala i čula njegov glas.
On je bio taj koji je nazvao i pitao kada će se ponovno vidjeti.
Kao balavica prihvatila je prvi prijedlog i bilo je jasno da je samo to čekala i nije mogla odoljeti.
Ovaj put je bio preduzimljiviji i odvezao ih u nekakav stan. Rekao joj je da je od prijatelja, mada je ona pomislila da s tolikom lovom može imati i tajni stančić, kao u filmovima.
O tajkunima je slušala. I nije vjerovala u pola od toga, jer je to bio nedodirljivi svijet. Ali sada je bila svjedokom kako ti ljudi žive i kako imaju sve.
Večeru su naručili telefonom, a dok su čekali dostavu, on joj se ispričao i rekao da će se poći otuširati i da ona otvori vrata ako dostava stigne prije nego bude gotov.
Nakon večere, prešli su na sofu, a on se opustio i legao. Pozvao ju je da legne pored njega i doda mu čašu sa vinom. Znala je da tu počinje njen prvi grijeh.
Njegovo ponašanje je bilo kao doma i opuštao je i nju samu.
Trudila se da puno ne priča i puno ne pita. Uvijek su joj išle na nerve žene koje pričaju o svojim privatnim problemima i postavljaju pitanja o drugima.
Vino joj je sklapalo oči, a ona je pokušavala da utječe na sebe i smiri se, govoreći sebi da Zvonko radi, a djeca su doma i uče.
Iako joj je djelovao strano i hladno, predala se njegovom izverziranom zagrljaju. Privukao ju je jako prema sebi i podvukao ju pod sebe.
Poljubio ju je sklopljenih očiju, a ona je svoje držala širom otvorene i analizirala njegove crte lica.
" Zbilja je lijep!" - pomislila je u sebi, kad on otvori oči i reče:
" Samo se opusti i uživaj!"
Očekivala je više. Očekivala je nešto drugačije od onoga što ima doma.
Mislila je da će i seks sa tajkunom biti u stilu njegovoga imidža.
A tako se grdno prevarila.
" Jesam li ja kriva? Jesam li mu nezanimljiva?" - grizla je samu sebe kao i svaka glupa žena. Ni u jednom trenu nije pomislila da je suhoparan i nemaštovit. Pa da se odjene i ode s 'mjesta nesreće' što prije.
Seks od pet minuta bio je jadan i tužan spram činjenice da je večera duže trajala.
* Večera duža nego.... - dio VII
* Business card - dio VI
* Glupi poziv - dio V
* Potonule lađe - dio IV
* Srijeda - dio III
* Nelino zavođenje - dio II
* Kavica - dio I
komentiraj (13) * ispiši * #
Business card
subota , 17.11.2007.
Sa strahom je slijedećeg jutra uključila mobitel.
Stigle su tri obavijesti o pozivu s njegovoga broja.
I u taj tren u ruci joj zazvoni mobitel. Nepoznati broj.
" Halo?" - javi se Tanja nesigurnim glasom.
" Gospođa Tanja?" - upita ženski glas poznat joj već dovoljno dobro.
Noge joj se posijekoše:
" Da. Izvolite?" - pokuša da stabilizira vibracije u glasu.
" Ovdje 'Intel company' , supruga gospodina Vranića. Suprug me zamolio da Vas kontaktiram u svezi Vaše nezgode na autu i pita Vas da li ste zadovoljni sa radom na Vašem autu nakon odlaska kod majstora, koga Vam je ugovorio moj suprug?" - staloženo i profesionalno zvučao je glas gospođe Vranić. " Sinoć Vam je on pokušao uzvratiti poziv, ali Vam s mobitelom nešto nije bilo u redu."
" Ah, da, baterija se ispraznila, a da nisam niti zamijetila. Da, upravo zato sam i zvala da se zahvalim i kažem da nema traga niti ogrebotini. Majstor je vrhunski." - odgovarala je Tanja kao poslušni prvašić i bila bijesna. "Hvala lijepo na pozivu i prenesite mu moje pozdrave." - završi Tanja i prekide vezu ne čekajući odgovor.
Iz istih stopa nazvala je Nelu da se nađu.
Nela je imala bogatog muža koji je bio 'vlasnik' nogometnoga kluba u njihovom gradu i posjedovao pola 'jumbo' nekretnina u gradu. Ona nije htjela sjediti kući, nego je radila u jednoj od dvije državne firme u gradu i krala nekomu radno mjesto komu je bilo potrebnije. Tako da je njen glavni posao bio smišljati kako ubiti radno vrijeme. A kava je bila jedan od glavnih načina.
Bez daha joj je ispričala kako Nelin plan nije uspio i kako se u zadnji tren izvukla u paprenoj situaciji.
" Ma, ženo, ti si luda! Zašto si dižeš tlak? Uvijek budi iznad situacije i neka ti mozak radi na principu da ti nikad nisi kriva. Znaš da muškarci tako žive i imaju svijet pod nogama. Ne baš svi. Eto, onaj tvoj, nikada nije reagirao na mene. Znači da je on jedan od onih što se svijećom traže." - mljela je Nela bez točke i zareza.
" Daj, prestani i okani se Zvonke. Gdje njega nađe u svemu ovome. Nego slušaj, možeš misliti gada. On ti tako hladno bio spreman i nije se dao zbuniti. Još me pokušao zvati pred njom, možeš misliti!"- puna gnjeva Tanja je sipala rečenice.
" Ti si baš novopečena, znaš! Pa, najviše ljubavnika su ti javni. Sve ti je to kao slučajno i sve što više javno, manje se sumnja. Nego, kako reče da mu se zove ta kompanija?" - upita Nela onako usput.
" Ne znam, tu je negdje njegova vizitka." - reče i rukama prorovari po svojoj velikoj torbi. Nađe u pretincu njegovu vizitku i pokaza Neli.
" Oprosti, molim te, moram do toaleta." - reče joj i ustade od stola.
Kada se vratila, Nela joj reče da bi trebala poći, a ona se tek doma sjetila da je na stolu zaboravila njegovu vizit-kartu.
* Business card - dio VI
* Glupi poziv - dio V
* Potonule lađe - dio IV
* Srijeda - dio III
* Nelino zavođenje - dio II
* Kavica - dio I
komentiraj (9) * ispiši * #
Glupi poziv
petak , 16.11.2007.
Ovaj put dok je vozila prema garaži, nije padala kiša.
Ali je u njenoj duši bilo mračno i kišovito.
Nela ju je čekala na kavi, jer je morala s nekim razgovarati. Koliko god ona bila vrtirepka, isto tako je jedina ona posjedovala onu lakoću osobnosti i Tanja se dobro osjećala s njom.
"Znaš, našli smo ti se sinoć i Zvonki sam rekla da sam bila s tobom." - započe svoju ogorčenu priču.
" I? " - radoznalo ju je gurkala u ruku Nela iščekujući nastavak.
" Što 'i' ? Nakon večeri iz ljubavnih romana, sve je uprskao."
" Kako?!" - zinu Nela.
" Rekao mi je da odemo u sobu na katu." - razočarano joj reče Tanja, već se još gore osjećajući kada se sjeti prethodne večeri.
" I? Što? NIje mogao?" - vragolasto prokomentira Nela.
" Ne, budalo. Rekla sam da idemo. Što je navalio odmah prvo veče. Ja sam bila k'o pregažena kad mi je to rekao." - nastavi Tanja žalopojku.
" Pa ti si luda! Pa to se ne čeka. Što bi ti! Da se šetate za ručicu. Draga moja, hvataj zadnji vlak i seksaj se dok te nije prošlo." - stručno iskomentira Nela Tanjino kukanje.
" Znaš ti što! Ti si trebala da se sudariš s njim!" - reče joj Tanja, iako joj je godila ova lakoća Nelinog pristupa švaleraju. Kao da je upravo tako nešto i htjela čuti, kao odobravanje za drugi korak.
" Ta nisi mu se valjda raspekmezila i pokazala da je povrijedio tvoju dušicu?" - upita ju Nela.
" Ma, ne! Rekla sam mu da trebam biti sa suprugom i slaviti dvije stvari."
" Koje sad dvije stvari?!" - brecnu se Nela.
" Pa, to, Zvonko će raditi kod njega." - nadoda Tanja.
" Što! Mužu si na prvoj večeri sredila posao?!" - zinu Nela u čudu.
" Ajoj, tebe! Pa to je prvi dio priče..." - reče joj Tanja i ispriča sve od početka.
" Ženo, pa ti si za ubiti. Čovjek se potrudio maksimalno od početka, a ti se prenemažeš. Nego slušaj ti svoju Nelicu..ovako ćeš..." - nastavi Nela s uputama dok stvar nije propala.
Dok je Tanja pripremala rublje u perilicu skupljala je hrabrosti da nazove i ispriča se za djetinjasto ponašanje. Iako nije bila u elementu kao Nela, govorila je sebi da ne smije propustiti priliku za malo razonode u svom dosadnom životu.
Već je znala njegov broj mobitela napamet i ukuca taj broj.
" Halo?" - javi se ženski glas.
" Oprostite, griješka!" - reče Tanja i krenu da prekine vezu.
" A koga ste trebali?" - reče glas s druge strane.
