Sestre
srijeda , 30.01.2008.
Vratila se u svoju ogromnu, suncem okupanu sobu.
U ruci je još uvijek dražala fascikl tvrdih korica.
Ni ovaj put majka nije ozbiljno shvatila njeno pisanje.
Koraknula je prema stolu s pisaćim strojem, ali joj pozornost privuče fontana.
U njihovom velikom dvorištu stajala je velika fontana.
Njen um mladoga pisca zamijeti u trenutku da nikada nije obraćala pozornost na taj ogromni objekat u njihovom velikom dvorištu.
Sestra ljutito svuče svoju tanku ljetnju haljinu sa sebe i skoči u vodu. Trenutak prije ljutito je otrgnula vazu od njega, a u njenoj ruci ostade samo komad skupocjenog predmeta.
"Idiote!" - raspozna djevojčica pored prozora micanje sestrinih usana u psovku.
Već slijedeći trenutak ostade pored prozora skamenjena:
kroz mokru sestrinu haljinu naziralo se sve ono što je trebalo biti sakriveno. On stidljivo skrenu pogled sa sestrinoga tijela. Osjećala je djevojčica da za njih u tom trenutku nitko ne postoji.
Njena hirovita sestra i ON, divan i dobar koji je trpio sve njene mušice.
Sestra se sagnu prema zemlji, pokupi cvijeće, podiže vazu sa zemlje i ludački počne trčati.
Ona je, pored prozor, bila tako sretna što on nije potrčao za njom.
A ona je tako ludo bila zaljubljenau njega.
Preplavljena ljubomorom na svoju veliku lijepu sestru, histerično rukom izvuče stolicu i sjede na nju.
U njenoj glavi rojile su se riječi priče...
"Da li bi me spasio ako bih se bacila u rijeku?"
"Naravno, ali ti si luda. Zašto bi se bacila...."
komentiraj (20) * ispiši * #
Stranac (ili možda ne?)
ponedjeljak , 28.01.2008.
Usnuh te sinoć.
A ni ime ti ne znam.
Zapravo, znam.
Ali to je samo ime.
A zašto?
Zar samo zato što sam u povratku s periferije grada u posljednji tren odlučila skrenuti u taj veliki prodajni centar, gdje nisam odavno bila. I nisam skrenula zato što je na "jumbo" plakatu stotinjak metara prije stajao znak "obvezno skretanje desno" kao dobra reklama za naivce.
Jednostavno sam skrenula jer sam u milijunitom djeliću sekunde zaključila da ću tu sigurno uštedjeti koju kunicu.
Dok sam se gurala s vjetrom ruku zauzetih sa nekoliko šuškavih eko-vrećica i tako me užasno nervirala štikla sa potrošenom peticom i tako užasno lupkala po asfaltu, a da ne kažem i upadala u one glupe kocke koje obilježavaju parkirna mjesta iz kojih raste trava, u daljini ugledah naočitog muškarca u dugom elegantnom crnom kaputu.
I naravno pomislih odmah da si to ti.
Rijetko se sreću tako elegantni muškarci.
Ponavljam, ja ti samo ime znam, koje ne znači ništa.
Da, poznajem i tvoju ruku. Stisnula sam ju one prohladne sunčane zime kada sam ti izrazila sućut.
"O, Bože, isti je moja ljubav!" - kroz glavu mi je u tom nezgodnom trenutku prostrujala sramna misao o tebi kao muškarcu, jer ipak ne priliči tako razmišljati u takvom trenutku.
(Mada mi je jednom prijateljica pričala kako se ona prisjećala detalja seksa iz prethodne noći, dok je svećenik molio za pokoj duše umrloga.)
Pridržavao si raskopčani kaput jednom rukom, a u drugoj sam ti vidjela privjesak za alarm.
To je bilo sve.
Još mi je nešto zapelo za oko.
Nedaleko od moga automobila na parkingu ugledala sam najnoviju "toyotu" sa stranim pločicama. Ne znam zašto. Pomislila sam da je tvoja.
Iako sam znala da ti imaš "A8". Čovjek kao ti mogao bi ih mijenjati iz hobija.
A onda sam te usnula.
Vozili smo se u luna parku u "crash cars" ti, tvoja supruga i prekrasna kćerkica.
U drugom autiću sjedila je sama tvoja prelijepa kćerka iz prethodnoga braka.
I bila je tužna.
Vrlo brzo nakon vožnje rekla je da želi ići. I otišla je.
Ti si imao prekrasan osmijeh.
Bio si sretan čovjek.
Snijeg je padao i tamo se dalje u ulici nije moglo proći, rekao si mi.
A ja sam tako silno željela poći do te trgovine s parfemima.
(Onaj dan kad sam te srela, razmišljala sam kako sam zaboravila isprobati jedan parfem, i možda ga i kupiti.)
Na rastanku iz autića, rekao si mi da je danas godišnjica smrti tvoje majke.
Ipak si to bio ti, a ne neki stranac.
komentiraj (20) * ispiši * #
Susret generacije
subota , 26.01.2008.
Nikada nije uspjela doznati čija je to ideja bila.
Ali...pođimo ispočetka.
To što je uvijek bila odlična učenica i voljela pisati pjesme za zidne novine nije mogla biti nikakva garancija za njen uspjeh. Ali je duboko u sebi znala da će otići daleko u grad gdje se ljudi u tramvaju voze na posao, gdje sa plastičnih crvenih kioska mirišu hrenovke u dugoj kifli i gdje se na Šalatu mora popeti preko stotinu i četrdeset šest stepenica. Znala je to još onda kada je njen veliki i jaki tata držao njenu ručicu i vodio ju pored sebe. Od tete koja je živjela u Ilici dobila je šezdeset i tamo neke lutkicu koju je mogla odijevati,. A poslije su toj lutkici dali ime „Barbika“ i onoj hrenovki koja je mirisala na cijelom trgu ispred kolodvora dali su poslije ime „hot-dog“.
Kad je njen tata doma u njenom malom mjestu donosio grožđe u sred zime i dubokih snjegova iz grada gdje tiho plove tramvaji na struju i vrhnje u plastičnim čašama, to joj u školskom odjelu nitko nije vjerovao. A kada je mamu pitala da ponese jednu bobu grožđa ili plastičnu čašu od vrhnja, mama je odmahivala rukom, kao:zar ćeš se sa budalama natjerivati.
