From Decy With Love
srijeda , 19.12.2007.Dragi moji,
Decy vam odlazi na blagdansko putovanje.
Budite mi dobri, čitajte što niste stigli do sada pročitati...
čuvajte mi blog.
Ako se uspijem gdje "ukopčati" s "lapijem"-javim vam se,
posjetim vašu stranicu i ostavim trag.
Svima želim sretno novo leto :),
mnogo love i dobroga zdravlja
Grli vas vaša Decy
komentiraj (67) * ispiši * #
Dobra susjeda
ponedjeljak , 17.12.2007.
Slušaj, ljubavi, ovo što ću ti ispričati.
Jutros sam ti to zaboravila ispričati uz kavicu.
A onda si ti umoran zaspao.
Slušaj....
sinoć kad sam se vratila od tebe s termosicom od popijene kave...ma, znaš, bio si sinoć dežurni
( a jutros si umoran zaspao)...pa, da...to je bilo sinoć...
ma, slušaj dalje.
O mjestu za parking u tri sata u jutro ispred naše zgrade je priča za sebe.
Ali..uspjela sam, pa vidio si jutros moga limenjaka na lijepom mjestu.
I tako sam ti se ja gurala sa ovom divljom curom-burom na prilazu našoj zgradi, a do mojih osjetljivih ušiju
dopiralo je nešto kao dječji plač.
Okrenem se ja amo, okrenem se tamo i ispod one stare prikolice ugledam mače kako stoji na onim svojim tananim nogicama i trese se kao prut na vjetru.
Ah...ma, znaš mene, ja ti volim tako male i nemoćne, ali ih nikada ne bih mogla dirati, maziti, uzeti u ruke.
To ne znači da sam zla.
Uostalom, ni ti nisi nikada uzeo u ruku niti onu našu tropsku ptičicu.
Pst!
E, slušššaj.
Onda sam pomislila da mu je mama umrla ili je bolesna i pohitala sam liftom do stana i usula mlijeka u
stiropor od kupljenih smrznutih pilećih krilaca ( jao, osjećam se kao barbarin poslije ove rečenice, ali doista ne bih mogla biti vegetarijanac).
Ajoj,pa naravno da sam ga prethodno ugrijala.
I sva sretna istrčim iz stana i dođem do mačeta i poslužim ga toplim obrokom.
A ono????
Ono ti se toliko plašilo moje pojavnosti, da je uporno pokušavalo pobjeći, što mu baš i nije uspijevalo, jer je bilo preslabo za pomaknuti svoje nogice i potrčati.
Ja sam ti krenula nazad prema zgradi u svoj topli dom i za svaki slučaj se okrenula.
Wow! Ono je tako sretno svojim malim jezikom lizalo toplo mlijeko.
Ali onda ....avaj!
Zgrada zaključana. Moj ključ ostao na stoliću pored telefona.
Moj mobitel bio je u mojoj torbi, a torba na stolici.
Prekidač pored slušalice od portafona bio je isključen, da bi naš sin nesmetano spavao.
Nikad ne znaš kojoj budali će pasti na pamet, da onako usput pozvoni i prekine mu san.
I tako sam ti ja u tri sata u tom zimskom jutru stajala bespomoćna ispred naše zgrade, kao posljednja skitnica i gledala u naše prozore.
Nisam ti smjela poći nazad da dežuram s tobom jer su mi dokumenti stajali u mojoj nedokučivoj torbi, a policija je vrlo aktivna i čuva naš grad.
U trenucima dok sam smišljala spas za sebe...dogodio se taj sretni trenutak.
Znaš ona naša susjeda, što joj uvijek drugi dolazi, otvorila je vrata naše zgrade prateći svoga novoga ljubavnika.
Hej, znaš kako sam ju voljela u tom trenutku!
I tko sam ja da pričam tebi da joj je to novi ljubavnik.
Ona je moj spasilac.
I od sada ću joj uvijek kada ju sretnem podariti srdačan osmijeh i ljubazan pozdrav.
komentiraj (13) * ispiši * #
komentiraj (16) * ispiši * #
Početak kraja
četvrtak , 13.12.2007.
"Milena, konačno da sam te uhvatila, Anica je! Mogu li navratiti na kavu? Ili da se negdje nađemo?" - čula je Milena Anicin glas.
Bila je u šoku.