" Gospodina Dragana." - instiktivno odgovori Tanja i pokaja se u isti tren.
" Da, tu je, trenutačno u kupaoni. A tko ga treba?" - siguran ženski glas nastavi komunikaciju.
Tanja brzo pritisnu gumb i prekide vezu.
A onda i isključi mobitel.
" Koza! Ja sam obična koza. Što ovo radim!" - pomisli ljutito.
* Glupi poziv - dio V
* Potonule lađe - dio IV
* Srijeda - dio III
* Nelino zavođenje - dio II
* Kavica - dio I
komentiraj (12) * ispiši * #
Potonule lađe
četvrtak , 15.11.2007.
" Da se taj čovjek slučajno ne zove Zvonko?" - upita i u isti tren se pokajala.
Kao da je samu sebe obezvrijedila tim pitanjem.
Sjedila je u skupom restoranu s nekim tajkunom o kom ništa nije znala, a njen suprug je bio bijednik koji je tražio posao.
A ona ga varala.
Osjećala se vrlo jeftino i poželjela pobjeći s tog mjesta.
" Da. Čini mi se tako. A zašto pitaš? " - upita ju dok je dolijevao vino u njihove čaše.
" Moja prijateljica mi je pričala da joj muž ima večeras razgovor u svezi posla, pa sam pomislila da je to. I hoćeš li ga uposliti?" - upita nezainteresirano, u posljednji tren sjetivši se da se ne razotkriva.
" Kako da ne. Čovjek ima znanje i odgovoran je. Nisam ja od onih koji love mlade sa fakulteta. Mislim da su mladi nezreli, neodgovorni. Ja trebam ljude kojima je stalo zadržati posao, a ne kao leptir ići od firme do firme. Meni se činio korektan i rekao sam da sutra dođe na posao." - završi Zgodni s pričom, a pojma nije imao koju buru je dizao u njoj.
U tom trenutku je začula "režanje" mobitela u torbi. Reče mu da bi trebala otići do toaleta i požuri da se javi. Znala je da Zvonko želi podijeliti s njom radost. I dok je ona iščeprkala mobitel iz torbe, prestao je zvoniti. Odmah je uzvratila poziv i Zvonko sav sretan počne pričati o novostima i planovima da već sutra počinje raditi.
" OK, super. A sad moram prekinuti, Nela me čeka. Neću dugo." - završi Tanja razgovor i vrati se za stol. Morala je priznati da joj ovo baš ne ide i da je osjećaj prljavštine ne napušta.
Kada su se začuli mekani zvuci svirke s klavira u kutu restorana, Zgodni joj pruži ruku preko stola i podiže se sa stolice. Blagim i nenametljivim pokretima već ju je vodio prema sredini restorana. Kao da je dodirivala površinu vode, a nije tonula, osjećala je Tanja dok ju je on vješto vodio u plesu.
" A moj Zvonko kao da ima obje lijeve." - pomisli Tanja.
Začuše lagani pljesak iza drugih stolova i još jedan par se pridruži. Kada su osjetli da su im usta suha, on predloži da se vrate i nastave pijuckati vino. Nju je već po malo hvatalo i oči su joj se sklapale.
Sjeli su za stol, a tad se pojavi konobar koji je gurao na kolicima dva tanjurića s tortom i na sredini su se rasipale iskrice prskalice.
" Sretan Vam rođendan!" - reče konobar i postavi pred nju komad sladoled-torte.
" Hvala!" - odgovori ona zbunjeno, a njemu šapnu:
" Ti stvarno znaš sa ženama."
Znala je duboko u sebi da ima posla s velikim kurvišom, ali se nije mogla odhrvati izazovu da i to proba nakon odanosti cijeli život. Zaključila je da je cijelo njeno žensko društvo hvatala panika o prolaznosti života i da su završile godine sa pedijatrima, grloboljama, učiteljicama. Sve tri njene kćerke su bile na fakultetu. A ona je ganjajući muško dijete rodila sve tri jednu za drugom za tri godine.
Bilo je naporno. Nije nikomu dozvoljavala da joj sugerira, savjetuje, pomaže. Mislila je da sve zna i da je najpametnija.
Nije mogla shvatiti majku koja joj je govorila:
" Za ljubav meni završi taj fakultet. Budi dama. Najlakše je biti pralja i kućanica.Što to radiš od sebe!"
A ona joj je drsko odgovarala da je uvijek maštala o toplom domu i muškarcu kome će glačati košulje i rađati djecu.
I mislila je da uživa u tom filmu.
Ali kada je ugledala prve sijede i djecu sa indeksom od fakulteta, osjetila se besposlenom i da ju više nitko ne treba.
Sve što bi ona savjetovala, davala svoje mišljenje, za njih je bilo 'out' i 'iz prošloga stoljeća'.
Zato je večeras željela plesati i nije htjela misliti o tomu da će postati dio njegove kolekcije.
" Gore imaju sobe." - nagnu joj se on preko stola i prišapnu ovu groznu rečenicu.
" Zar tako brzo!" - brecnu se ona.
" Pa, nećemo se vodati za ručice, odrasli smo ljudi." - kruto i suho joj uzvrati.
" Molim te, možemo li krenuti, nije mi dobro?" - upita ga razočarano Tanja.
* Potonule lađe - dio IV
* Srijeda - dio III
* Nelino zavođenje - dio II
* Kavica - dio I
komentiraj (20) * ispiši * #
Srijeda
srijeda , 14.11.2007.
Probudi ju miris svježe kave. Baš kao u reklami.
Zvonko nije bio pored nje u krevetu, a djeca su otišla već rano u jutro svatko za svojim obvezama.
Kao ritual, znalo se da Zvonko ne treba pokušavati ništa u krevetu, dok ona ne ode u kupatilo. Uživala je u toploj vodi koja se slijevala niz njezino tijelo i polako ju vraćala među budne i horne.
Danas joj je rođendan.
A Zvonko još nije našao posao.
Sinoć joj je rekao da će vjerojatno danas pred veče morati otići na jedan razgovor i da vjerojatno neće moći nigdje obilježiti njezin rođendan.
To je za nju bila super vijest, jer je ona sebi već odavno spremala lijep dar za rođendan: poziv na mobitel Mr. Zgodnog.
Kada je ušla u dnevni boravak, na stolu su stajale dvije šalice kave i položena žuta ruža. U taj tren Zvonko proviri iz kuhinje i krenu prema njoj raširenih ruku:
" Da budeš tako lijepa i sretna i iduće godine...happy birthday!" - reče joj s osmijehom i privuče ju u zagrljaj.
Već odavno joj se činilo da su postali kao dva dobra druga, pa je i poljubac za rođendan bio bez strasti. Odavno joj nedostaje ono klecanje u koljenima, žarenje u trbuhu. Ali tako su govorile i njene prijateljice. Nekako se sve svodi na održavanje i podgrijavanje te stare "institucije".
Pruži joj i ružu.
" Ljubomora?" - upita ga ona zbog boje.
" Može i tako. Dobro izgledaš i ponosan sam" - reče joj i pomaknu jastuče na sofi da ona sjedne. " Već sam se čuo sa Matom i rekao mi je da se večeras pripremim za susret s nekim "gazdom" za razgovor. A to znači da se vjerojatno nećemo moći izvesti na večeru." - završi Zvonko raport.
" Ma..sve OK. Ja sam obećala Neli da ću ju večeras voditi na kolače u novootvorenu slastičarnicu. A kako starim, prestat ću slaviti ove velike brojke." - reče mu u šali i prinese šalicu usnama.
Dok se Zvonko brijao u kupaoni, ona se zavuče u spavaću sobu i utipka broj s vizitke od Mr. Zgodnog.
" Da?" - začu njegov srebrni glas.
" Tanja je." - izgovori tiho, a od treme joj zape glas u grlu.
" O! Sretan rođendan!" - začu s druge strane.
" Niste zaboravili? " - primijeti ona sva sretna.
" Pa ja živim za ovaj dan." - reče majstorski zavodljivo, a ona se promeškolji na krevetu. Imala je osjećaj da ju njegov glas dira po tijelu.
" Hoćemo li slaviti što smo živi?" - upita ga ona i zazvuča glupo sama sebi.
" Pa to smo si obećali, ne? Samo recite...ali prije toga dogovor? Bez ovoga "vi" ?" - upita ju.
" Pa, naravno.Možete doći u onu garažu, pa ću ja prijeći u vaš auto...ovaj, u tvoj auto." - reče mu i oboje se nasmijaše.
" Dogovoreno. Ja imam nekih obveza u gradu i potrudit ću se da ne okasnim." - reče joj i završiše razgovor u trenutku kad Zvonko uđe u sobu da uzme majicu iz ormara.
Ona osjeti da se zarumenjela i osjećala se krivom.
" Pade li dogovor?" - šalio se Zvonko, a ona mu reče:
" Pade!", a u sebi pomisli: 'da samo znaš kakav!'
Nervozno je sjedila u autu i već joj je zasmetalo što kasni pet minuta.
" Trebala sam ja onako damski zakasniti" - pomisli u sebi "...mada nisam baš vješta u ovome. Trebala sam pitati Nelu, ona je majstor u ovom zanatu."
I sva sretna ugleda kako u garažu kliznu njegov auto.