A ona je svaki dan odlazila u školu u plavoj kuti sa crvenim velikim patentom i crvenim mašnicama na kečkama. I drhtala dok su stajali u redovima ispred škole, kada bi njega ugledala. Onako živahnog, sa dužom plavom kosom. Znala je da će cijeli svoj budući život tražiti takvu kosu i takve oči.
Mršavicu kakva je ona bila nikada nisu dečkići opsjedali. Tu su glavne bile one sa debljim nožicama i cicama koje su počele bujati prije njenih pa i cijelih tri školska razreda.
Uspjela jeste.
Postala je poznata književnica i profesorica u svom velikom voljenom gradu s tramvajima. I ostala je vjerna toj ljubavi, ali i onoj prema plavokosom dječaku.
Nikada se nije odazivala na susrete generacija. To su za nju bile obične gluposti.
Bili su to obični glupi susreti gdje su podastirali račune jedni drugima tko je što uradio u životu.
Nije smatrala nedostatkom što se nije udala i nije imala djecu. Njena djeca su bile njene knjige koje su ulazile u nečije domove, školske klupe, knjižnice.
No...ovaj put kad ju je Snježana zovnula i rekla da opet organiziraju susret:
„Daj, ženska glavo, dođi. Kaj se glupiraš. Nitko te neće pojesti. Uvijek bude dobro. I znaš da sam nedavno srela onoga Dragana i pitao je za tebe.“
„Koji Dragan?“ – radoznalo ju upita.
„Eh, sad koji Dragan. Kako da ti kažem. Malo je sada proćelav.“ – zezala ju je Snježana.
„Daj, reci...bio je onaj na Ž...kako se ono zvao? Je li taj? Ma, daj, ako je on...pa on je bio smotan.“ –radoznalost ju je golicala kao kijavica.
„Dođi pa ćeš vidjeti. I da ti tvoja Snježa kaže: nitko od nas nije bio faca u tim godinama.“
„Oprosti, ali nisi u pravu. Bio je jedan. Itekakva faca. A i ti si bila cica-maca broj jedan. Ta bila si najljepša u cijeloj školi!“- iskreno reče Snježani.
„Da, da! To je samo tvoje mišljenje. Ako sam bila takva cica-maca zašto sam razvedena i usamljena.“ – utišanim glasom upita Snježana.
„Nećemo o tome sada. Ti si tvrdoglava. Nego da znaš, mogla bih i doći.“-završiše razgovor.
„Pa, daj, dođi. Znamo mi sve o tebi. Znaš, nekako smo to svi zaključili:rat je završio, mogli bi se prebrojati.“ – ubjeđivao ju je i Jasmin, koga je srela kad je posljednji put išla u posjet usamljenoj majci.
Škola ista kao i davno prije. Ulica ista, samo što su u njoj sad ležeći policajci.
„To nam nije trebalo onda!“ - pomisli Ana i začu glazbu iz škole. Neki orkestar je svirao uživo.
Snježana joj mahnu i vrškom lakovane crne cipele zgnječi opušak cigarete.
„Još nisi prestala!“ – bocnu ju Ana.
„Ta, nismo svi karakter kao ti“- reče joj ironičnim glasom ovisnice.
A onda Ani klecnuše koljena.
„Tko je bio lijep, ostaje lijep“ – pomisli kada ga je ugledala u skupom elegantnom odijelu s jednom rukom u džepu, a u drugoj je držao čašu s pićem.
U Ani se pomiješaše mučna sjećanja na nepravdu iz školskih dana kada se borila sa nepravdama oko miljenika nastavnika koji su bili „nečija“ djeca kao da je vodila borbu sa vjetrenjačama. Znala je još tada da će jednom doći i gledati ih odozgo.
Miris škole je ostao isti kao i klecanje koljena.
„Pa zar i nakon toliko godina?“ – pomisli ogorčeno kada pored njega ugleda Bebu. I tada, pred nekoliko desetljeća Beba je bila njegov izbor.
„Koga ti tako gledaš?“ – upita ju Snježana prodirući u njenu bolnu tajnu.
„Oni?“ – uputi pogled prema njima.
„Pa zar se ne sjećaš: Beba i Zoran. Oni su ti zajedno još iz školskih klupa.“ – reče joj Snježana.
Isti tren Ana se pokaja što je došla.
„Koga to imamo čast vidjeti?“ – obrati im se naočit muškarac. Ana ga je blijedo gledala i nije mogla podgrijati memoriju toliko da joj kaže tko je ovaj ne tako loš muškarac.
„Dragan!“ – reče joj Snježana kad joj vidje blagi teleći pogled i dodade:
„Idem ja po piće!“
Na slijedeće susrete ju nisu trebali nagovarati da dođe.
Slijedeći put je došla kao Draganova supruga na susret generacija, ali ih je dočekao tužan prizor: njena velika ljubav iz osnovne škole bio je sam.
Beba je umrla u međuvremenu.
komentiraj (23) * ispiši * #
Ranjeno srce
četvrtak , 24.01.2008.
"Draga moja, a znaš li ti da je on oženjen?" - zabrinuto je upitala Magda vrckavu mladu ženu.
"Znam. I meni to ne smeta!" - bahato joj odgovori, zabacujući dugu plavu kosu preko desnog ramena.
Magda brižno pogleda svoga sina, koji je već dobio pivski trbuh i nekako joj se činilo da su mu obrazi previše rumeni. Kroz nju prostruja strah da ne završi kao svoj otac. S visokim tlakom i ranom smrću.
"Sine, smanji malo sa tim večerama i ražnjevima. Vrijeme je da počneš voditi računa o sebi. Počinju te hvatati godine." - pokušavala je Magda skrenuti sinu pozornost na nezdravu ishranu.
Kako da mu kaže da griješi.
Ne samo u svezi ishrane. Nego i sa ovom vrtirepkom. Iz svemira se vidjelo da je izgubio glavu za njom. Magda je uvijek bila samokritična, kad su u pitanju njena djeca. Tako je i sada znala da ova mlada žena nije sa njenim sinom jer je zaljubljena u njega, nego....
Dok ih je pratila u dvorištu prema autu, uhvatila ga je pod ruku, pridržavajući se, jer joj je zdravlje popustilo.
