Suze su se slijevale niz njeno lice dok je vozila na novootvorenoj auto cesti prema svomu domu.
"Mama, da si samo tu da te zagrlim i poljubim." - pomislila je.
Majka joj je umrla pred samo pola godine i nije dočekala ovaj veliki trenutak kada je obranila doktorat.
Bila je istrajna u radu na doktoratu, a isto tako je bdjela uz majčinu postelju u borbi sa zloćudnom bolesti.Kao jedinica kod roditelja osjećala je veliku odgovornost i obvezu prema njima.
Istina da se tata povukao u sebe i postao šutljiv, ali ona je morala ovaj veliki zadatak privesti kraju i otputovati u metropolu.
Odlučila je odmah nakon obavljenih obveza prema fakultetu odvojiti par dana i provesti ih sa tatom doma i proslaviti ovaj veliki trenutak.
Dario, njen zaručnik ostao je u Zagrebu i nije mogao s njom krenuti na put, ali joj je bila dovoljna i njegova ljubav da ju ispunjava i kada nisu zajedno.
Dario je bio divan čovjek. Oboje su ove godine napunili trideset i petu i bili zadovoljni sa ostvarivanjem planiranih ciljeva.
On je bio njena snaga i potpora u ovom najtežem periodu u njenom životu.
Učiti je uvijek voljela, pa je tako uvijek bila u prvim redovima najboljih još od osnovne škole, pa preko gimnazije i fakulteta. Jednostavno, gutala je znanje iz knjiga i željela to što prije prenijeti na druge.
Već su joj na četvrtoj godini ponudili da ostane za asistenta na fakultetu, a time je evo ostvarila svoj san- biti profesor mladim studentima i pripremati ih za njihovo buduće zvanje.
Osjećala je umor, jer od uzbuđenja pred obranu rada nije mogla dobro spavati prethodnu noć.
Ali njen umor nadvladala je briga za oca.
Dane je provodio sam, pa je čak prestao ići i kod susjeda. Uvijek bi ga nalazila u vrtu kako nešto radi i traži načina da ublaži samoću.
Nije se mogla ljutiti na njega što je itekako znao biti grub prema majci cijeloga života.
Majka je to kao većina njene generacije prihvaćala kao breme stečeno udajom. Pokušavala je majku "obučavati" kako da ocu da do znanja da nije predmet za iživljavanje, ali majka je uvijek samo odmahivala rukom i govorila:
"Ma, pusti, proći će to njega brzo. Takvi su ti muški."
Marija je znala da ona sebi takvo što nikada ne bi dozvolila. Zastrašujuća je pomisao na ustaljene običaje u njenom kraju da je žena samo stvar u kući, stroj za glačanje, rađanje i kuhanje.
Dario je bio divan čovjek i nikada ga ne bi mogla zavoljeti da je bio i sjena njenoga oca.
Zapravo, prema ocu je uvijek jači osjećaj bio onaj iz strahopoštovanja nego iskrena ljubav.
Istina da nju nikada nije povrijedio niti krivom riječju. Bila je njegova miljenica.
Nju je samo boljelo njegovo nepoštivanje majke kao osobe. I atmosfera koju bi on stvarao svojim ponašanjem.
Još jednom je dohvatila mobitel i pokušala mu javiti najnoviju vijest i da dolazi. Nije se javljao.
Pomislila je da sigurno u vrtu krati vrijeme, jer se cjelodnevna vrućina s predvečerjem bila manja.
Prethodni dan je bio sparan i jako vruć.
Kao i svake godine ljeto je stizalo mnogo prije nego je to kalendar pokazivao svojim datumom.
Ljubomorno je gledala limuzine oko sebe koje su se kretale zatvorenih prozora i hladile se klimom. Rekla je sebi da će prva stvar koju će uraditi kada obavi formalnosti oko ugovora za posao, otići u prvu auto kuću i kupiti novi auto sa klimom.
Pomislila je da bi mogla zovnuti susjedu Zdravku da vidi da li je sa tatom sve u redu i reći joj da je već zabrinuta što se ne javlja cijeli dan. Iako je za njega namćora bilo normalno i da sjedi pored telefona koji zvoni, a da se ne javi.
Da, teta Zdravka joj je rekla da ga vidi u vrtu, kako sjedi na svom panju i odmara. Rekla joj je još i da su ga zvali na popodnevnu kavu, ali da je samo odmahnuo rukom i rekao da ga boli glava.
Marija se zabrinula, kada joj je teta Zdravka pomenula glavobolju.
Vrijeme je jako utjecalo na oca i glavobolja nije bila dobar znak. Već dugo je on odlazio k liječniku i ustanovljen mu je je PTSP. Mnogo ružnoga tata je doživio u ratu, a najteže mu je pao stečaj firme u kojoj je trebao nastaviti zarađivati kruh, nakon prestanka rata. Bio je ogorčen na nepravdu i prljave rabote u njihovom gradu, a bio je nemoćan kao i sva radnička klasa iz njihovog malog mjesta.
Konačno je stigla na raskrižje svoga rodnoga grada i po tko zna koji put zaključila da za ovaj grad i njegove ulice nikada nije bila vezana.
Jednostavno je znala da će otići iz njega i da mu nikada nije pripadala.
Dok je ulazila sa autom na travnatu stazicu ispod loza grožđa, prešla je pogledom po vrtu i dvorištu i zaključila da tata nije tu.
"Vjerojatno je pošao gledati dnevnik." - pomisli Marija i dohvati malu putnu torbu iz prtljažnika.
Penjući se stepenicama na kat, dozivala je:
"Tata! Tu sam! Stigla sam, gdje si?!"
Iz kuće je dolazila buka sa televizora i pomislila je:
" Opet on mora odviti jako ton."
U trenutku kad je uhvatila za kvaku na vratima i otvorila usta da ga još jednom dozove, snažna eksplozija bila je zadnje što je čula.
U svojoj fotelji sjedio je njen tata i u ruci držao bombu iz koje je upravo u tom trenutku izvukao osigurač.
Post je objavljen 28.11.2007. u 18:00 sati.