Baci pogled oko sebe i kad zaključi da nikoga poznatog nema u blizini izađe i sjede u njegov auto.
" Još jednom...sretan rođendan!" - reče joj Zgodni i sa zadnjeg sjedišta dohvati veliki buket bijelih ruža.
" Wow!!" - uskliknu ona veselo.
" Prelijepo!" - nije mogla doći do zraka od iznenađenja.
" A sad te vodim na jedno tiho mjesto." - reče joj i krenu.
" Nije me poljubio." - zaključi razočarano.
Restoran je bio kojih dvadesetak kilometara od grada i uistinu ugodan i miran. Za stolovima su uglavnom sjedili parovi i ona pomisli da se i oni svi kriju kao i njih dvoje, jer su svi izgledali zaljubljeno.
Nakon što naručiše večeru i konobar donese aperitiv, on stavi pred nju na tanjur mali zamotuljak.
" Što!" - reče ona opet iznenađena.
" Nadam se da će ti se svidjeti." - reče on tako siguran u sebe da joj je počelo smetati koliko je ona suprotno od njega sva zbunjena.
" Jao, osjećam se kao dijete." - reče mu pravdajući svoju zbunjenost.
" Danas imaš pravo na sve. A i dobro ti stoji." - našali se on i pruži ruku da joj pomogne otvoriti dar jer su njene ruke užasno drhtale.
Samo je započeo odmatanje ukrasnoga papira i mašnice i pružio joj nazad, da ona otkrije tajnu dara.
" Wow! Moj omiljeni, ali ga odavno nisam koristila!" - reče kad je ugledala skupi parfem.
" Nadao sam se da će ti se svidjeti." - reče joj i povuče dim cigarete.
Da bi započeli neki razgovor, upita ga ona:
" A večerašnji posao u mom gradu...je li to stalno tako?"
" A ne...ne tako često. Nego sam trebao razgovarati s jednim čovjekom u svezi zaposlenja kod mene." - odgovori joj, a njoj gutljaj zaluta u krajnike i ona se zakašlja.
* Srijeda - dio III
* Nelino zavođenje - dio II
* Kavica - dio I
komentiraj (17) * ispiši * #
Nelino zavođenje
utorak , 13.11.2007.
Dok su koračali prema pokretnim vratima, smijući se zaključili su da nisu niti pogledali štetu na autu.
" Hoćete li da se vratimo?" - upita ju Zgodni.
" Ne! Već kasnim, a prijateljica me čeka u piceriji." - reče mu ona, dok ju on nonšalantnim pokretom propusti kroz vrata.
" Znadete li što je još smiješno? " - upita ga smijući se. " Još si nismo rekli imena!" - smijala se ona, kad ugleda Nelu da joj maše iz kuta.
" Ah, evo svježega mesa za tebe!" - pomislila je ljubomorno, jer je znala da će Nela uključiti sva svoja raspoloživa sredstva u koketiranju. Koliko god se trudila da ju prihvati takvu, često bi se znala i razljutiti, jer je Nela nekada izgledala vrlo glupo. Sve što je bila starija, sve joj je manje stajalo to uvijanje i prenemaganje u zavođenju.
" Moja prijateljica Nela, ja sam Tanja...?" - zastala je sa disanjem da bi upila njegovo ime za sva vremena i sjećanje na ovaj prelijepi kišni dan.
" Dragan." - reče i pruži Neli ruku, a i njoj se osmjehnu pružajući ruku. Zadržao ju je par sekundi duže.
" A odakle dovodiš gospodina?" - upita Nela prenemažući se u zavođenju.
" Udario me sa autom tu u garaži!" - odgovori joj Tanja.
" Sretnice!" - reče joj Nela, " A ja došla samo minutu prije. Mogli ste i mene udariti, ne bih imala ništa protiv!" - reče sa onim svojim osmijehom "broj tri" Nela. Kako je samo išla na nerve Tanji, ali nije mogla iz te kože u drugu.
Nela je već izvlačila kao sajlom sve podatke o Zgodnom.
Živio je u malom gradu, dvadesetak kilometara od njih, imao svoju tvornicu namještaja, oženjen, sin u Beču na fakultetu, a kćerka na medicini u metropoli, supruga izvršni direktor u obiteljskoj firmi...bla, bla.
I kada ju nitko ništa nije pitao, ona je Zgodnom pričala o Tanji kako ima tri kćerke i muža koji je trenutačno ostao bez posla. Pričala mu je i o sebi, a pripaljivala već šestu cigaretu. Uvijek su zbog njenog pušenja morali sjediti isključivo u unutarnjem dijelu picerije, iako je na galeriji bilo mnogo ljepše.
Nakon pljuskova informacija i Nelinog dominiranja, on se ispričao i rekao da bi trebali krenuti do njegovoga majstora da se dogovore oko popravke i da bi on trebao požuriti na sastanak zbog kojeg je i došao u ovaj potopljeni grad, šalio se.
" Hoćeš li da pođem sa svojim autom?" - pitala je Nela, " pa te mogu ja vratiti!" , navodila je vodu na svoj mlin.
" Ne, draga, ne treba, hvala!" - kroz zube joj je rekla Tanja. " Pa neću odmah ostavljati auto. Mi ti zapravo nismo niti vidjeli štetu!"
" Pa, naravno, kad si buljila u njega!" - šapnu joj na uho, dok su izlazili između stolova iz picerije.
Tanja joj samo odgovori grimasom stiskajući zube i kimajući glavom.
Nije mogla vjerovati da se riješila Nelinog nabacivanja.
Dogovorili su se da ga prati svojim autom. Kada su izašli iz garaže, vrijeme nije bilo ništa bolje. Mračno, mokro i još uvijek pljusak nije jenjavao.
Zastali su ispred jedne autolimarske radnje izvan grada na magistralnom putu.
On je prišao do njenog prozora i zamolio da sačeka dok pozove majstora.
Nakon što su dogovorili dan kada da ona doveze auto, on je sjeo unutra do nje na sjedište i rekao:
" A nas dvoje bi se trebali naći na večeri, da proslavimo što nije bilo ozlijeđenih!"
" Uh, znam ja takve kao ti što klize s lakoćom u osvajanju, ali tko bi ti odolio." - pomisli Tanja i reče:
" Pa, naravno. Moj rođendan je u srijedu. Da spojimo dva slavlja?"
" Dogovoreno!" - reče Zgodni i iz džepa izvadi svoju karticu s brojem.
" Vi meni samo javite kada slavlje počinje!" - dohvati njenu ruku i poljubi joj vrhove prstiju, a onda izađe iz auta.
* Nelino zavođenje - dio II
* Kavica - dio I
komentiraj (15) * ispiši * #
Kavica
ponedjeljak , 12.11.2007.
" Ajoj, baš pljušti." - pomislila je i pretrčala usku ulicu pored svoje zgrade do parkinga. Cijelo malo raskrižje sličilo je na jezerce. Slivnici za vodu više nisu mogli primiti taj prolom vode s neba.
Ljutito je otresla kapljice s rubova svoga novoga kaputa. Bacila je pogled na zrcalo u autu i zaključila da je sav trud bio uzalud oko uređivanja kose. Kiša je uspjela zavući svoje mokre kandže ispod kišobrana i već je bila kao pokisla mačka.
" Volim kišu i ovakvo vrijeme, ali kad ne moram mrdnuti iz stana." - zaključila je i nije joj bilo jasno zašto je prihvatila Nelin poziv na kavu na ovoj grozoti od vremena.
" A baš sam se dobro osjećala ovako u podne u svojoj pidžamici." - reče sama sebi, popravljajući rub usana gdje se ruž malo zamrljao.
Uključujući se u promet na ulici, zapitala se zašto uopće dolazi do ovakvog kolapsa u prometu, kada semafori rade i svi znaju voziti. Sve je sličilo nekom općem pokretu, kao da nitko ne radi i svi automobili u gradu su stavljeni u pogon. Tek od treći put uspjela je proći na skretanju za lijevo na semaforu koji je uspio propustiti samo tri - četiri automobila. Na kružnom toku još gore stanje. Stakla na autima su bila zamagljena, ljudi su provirivali kroz onaj mali krug koji uspiju zamrljati rukom.
" Zašto ne uključe ventilator na maksimum? " - pomislila je ljutito, jer su ljudi djelovali tako nesigurno i nesređeno u svojim metalnim ljubimcima.
Ona se osjećala tako sigurna za volanom i uvijek je stvari držali pod kontrolom.
Dogovorile su se naći u " Mercatoru", jer je to bilo jedino mjesto za besplatan parking u gradu, a ne treba im kišobran u garaži. Svako raskrižje je bilo potopljeno vodom i kotači auta stvarali su velike valove. Pješaci su se borili sa semaforom i prilikom za prijeći ulicu, a voda im je bila do koljena.
" Koliko se novaca uložilo na kolektor za ovo raskrižje, a isto stanje!" - pomisli, dok je skretala lijevo prema garaži.
U garaži nije bilo slobodnoga mjesta. Kružila je i kružila i konačno u jednom trenutku ugledala na jednom mjestu da se pale zadnja svjetla i auto se pokreće. Zakočila je sva sretna da će ipak uspjeti parkirati ovdje zaštićena od kiše, kad...u tom trenu njeno tijelo bi gurnuto jako naprijed.