Izgubila je svu snagu i onemoćala, podižući Ivana u postelji da mu promijeni pelene i plahte. On je kao oboreni panj ležao u krevetu. Mogao je on i više, ali izgubio je svaku volju nakon i drugog moždanog udara.
"Znaš, sine, ja ću idući tjedan doći i prespavati. Moram na kontrolu kod svojih liječnika." - reče mu, da bi mu najavila svoj dolazak.
"Uh, majko, sačekaj da mi odemo, pa onda. Ne voli ona da nam netko smeta." - govorio je njen sin, kao pravi papučar.
Gledala je za njima i mahala. Svaka riječ bi bila potpaljivanje bureta baruta.
S teškom mukom uspela se preko onih pet stepenika i sva zadihana sjela u fotelju.
Vrućina je bila nesnošljiva.
Uhvatila je Ivanov pogled pun pitanja.
"A?"- mogao je samo ispuštati neartikulirane glasove. To je značilo pitanje 'što ima s njima, tko je sad to ...' i tako dalje.
"Ah, dragi Ivane. Mogu ti reći da bih voljela umrijeti. Ni u svoj stan ne mogu. Vidje li ti one vrtirepke? - upita ga, mada je znala da će pričati sama sa sobom.
"A?" - opet ispusti glas Ivan.
"Otišla mu je Marija i odvela dijete." - ispriča mu Magda, ogorčena i na njega. Njegovi sinovi uporno nisu dali da ju Ivan vjenča, a nije im smetalo što je uništila svoje zdravlje skrbeći im za oca godinama.
Bila je to očajna situacija za nju. Tu je bila sluga, njihova zaljubljenost u stare dane nestala je poput mjehura od sapunice. A onda su se problemi nizali kao halke na lancu oko vrata.
Svaki put kada bi pozvala njegovoga arogantnog sina da se pobrine oko oca jer mora k liječnicima, on bi digao nos i nabrajao rečenicu za rečenicom.
"Znaš, draga Magdo, moram ti nešto reći. Tvoj Goran me zamolio da zalivam cvijeće dok su oni na moru. I ja imam ključ. Ali da znaš da mi je neugodno. Nešto tu nije u redu. Kad god uđem u stan nađem neke stvari na drugom mjestu." - požali joj se njena dobra Zora.
"Ma, da znaš Zore, i ja sam jučer kad sam se vratila od doktora vidjela da je prozor otvoren, a zaklela bih se da sam ga zatvorila. I smrdilo mi je na cigare, ali sam mislila da sam pobenavila." - obradova se Magda sa zaključkom da nije.
"Nešto se tu čudno događa. Nego da ja to pratim, pa ti javim." - predloži joj Zore.
"Magdo!!!Magdo!!! Bi li ti mogla odma' krenut' 'vamo. U stanu su ti lopovi. Grmi muzika i galama. Ne'ko je provalio.!" - sva preplašena vikala je iz slušalice Zora.
Magda odmah okrenu kćerkin broj i reče da mora svaki posao ostaviti i voziti ju pa da to već jednom rašćiste.
Ključ nije mogao u vrata. Bilo je žalosno Magdinoj kćerki gledati majku kako ne može u svoj stan. Nakon zvona na vratima se pojavi neka djevojka.
"Šta je!!!
Šta hoćeš?!!
'Ko si ti!!" - vikala je cura držeći u jednoj ruci pivsku bocu i cigaretu, a drugom kvaku od vrata.
"Ma, šta 'ko sam ja i šta hoću!!! Mrš van!!!" - vikala je Magda izbezumljeno ugledavši u svom dnevnom boravku desetak mladića i još jednu djevojku. Sve je bilo puno dima, a stol je bio zatrpan pivskim bocama.
"Ovo je moja kuća!!! Mrš!!!" - vikala je Magda, a kćerka joj se uplaši da će joj otkazati srce.
"Znaš, mama, nasekirala si mi ženu. Stalno plače i neće da govori sa mnom. Kako si onako postupila prema njenoj kćerki!!!" - siktao je njen sin iz slušalice. " A bili smo planirali renovirati stan kad se vratimo, a sad ona neće da priča sa mnom."
"Slušaj ti, sine dragi. Imaš deset dana da se sa tom svojom fufom pokupiš iz moga stana. Koga ste pitali da išta radite po mom stanu!!! Imam ja još dvoje djece. A ti s njom idi pa rušite neke druge zidove!!!" - ogorčeno mu odgovori Magda, spusti slušalicu i zajeca.
"Tako bih voljela umrijeti." - pomisli nemoćno i ponese pelenu iz paketa da presvuče Ivana.
Ako bude imala snage.
komentiraj (24) * ispiši * #
komentiraj (21) * ispiši * #
komentiraj (23) * ispiši * #
komentiraj (12) * ispiši * #
Godišnjica
subota , 19.01.2008.
Dvadeset i drugi je u utorak.
Da? I?
Pa....godišnjica....
Ah,da.
I?
Što "I?" ?
Pa, reci.....Dubrovnik, Split, Zadar?
Slapovi!
Koji? Krkini? Plitvice?
Ne! Tu. Naši.
Zašto?
Jeftinije je.
Ali... taj dan nema cijenu.
Da, nema, taj dan bit će rasprodaja.
Plašiš me.
Psssst! Ne boj se.
Reci mi.
Reći ću ti. Dvadeset i drugog.
****
Ako bih ti dovoljno gledao u oči,
promijenile bi sve boje mora.
To ti se samo čini.
Sretna ti godišnjica.
Ciganka mi je gatala.
I....što je pametno rekla?
Da je kraj.
Čega? Zime?
Ne.Naš kraj.
Zašto?
Pa...nar je strunuo.A rekli smo ga pojesti zajedno.
Gdje si bio do sada!
komentiraj (25) * ispiši * #
komentiraj (14) * ispiši * #
Svadba
četvrtak , 17.01.2008.
"I danas ga nema s posla na vrijeme doma!" - zaključi puna bijesa Dragica. "Sigurno je opet kod neke kurve!", razgovarala je sama sa sobom.
Zapravo, imala je osjećaj da je cijeli život pričala sama sa sobom. Na sve njene izljeve bijesa on bi odgovarao šutnjom.
Ležao bi šutke i buljio u TV. Ako bi ona stala ispred njega i ugasila ga, on bi odšetao u dvorište i zapalio cigaretu.