Još jednom je bacila pogled na broj u slušalici. Da, bio je nepoznat. A do zadnjeg trena se dvoumila da li da se javi. Ne voli nepoznate brojeve. Uvijek očekuje nevolju od poziva s nepoznatog broja.
"Pa....ne znam što da ti kažem. Obećala sam Senioru da ću s njim u kupovinu neke odjeće!" - pokušavala je eskivirati susret sa ženom čijeg muža je tako silno voljela.
"Milena, nisam dobro. Svakako mi je vrijeme ići na kontrolu, ali me ova jugovina ubija. Nešto me plaši i voljela bih te vidjeti." - molećivim glasom obraćala se Anica.
"Pa...dobro. Dođi do mene!" - reče joj bezvoljno Milena.
Imala je osjećaj kada Anica uđe u kuću da će osjetiti Dragine mirise,vidjeti Dragine tragove stopa kuda je koračao. Pokušavala se pripremiti za taj susret da izgleda prirodno, sabrano. Ali je primijetila da ne može zaustaviti drhtanje ruku.
Kada je Anica sjela na sofu i udobno se zavalila, već na samom početku Milena je osjetila njen ispitivački pogled. Umalo joj šalica nije skliznula s plitice dok ju je spuštala pred Anicu na stol.
"Pripravila sam ti čaj, a ja ću kavu!" - reče joj.
Anica ju je gledala ravno u oči.
"Milena, ne trebaš se uzbuđivati. Znam odavno za vas dvoje. Nisam nikomu rekla, pa niti njemu. Šta ću! Takva sam. Pokušavam biti normalna, ali sam trapava i teško je. Nekada ne shvaćam što mi govore, a nekada je sve tako jasno." - nabacivala je Anica o svemu po malo.
"Ne razumijem o čemu govoriš?" - pokušavala je izgledati hladno Milena.
"Razumiješ ti itekako. Ali eto, ja sam Dragi zahvalna što je dobar prema meni. Pazi me, trudi se da me zabavi, da me nasmije. Iako znam da mu ne mogu biti žena u pravom smislu." - iznenađujuće za Milenu Anica je razgovjetno pričala i rezonirala stvari.
"Nego, ja sutra idem na kontrolu,. Drago neće moći sa mnom zbog posla, pa idemo Marina i ja."
"Znam!" - pomisli Milena "...i već imamo planove!", a zatim se zarumenjela od srama što je sebična.
"U zadnje vrijeme kada ležim, guši me i niti pilule mi ne pomažu. Imam loš predosjećaj, ne znam zašto. Molim te, ako mi se što dogodi budi mojoj Marini pri ruci, još joj treba majka, a ona tebe jako voli!"- reče joj Anica.
"Ma daj, o čemu pričaš, bit će sve ok." - pokušala je Milena utješiti Anicu, a sama sebi zvučala je suhoparno i neuvjerljivo.
******
Kada ju je Marina nazvala jecajući na telefon iz Zagreba, Milena se bila upravo vratila s večere s Dragom i ušla u kuću.
"Teta Milena, mama je umrla!"...jecala je Marina."Zvala sam tatu, ali mu mobitel ne radi!"
"Dijete drago...ali, kako, pa..." - Milena je mucala i nije vjerovala."Zovi tatu doma na telefon, možda je stišao mobitel" - posavjetovala je Marinu i sjurila se iz kuće u garažu i upalila auto.
*****
Pokušala je pomoći koliko se od nje očekivalo oko priprema za pogreb, cvijeća, smrtovnica...Marina se nije odvajala od nje. Stalno ju je držala za ruku i gledala u jednu točku.
Drago je izgledao skrhan i stariji deset godina.
Milena je osjećala strahovitu grižu savjesti i nije ga mogla ni u jednom trenu promatrati zaljubljeno. Nije joj uputio niti jedan pogled. Bio je sav usredotočen na ljude koji su dolazili i na razgovor s njima.
Pogreb je bio pretužan.
Gledajući njen kovčeg, Milena je pomislila kako to prelijepo rezbareno drvo pokriva savršeno mirnu Anicu. Ono cvijeće, svijeće, križ, njena slika....sve je poručivalo da se ona osjeća dobro i da je mirna.
A svi tu, oko sanduka, uplakani i skrušeni, izgledali su puni bola i tuge.
*******
Drago se nije javljao već i cijeli mjesec.