" Da nisam imala pojas, slomila bih rebra!" - pomisli u istoj sekundi, a da joj ipak nije bilo jasno što se događa. Glasna glazba s CD- a stvarala joj je nervozu i prvo je ugasila aparat.
Pogledala je u retrovizor i ugledala auto iza sebe. Ljutito je otkopčala pojas i izjurila vani.
" Okasnit ću!" - pomisli na Nelu koja ju čeka u piceriji, samo par koraka od nje. Zatvorila je vrata uz tresak i ljutito jurnula prema automobilu iza sebe.
Vrata na tom autu se otvoriše i ona u taj tren pomisli da će se onesvijestiti.
Bile su to najljepše oči na svijetu. Glas joj zamre u grlu.
" Oprostite, molim vas!" - reče vlasnik tih očiju. " Ja sam kriv!"
" Trebali bi pozvati policiju." - uspjela je promrmljati zbunjeno.
" Mogu li vas zamoliti... bez policije ?" - reče smirenim srebrnim glasom.
( Nikada joj neće biti jasno zašto je u tom trenutku pomislila da je to srebrni glas.)
" A kako ćemo riješiti ovo?" - upita ga ona, a već je položila oružje na tlo.
" Prvo na kavicu, a onda vas vodim kod svog majstora s kojim ću dogovoriti popravku vašeg ljubimca! " - predloži joj.
Odjednom ju iz tog bajkovitog trenutka trznuše nervozne sirene automobila.
komentiraj (14) * ispiši * #
Eksplozija u grudima
petak , 09.11.2007.
Nakon Rudijevog bahatog pristupa i drskih rečenica, počela je gubiti volju da pronalazi bezbolan način kako otići iz ove kuće.
Iako je više od dva desetljeća ugrađivala sebe u svaki milimetar tog doma, u njoj je gorjela divlja želja da to sve prekriži.
Jedino što ju je mučilo bila je Marijana.
Najradije bi ju povela sa sobom, a znala je da bi to bilo čupanje iz korijena njenih navika, njene sobe, njenih prijateljica.
Igor joj je već odavno stavio bubicu u uho kako da sve izvedu i što joj sve nudi. Pričao joj je o Maroku, o tomu kako je kupio stan - istina skroman, jednosoban, a njemu je bio dovoljan. Pričao joj je o suvenirnici koju je otvorio i koja radi vrlo dobro. O svemu tomu brine odvjetnik koga je opunomoćio, jer je mislio da će se vratiti.
Pričao joj je kako je svaki dan odgađao povratak jer se nikako nije mogao odvojiti od svoga rođenoga grada. I sreća da je odgađao, jer se tada ona vratila u njegov život.
" Imam osjećaj kao da sam se vratio po tebe!" - govorio joj je.
" Sjećaš se kada si mi u Maroku kupio majmuna, pa ti ga oduzeli na granici?" - pitala ga je dok su se s radošću prisjećali mladosti.
" Ipak...draga moja, proveli smo mi pet lijepih godina zajedno. Moramo to nastaviti." - kovali bi planove u njegovoj staroj kući.
Sve joj je djelovalo primamljivo.
Igor je ostao samotnjak kakav je bio i u mladosti i niti je imao hrpu prijatelja niti mu je itko trebao.
Njoj je to odgovaralo. Nikada nije voljela ona usiljena druženja, roštiljade, skupljanja. Uvijek bi se na kraju osjećala umornom od pojedinaca i nekih glupih izjava, komentara. Osjećala je strahovitu potrebu za mirom i laganim danima koji klize jedan za drugim.
A Igor joj je to nudio.
Razmišljala je koliko stvari da ponese. Što joj sve treba? Ima li nešto što mora uvijek imati pored sebe?
Naravno, jedan album sa slikama će svakako ponijeti. I već unaprijed srce joj se trgalo od tuge kada bi pomislila na Marijanu. Ali više nije mogla zamisliti niti tren ostati u kući.
Bila je tako mnogo sama, da je mogla birati trenutak kada će posljednji put zaključati svoj dom i otići, a da nitko ne primijeti.
Napisala je pismo za Marijanu. Na kraju joj je ponudila, da ako joj oprašta njenu odluku, da uvijek može reći da želi doći živjeti kod nje.
Sinu Rudiju nije mnogo objašnjavala, samo ga je zamolila da joj oprosti i da će ona uvijek biti spremna za kontakt ako on to želi.
Mladenu je napisala samo jednu rečenicu:
"Nastavi tamo gdje sam JA stala: brini o našoj djeci!"
Vani je bilo mračno. Iako je bilo podne, u kući je morala upaliti svjetla.
Pogledala je kroz prozor. Ulica je sličila na rječicu. Iza automobila koji su prolazili ulicom ostajali su mali valovi.
Pomislila je da se vani događa ono što se događa u njoj samoj: veliko nevrijeme. Pokušavala se umiriti i govorila sebi da je to konačna odluka i da ne razmišlja ni o čemu drugomu.
Igor je kupio karte. Čekat će ju za pet minuta, tu ispred kuće sa svojim autom. Onda idu u zračnu luku i kada se avion odlijepi od tla, ona će odahnuti.
Uzela je samo nekoliko sitnica u svoju malu putnu torbu i album sa slikama, putovnicu i nešto malo novca i krenula.
Zaključala je vrata i ključ stavila pod saksiju sa cvijećem. Rasklopila kišobran i krenula.
"Neću se niti okrenuti! Idem k novoj sebi!" - pomislila je i izašla na ulicu.
U tom metežu od nevremena ugledala je auto preko ulice kako joj bljeska svjetlima.
Bio je to Igor.
Kad je sjela u auto, dočeka ju njegov topli zagrljaj i poljubac.
"Bojao sam se da se ne predomisliš. Hvala ti što si došla!" - reče joj i krenuše.
Činilo joj se da vozi prebrzo.
"Molim te, ne juri, stići ćemo!" - reče mu Dijana, a u sebi pomisli:
"Samo da nam se ništa ne dogodi na putu do zračne luke, makar se avion odmah srušio kada poletimo."
Osjećala je sigurnost uz Igora. Sve je bilo dobro. Nije se borila sa sobom. Ponašala se kao da idu na običan izlet. Parkirao je auto na parkingu zračne luke, a ona ga upita:
"Zar možeš ovo? Pa, koliko ćeš platiti kada se vratiš?"
" Ja se ne vraćam!" - reče joj i poljubi ju. "A po auto će doći moj prijatelj i odvesti ga pred kuću!"
"Ma, naravno, nije moje da mislim, ali eto, samo da nešto kažem." - nasmiješi mu se ona i uvuče se njemu pod kišobran. Tad zamijeti da i Igor ima samo malo torbu.
Prošli su sve rituale pred šalterima i s prtljagom i smjestili se na sjedišta.
Osjetila je kako ju preplavljuje osjećaj sreće i olakšanja.
"Sve je dobro, sve će se dobro završiti." - govorila je samoj sebi.
Nakon vezanja pojaseva i kada i stjuardese sjedoše na svoja sjedišta, avion se pokrenu i ona kroz prozor ugleda kako se miču.
Laganim okretom avion se približavao uzletnoj stazi, a ona pomisli:
"Sad ću mu reći."
Cijelo vrijeme Igor ju je držao za ruku i ulijevao joj sigurnost.
Govorio joj je kako će moći i raditi ako želi, kako će joj se tamo svidjeti...
"Igore!" - reče mu ona.
"Reci, srećo moja!" - odgovori joj Igor.
"Trudna sam. Je li to glupo?" - nasmiješi mu se ona.
"Šta!!" - zinu Igor od čuda. "Pa, kako?! Nisam ništa primijetio? Je li ti muka, hoćeš li moći izdržati put? Joj, tako sam sretan!" - šaputao je Igor u njeno uho i bio izvan sebe od sreće.
Odjednom Dijana osjeti strašnu bol u prsima. Kao da joj je nešto eksplodiralo i rasturalo cijelo tijelo. Nije mogla disati.
"Igore, nije mi dobro." - teško izgovori rečenicu i sklopi oči.
Nakon zbrke i Igorovog dozivanja da mu netko pomogne, u avionu se nalazio jedan liječnik, koji je pokušavao masirati njeno srce i oživljavati ju .
Nemoćno je slegnuo ramenima i rekao:
"Mislim da je srce!"
Pilot je obavijestio sve putnike da se moraju vratiti u zračnu luku zbog smrtnog slučaja u avionu i da će let za Maroko kasniti.
THE END
* Eksplozija u grudima - dio XII
* Mama, budi mama - dio XI
* Euforija - dio X
* Rutina - dio IX
* Muško janje - dio VIII
* Priznanje - dio VII
* Jedno obično jutro - dio VI
* Silovanje - dio V
* Staro mjesto - dio IV
* Uspomene, uspomene - dio III
* Pržena jaja - dio II
* Na groblju - dio I
komentiraj (36) * ispiši * #
Mama, budi mama
četvrtak , 08.11.2007.
Ušla je u kuću i spustila vrećice s darovima na stolicu u trpezariji.
Mladena nije bilo doma jer je u ovakvim danima radio po cijeli dan. Trebalo je iskoristiti predpraznično trošenje i gužve.
