Udar

subota , 01.12.2007.

Otkako je Ivan umro, pokušavala je organizirati svoj život.
U početku je bila zbunjena.
Rastrčala se na sve strane, obaviti sve ono što je on započeo, primiti sve one koji su joj željeli olakšati bol i uzvratiti posjet svima onima koji su ju pozivali da izbjegne samoću i vakum u kom se našla nakon odlaska životnoga suputnika.
Toliko ju je izmorila borba s njegovom dugom i teškom bolešću, da je (Bog da joj oprosti) osjećala olakšanje nakon pokopa i tišine doma u koji se vratila.
Dvije godine hodanja od liječnika do liječnika, trka za novim lijekom i gubljenjem posljednje nade, a pred njim glumiti da je sve dobro. Sva se potrošila.
Neprospavane noći zbog njegovih jakih bolova, sjedenje uz njegovu postelju...iscijedilo je posljednji atom njene snage.

U početku zbunjena, a onda potreba da bude sama, prihvatanje svoga tijela kao nečega beskorisnoga...bila je njena nova stvarnost.
O sebi kao ženi nije niti razmišljala sve dok je njegovo srce kucalo.
Ali sve je postalo okrutno stvarno onoga trena kada je ušla sama u kuću.
Još uvijek joj je sjećanje na prvo tuširanje nakon povratka s pokopa izazivalo mučninu. Polijevala je svoje tijelo vodom iz tuša, a bojala se dodirnuti svoje međunožje, svoje grudi, svoj trbuh. Nestajalo je tople vode, a njena ruka je drhtala od pomisli da pjenu trlja po cijelom tijelu, grudima, među nogama.
Osjećaj da je sve trulo i da to više nitko ne treba i ne želi, užasavao ju je.
To je bilo njeno prvo tuširanje. Što je voda oprala, oprala je.


Pripremala je večeru za goste.
Drago i Anica rekli su joj doći večeras.
Liznula je s vrha žlice preljev za šnicle i pomislila da je vrlo ukusno. Oni su joj nekako najviše odgovarali, jer je u posljednje vrijeme osjetila zamor od silnih ljudi i prolazaka zvanih i nezvanih kroz kuću.
Dragu je znala od mladih dana. Još kad je kao momčić došao u njihov grad na studij i bio na stanu kod njenih roditelja.
Njena majka je uvijek željela pomoći svakomu.
Pa je tako rado uzvratila svojoj prijateljici iz susjednog malog mjesta:
"Naravno, draga da Drago može stanovati kod nas. Ne brini. Bit će mu i toplo i neće skitati." - sjeća se kada je ušla u kuću i zatekla majku pri telefonskom razgovoru.
Drago je postao njen drugi brat. Čak je neke stvari mogla ispričati prije njemu, nego rođenomu bratu. Kada bi se noću vratili iz grada i kada bi svi u kući zaspali, ona bi na prstima otišla do njegove sobice na dnu hodnika i pričala mu o dogodovštinama. Još je išla u srednju školu i sviđao joj se njegov prijatelj s kojim ga je jednom srela.

A onda su ih godine razbacale po raznim stranama svijeta.
Nakon svršetka studija, našao je odmah posao inženjera i ostao u njenom gradu. Svaku slijedeću godinu, uzvraćao je pažnjom prema njenoj majci i dolazio s cvijećem za njen rođendan i "osmi mart". Kada se on oženio i ona udala, upoznali su se s partnerima i održavali prijateljstvo.
Zajedno su odlazili na zimovanja i ljetovanja i djeca su im pohađala istu školu. Tako su i na roditeljskim sastancima često bili zajedno.

Postavila je novi stolnjak i ukrasila sredinu stola sa suhim laticama cvijeća.
Željela ih je iznenaditi s novom dekoracijom, koju je nabavila u darovnom dućanu. Drago je veoma pridavao važnost takvim stvarima, a Anica bi često kopirala njene ideje.
Anica je bila dobra žena, ali veoma neorganizirana i smetena. Tako da bi joj kopije vrlo često bile nakaradne.
Mileninu superiornost, kako je to Drago nazivao, nitko nije mogao ponoviti.
Pomaknula je vazu malo više desno, pripremila upaljač za svijeće i zadovoljno nakrivila glavu odmjeravajući posljednje detalje za stolom.
Upalila je lampu u kutu dnevnoga boravka i otvorila prozor da uđe još malo svježeg jesenjeg zraka, prije nego oni dođu.
U taj tren zazvoni telefon.
"Tko je sad! Ama, neću da se nerviram. Lijepo ću reći tko god bude bio da očekujem goste!" - pomislila je Milena.
"Halo?" - reče, stavljajući slušalicu na uho.
"Milena, Anica je imala udar. Evo me u bolnici. Izgubila je svijest. Ne znaju hoće li preživjeti!" - jecao je Drago sipajući rečenicu za rečenicom.
"Isuse! Kako!!! Dolazim odmah, ne brini se!" - reče Milena, a da nije bila svjesna trenutka.
Bacila je pogled na štednjak da slučajno nešto nije uključeno, zgrabila torbu i ključeve i izjurila iz kuće.