A što je drugo mogla uraditi, nego živjeti isključivo takvim životom.
On ju je spasio kad ju se cijela familija odrekla.
Prihvatio je i nju i njenu malu Snježanu od dvije godine. I čak joj dao svoje prezime. Jednostavno, on veliki kurviš, pao je na njenu ljepotu i odmah joj rekao da ju želi oženiti.
Mislila je da su oboje, svatko na svoj način dodirnuli dno, oskrnavili puritanska pravila čednih obitelji,, pa da bi se mogli i skrasiti i živjeti mirno.
Ona jeste.
Ta, što je drugo mogla:Snježana joj je bila tako malena, a onda je odmah ostala opet u drugom stanju.
Marko je vrlo brzo izdovoljio s njenom ljepotom i počeo dolaziti doma sve kasnije.
Čak se događalo da ga nema do slijedećega dana nakon radnoga vremena.
Da bi sebi prekratila muke, nakon što mu je rodila Roberta, potražila je posao. Samo da ne sjedi doma i čuva djecu.
Nije on imao ništa protiv, jer je on i dalje živio kao momak.
Eto, uvijek se trudila da mu je sve čisto, da ga čeka topao ručak, ona mirišljava i počešljana.
Ali, k vragu, Marko je ostao jebivjetar.
A žene?
One su bile gore od njega.
Niti oko jedne se nije morao puno truditi. Same su mu se nudile, kao na pladnju. Niti je njima smetalo što je on oženjen, niti što su one udane.
Nije Dragica bila ljubomorna. Bio je to bijes.
Jer, znala je da joj se susjedi podsmjehuju.
Nije dugo trajao njen pobjedonosni hod, kada je držeći Snježanu za rukicu, paradirala ulicom parajući nosom nebo.
Čak mu je oprostila kada je čula da je tajnica u njegovom poduzeću, hvatajući zadnji vlak s godinama, svima objavila da je rodila njegovo dijete.
Ona je odlučila prešutjeti. Znala je da bi joj rekao:
"Sad smo 1:1!!!"
Sve je ključalo u njoj.
"Dokle?" - zavapila je sama sebi. "Opet su nestale čaše iz regala." - zaključi slažući obrisano posuđe na police. " To može biti samo on."
A onda bijesno dohvati kaput i pojuri niz ulicu.
Djeci u igri s loptom doviknu:
"Eto mame brzo, nigdje ne mrdajte iz ulice!"
Zlurada Radmila već davno joj je saopćila da Marko javno odlazi jednoj u pol bijela dana u kvartu s privatnim kućama.
"Ma, ona ti je došla iz brda, tek se uposlila. Mlada je, ali laka ti je ona roba. Nego, on baš poblesavio. U pol bijela dana, hej!" - guštala je Radmila prenoseći vijesti i gledajući kako Dragici lice postaje crveno.
Nikako Radmila nije mogla podnijeti što je Dragica još uvijek izgledala zanosno i bez viška kilograma. A ona se nikako nije mogla svladati od večernjeg objeda i tako je bila sve šira u bokovima.
Grlo joj je bilo suho kad je pokušala progutati pljuvačku. Imala je osjećaj da neće moći ispustiti glas kada ga nađe.
Kao film odvijao se put prema toj kući, dvorište i staklena vrata od podstanarske sobice- upravo onako kako joj je Radmila opisala.
U bijesu kada je ugledala njegove cipele ispred vrata ("To ih on izbacio vani, jer mu smrde kao vrag!"- pomisli Dragica), histerično dohvati za kvaku na vratima i bi iznenađena da se vrata otvoriše.
U taj tren ugleda golu guzicu svoga Marka kako je zajahao mlado tijelo nepoznate žene i poskoči kao oparen na zvuk vrata.
"Ludo! Od kud ti ovdje!" - skoči prema njoj onako bez komada robe na sebi, da ju izgura van.
Dragica se provuče ispod njegove ruke u toj sobici "dva sa dva" krenuvši prema ženi koja se ovijala plahtom.
Naglo zastade, jer u staroj vitrini visokog sjaja ugleda svoje kristalne čaše, zdjelu i porculanske tanjure. Ostala je skamenjena.
"Sram te bilo!" - viknu Dragica okrećući se prema njemu i pljunu ga u lice.
Odgurnu ga od sebe i izađe.
Nije se trudila skriti suze i umrljanu šminku na licu koračajući natrag putem prema kući.
"A što da radim? Da ga izbacim? I onda opet sama, pa da mi svatko može reći što želi? Ovako barem šute, ne smiju mi ništa reći u lice!" - zaključi Dragica i obrisa suze.
Tako je bilo prije četrdesetak godina.
Sada sjede jedno pored drugoga na unukovoj svadbi.
On, pijan kao letva, jer nikada se nije prestao kurvati i piti.
Ona, nezadovoljna starica sa stalnim osjećajem nezadovoljne prevarene žene.
komentiraj (17) * ispiši * #
komentiraj (13) * ispiši * #
Dnevnik
utorak , 15.01.2008.
do podne:
dosadno je!
sjela sam na šank stolicu.
ubacila u mikrovalnu
pećnicu
žicu za posuđe...
radila je fantastičan vatromet.
imala sam privatnu jutarnju zabavu
(za sebe)
popodne:
šljapala u čizmicama po lokvama
na ulicama.
šetala sam.
bez kišobrana.
htjela sam uživati u kiši
(kao na filmu).
osvijestila sam se:
rezultat je upala toga i toga.
noć:
odjenula sam
komplet za istočnjački ples
i zaplesala mu
oko šipke od kreveta.
nije mi mogao ništa.
vezala sam ga.
komentiraj (18) * ispiši * #
komentiraj (20) * ispiši * #
Four seasons (it's my time)
nedjelja , 13.01.2008.
Sa burom sam se gurala po ulicama
tražeći adresu u nepoznatoj ulici gdje bi mogao
naći svoj novi dom.
Bježala sam kad zamiriše proljeće
tamo pored rječice,
da berem žuto cvijeće
zar mu je bitno ime.
Sa vrelim ljetom hodočastila sam
po kamenim vrhovima
do velikoga križa
stavljajući prste na
vojnički pozdrav
za malo hlada za moje oči
tražeći u daljini
tvoju vukojebinu.