I Marijana i Rudi su učili u svojim sobama i u kući je vladao savršen mir.
Cijelo tijelo još joj je drhtalo.
S Igorom se 'voljela' jednom pa još jednom i nezasito su uzimali sve slasti tih trenutaka. Preznojili su se nekoliko puta i nije imala vremena da se otušira kod njega. Na brzinu su popušili po jednu cigaretu i popili jedno pivo zajedno.
Dok je sklanjala darove u ormar u spavaćoj sobi, primijeti kako joj drhte ruke.
Mladen se za ovih skoro dva mjeseca možda pomirio da je vjerna i da ne sumnja ni u što. Ne bi trebala strahovati da ju je pratio. Najvažnije je da se ona onih dana povukla i nije mu davala povoda za sumnju i scene.
Tako je razmišljala Dijana dok se tuširala.
To veče je pomislila da prvi put u životu ne osjeća onu predbožićnu tugu.
Bila je tako sretna. Igor joj je uzvraćao ljubav, pažnju i nije puno tražio od nje.
Barem za sada.
*****
"Mama, razgovarao bih s tobom." - reče joj jednoga dana Rudi.
Strepnja prostruja njenim tijelom, jer nikada nije vidjela svoga sina takvoga.
Djelovao je kao pravi muškarac i preozbiljno joj se obratio.
Autoritet je ispario i ona se osjeti kao dijete, pred svojim rođenim sinom.
"Što je bilo? Imaš li problema?" - upita ga brižno, očekujući nešto strašno.
"Ti, mama, imaš problema. Ne znam zna li tata za to.Već sam te dva puta vidio sa nekim čovjekom da ulaziš u njegovo dvorište. Znaš da tamo stanuje Jure!" - reče joj sin tiho.
U zemlju je propadala i nije mogla shvatiti kako je smetnula s uma da joj sin ima prijatelja u Igorovom naselju.
"Rudi, ne bih ja s tobom o tome sada." - pokušala je zaustaviti tijek razgovora i njegovu mušku nadobudnost.
"Mama, molim te riješi to čim prije, da ja ne bih poduzimao ništa!" - reče joj Rudi, a u tom trenu Mladen uđe u kuću.
Zgrozila se. Niti ona niti Rudi nisu sjeli za stol kada je ručak postavila na stol.
Bijes zbog njegove arogancije u razgovoru i sram pred rođenim djetetom miješali su se u njoj i zbunjivali ju. Znala je da on više nije dijete i da stvari gleda sa svog stajališta, gdje ona nema druga prava nego obvezu biti mama.
Sjetila se sebe u tim godinama kada je idealizirala svoje roditelje, a onda saznala da joj otac i nije bio takav svetac kakvim ga je ona držala u svojoj glavi.
Borila se s mišlju da je i ona ostala ista prema ocu i nije se svijet srušio zbog te njene spoznaje. Tako će i Rudi morati shvatiti.
Već dugo ona je pokušavala donijeti odluku - kada to uraditi.
Igor i ona su već sve po malo isplanirali.
* Mama, budi mama - dio XI
* Euforija - dio X
* Rutina - dio IX
* Muško janje - dio VIII
* Priznanje - dio VII
* Jedno obično jutro - dio VI
* Silovanje - dio V
* Staro mjesto - dio IV
* Uspomene, uspomene - dio III
* Pržena jaja - dio II
* Na groblju - dio I
komentiraj (12) * ispiši * #
Euforija
srijeda , 07.11.2007.
Cijeli prosinac je bio od južine i vrlo topao mjesec.
Često je znala po cijeli dan držati otvorena vrata od balkona i upuštati zrak u sobu.
Nije voljela čekati posljednji trenutak za kupovinu darova svojim najdražim pod bor, pa je već skoro dva tjedna prije Božića jedne večeri odlučila poći lagano razgledati po trgovinama.
Onako nonšalantno njena djeca su joj već nagovještavala što bi im dobro došlo.
Ali ona je već skovala plan za svakoga od njih.
Dok je gledala i božićne ukrase za grobnice, pomislila je da treba odnijeti i majci nešto na grob.
Nikada nije sjela u neki restoran ili kafe-bar sama, ali ovaj put je s rukama punim vrećica s darovima odlučila sjesti i popiti esspreso.
Tuga ju je ispunjavala svo ovo vrijeme. Zbog Božića?
Ravnodušnost i zaljubljenost. To je ono sa čime je ustajala i sa čime je lijegala u krevet.
Mladen joj je sa strahom pratio odsutan pogled za ručkom ili dok bi u večernjim satima gledali TV. Trudio se biti pažljiv i dosađivao s ponudama da ju oraspoloži.
Igor je postao njena misao budilica i misao za laku noć.
Cijenila je što ju ne uznemirava i ne zove.
Potreba da funkcionira samo za svoju obitelj bila je jača od potrebe da joj pruži ono za čim je žudjela - da se osjeća mladom i poželjnom.
Bilo joj je krivo na samu sebe što je ikada pomenula ružan događaj sa svojim mužem. Kao i uvijek tražila je opravdanje za Mladena ili kaznu za svoju nevjeru.
Samo joj jedno nije išlo u glavu, kako je Mladen prihvatao njeno novo "izdanje". Mogla se zakleti da bi ju odmah izbacio iz kuće da se dogodi bilo što slično ovome.
Kroz staklo kafe- bara ugledala je Jelenu i pomislila:' oh, samo da me ne vidi!' Držala je ovo svoje 'stanje' samo za sebe i nije osjećala potrebu da traži nečije mišljenje ili utjehu u razgovoru. Inače od prvog dana braka imala je devizu:nikada nikomu se ne požaliti na supruga. Uvijek je to rješavala oči u oči s Mladenom i nije joj trebala nikakva terapija.
" Dajem groš za svaku tvoju misao!" - začu glas iza sebe.
Igor joj se nagnuo i šapnuo u uho tu rečenicu.
U tom trenu imala je osjećaj da joj se kompletna kosa digla u zrak od ushićenja, uzbuđenja, radosti.
Osjetila je da joj je svu tugu i sjetu rastjerao kao maglu i donio sunce.
"Mislim da bi bankrotirao!" - pokušala se našaliti, već sva rumena u licu.
"Hajde, reci ono posljednje!" - zadirkivao ju je Igor.
Osjećala je u njegovom pogledu toplinu i povratnu informaciju na osjećanja koja su joj ispunjavala dušu. Osjećala je kako su oboje sretni i zbunjeni zbog ovog susreta.
"Znaš, često samu sebe pokušam preispitati i posložiti kada mi se u glavi desi kaos od misli. Jednostavno sam kao koza mislima skakala iz jedne u drugu!" - reče mu smijući se.
Nije ni zamijetila činjenicu da on već sjedi i razgovara s njom za istim stolom, dok nije podigao ruku i pozvao konobara.
"Još jednu?" - upita ju, misleći na kavu ispred nje.
"Naravno, mogla bih popiti bačvu. Tako sam se umorila od hodanja. Kao da mi kroz vene teče olovo, a ne krv!" - žalila mu se.
"To ti je od ove južine. Svi smo nekako umorni bez razloga." - iskomentira Igor toplo vrijeme. "Pa, gdje si ti nestala!" - više šala nego pitanje bilo je Igorovo vragolasto komuniciranje.
"Uvijek na istoj adresi i istom broju!" - reče mu Dijana.
"Imaš li problema?" - istinski brižno Igor ju upita.
"Čudne se stvari događaju. Mladen mi ništa ne prigovara i koturamo ti se tako iz dana u dan. A djeca su nam most. Oko njih uvijek nekih obveza." - otškrinu Dijana svoj svijet intime.
"Nedostajala si mi. Čekao sam stalno da se javiš. Upravo zbog djece nisam ti htio stvarati neugodnosti i raditi bilo kakav korak." - govorio je Igor tiho, a malim prstom je pokušavao dodirnuti njen uzimajući šalicu s kavom.
Zadrhtala je kao šiparica. Sva je bila zaljubljena i slaba.
"Hoćemo li do tebe?" - ispade joj iz usta nekontrolirana rečenica.
"Odmah!" - odvrati Igor kao da je čekao samo takvo što.
Spustio je na stol dvadeset kuna pored računa i rekao:
"Dođi u garažu. Auto je parkiran odmah desno kod ulaza."
Dok je sjedila sama, razgledala je okolo hoće li ugledati mogući izvor sutrašnjeg trača o sebi. Nigdje nikoga. Svi su žurili, a nitko poznat.
"Mrak je, a Mladen će misliti da još kupujem." - pomislila je i pokupila vrećice, a zatim krenula prema izlazu.
Šutjeli su, dok je Igor vozio prema svojoj kući. Držao je ruku na mjenjaču i prstom dirkao njeno koljeno. Onda je dohvatio njenu ruku i spustio je u svoje međunožje.
"Vidi što mi radiš!" - reče joj hrapavim glasom.
* Euforija - dio X
* Rutina - dio IX
* Muško janje - dio VIII
* Priznanje - dio VII
* Jedno obično jutro - dio VI
* Silovanje - dio V
* Staro mjesto - dio IV
* Uspomene, uspomene - dio III
* Pržena jaja - dio II
* Na groblju - dio I
komentiraj (19) * ispiši * #
Rutina
utorak , 06.11.2007.