Milenu je to počelo uznemiravati. Jednom ga je ugledala na drugoj strani ulice i bila šokirana koilko je loše izgledao: povijenoga tijela i jako mršav koračao je kao starac. Nije ga zovnula. Čekala je.
"Drago, hajde dođi s djecom na večeru." - pozvala ga je kada ju je već strašno uznemirilo što ju izbjegava.
"Milena, trebali bi razgovarati. A ne znam kad da te vidim...." - zamuckivao je Drago.
"Reci ovako, što je tako strašno!" - pokušavala je Milena nastaviti razgovor.
"Možda je to ružno ovako preko telefona, ali mislim da se ne bi trebali viđati neko vrijeme. Treba mi vremena...." - pljuštale su Dragine riječi kao šamari.
Znala je da je to kraj.
Znala je tog čovjeka kako diše.
I način na koji je izgovarao ove riječi, boja glasa, uzmicanje od nezgodne situacije...sve je Mileni govorilo da taj čovjek izgara u griži savjesti i ne može više protiv sebe.
Dok je on pokušavao ublažiti svoje izjave i pazio da ju ne povrijedi, Milena je skamenjenog pogleda polako odložila slušalicu, sjela na stolac i gorko zaplakala.
K R A J
* Početak kraja - dio VII
* Snovi, a onda buđenje - dio VI
* Milena, generacijo - dio V
* Iz šupljeg u prazno (troje je gomila) - dio IV
* Obveze - dio III
* Po zdravlje u Zagreb - dio II
* Udar - dio I
komentiraj (21) * ispiši * #
Snovi, a onda buđenje
utorak , 11.12.2007.
Sve je moralo ostati tajna.
Kao pokusni kunić u staklenoj posudi osjećala se Milena ponekad.
Otisnula se sa obala svoga jednoličnoga mirnoga života i zaplela se u uzbrkane dane i noći gdje je pritom morala stalno biti na nekom oprezu.
Nekada nije znala za koga je više zabrinuta: hoće li ih negdje zaljubljene i dok šetaju držeći se za ruke kao zaljubljeni srednjoškolci sresti Dragini prijatelji ili rodbina ili netko tko poznaje nju ili njenu djecu.
Ona koja je bila zakleta puritanka i odana supruga nije podnijela korotu usamljene žene koja je izgubila muža.
Želja za nečijim ramenom, toplina zagrljaja i tihi razgovori uz kavicu bilo je ono što je Mileni silno nedostajalo kada je ostala sama.
Nadala se da to nitko ne vidi, ta njena unezvijerena odlaženja iz kuće na vrat-na nos kada bi Drago nazvao i rekao da ju čeka "na magistrali" i da bi mogli skoknuti do Dubrovnika na kavu ili da on kreće službeno za Zadar, pa bi mu mogla praviti društvo.
Narogušenomu sinu je pričala o uključenju u prodaju neke kozmetike i sastancima, što je on prihvatio kao normalnu stvar sredovječne besposlene žene.
Radi mira u kući prestala mu je govoriti o onoj jezikari. A da li samo zbog mira? Da li joj možda nije bilo bitno što se i gdje događa? Je li bila preokupirana svojom zaljubljenošću?
Vraćali bi se sa tih kratkih putovanja, kupovali picu i sjedili da ju pojedu na nekom odmorištu iznad mora. Ljubili bi se masnih usana od majoneze ili hladnih od gutljaja piva. A onda bi skretali u neko grmlje zavlačeči auto da se "vole na brzinu"...I sve je bilo kao u snu, a na kraju buđenje:
"Trebali bi krenuti, Anica je sama, Marina je sigurno vani!"
Uvijek bi nakon tih rečenica sjedila pored njega zakovanog pogleda ispred sebe, tamo negdje na bijelu crtu na sredini ceste:
"Što meni ovo treba...Kako sam glupa..."
A onda bi se sjetila Mirelinih riječi i kako to ona balansira i iz svega vadi ono najbolje i uživa u ostatku života.
"Život je tako kratak i na kraju ljubav boli, ovako ili onako!" - govorila je Mirela. "Samo stvari prihvataj onako kako ih vrijeme donosi. Znaj da će ih i odnijeti."
Dugo je Milena trenirala samu sebe, balansirala i učila se kako je to nekada biti "prva" a nekada "druga".