Samo u jesen nisam ništa radila.
Slavila sam noć koja se uvlačila u sobu
tako rano.
Slavila sam treći vikend koji je donosio
pomicanje sata unaprijed.
Izvlačila sam dekicu
iz škrinje
sa proračunatim pokretima
svečanog obreda.
Moje vrijeme je dolazilo.
Slava mu!
komentiraj (13) * ispiši * #
Ovako to rade pravi muškarci
subota , 12.01.2008.
Vinko je bio uznemiren novim zahladnjelim odnosom Vesne prema njemu.
Nije mogao naslutiti zašto se tako naglo uvukla u sebe. Razmišljao je da možda nije pretjerao sa raznoraznim prijedlozima . Činilo mu se da Vesna uživa u tomu i nije mu ništa govorilo da joj je dosadio.
Odlučio je nakon par dana kada mu je ona smišljala razne isprike o umoru ili previše obveza na poslu da otvori karte i upita ju zašto se distancirala od njega.
Usudio se doći do njenih vrata i pozvoniti.
Vesna je otvorila vrata suznih očiju i djelovala iznenađeno kad ga je vidjela.
„Mislila sam da je inkasant za vodu.“ – reče mu.
„Mogu li ući?“ – upita ju Vinko bez osmijeha na licu.
„Naravno.“ – odgovori mu Vesna i pomaknu se u predsoblju da bi on ušao. Onda je produžila u dnevni boravak, a on krenu za njom nakon što zatvori vrata i okrenu ključ.
Nekako se osjećao nedobrodošao i Vesna mu je djelovala veoma hladno. Na stolu je stajala šalica sa kavom i slika njenih roditelja. Iako mu je ponudila da sjedne, on je dvojio u trenutku i stajao s rukama u džepovima kaputa.
„Ne znam, Vesna. Čini mi se da sam pogriješio što sam došao i najradije bih se okrenuo i otišao. Nešto čudno se događa s tobom, a sad mi je nekako svejedno što je zapravo ako me više ne želiš.“ – završi Vinko rečenicu i krenu prema predsoblju.
„Sjedni, Vinko.“ – reče Vesna kao uplašeno dijete koje konačno više nije samo.“Želiš li kavu?“
On ju je gledao koji tren i pomislio:
„Kako si samo lijepa i tako tužna i uplakana.“, a onda joj rekao:
„Ako ne smetam.“
Kada se vratila sa šalicom kave za njega, sjela je pored njega.
„Znaš, Vinko, ja nisam zaljubljiva. I ne približavam se olako ljudima. Ali ti si bio nešto izvan svakog standarda. Bio si tako svoj, tako drugačiji. I onda sam se uplašila da te ja, zapravo, i ne poznajem dobro i ne znam o tebi tako puno kao ti o meni. Nije me niti interesiralo, dok te nisam vidjela s tom ženom.“ – odlučila je Vesna krenuti otvoreno i konačno izaći iz tog stanja koje je i nju jako mučilo i kočilo prethodnih dana u normalnom funkcioniranju.
„Kojom ženom, zaboga?!“- skoči Vinko sa dvosjeda.
„Onom plavušom na tvoj rođendan!“ – reče mu tužno Vesna.
„Ah, kučka, uspjela je s ciljem.A nadao sam se da je otišla prije nego si ti došla.“ – reče Vinko vraćajući sjećanje nazad. Samo pominjanje plavuše značilo je samo jedno, njegovu bivšu suprugu.
„Tko?“ – upita ga Vesna kratko, nastojeći zadržati hladan stav, a ruka joj je zadrhtala.
„Moja bivša supruga. Znaš ona radi u tvojoj firmi. I mogao sam samo pretpostaviti da će ti raditi probleme.- objasni joj Vinko.
„Dobila sam i anonimno pismo. Vjerojatno je i to od nje. Obaviještena sam da si ono veče, kada si meni muljao o prijatelju i namještaju, proveo s njom."
„Koje veče.....ajoj, Vesna, slušaj nešto. Vjeran sam ti kao pas i neću da vraćam film nazad i mislim se koje veče. Ako sam ti nešto rekao, to i jeste jedina istina. Nisam ja balavac.Ne bih se igrao s tvojim povjerenjem. Stalo mi je samo do tebe. A ona, ne zna srediti svoj život, i pokušala je motati se oko mene kad je čula da je mama umrla. Ali to je zbilja gotova stvar. Molim te, ne radi nam probleme, ne čini nas oboje tužnima. Pusti nas da uživamo u našoj sreći i grabimo svaki dan kao da je posljednji. Život je tako kratak, a meni trebaju dva da bih nadoknadio sve što sam propustio s tobom.“ – izbaci Vinko bujicu nakupljenih osjećaja i riječi.
Vesna ga je gledala i upijala svaku riječ. Osjećala je da mu može vjerovati, da nikomu ne smije dozvoliti da joj stane na put sreće. Osmjehnu mu se i reče:
„ Trebali bi početi planirati datum svadbe. Hoćeš li se oženiti sa mnom?“
„Hoću, hoću, hoću....voljet ću te dok mi srce kuca!“
K R A J
* Ovako to rade pravi muškarci - dio VII
* A sad - Jelena - dio VI
* Mama i Tata - Tata i Mama - dio V
* Mala princeza - dio IV
* U baru - dio III
* Bespomoćnost - dio II
* Pad zrakoplova - dio I
komentiraj (20) * ispiši * #
A sad - Jelena
petak , 11.01.2008.
Grad je bio ukrašen i ulice su djelovale kao da se kupaju u draguljima. Božić je dolazio.
Vinko nakon već dovoljno vremena predložio joj da ona za badnju večer dođe kod njega na ribu.
„Pripremio bih ribu na žaru i blitvu. To mi ide od ruke.“- predloži joj Vinko držeći ju za ruku.
„Pa, ne znam...mogla bih. Sad nema tate. Tako sam tužna u ove dane. Stalno mislim što bi mi radili i što bi pripremali.“ – uzvrati mu Vesna.
Vinko je bio pravi stručnjak za kuhinju. Riba je bila hrskava i mirisala je, a blitva je bila svježa i ukusna. Morala ga je pohvaliti i reći:
„Kad bih se kod tebe hranila, bila bih ovakva....“ – reče mu i napuhnu obraze da izgleda debelo. U taj tren on joj se primaknu i gricnu za obraz.