Ona samo drsko dohvati mobitel i ugasi ga. Broj na mobitelu bio je nepoznat. Pretpostavljala je da Igor pokušava nazvati s nekog broja.
U tom trenutku čula je djecu kako ulaze u kuću i smiju se u razgovoru. Odmah je kuća bila ispunjena onim što ju držalo u životu: njena djeca.
Izađe iz sobe i veselo im se javi:
„Tko je to meni došao! Ima li gladne ekipe!“ – šalila se s njima.
„Ja ne mogu jesti!“ – reče Rudi.
„A zašto me to ne čudi?“ – reče mu Dijana. Cijeli njegov mladi život borila se da mu u usta stavi koji komadić hrane. To je bio njen najgori zadatak u cijelom velikom projektu koji se zvao njena obitelj. Marijana je bila zahvalno dijete, sve je jela i nije radila problem od toga. A s Rudijem je bilo teško krenuti igdje od kuće.
Već je Marijana u svojoj sobi pustila glasnu glazbu i najavila da će žvrcnuti što bilo i da ide s prijateljicom na fitnes.
Imala je povjerenja u svoju djecu i sto puta je pomislila da su spremni i odgovorni za život, pa da njoj nešto i bude, bila je sigurna da ih je dobro odgojila.
U tom svakodnevnom žrvnju, ni u jednom trenu misli joj ne krenuše prema Igoru. Krenula je za poslom koji je odgodila i već hvatala ritam. Sad u kuhinji, sad u kupaoni, slušala je glazbu i opet bila kućni stroj. Opet su svi oni bili u prvom planu, opet je ručak bio opsesija i vrijeme uključiti perilicu, ono drugo izglačati...
U jednom trenu postala je svjesna da Mladen svo vrijeme leži na sofi i gleda TV. Nije pokušavao komunicirati. Čak joj se učinilo da on čeka zvono na mobitelu. Ni sama ne zna zašto je to pomislila.
I slijedećeg jutra nije ustala da mu napravi kavu prije posla.Dvadeset godina ustajala je prije njega i pripremala mu kavu, pila s njim i onda se vraćala u krevet da odspava još malo. I tog jutra čula je da je zaključao vrata i otišao na posao. Blo je vrlo važno stići što ranije na ulicu prije nego radni narod krene na posao.
Pustila je dane da se kotrljaju jedan za drugim.
Igor joj je silno nedostajao. Prema Mladenu je osjećala ravnodušnost.
Bilo joj je normalno i što je vodila ljubav s njim.
To je bilo kao i skuhati ručak, kao i djecu dočekati iz škole. Zadovoljstvo joj jeste pružio, neobično zadovoljstvo prvi put za sve godine.
Ali to je bila obična rutina kao i sve u toj kući.
Pomisao na Igora stvarala joj je grč u trbuhu, mučnina joj se pela kao krik u grlo i osjećala je potrebu vrištati njegovo ime.
Više nije zvao.
Ona je odlazila na groblje u nadi da se dogodi spontani susret, da se dogodi nešto što nije ona inicirala. Nešto za što ju neće peći savjest.
Na grobnici njegovih roditelja vidjela bi 'trag' da je dolazio, ali im se vrijeme nije podudaralo.
Mladen je tiho patio i činio se sretan što ona ostaje doma, pored njega.
„Čudni su ovi muškarci!“ –razmišljala je Dijana. „ Kad pomisliš da će te najuriti iz kuće i prijetiti da će uzeti djecu, oni podviju rep, samo da ne ostanu poraženi.“
Tako su dani jedan za drugim nanizali mjesec, pa onda i slijedeći, kada se približila euforija božičnih blagdana.
* Rutina - dio IX
* Muško janje - dio VIII
* Priznanje - dio VII
* Jedno obično jutro - dio VI
* Silovanje - dio V
* Staro mjesto - dio IV
* Uspomene, uspomene - dio III
* Pržena jaja - dio II
* Na groblju - dio I
komentiraj (15) * ispiši * #
Muško janje
ponedjeljak , 05.11.2007.
Mladen se okrenu na bok i okrenu joj leđa.
Ponašao se nemoćno i povučeno. Nije se trudila da ga dodirne, da mu pruži ruku. Ležala je na leđima i buljila u plafon.
Naglim pokretom Mladen skoči iz kreveta i izađe iz spavaće sobe. Za kratko vrijeme pojavi se na vratima sa cigaretama i pepeljarom.
Sjede pored nje i pruži joj izvučenu cigaretu u kutiji.
Dijana jedva dočeka da osjeti taj slastan dim. Odavno je već razmišljala o tomu da prestane pušiti. Već joj je jako smetalo želudcu.
„Šta reče?“ – progovori Mladen.
Ona ga je bezlično gledala.
Što jeste, jeste! Mladen je za sve ove godine, ako bi se ona naljutila i digla nos, stavljao vodu za kavu i pripremao šalice. Pa makar ju popili minutu prije toga.
Nije podnosio muk. Zato ju je dotuklo to što su izgubili komunikaciju u krevetu. Nije mogla pojmiti zašto se uvukao u sebe.
„Znaš...ne znam kako da ti kažem. Ti si me odbacio već dugo vremena. Bila sam tako usamljena. Sjećaš se kako sam ti u krevet dolazila mirišljava i dirala te, ali ti si me hvatao za ruku i govorio 'nemoj'. Mladene, ja želim da živim, želim se osjećati ženom. A ti si od mene uradio komad namještaja u ovoj kući. Dogodilo se, eto!“ – reče mu ravnodušno ona.
Što je ona bila ravnodušnija i bez straha što bi se moglo dogoditi, to je Mladen bio pokorniji i radio od sebe bespomoćnim facama malo dijete.
„Igor?“ – upita skoro šapatom. Bojao se on tog imena kao vrag križa.
„Što ako jeste?“ – već okuražena, reče Dijana cinično.
„Reci mi samo jesi li me ikada voljela? Jesi li ga ikad prestala voljeti?“ – nastavi Mladen prigušenim glasom .
„Jesam Mladene. Voljela sam te sve ove godine. Sve sam radila s ljubavlju. Kao što sam ti od prvoga dana govorila da ću sve učiniti da s radošću kući ideš, tako sam radila do pred koji dan. Patila sam sve ove mjesece, pokušavala te vratiti sebi...“
„Ne, nisi ti mene trebala vraćati.“- prekide ju Mladen. „ Ja sam uvijek bio tu i tvoj. Samo sam se tako umorio od života, od prekrajanja love i trudio sam se sve stvoriti djeci i tebi. Ogadio mi se život i previše sam radio..potrošio sam se!“ - pokušavao se opravdati za svoje ponašanje.
Dijana je očekivala burniju reakciju, prijetnje, koju grubost u smislu trzanja za ramena ili slično. Što je ona bila ravnodušnija, to je on bio uplašeniji.
„Jesi li spavala s njim?“ – upita i pogleda ju ravno u oči. Suze su mu kliznule niz obraze.
„Ne!“ – reče mu kratko,a u sebi pomisli: „Jest', tebi ću reći!“
On se nagnu prema njoj i zagrli ju preko ramena.
„Pazi, cigareta!“ – reče mu ona izbjegavajući dodir s njim.
Imala je osjećaj da će joj glava prsnuti.
„Moje tijelo, njegovo tijelo, Igor...djeca...što to radim, poludjet ću!“ – mislila je kaotično. Iz dnevnog boravka začu se zvono na njenom mobitelu. Mladen ustade i izađe, a onda se pojavi na vratima, držeći u ruci njen mobitel i gledajući u broj.
„Sigurno te on zove!“ – reče skrušeno, dajući joj ga u ispruženu njenu ruku.
* Muško janje - dio VIII
* Priznanje - dio VII
* Jedno obično jutro - dio VI
* Silovanje - dio V
* Staro mjesto - dio IV
* Uspomene, uspomene - dio III
* Pržena jaja - dio II
* Na groblju - dio I
komentiraj (17) * ispiši * #
Priznanje
nedjelja , 04.11.2007.
"Zar se tako glava gubi?
Ili tako izgleda kada zrela žena poludi?" - govorila je samoj sebi Dijana dok je koračala prema Zoranovom klubu.
Igor je inzistirao da se nađu. Imala je osjećaj da će iskočiti iz telefona kada je ispalila onu glupu rečenicu. Čak je inzistirao da dođe do njene kuće. Onda je predlagao da se doveze do njega, a kada mu je rekla da je Rudi uzeo auto, rekao joj je da ju čeka u onom tihom klubu.
Dok je koračala prema kutu gdje je Igor već sjedio i čekao, Zoran joj iza susjednog stola dobaci značajan pogled. Zoran je bio Mladenov prijatelj i često je tu dolazila. Naravno, ona je uvijek dolazila s prijateljicama i ovo mu je već zagolicalo maštu. Ono najgore je da ona nikako ne zna prikriti u pogledu svoje unutarnje stanje.
"Kako? Zašto?" - cijedio je Igor kratke upite kroz zube. "Hoćeš li na policiju?
"Hej, smanji doživljaj!" - reče mu ona. "On je moj suprug!"