"Ja čekam zgodan trenutak...mi čekamo zgodan trenutak!" - ponavljala je Mireline riječi svako jutro kada bi na metalnom kalendaru na radnom stolu u jutro okretala novi datum.
I dok je Milena okretala datume, na ruci je imala četiri prstena za četiri godišnjice, ladicu punu razglednica koje su sami sebi slali s putovanja,. Znala je koje su čizme za koji rođendan i koji parfem je bio za koji "8. mart".
Jednoga dana shvatila je da ima mnogo više bora ispod očiju na zadnjim slikama nego na onim kada su se slikali na keju prve godine.
"Da li smo mi dvoje ludih staraca? Koliko treba imati da bi se bio star? Ima li ljubav godine starosti?"
* Snovi, a onda buđenje - dio VI
* Milena, generacijo - dio V
* Iz šupljeg u prazno (troje je gomila) - dio IV
* Obveze - dio III
* Po zdravlje u Zagreb - dio II
* Udar - dio I
komentiraj (12) * ispiši * #
Milena, generacijo
nedjelja , 09.12.2007.
"Hajde ti meni reci, draga moja, što se događa!" - reče joj Mirela jednoga dana.
Sjedila je Milena za stolom u tom kafiću, sa dragom prijateljicom, i nije se mogla sjetiti datuma.
Datuma kada je sve počelo.
A uvijek je voljela imati uvida u datirana sjećanja.
"Zaljubila sam se k'o konj!" - reče jednostavno.
Mirelu je viđala rijetko, ali je uvijek vrijedilo strpljenja, jer je samo s njom mogla pričati o svom životu i onome što je osjećala.
"Vidim ja draga u tvojim očima onaj sjaj, ali ti je nekako zamućen?" - iskreno joj reče prijateljica.
"Oženjen je." - istisnu kroz zube Milena tu nepripadajuću rečenicu o Dragi.
"Slušaj nešto. Ti znaš da sam ja sa Albinom već sedam godina. I tako je kako je. Volimo se i čekamo zgodan trenutak. Ne zamaraj se. Pusti da te vrijeme nosi." - posavjetova Mirela utučenu Milenu.
" I mi se volimo, to nije sporno. Jedno me samo muči: stalno ga moram slušati kako zabrinuto priča o njoj , a i ona me stalno zivka da navrati do mene. Tako mi se teško iščupati iz tog klupka." - reče svojoj prijateljici.
"A o komu se radi?" - priupita Mirela.
Mileni je bilo neugodno izgovoriti njegovo ime, jer je bilo više nego prljavo pominjati ljude koji su joj bili najbolji prijatelji, a ona je odabrala biti sebična. Milena joj je polako ispričala sve, jer se njih dvije i predugo nisu vidjele.
"Ili on ili netko drugi. Za nas stare koke nema mladića. Naša generacija je ili vrlo oženjena ili mrtva. A i mi imamo pravo na sreću. Sita sam ja onih priča o sreći na tuđoj nesreći.Svi smo mi na kraju nesretni." - tiho ju je tješila najbolja prijateljica.
"Ali ne mogu više slušati kako je zabrinut i priča o njenim kontrolama i napretku ili problemima koje je napravila."
"Ah, tu si pogriješila. Ja ti Albinu nikada nisam dozvolila da uzme njeno ime ili zamjenicu za njeno ime u svoja usta. Uvijek sam mu napominjala, da ja o njemu prestajem razmišljati kada ode s druge strane rijeke. Nikada nisam htjela slušati ništa s one strane. To bi me jako uznemiravalo. A ti probaj da to nekako smanjiš. Što ćeš ju primati na kavu. Uvijek nešto smisli. Misli samo na sebe. Nije ni nama puno ostalo." - govorila je Mirela otresito.
Milena se zabrinula za samu sebe dokle se uvalila u tu ljubav. Kako se mogla naglo iščupati iz toga. Pokušava ona pomalo dati Anici do znanja da nije zgodan trenutak i slično, ali ju ona nekada uhvati.
U svakom slučaju osjećala se mnogo bolje nakon razgovora.
Dok je ulazila s autom u svoje dvorište, preplavio ju je osjećaj ljubavi prema Dragi.
"Kako se odjednom može ovako voljeti čovjek kojega poznajem gotovo cijeloga života! Od kuda stigne ta bujica? Gdje je do sada taj osjećaj bio zakopan!" - razmišljala je Milena dok ga je gledala kako proviruje iza zavjesa u njenom dnevnom boravku i smješka joj se.
