" Ajoj, baš pljušti." - pomislila je i pretrčala usku ulicu pored svoje zgrade do parkinga. Cijelo malo raskrižje sličilo je na jezerce. Slivnici za vodu više nisu mogli primiti taj prolom vode s neba.
Ljutito je otresla kapljice s rubova svoga novoga kaputa. Bacila je pogled na zrcalo u autu i zaključila da je sav trud bio uzalud oko uređivanja kose. Kiša je uspjela zavući svoje mokre kandže ispod kišobrana i već je bila kao pokisla mačka.
" Volim kišu i ovakvo vrijeme, ali kad ne moram mrdnuti iz stana." - zaključila je i nije joj bilo jasno zašto je prihvatila Nelin poziv na kavu na ovoj grozoti od vremena.
" A baš sam se dobro osjećala ovako u podne u svojoj pidžamici." - reče sama sebi, popravljajući rub usana gdje se ruž malo zamrljao.
Uključujući se u promet na ulici, zapitala se zašto uopće dolazi do ovakvog kolapsa u prometu, kada semafori rade i svi znaju voziti. Sve je sličilo nekom općem pokretu, kao da nitko ne radi i svi automobili u gradu su stavljeni u pogon. Tek od treći put uspjela je proći na skretanju za lijevo na semaforu koji je uspio propustiti samo tri - četiri automobila. Na kružnom toku još gore stanje. Stakla na autima su bila zamagljena, ljudi su provirivali kroz onaj mali krug koji uspiju zamrljati rukom.
" Zašto ne uključe ventilator na maksimum? " - pomislila je ljutito, jer su ljudi djelovali tako nesigurno i nesređeno u svojim metalnim ljubimcima.
Ona se osjećala tako sigurna za volanom i uvijek je stvari držali pod kontrolom.
Dogovorile su se naći u " Mercatoru", jer je to bilo jedino mjesto za besplatan parking u gradu, a ne treba im kišobran u garaži. Svako raskrižje je bilo potopljeno vodom i kotači auta stvarali su velike valove. Pješaci su se borili sa semaforom i prilikom za prijeći ulicu, a voda im je bila do koljena.
" Koliko se novaca uložilo na kolektor za ovo raskrižje, a isto stanje!" - pomisli, dok je skretala lijevo prema garaži.
U garaži nije bilo slobodnoga mjesta. Kružila je i kružila i konačno u jednom trenutku ugledala na jednom mjestu da se pale zadnja svjetla i auto se pokreće. Zakočila je sva sretna da će ipak uspjeti parkirati ovdje zaštićena od kiše, kad...u tom trenu njeno tijelo bi gurnuto jako naprijed.
" Da nisam imala pojas, slomila bih rebra!" - pomisli u istoj sekundi, a da joj ipak nije bilo jasno što se događa. Glasna glazba s CD- a stvarala joj je nervozu i prvo je ugasila aparat.
Pogledala je u retrovizor i ugledala auto iza sebe. Ljutito je otkopčala pojas i izjurila vani.
" Okasnit ću!" - pomisli na Nelu koja ju čeka u piceriji, samo par koraka od nje. Zatvorila je vrata uz tresak i ljutito jurnula prema automobilu iza sebe.
Vrata na tom autu se otvoriše i ona u taj tren pomisli da će se onesvijestiti.
Bile su to najljepše oči na svijetu. Glas joj zamre u grlu.
" Oprostite, molim vas!" - reče vlasnik tih očiju. " Ja sam kriv!"
" Trebali bi pozvati policiju." - uspjela je promrmljati zbunjeno.
" Mogu li vas zamoliti... bez policije ?" - reče smirenim srebrnim glasom.
( Nikada joj neće biti jasno zašto je u tom trenutku pomislila da je to srebrni glas.)
" A kako ćemo riješiti ovo?" - upita ga ona, a već je položila oružje na tlo.
" Prvo na kavicu, a onda vas vodim kod svog majstora s kojim ću dogovoriti popravku vašeg ljubimca! " - predloži joj.
Odjednom ju iz tog bajkovitog trenutka trznuše nervozne sirene automobila.
Post je objavljen 12.11.2007. u 10:55 sati.