„Volim te, Vesna i sve ću učiniti da uvijek imaš taj sjajni osmijeh na licu.“ – prišapnu joj Vinko na uho.
Ona ga je gledala sa iznenađenjem i zaključi da joj nije zasmetalo što ju je gricnuo masnim usnama. To je bio veliki znak, jer je Vesna bila velika mučnica i cjepidlaka.
„Ja to tebi ne mogu reći, jer to nikada nikomu nisam rekla. Ja samo znam da mi je s tobom jako lijepo i da me usrećuješ. Ako te i budem voljela, to ti samo mogu pokazati. Ali, reći? Sumnjam.“- završi Vesna svoju konstataciju i podiže čašu s vinom.
Nakon što su oprali posuđe i sjeli da gledaju Tv, Vinko joj reče:
„Što misliš da spavaš ovdje, pa da u jutro otvoriš svoj dar ispod bora?“
Vesna ga je gledala raširenih očiju.
„Ja ću tebe morati zavoljeti. Pa ti od prvoga dana sve nekako klizeći i neprimjetno organiziraš. A što da kažem za noćenje.? Nije li malo prerano za noćenje kod tebe? Gdje ću spavati?“ – osmjehnu se kao djevojčica kojoj mama brani da spava s dečkom prije udaje.
„U krevetu! Na sofi! Na podu! Gdje želiš. Kunem se-neću te pipnuti.“ – našali se Vinko i stavi ruku na srce.
Odlučila je spavati na sofi. Bilo joj je pretjerano da spava u krevetu njegovih roditelja.
Da li je spavala dobro, nije znala, ali joj je bilo lijepo kada ju je u jutro po nosnicama zagolicao miris kave.
„Nisam čula da si ušao!“ – reče Vinku koji je dolazio iz kuhinje sa dvije šalice.
Odmah je poskočila prema kupatilu, a one krenu za njom i pruži joj neotpakiranu četkicu za zube. Izgledala je smiješno u pidžami njegove mame koja joj je bila veća za dva-tri broja. Njegova mama je bila krupna žena, a Vesna je bila sićušna.
„Ubit ću te. Pa ti si ovo sve tako dobro isplanirao.“ – prstom mu je lupnula po nosu.
Kad je izašla iz kupatila, Vinko je sjedio na podu ispred velikoga bora i srkao vruću kavu.
Ona mu se pridruži i sjede na tanki jastučić na patosu.
Vinko joj pruži dar ispod bora. Kad je otpakirala unutra je našla nježno žutu satensku pidžamu. A onda su se oboje nasmijali kada su kliznuli pogledom niz nju i kako smiješno izgleda u maminoj.
Vinko se nagnu prema njoj, poljubi ju i reče:
„Sretan ti Božić.“
„Hvala. I tebi neka je svako dobro.“
„Ti si moje dobro i sreća i radost. I sve ću učiniti da se nikada ne prestaneš smijati.“ – reče joj Vinko.
Bol za roditeljima je postala nešto zatomljeno i uvijek prisutno, ali podnošljivo uz spoznaju da nisu sami.
Imali su jedno drugo. Vesna je osjećala veliko povjerenje, sigurnost i oslonac u Vinku. A njemu je bilo veliko zadovoljstvo da se brine o njoj i usrećuje ju.
Naravno, svaki dan ju je čekao ispred poduzeća i zajedno su odlazili na kavu.
Jednoga dana dok je Vesna prilazila vratima na izlazu, kroz veliko staklo ugleda Vinka kako ju čeka. Ali u tom trenu priđe mu zgodna visoka plavuša, zagrli ga, poljubi i uze ispod ruke. Sve je izgledalo kao da će zajedno krenuti. Zastala je i gledala kroz staklo. Nešto su govorili jedno drugome i Vinko je izvukao svoju „zarobljenu“ ruku od plavuše. Izgledala je ljutito kada je dugim oštrim korakom otišla od njega.
Vesna je osjetila čudnu zebnju oko srca. U taj tren je shvatila da voli Vinka i da se uljuljala u njegovo obasipanje pažnjom. Nikada nije razmišljala bi li joj bilo teško da to nestane. Izašla je iz zgrade i krenula prema njemu. Odlučila je ništa ne pitati. A to je bilo gore nego da ga je pitala. Osmijeha nije bilo i svoje loše raspoloženje pripisala je nerazumijevanju kolege na poslu.
Kada se vratila u ured nakon kave, na stolu ju je čekala kuverta. Bez markice, pečata, bilo koje oznake. Samo njeno ime.
Dok je otvarala kuvertu, ruke su joj drhtale. Velikim tiskanim slovima pisalo je:
„Naivna si. Tako on zavodi svaku žensku. Sinoć je bio sa mnom. A što je tebi rekao?“
Vratila je film nazad u prethodnu noć. Rekao joj je da je trebao poći do prijatelja da mu pomogne oko nekog namještaja.
Srce joj se stegnu. Nije željela biti čangrizava cura i postavljati pitanja, a šutnja joj je teško padala.
Ipak je odlučila prešutjeti. Na kraju krajeva, još nisu niti spavali skupa. Koja prava ona ima.
* A sad - Jelena - dio VI
* Mama i Tata - Tata i Mama - dio V
* Mala princeza - dio IV
* U baru - dio III
* Bespomoćnost - dio II
* Pad zrakoplova - dio I
komentiraj (13) * ispiši * #
Mama i Tata - Tata i Mama
četvrtak , 10.01.2008.
Slijedećeg dana dok je uzimala s vješalice svoju bundu, na njenom radnom stolu zazvoni telefon.
„Da?“ – javi se Vesna.
„Merkator? Kava? „ – začu Vinkovo nonšalantno pitanje.
„O, yes, why not!“ – našali se Vesna profesionalno deformirana, jer je jako često u poslu koristila engleski jezik.
Radne kolege su bili sretni što se Vesna promijenila i što vide njeno ozareno lice.
Bilo im je drago što ima društvo za kavicu, ali društvo koje je unijelo sjaj u njenim očima i svi su vidjeli njenu zaljubljenost. Isto tako svi su odobravali njen izbor Vinka, jer o njemu nitko ništa loše nije mogao reći.
Svi osim Jelene.