* Milena, generacijo - dio V
* Iz šupljeg u prazno (troje je gomila) - dio IV
* Obveze - dio III
* Po zdravlje u Zagreb - dio II
* Udar - dio I
komentiraj (22) * ispiši * #
Iz šupljeg u prazno (troje je gomila)
petak , 07.12.2007.
Bježala je Milena tih dana i od same sebe.
Sklanjala pogled od sina koji se kasno noću vraćao iz svoga kafića po završetku posla, a ona se plašila njegovog pronicljivoga pogleda, osjećala se kao otvorena knjiga.
Za onoga drugoga bilo je mnogo lakše, jer bi samo jednom mjesečno zvrcnuo iz Italije, a i tada se ne bi zamarao bojom njenog glasa ili tragom umora. Njemu je bilo uvijek bitno samo jedno-da je njemu dobro.
Nije ni ovaj doma bio altruista, ali je majku držao pod budnim okom i prosipao moral komentarima o ženama iz njihove okoline.
Na Dragu nije zaboravila niti na njegov poljubac.
Ali ju je snašlo nešto teže i prevagnulo.
Njen sin koji je živio s njom zaljubio se u razvedenu ženu sa ženskim djetetom poznatu po dugoj jezičini. Naravno, kao i svaka majka pomislila je da će joj sin biti papučić i od nosa dalje neće vidjeti.
Da bi skrenula sumnju sa sebe, čula se sa Draginom i Anicinom Marinom i rekla da joj zdravlje nije najbolje i da treba par dana po liječnicima i uraditi koje pretrage.
Marina je to primila malo zabrinuta jer je, kako reče bila jedino sigurna da joj je mami dobro kada se "teta Milena brinula o njoj".
Grad je bio mali i tu se sve znalo. Njena velika kuća nalazila se u strogom centru grada i budne oči besposlenih susjeda su držale sve pod nadzorom. Tako da bi ju zlurado obavijestili ako je njen sin imao posjet " one jezikare i to još s malenom koja je skakala s loptom po dvorištu i lomila joj cvijeće".
Bio je to hod po žici kada bi pokušala sa sinom razgovarati da ta mlada žena nije baš na dobrom glasu. Ali to je bila nemoguća misija. Nije dao riječi izustiti na tu temu i drsko bi lupio svaki put vratima i otišao na svoj kat.
Naravno, njoj bi ostavio tanjur od večere i prljavu čašu da ona opere.
Imala je Milena nekada osjećaj da puca po šavovima i borila se s kušnjom da nazove Dragu da mu se izjada.
Danima se otimala njegovim brojevima na telefonu i mobitelu i nije mu se htjela javiti.
Razapeta između želje za malo pažnje, nježnosti i razumijevanja, sa zdravim razumom da je to prljavo i pokvareno željeti muža od žene koja je hodala po svojoj kući kao dijete. Marina joj se požalila da im je jako teško s mamom jer je gora od maloga djeteta, stvari joj ispadaju iz ruku, prosipa sok ili vodu po patosu, posklizne se i padne i mnogo toga drugoga.
" Čini mi se da se ja makoh u pravi tren." - pomislila je nakon tog razgovora Milena.
Odlučila je poći do Opuzena na veletržnicu da kupi veće količine voća i dok je stajala na semaforu i čekala zeleno, auto iza nje joj je potrubio.
U retrovizoru je ugledala Dragu, kako joj gestikulira sa dva prsta da se javi na mobitel.
" Izbjegavaš me?" - upita ju.
" Ne, samo imam problema i trebam svoj mir."
" Gdje ideš?" - nastavi Drago.
" Do Opuzena po voće." - kratko odgovori Milena i ubaci u prvu kad ugleda zeleno.
" Milena, krenut ću za tobom. Možemo negdje na kavu?" - reče Drago, a ona je znala da će se prepustiti onom slatkom grču u trbuhu.
* Iz šupljeg u prazno (troje je gomila) - dio IV
* Obveze - dio III
* Po zdravlje u Zagreb - dio II
* Udar - dio I
komentiraj (17) * ispiši * #
Obveze
srijeda , 05.12.2007.
Drago je sjedio sav skrušen i jadan kao dijete koje je izgubilo roditelje.
