Pregled posta

Eksplozija u grudima

Nakon Rudijevog bahatog pristupa i drskih rečenica, počela je gubiti volju da pronalazi bezbolan način kako otići iz ove kuće.
Iako je više od dva desetljeća ugrađivala sebe u svaki milimetar tog doma, u njoj je gorjela divlja želja da to sve prekriži.
Jedino što ju je mučilo bila je Marijana.
Najradije bi ju povela sa sobom, a znala je da bi to bilo čupanje iz korijena njenih navika, njene sobe, njenih prijateljica.

Igor joj je već odavno stavio bubicu u uho kako da sve izvedu i što joj sve nudi. Pričao joj je o Maroku, o tomu kako je kupio stan - istina skroman, jednosoban, a njemu je bio dovoljan. Pričao joj je o suvenirnici koju je otvorio i koja radi vrlo dobro. O svemu tomu brine odvjetnik koga je opunomoćio, jer je mislio da će se vratiti.
Pričao joj je kako je svaki dan odgađao povratak jer se nikako nije mogao odvojiti od svoga rođenoga grada. I sreća da je odgađao, jer se tada ona vratila u njegov život.
" Imam osjećaj kao da sam se vratio po tebe!" - govorio joj je.
" Sjećaš se kada si mi u Maroku kupio majmuna, pa ti ga oduzeli na granici?" - pitala ga je dok su se s radošću prisjećali mladosti.
" Ipak...draga moja, proveli smo mi pet lijepih godina zajedno. Moramo to nastaviti." - kovali bi planove u njegovoj staroj kući.

Sve joj je djelovalo primamljivo.
Igor je ostao samotnjak kakav je bio i u mladosti i niti je imao hrpu prijatelja niti mu je itko trebao.
Njoj je to odgovaralo. Nikada nije voljela ona usiljena druženja, roštiljade, skupljanja. Uvijek bi se na kraju osjećala umornom od pojedinaca i nekih glupih izjava, komentara. Osjećala je strahovitu potrebu za mirom i laganim danima koji klize jedan za drugim.
A Igor joj je to nudio.

Razmišljala je koliko stvari da ponese. Što joj sve treba? Ima li nešto što mora uvijek imati pored sebe?
Naravno, jedan album sa slikama će svakako ponijeti. I već unaprijed srce joj se trgalo od tuge kada bi pomislila na Marijanu. Ali više nije mogla zamisliti niti tren ostati u kući.
Bila je tako mnogo sama, da je mogla birati trenutak kada će posljednji put zaključati svoj dom i otići, a da nitko ne primijeti.
Napisala je pismo za Marijanu. Na kraju joj je ponudila, da ako joj oprašta njenu odluku, da uvijek može reći da želi doći živjeti kod nje.
Sinu Rudiju nije mnogo objašnjavala, samo ga je zamolila da joj oprosti i da će ona uvijek biti spremna za kontakt ako on to želi.
Mladenu je napisala samo jednu rečenicu:
"Nastavi tamo gdje sam JA stala: brini o našoj djeci!"


Vani je bilo mračno. Iako je bilo podne, u kući je morala upaliti svjetla.
Pogledala je kroz prozor. Ulica je sličila na rječicu. Iza automobila koji su prolazili ulicom ostajali su mali valovi.
Pomislila je da se vani događa ono što se događa u njoj samoj: veliko nevrijeme. Pokušavala se umiriti i govorila sebi da je to konačna odluka i da ne razmišlja ni o čemu drugomu.
Igor je kupio karte. Čekat će ju za pet minuta, tu ispred kuće sa svojim autom. Onda idu u zračnu luku i kada se avion odlijepi od tla, ona će odahnuti.
Uzela je samo nekoliko sitnica u svoju malu putnu torbu i album sa slikama, putovnicu i nešto malo novca i krenula.
Zaključala je vrata i ključ stavila pod saksiju sa cvijećem. Rasklopila kišobran i krenula.
"Neću se niti okrenuti! Idem k novoj sebi!" - pomislila je i izašla na ulicu.
U tom metežu od nevremena ugledala je auto preko ulice kako joj bljeska svjetlima.
Bio je to Igor.
Kad je sjela u auto, dočeka ju njegov topli zagrljaj i poljubac.
"Bojao sam se da se ne predomisliš. Hvala ti što si došla!" - reče joj i krenuše.
Činilo joj se da vozi prebrzo.
"Molim te, ne juri, stići ćemo!" - reče mu Dijana, a u sebi pomisli:
"Samo da nam se ništa ne dogodi na putu do zračne luke, makar se avion odmah srušio kada poletimo."

Osjećala je sigurnost uz Igora. Sve je bilo dobro. Nije se borila sa sobom. Ponašala se kao da idu na običan izlet. Parkirao je auto na parkingu zračne luke, a ona ga upita:
"Zar možeš ovo? Pa, koliko ćeš platiti kada se vratiš?"
" Ja se ne vraćam!" - reče joj i poljubi ju. "A po auto će doći moj prijatelj i odvesti ga pred kuću!"
"Ma, naravno, nije moje da mislim, ali eto, samo da nešto kažem." - nasmiješi mu se ona i uvuče se njemu pod kišobran. Tad zamijeti da i Igor ima samo malo torbu.

Prošli su sve rituale pred šalterima i s prtljagom i smjestili se na sjedišta.
Osjetila je kako ju preplavljuje osjećaj sreće i olakšanja.
"Sve je dobro, sve će se dobro završiti." - govorila je samoj sebi.
Nakon vezanja pojaseva i kada i stjuardese sjedoše na svoja sjedišta, avion se pokrenu i ona kroz prozor ugleda kako se miču.
Laganim okretom avion se približavao uzletnoj stazi, a ona pomisli:
"Sad ću mu reći."
Cijelo vrijeme Igor ju je držao za ruku i ulijevao joj sigurnost.
Govorio joj je kako će moći i raditi ako želi, kako će joj se tamo svidjeti...

"Igore!" - reče mu ona.
"Reci, srećo moja!" - odgovori joj Igor.
"Trudna sam. Je li to glupo?" - nasmiješi mu se ona.
"Šta!!" - zinu Igor od čuda. "Pa, kako?! Nisam ništa primijetio? Je li ti muka, hoćeš li moći izdržati put? Joj, tako sam sretan!" - šaputao je Igor u njeno uho i bio izvan sebe od sreće.
Odjednom Dijana osjeti strašnu bol u prsima. Kao da joj je nešto eksplodiralo i rasturalo cijelo tijelo. Nije mogla disati.
"Igore, nije mi dobro." - teško izgovori rečenicu i sklopi oči.


Nakon zbrke i Igorovog dozivanja da mu netko pomogne, u avionu se nalazio jedan liječnik, koji je pokušavao masirati njeno srce i oživljavati ju .
Nemoćno je slegnuo ramenima i rekao:
"Mislim da je srce!"

Pilot je obavijestio sve putnike da se moraju vratiti u zračnu luku zbog smrtnog slučaja u avionu i da će let za Maroko kasniti.



THE END


* Eksplozija u grudima - dio XII
* Mama, budi mama - dio XI
* Euforija - dio X
* Rutina - dio IX
* Muško janje - dio VIII
* Priznanje - dio VII
* Jedno obično jutro - dio VI
* Silovanje - dio V
* Staro mjesto - dio IV
* Uspomene, uspomene - dio III
* Pržena jaja - dio II
* Na groblju - dio I

Post je objavljen 09.11.2007. u 06:30 sati.