Jelena je bila njegova bivša supruga i radila je u Vesninom poduzeću. Vinko joj je prešutio tu „sitnicu“, a drugi su to smatrali nevažnim. U tako velikom poduzeću, gdje se Jelena nalazi u drugom krilu poduzeća, ona nije mogla biti dio njihove male obitelji s posla.
Jelena je bila ogorčena kada je s prozora svoga ureda ugledala Vinka kako je obgrlio Vesnina ramena i odšetali su niz ulicu. Krenula je u akciju da preko ženskica poput nje, spletkarice , sazna što više informacija o Vesni i zamuti bistru vodu koliko je to moguće.
Vesna se kao nedužno dijete prepustila spontanim susretima koje je organizirao Vinko nenametljivo i nenapadno.
„Znaš, mogli bismo danas poći zajedno do groblja. Danas je četrdeset dana od odlaska naših dragih. A stari ljudi kažu da ima nešto u tom broju četrdeset.“- predloži joj Vinko dok su pili kavu u malom baru pored prozora.
„Znaš, ja sam za tatu platila misu danas za pet sati popodne. Što misliš da zamolimo svećenika da doda tvoje ime uz moje i ime tvoje majke uz ime moga oca?“- upita ga Vesna.
„Ne znam. Čudni su ti oni u crkvi, mogu reći da je to ludi prijedlog.“ – zamijeti Vinko.
Ipak ga je uspjela nagovoriti da pođu do župnoga ureda i zamole svećenika.
Gledao ih je preko ruba svojih tankih naočala modernoga okvira:
„Ne znam što da kažem. Nisam to nikada radio. Ali isto tako nigdje ne piše da to nije u redu. Budem prepravio. Lijepo je što mislite na svoje roditelje. Nikada ih ne zaboravite. Niti njihov grob. Ne dozvolite da im cvijeće bude zapuštano na grobu.“ – posavjetova ih stari svećenik kao dvoje male djece.
Zatim su pošli do gradskoga groblja i proveli kratko vrijeme prvo pored Vesninoga oca, a zatim pored Vinkove majke.
Oboje su u svojim mislima priznali svojim roditeljima da su našli srodnu dušu i olakšali bol jedno drugomu.
„Dragi gospodine Klepac, volim Vašu Vesnu i kunem se da ću sve učiniti da bude sretna.“ – u mislima je Vinko pričao s njenim ocem stojeći pored njegove grobnice.
„Draga gospođo Albina, hvala Vam što ste rodili ovako divno stvorenje kao što je Vaš sin. On mi je olakšao moju veliku bol, a nadam se da je i njemu lakše u razgovoru sa mnom. Počivajte u miru.“ – završila je svoje misli Vesna i prekrižila se s naklonom.
* Mama i Tata - Tata i Mama - dio V
* Mala princeza - dio IV
* U baru - dio III
* Bespomoćnost - dio II
* Pad zrakoplova - dio I
komentiraj (12) * ispiši * #
Mala princeza
srijeda , 09.01.2008.
Voljela je Vesna svoj posao i svoje poduzeće. Svoje kolege je doživljavala kao svoju obitelj, što su joj oni i pokazali u najtežim danima koji su ju čekali u rodnom gradu. Svi su kao jedan skočili i organizirali pokop njenoga oca. Ona ništa nije morala da čini. Nije bila svjesna što se događa. Samo je sjedila doma i čekala da ju oni obavještavaju što su uradili i što je slijedeće.
Pokop je bio lijep, bez propusta i sve je teklo dostojno njenoga tate.
Nisu joj dozvolili da bude sama niti jedan tren.
Iako je dobila slobodno tjedan dana na smrtni slučaj, vratila se na posao treći dan. Posao joj je bio utjeha i bila je prava radoholičarka, shvatila je.
Bol je zaključala u sebi i jedno vrijeme se osjećala kao stroj. Bez emocija.
Tako je protekao jedan mjesec od gubitka.
Krenula je na pauzu za ručak i upravo prelazila ulicu, kada je čula svoje ime:
„Vesna!!“
Okrenula se i ugledala nekoga tko bi joj trebao biti poznat, ali se nije mogla sjetiti.
„Vinko.“ – reče joj čovjek i pruži ruku.
„Ah, da, zaboravila sam. Sad izgledate drugačije.“
„Samo sam noćas bolje spavao, konačno.“ –reće joj i nastavi.
„Mogu li vas pozvati na kavu?“
„Zašto da ne. Upravo sam pošla. Hoćemo li u 'Mercator', ja tamo volim poći?“
„Svejedno, idemo.“ – reče joj Vinko i uze ju pod ruku.
Bliskost koju je sebi taj čovjek dozvoljavao od prvoga trenutka nije joj zasmetala. Čak naprotiv, on kao da je popunjavao veliku prazninu u njenom životu.
+++++
Nije mogla vjerovati u njegovu zanimljivu priču.
Pričao joj je kako su išli u istu osnovnu školu i kako je kao prvašić bio dugo zaljubljen u nju. I kako je uvijek bio zločest prema drugim djevojčicama, dizao im suknjice, vukao za kosu, ali njoj nikada. Nju je uvijek gledao kao malu princezu i pazio ako bi joj koji dječak uradio kakvu nepodopštinu, da joj stane u zaštitu i pokaže kako se brine o njoj. Vesna mu se smijala i govorila:
„Ma, daj, nemoj me zezati.“
Onda joj je pričao kako je i on upisao gimnaziju kada mu se dobar prijatelj raspitao da će ona poći u gimnaziju.
Vrijeme upisa fakulteta ih je razdvojilo i prestao ju je slijediti. On je ostao u njihovom gradu na Sveučilištu i tu upoznao djevojku u koju se zaljubio, a poslije su se i oženili. Međutim,, već nakon tri godine braka su se i razveli, jer ona nije mogla podnijeti njegovu majku. Nisu imali djece i tako se Vinko vratio majci i skrbio o njoj.
„Pa, da, kako je majka?“ – sjeti se Vesna.
„Umrla je one noći. Kad sam se iz bara vratio u njenu sobu, izdahnula je. Tad sam stao pored prozora i ugledao tebe kako sjedaš u taxi ispred bolnice. Poželio sam potrčati za tobom. Sad nemam nikoga više. Prvih dana sam bio kao lud. Nisam znao što bih sa sobom, nisam mogao ići na posao, a nisam mogao biti niti u stanu. I znaš što me vratilo u život?“ – upita ju Vinko.