Držao je ruke između koljena i prste preplitao od nervoze.
Oči su mu bile natečene i crvene. Plakao je svakih nekoliko minuta
još umoran od nekoliko dana provedenih u Zagrebu uz Anicinu postelju.
Vijesti i nisu bile najbolje, ali ono najgore je prošlo.
Anica se izvukla iz životne krize, ali ih je čekao dug i težak put povratka u normalan život. Posljedice moždanog udara su bile zastrašujuće. Liječnici su ga pripravili na težak zadatak da će ona morati početi učiti živjeti iz početka i da će više sličiti malomu djetetu.
Drago je izgledao uplašen.
" Ne znam da li se više bojim nove Anice ili sebe jesam li sam spreman na to. Ja ipak moram odlaziti na posao i zarađivati kruh." - tiho i nemoćno se žalio Mileni.
" Drago, gore glavu. Mi ćemo to svi zajedno. Ta ja imam slobodnoga vremena koliko želiš." - govorila mu je Milena, niti u jednom času dvojeći hoće li moći istrajati u tome.
****
Stari su davno rekli: kada bi đavo znao gdje će slomiti nogu, ne bi tamo išao.
Tako i Milena. Upustila se u svoj veliki zadatak pomoći prijateljima, ali se znala često slomljena od umora u večernjim satima zapitati: 'mogu li dalje'.
Činilo joj se ponekad da je sav teret Anicinog oporavka pao na nju. Josip i Marina su živjeli svoje živote, Drago odlazio na posao. Samo je ona uvijek bila pored Anice.
Jedne večeri kada je namjestila Anicu u postelji, dala joj lijekove i ona zaspala, pošla je do dnevnog boravka. Drago je kao i uvijek, prefinjen i obazriv, poskočio i ponudio joj mjesto na sofi da sjedne. Prihvatila je ponuđenu cigaretu i zavalila se na naslonjač. U kući je bilo tiho.
Umorna i samo s jednom željom, da što prije dođe u svoj krevet, povukla je dim i sklopila oči.
U taj tren osjetila je nečije usne na svojima i širom otvorila oči.
Drago je bio tako blizu njenoga lica i gledao ju.
" Što to radiš?" - reče mu.
" Milena, ovo sam davno želio uraditi. Ljutiš li se?. Tako sam željan nježnosti, tako sam nesretan. Kako ti možeš biti tako kao mašina! Treba li tebi netko?" - šaputao je Drago i ostao onako blizu njenoga lica.
Osjećala je njegov dah i neki čudan trzaj mišića u donjem dijelu trbuha.
" Ne znam, nisam mislila o tome. Sama sam stalno i ne mislim o tome!" - odgovorila mu je, a najradije bi mu uhvatila lice i privukla svome, pa ga ljubila i ljubila.
" Što je ovo, Drago, što se događa!"
" Ne znam, Milena. Odavno te gledam drugačije. Otkako je Ivan umro, tako sam te htio zagrliti, zaštiti, maziti. Izgledala si tako ranjiva i sama, a istovremeno tako jaka." - govorio je Drago bez trunke kajanja zbog poljupca.
" Idem ja!" - reče Milena i skoči.
****
Ležala je u svom velikom krevetu sama i mislila na te trenutke. Par koraka od njih, u drugoj sobi ležala je Anica, kao malo dijete. Nije bila više kao prije. Izgubila je mnoge osjećaje za realan život i netko je uvijek trebao biti pored nje.
Milena to više nije mogla biti.
- " Drago, morat ćeš dati oglas i pronaći nekoga da preuzme brigu oko Anice. Ja više ne mogu. Moram se vratiti svom životu." - rekla je sutradan Milena Dragi nazvavši ga na posao.
* Obveze - dio III
* Po zdravlje u Zagreb - dio II
* Udar - dio I
komentiraj (26) * ispiši * #
Po zdravlje u Zagreb
ponedjeljak , 03.12.2007.
Noge su joj drhtale dok je manevrirala s autom iz uske garaže.
Nikada se nije smatrala dobrim vozačem, ali ju je Ivanova bolest natjerala na to.
Čak je misila da nikada neće savladati tjeskobni prostor garaže, koju je njen suprug projektirao prije rata, kada su imali "stojadina".
Bojala se automobila i imala osjećaj da vozi kamion.
Pred bolnicom je bilo teško pronaći slobodno mjesto na parkingu i odahnula je kad je i to obavila.