"Šta to ima veze!" - planu Igor. " Ne znači ne!" - reče joj ne skrivajući bijes.
"Znaš, kao da je nešto osjetio, počeo se truditi oko mene i suzdržava se od predbacivanja." - pokušala je Dijana opisati novonastalu situaciju. "Igore, strašno mi se teško snalaziti u ovome. Uvijek sam osuđivala žene koje šaraju. a što ja sad radim! I kao da je imao pravo da me kazni, čini mi se." - dovrši obranu svoga supruga.
"Hej, u što si se to pretvorila? Ti si luda! Gdje je ona cura koja je uvijek gonila po svom! Šta si se zakopala u taj film ručkova i glačanja! Mislio sam da ćeš dogurati do ministrice, a ti prava žena sa kuhačom!" - ljutito je Igor komentirao ne vjerujući u što se transformirala ona ambiciozna djevojka.
"Ne sviđa mi se kako razgovaraš sa mnom. Mi se zapravo i ne poznajemo. Mladost je bila mladost. Ja sada osjećam odgovornost prema djeci i njihovim osjećanjima. Ti to naravno ne možeš razumjeti, bez uvrede, molim. Ne mogu upropastiti ono što sam godinama gradila. Ti olako uzimaš stvari. Najbolje bi bilo da se ne viđamo više!" - reče drsko Dijana i ustade od stola u trenutku kada je mlada djevojka donijela kavu.
Sjedila je za stolom i nije se mogla pomaknuti. Pomisao da uzme krpu i čisti prašinu ili očisti kupaonu, djelovala je na nju kao udarac maljem. Kada bi i počela pospremati, nije znala što bi prije počela. Tako je bilo svaki dan kada se njeni najdraži raziđu za svojim obvezama.
I opet je uzela cigaretu.
U ustima je osjećala grozan okus. Već je bila užasno gladna i osjećala nesvjesticu, ali nije mogla ništa jesti.
Zvuk alarma iz dvorišta prenu ju iz misli i uskoro na vratima ugleda Mladena. Lice mu je bilo tamno i oči crvene od nespavanja. Ravno s vrata jurnu prema njoj, a ona je i dalje sjedila nepomično.
"Udarit će me!" - pomisli gledajući u njegove mračne oči.
"Molim te, oprosti mi!" - baci se on na koljena pred nju i zaroni glavu u njeno krilo. "Molim te!" - zajecao je. "Što se događa?" - upita ju dižući uplakane oči prema njoj.
Ona ga je ravnodušno gledala i prstima dirala njegovu kosu. Nije mu odgovorila.
"Dijana, jesi li dobro?" - zabrinuto ju upita suprug. I počne ljubiti njeno lice, vrat, ruke. Podiže ju i ponese do spavaće sobe, a ona se prepustila. U glavi joj je zujalo, osjećala je nesvjesticu od gladi i te silne zbrke.
Položio ju je na krevet i ljubio niz cijelo tijelo. Stidjela se priznati koliko joj to godi i pitala se gdje je to naučio, nikada ju nije tako ljubio.
U trenutku je imala osjećaj da dira Igorova ramena i da ju on cjeliva među nogama. Mladen joj to nikada nije radio.
Uživala je baš kao i jučer u Igorovoj staroj kući. Svršavala je zaredom nekoliko puta i nije se opirala.
"To je moj muž!" - govorila je samoj sebi. "Mogu raditi što hoću! Ne bojim se ničega. On je otac moje djece!" - kao da je samu sebe sokolila da se opusti.
Kad su se razdvojili i on leže pored nje, sav zadovoljan i opuštan ona ispali:
"Zaljubila sam se! Eto, to mi je!"
* Priznanje - dio VII
* Jedno obično jutro - dio VI
* Silovanje - dio V
* Staro mjesto - dio IV
* Uspomene, uspomene - dio III
* Pržena jaja - dio II
* Na groblju - dio I
komentiraj (20) * ispiši * #
Jedno obično jutro
subota , 03.11.2007.
Čula ga je ujutro kako zaključava vrata i pali auto u garaži.
Sinoć ju je silovao.
Sinoć je njeno tijelo nakon dugih pola godine uzeo na silu . I tako bijedno i nekontrolirano, kao kakav starac svršio u nju. Još uvijek je strahovala od trudnoće, iako su djeca velika. Čula je za mnoge slučajeve kako žene zatrudne u zrelim godinama.
Ponizio je i nju i njeno tijelo nakon toliko godina zajedničkoga života. Kao da se sav njen svijet rušio. Iako se njihov brak zasnivao sve te godine na razgovoru i zajedničkom rješavanju problema, sve se raspadalo. Znala je ona da je to kriza srednjih godina i jednostavno izgubila je snagu da i opet ona sve spašava i održava na nogama. Iako je prošla noć bila kao ružan film ili crna kronika, ipak je to doživljavala kao nešto u svoja četiri zida. Ona je pripadala njemu i on njoj.
Ustala je iz kreveta kada je čula Rudija da se tušira. Nije ga vidjela još kad su otputovali na utakmicu u Osijek.
Jutros je morao na predavanja, dovoljno je izočio s nastave na fakultetu.
Bio je pouzdano dijete, baš onakav kako ga je odgajala. Imala je divnih dvoje djece. Bila je sigurna da je odradila dobar posao u njihovom odgoju.
Marijana je još spavala jer to jutro nema prva dva sata, profesorica iz hrvatskoga je bolesna a nemaju zamjenu.
U svom tom osobnom kaosu, uspijeva od djece pokupiti informacije i držati konce kontrole u rukama.
Kucnula je Rudiju na vrata kupaone.
"Hoću li ti napraviti čaj?" - upitala ga je tiho, da ne probudi Marijanu.
"Ma, daj, ne gnjavi me, znaš da ne mogu ništa u jutro progutati!" - u svom bezopasno drskom tonu odbrusi Rudi.
Ona je ipak usula malo više vode u kuhalo i pripravila šalicu i u nju ubacila vrećicu s mentom. Postavila je na stol i njegovu šalicu i svoju, da malo čuje njegove novosti.
"Ajoj, mama, vrijedi li tebi išta govoriti. Pa, zašto me onda pitaš!" - ljutio se Rudi kada je ugledao šalicu i za njega na stolu.
"Pa, dijete, daj da te malo vidim. Da nije Marijane ne bih znala što se događa!" - reče mu ona tiho. " I tiše pričaj, probudit ćeš seku!"
"Oprosti, ali nisam više mali. Znaš da me muče sinusi u jutro i da mi sve u grlu smrdi. A ti? Kako to izgledaš? Kao da si cijelu noć pila!" - reče Rudi onako usput.
"I mene muči moja vratna kralježnica. Rame me boli već dugo i ne mogu se namjestiti u krevetu!" - reče mu.
"Mislim da bi trebala promijeniti onaj anatomski jastuk. Djeluje mi nekako ugnječeno. Znaš da ti je bilo dobro kad si ga tek kupila!" - savjetovao ju je pokroviteljski njen sin.
Proveli su tako kratko vrijeme, ispričao joj je ludilo od utakmice i odjurio na fakultet. Naravno, uzeo je njen auto.
Nakon što je i Marijana otišla, sjedila je i buljila u TV.
Silno je željela vidjeti Igora, ali morala je biti pažljiva jer Mladen može voziti svojim taksijem u bilo kojoj ulici.
U taj tren zazvonio je mobitel i broj je bio skriven.
Ponadala se da je Igor i javila se.
"Halo?"
"Ja sam. Možeš li pričati?" - slušala je Igorov sedefasti glas.
"Sinoć me silovao!" - izbaci iz sebe kao otpadnu vodu tu glupu rečenicu i zajeca.
* Jedno obično jutro - dio VI
* Silovanje - dio V
* Staro mjesto - dio IV
* Uspomene, uspomene - dio III
* Pržena jaja - dio II
* Na groblju - dio I
komentiraj (16) * ispiši * #
Silovanje
petak , 02.11.2007.
Parkirala je auto ispred garaže. Iako su oboje imali običaj auta ravno uvesti u garažu, ovaj put joj se nije dalo.
Mladen je ležao i gledao svoje omiljene emisije. Preko ramena uputio joj je upitan pogled, a ona je samo prošla do sobe da se presvuče.
Upalila je vanjsku rasvjetu i iz plakara dohvatila gumene čizme.
Odlučila je oprati auto.
Prvo je pustila CD sa starim pjesmama iz njenog studentskog doba. Naravno, svaka je pjesma vraćala u vrijeme sa Igorom.
Marijana ju dozva kroz prozor svoje sobe i reče:
"Mama, ja sam jela juhe i izradila si sendvić!"
"Bravo, curo mamina. Danas mama nije dobro, pa ćeš mi oprostiti, zar ne!" - reče, a osjetila je kako ju savjest prži kao kiselina.
"Znaš, evo samo da operem auto, pa ću ti spremiti što poželiš. Hoćeš da te odvezem na picu ili da što poručimo?" - pokušavala je umiriti savjest.
"Cool!" - viknu Marijana i nestade s prozora u svoju sobu.