Jurila je niz hodnik na kardiologiji i gledala gdje je Drago.
Sav izbezumljen i blijed, podigao je ruku da joj se javi i krenuo prema njoj:
" Ah, draga Milena, ona nije pri svijesti, umrijet će. Bilo je strašno, samo se srušila u trenutku kada je uzimala haljinu iz ormara i trebali smo krenuti kod tebe!" - govorio je Drago bez daha.
" Ne brini se, mlada je ona, izvući će se." - pokušala je tješiti Dragu, a ni sama nije znala što da misli. Sve se dogodilo tako naglo, tako neočekivano.
" Ja upravo završila večeru i čekam da se pojavite." - reče mu Milena, već naviknuta na bolnice i smrt. A Drago je baš izgledao uplašeno kao malo dijete.
Na vratima sobe za intenzivnu skrb pojavi se poznati liječnik vidno zabrinut:
" Žao mi je što vam ovo moram priopćiti, ali ona mora hitno za Zagreb. Stanje je vrlo loše i morate biti spremni na najgore. Budite spremni da ne izdrži do Zagreba." - reče liječnik. Milena nije mogla vjerovati.
Anica je bila žena koja je dobro izgledala, čak se nikada nije požalila niti na nesvjesticu.
U trenu joj mozak pođe brzo raditi i ona reče Dragi da on mora poći s njom u kolima hitne pomoći i da će mu u Zagrebu trebati prenoćište i nešto robe za presvući se i biti pripravan na boravak od nekoliko dana.
" Zamoli vozača da krene pored vaše kuće, a ja idem hitno staviti nekoliko stvari u torbu i izaći ću na ulicu da ti predam." - reče mu Milena i ne čekajući odgovor, sjuri se na parking bolnice i začuđujuće spretno izađe iz lavirinta parkinga i za pet minuta je bila u njihovoj kući.
Sin i kćerka ju dočekaše uplakani i zabrinuti, a ona im reče ohrabrujuće da će sve biti dobro i da je bolje da ide za Zagreb i uz njihovu pomoć ubaci stvari u Draginu torbu. Samo što je izašla na ulicu, hitna pomoć je naišla i ona Dragi reče da će biti u kontaktu cijelo vrijeme i da mora biti hrabar za sve njih.
U međuvremenu pozvala je svoju tetu u Zagreb i rekla da joj mora učiniti veliku uslugu:
" Teta, znaš Dragu i Anicu. Oni su ti kao članovi obitelji. Molim te, on treba biti tu koji dan i moraš ga primiti."
" Naravno, dijete drago. Ta ovolika kuća, a ja sama u njoj. Samo mu daj adresu i budem ga čekala i do zore, ak' treba." - reče njena dobra teta.
Kada je ušla u kuću, predložila je Draginom sinu i kćerki da pođu do nje i večeraju. Oni su, iako odrasle osobe, njen prijedlog prihvatili kao dvoje male poslušne djece.
Marina je mrljala po tanjuru i nije mogla jesti, a Josip je ipak jeo i šutio. Pogled mu je bio ozbiljan i izgledao je deset godina stariji.
Odjednom se sjetila da mora Dragu obavijestiti da treba poći do tete na spavanje, kada smjesti Anicu u bolnicu.
Osjećala je veliku odgovornost za cijelu ovu obitelj.
U glavi je počela organizirati stvari.
* Po zdravlje u Zagreb - dio II
* Udar - dio I
komentiraj (20) * ispiši * #
Udar
subota , 01.12.2007.
Otkako je Ivan umro, pokušavala je organizirati svoj život.
U početku je bila zbunjena.
Rastrčala se na sve strane, obaviti sve ono što je on započeo, primiti sve one koji su joj željeli olakšati bol i uzvratiti posjet svima onima koji su ju pozivali da izbjegne samoću i vakum u kom se našla nakon odlaska životnoga suputnika.
Toliko ju je izmorila borba s njegovom dugom i teškom bolešću, da je (Bog da joj oprosti) osjećala olakšanje nakon pokopa i tišine doma u koji se vratila.
Dvije godine hodanja od liječnika do liječnika, trka za novim lijekom i gubljenjem posljednje nade, a pred njim glumiti da je sve dobro. Sva se potrošila.
Neprospavane noći zbog njegovih jakih bolova, sjedenje uz njegovu postelju...iscijedilo je posljednji atom njene snage.
U početku zbunjena, a onda potreba da bude sama, prihvatanje svoga tijela kao nečega beskorisnoga...bila je njena nova stvarnost.
O sebi kao ženi nije niti razmišljala sve dok je njegovo srce kucalo.
Ali sve je postalo okrutno stvarno onoga trena kada je ušla sama u kuću.
Još uvijek joj je sjećanje na prvo tuširanje nakon povratka s pokopa izazivalo mučninu. Polijevala je svoje tijelo vodom iz tuša, a bojala se dodirnuti svoje međunožje, svoje grudi, svoj trbuh. Nestajalo je tople vode, a njena ruka je drhtala od pomisli da pjenu trlja po cijelom tijelu, grudima, među nogama.
Osjećaj da je sve trulo i da to više nitko ne treba i ne želi, užasavao ju je.
To je bilo njeno prvo tuširanje. Što je voda oprala, oprala je.
Pripremala je večeru za goste.
Drago i Anica rekli su joj doći večeras.
Liznula je s vrha žlice preljev za šnicle i pomislila da je vrlo ukusno. Oni su joj nekako najviše odgovarali, jer je u posljednje vrijeme osjetila zamor od silnih ljudi i prolazaka zvanih i nezvanih kroz kuću.
Dragu je znala od mladih dana. Još kad je kao momčić došao u njihov grad na studij i bio na stanu kod njenih roditelja.
Njena majka je uvijek željela pomoći svakomu.
Pa je tako rado uzvratila svojoj prijateljici iz susjednog malog mjesta:
"Naravno, draga da Drago može stanovati kod nas. Ne brini. Bit će mu i toplo i neće skitati." - sjeća se kada je ušla u kuću i zatekla majku pri telefonskom razgovoru.
Drago je postao njen drugi brat. Čak je neke stvari mogla ispričati prije njemu, nego rođenomu bratu. Kada bi se noću vratili iz grada i kada bi svi u kući zaspali, ona bi na prstima otišla do njegove sobice na dnu hodnika i pričala mu o dogodovštinama. Još je išla u srednju školu i sviđao joj se njegov prijatelj s kojim ga je jednom srela.
A onda su ih godine razbacale po raznim stranama svijeta.
Nakon svršetka studija, našao je odmah posao inženjera i ostao u njenom gradu. Svaku slijedeću godinu, uzvraćao je pažnjom prema njenoj majci i dolazio s cvijećem za njen rođendan i "osmi mart". Kada se on oženio i ona udala, upoznali su se s partnerima i održavali prijateljstvo.
Zajedno su odlazili na zimovanja i ljetovanja i djeca su im pohađala istu školu. Tako su i na roditeljskim sastancima često bili zajedno.
Postavila je novi stolnjak i ukrasila sredinu stola sa suhim laticama cvijeća.
Željela ih je iznenaditi s novom dekoracijom, koju je nabavila u darovnom dućanu. Drago je veoma pridavao važnost takvim stvarima, a Anica bi često kopirala njene ideje.
Anica je bila dobra žena, ali veoma neorganizirana i smetena. Tako da bi joj kopije vrlo često bile nakaradne.
Mileninu superiornost, kako je to Drago nazivao, nitko nije mogao ponoviti.
Pomaknula je vazu malo više desno, pripremila upaljač za svijeće i zadovoljno nakrivila glavu odmjeravajući posljednje detalje za stolom.
Upalila je lampu u kutu dnevnoga boravka i otvorila prozor da uđe još malo svježeg jesenjeg zraka, prije nego oni dođu.
U taj tren zazvoni telefon.
"Tko je sad! Ama, neću da se nerviram. Lijepo ću reći tko god bude bio da očekujem goste!" - pomislila je Milena.
"Halo?" - reče, stavljajući slušalicu na uho.
"Milena, Anica je imala udar. Evo me u bolnici. Izgubila je svijest. Ne znaju hoće li preživjeti!" - jecao je Drago sipajući rečenicu za rečenicom.
"Isuse! Kako!!! Dolazim odmah, ne brini se!" - reče Milena, a da nije bila svjesna trenutka.
Bacila je pogled na štednjak da slučajno nešto nije uključeno, zgrabila torbu i ključeve i izjurila iz kuće.
komentiraj (21) * ispiši * #