Spužvom je raznosila pjenu po staklima prozora na autu i sjetila se kako su trljali tijela jedno od drugo kada je Igor svršio po njenom trbuhu. Prevrtali su se po postelji i smijali. Govorila mu je da to nikada sa suprugom nije radila, jer je uivijek pazila da se postelja ne uprlja. Uvijek bi trčali u kupaonu da se odmah tuširaju. A Igor joj je samo rekao:
"Čestunice!"
Nije bila dugo kod njega.
Kada mu je rekla da mora poći, osjetila je da mu je krivo.
"Javim ti se čim mognem. Bojim se što ovo radim." - rekla je Igoru, ni sama ne znajući kako će to sve krenuti i dokle će Mladen ostati izvan toga.
Nije uopće razmišljala postoji li netko u blizini Igorove kuće tko bi ju mogao poznavati. Ili Mladena? Pa mu saopćiti vijest?
"Marijana, hajdemo na picu i malo po 'Mercatoru'...što misliš?" - reče povirivši u kćerkinu sobu.
"Ja sam odmah ZA!" - viknu radosno Marijana.
"Mogu li i ja sa vama?" - javi se Mladen sa svog mjesta.
"Super, tajo! Idemo svi!" - radosna Marijana preduhitri mamin negativan odgovor.
U 'Mercatoru' je kao i uvijek bila gužva, ali je tu stizala najbrža pica.
Ona i Mladen su jeli jednu tek toliko da djetetu prave društvo, a vidjelo se da oboje gutaju na silu svaki komadić. Marijana ih je zasipala svojom pričom iz škole, a ona se trudila biti u tijeku.
Odjednom u banci preko puta picerije ugleda poznatu jaknu s leđa.
Bio je to Igor.
I u trenutku kad je izlazio, pogledi im prasnuše od iznenađenja. Lice joj se zarumeni, a Mladen je pratio njen pogled prema vratima banke.
Igora je vidio samo na onoj slici koju je zapalila njemu za ljubav, ali njegova plava kosa je bila toliko karakteristična, da Mladenu nije trebalo dugo da shvati.
Drhtala je cijelim tijelom od treme i nije mogla sakriti neugodu od susreta s Igorom.
"Idem do toaleta!" - reče i odjuri prema vratima u kutu picerije.
Bila je ljuta kao ris na sebe što ništa ne zna sakriti.
Sad će Mladen postati sumnjičav i pratit će ju. A mogla je raditi kako hoće.
"Glupačo!" - reče sama sebi gledajući se u ogledalo lica crvenoga kao rajčica.
Tu noć, Mladen ju je zagrlio oko struka kada su legli u krevet i pokušao ju poljubiti u vrat.
"Šest mjeseci stavljala sam kapljicu parfema na to mjesto za tebe!" - pomisli ogorčena i odmaknu njegovu ruku sa svoga tijela.
"Šest mjeseci zadovoljavam samu sebe, a ti nisi pomislio boli li to!" - govorila je sama u sebi.
Mladen ju uhvati za ramena i okrenu na leđa. Položi svom svojom težinom svoje tijelo na njeno i poljubi ju u usta. Ona je stisnula zube i nije mu dala da joj jezikom prodre u usta. Nije se otimala nego je ležala ukočeno i protiv volje. Stisnula je noge, ali je on bio muški jak i nije se mogla dugo opirati.
"Pusti me!" - kroz zube je procijedila. "Kasno je!" - reče mu usiljenim šapatom, da djeca ne čuju u sobi.
Mladen nije govorio niti jednu riječ, nego je na silu prodro u njeno tijelo i isti tren svršio.
"Gadiš mi se!" - reče mu ona i otrča u kupatilo da se istušira.
* Silovanje - dio V
* Staro mjesto - dio IV
* Uspomene, uspomene - dio III
* Pržena jaja - dio II
* Na groblju - dio I
komentiraj (10) * ispiši * #
Staro mjesto
četvrtak , 01.11.2007.
Zavukla je ruku u džep.
Izvadila mobitel.
Tamo je pod Kristinino ime upisala Igorov broj. Za svaki slučaj. Iako Mladen nikada nije dirao njen mobitel. Zapravo, ona je toliko bila odana supruga i majka, da je podsjećala na komad namještaja u kući. Uvijek je bila na raspolaganju svima i svi su uvijek znali da je ona tu. Nikada čak niti gripu nije imala. Kao da je uvijek bila spremna za sva njihova životna događanja.
I ona je bila sretna kada su svi oni sretni.
"Halo! Ja sam! Hoćeš da se nađemo u klubu?" - upitala je tiho.
"Imam bolju ideju! Jesi li s autom?" - upitao je Igor.
"Da, opet sam na groblju." - odgovori mu ona odjednom u strahu - što to radi.
"Sjećaš se tatine vikendice? I ježa? Tu sam. Sada tu živim. Sam sam. Dođi. Ja odoh skoknuti po pivo." - reče joj, a njoj je sve djelovalo kao mamac za kućnog pacova. Hoće li se sama uloviti u zamku koju sama sebi postavlja, pitala se.
Dok je svojim osjetljivim limenim ljubimcem prelazila preko šestog jako visokog ležećeg policajca, razmišljala je kako se taj dio vikend - naselja blizu grada toliko izgradio i promijenio izgled za sve ove godine. Sjetila se da je za ove dvije decenije samo jednom prošla tu. Cijeli grad bi tu dolazio za svibanjsjke praznike, a ljeti je bilo glavno izletište.
Ona je voljela samo more i kamene plaže. Uvijek se gadila na travnate i blatnjave obale rijeka. A rijeka je bila divlja i ledena, pa joj nije padalo na pamet da se tu pregrijava na suncu i odlazi u ledenu vodu na kupanje.
Odjednom se zbunila.
Na raskrižju je zastala i uopće nije bila sigurna kuda da krene. Pojma nije imala gdje je ta kuća. Tu su bili samo jednom i to je bilo noću.
Začu iza sebe glas:
"Nije moguće da ne znaš kuda ćeš!"
Okrenula se i ugledala Igora sa paketom piva. Uskočio je u auto i pokazao joj rukom prvu kuću u slijedećoj ulici.
Sjedila je kao uplašena šiparica u staroj fotelji. Držala je bocu hladnoga piva u ruci, a u drugoj cigaretu na kojoj je pepeo visio u luku i radilo se o jednom trenutku kada će pasti na tepih.
Igor ustade s kauča i pruži joj pepeljaru da otrese pepeo.
"Oprosti!" - reče mu ona.
Kao da se predomislio, u pokretu da sjedne odustane i vrati se pred nju. Iz ruku joj uze cigaretu i odloži na pepeljaru. Bocu spusti na stolić, a onda kleknu pred nju i obujmi joj lice rukama. U usne joj utisnu strastven poljubac, na koji ona odgovori drhtajem cijeloga tijela.
"Stani!" - reče mu. " U cijelom mom životu jedini muškarac je bio moj muž!" - reče mu i zaplaka. On ju zagrli i privuče u zagrljaj. Osjećala se sigurno i zaštićeno. Godilo joj je lice zagnjureno u njegov mirisni vrat.
"Hoćeš li da razgovaramo?" - šapnuo joj je u uho.
"Radije, nego da se valjamo po onom starom krevetu. Pričaj mi o sebi. Jučer sam ja uglavnom pričala o sebi!" - reče mu i pruži ruku prema cigareti koja je gorjela naslonjena u pepeljari.
"Prvo: nikada se nisam ženio!" - reče joj, a ona prasnu u smijeh.
"Nije moguće!" - govorila je sa suzama u očima.
"Slatka si tako kad plačeš i smiješ se." - dobaci joj on sa osmijehom.
"Ma, daj, čovječe, ne zezaj me! Zašto se nisi oženio?" - pitala ga je radoznalo.
"Ja sam tebe ludo volio, ali sam te se plašio. Ti si bila od onih pored kojih muškarci gube vjeru u sebe. Uvijek si čvrsto znala što hoćeš i izluđivala si me. Nekada bih te najradije pljesnuo šamarom, tako si me znala izluditi. Poslije sam u svakoj tražio tebe, ali sve bi uprskale na kraju. Gubile su se u zaljubljenosti i postajale slabe. Kad sam vidio da rat smrdi i kuca na vrata, ja sam ti otišao u Maroko. I što da ti kažem. Postajao sam stariji i nostalgičniji. Stari je umro prve godine rata, a mama eto pred mjesec dana. Nego, ti se zbilja čuvala za svog muža, ne mogu da vjerujem, ženo, on ti jedini." - smijao se Igor. Ona je dohvatila neko ukrasno jastuče i bacila ga na Igora.
"Grozan si!" - viknula mu je i skrila lice rukama.
"Je li barem nezamjenjiv?" - nastavio je sa šalom.
"Bio je. U zadnje vrijeme smo kao dva stranca." - reče mu tužno.
Igor joj uputi onaj svoj vražji pogled, uozbilji se i pruži joj ruke. Kroz njeno tijelo prođe drhtaj i ona ustade. Dala mu je ruku da ju vodi do druge sobe.
Sama je legla onako obučena na leđa i gledala ga ravno u oči, a on ju je oslobađao jednog po jednog komada odjeće.
* Staro mjesto - dio IV
* Uspomene, uspomene - dio III
* Pržena jaja - dio II
* Na groblju - dio I
komentiraj (13) * ispiši * #