„Što?“- sa zanimanjem ga upita Vesna.
„Ti! Sjetio sam se da si ti u našem gradu i da ću te vidjeti.“ – reče joj i pomilova po ruci.
Vesna mu se nasmiješi i nije imala niti jednu riječ za uzvratiti na njegovu bujicu riječi.
„Znam ja i za tebe i za Rudija. Gledao sam ja tebe svaki dan odkako sam se zaposlio u 'Kingu'.
Koliko god sam bio ljubomoran na Rudija, toliko mi je bilo teško gledati te tužnu kada je poginuo.“ – nastavi Vinko da ju šokira svojim bogatim informacijama o njoj, A godile su joj. Događalo se nešto neobično s njom i bol koja ju je ispunjavala nakon očeve smrti učini joj se na trenutak blaža i podnošljivija.
„Eh, dragi moj Vinko, ne znam zašto ali se osjećam kao da te poznajem cijeli život. Ja sam tebe zaista prvi put u životu vidjela u bolnici. Uopće se ne sjećam ničega o čemu pričaš kad smo bili mali.“
„Ti si bila tatina princeza i nikada nisi bila kao druge djevojčice. Ja se svega sjećam kao da je bilo sada.“
„Znaš li ti da je to znak starenja kada se dobro sjećamo onoga što je bilo davno, davno.“- našali se Vesna sa Vinkom.
„Baš me briga. Ja znam da se sad osjećam kao srednjoškolac i sretan sam što sjedimo ovdje i pijemo kavu.“ – uzvrati joj Vinko, a u pogledu mu osjeti nešto drugačije, neki sjaj, nešto što će shvatiti za koji dan.
„Mogu ti reći i meni nije loše. Da ti meni nisi zakačio kakva krila“ – našali se Vesna sa njim.
Dopratio ju je do vrata njenoga poduzeća i poželio ugodno poslijepodne.
* Mala princeza - dio IV
* U baru - dio III
* Bespomoćnost - dio II
* Pad zrakoplova - dio I
komentiraj (11) * ispiši * #
U baru
utorak , 08.01.2008.
Zagreb se kupao u noćnim svjetlima kada je nakon kratkoga vremena zrakoplov sletio. Sve je krenulo kao na traci, brzo i glatko. Taxi ju je dovezao pred bolnicu i njoj se u tom trenu stegnu oko srca. Bolnički prozori osvijetljeni u toj hladnoj noći, izgledali su tako tužno. Tamo iza tih staklenih površina ljudi su se borili sa zloćudnim bolestima i čekali novi dan s nadom da su pobijedili. I ona i njen tata znali su da on neće dobiti ovu bitku. Vijest o metastazama značila je samo naći način za što bezbolnije i lakše zadnje dane. Njoj novac nije značio ništa, mogla je ocu priuštiti najbolje klinike u Europi, ali joj je poznati liječnik u Zagrebu rekao da je to uzalud i da ga ne bi trebala izlagati naporu i lažnim nadama. Htjela je ona skriti od njega pravu istinu, ali je on ušao u ordinaciju nazad k liječniku i rekao:
„Kćeri moja draga, bez tajni. Doktore, koliko mi je ostalo?“
Zvučao je mirno i kao da je bio spreman otići. Bez borbe, bez nadanja.
Sestra na porti je pozvala liječnika i rekla mu da je stigla kćerka gospodina Klepca. A njoj je rekla da može poći i biti pored oca.
U sobi je bila tišina, samo se čuo tihi rad aparata. Da li je spavao ili je to bila agonija, nije znala. Sjela je na stolicu i uzela ga za ruku. S teškom mukom otvorio je oči i opet ih zatvorio. Na vratima se pojavi liječnik.
„Tu ste! Kako ste putovali?“ – upita Vesnu, pružajući ruku i privuče još jednu stolicu, pa sjede pored Vesne.
„Činimo što možemo da mu olakšamo. Dajemo mu najjače doze. Budite spremni na rastanak. I budite jaki. Mogu li što učiniti za Vas? Jeste li umorni?“ – tiho i ljubaznim umirujućim glasom pitao ju je liječnik.
Ona mu je pričala što joj se dogodilo i zašto je ovoliko kasnila.Čak niti on nije čuo za tu nesreću sa zrakoplovom.
„Ma, tko više sluša vijesti. Ja na radiju tražim samo glazbu.“ – reče joj liječnik.
„I ja isto tako. Uvijek me strah da mogu javljati o nekakovoj hitnoj evakuaciji, a ja pojma nemam.“ – više ozbiljno nego šalom uzvrati Vesna.
„I ja isto tako. Moj posao je takav da ne želim u glavi previše nevažnih informacija.“
Na vratima se pojavi sestra koja tiho reče da ga trebaju u ambulanti i on se uz ispriku udalji iz sobe.
Te noći srce njenog tate je prestalo kucati. Otišao je tiho kao što je tiho živio ove godine odkako je mama umrla. Zadnje što je bilo od njega bio je stisak ili trzaj njegovih prstiju u njenoj ruci i to je bilo to. Nije htjela paničariti i trčati, zvati liječnika ili sestre. Sjedila je pored njega i gledala u ravnu crtu na monitoru. Kroz glavu su joj letjele slike prvoga dana u školi kada ju je tata doveo i predao učiteljici, prve vožnje na biciklu kada ju je učio voziti, kada ju je učio pilvanju na moru, njegovog ponosnog lika kada joj je uručena pohvalnica za najbolju učenicu generacije...A onda je zaplakala i zagrlila ga.
„Vi možete poći popiti kavu u našem malom baru dok sestra pripremi dokumenta, a onda možete poći do nekog hotela i odmorite, jer Vas čekaju velike obveze oko pokopa.“ – rekao joj je liječnik.
Pošla je do bara i uzela kavu.
Sjela je za stol sama. Uskoro u bar uđe muškarac njenih godina. Iako je bar bio prazan on, nakon što je uzeo kavu, priđe njenom stolu i upita može li sjesti. Iznenađena takvom gestom, zbunjeno mu reče:
„Zašto da ne.“
Oči su mu bile crvene i natečene.
„Ja sam Vinko. Ja Vas znam, ali Vi mene sigurno ne.“ – reče joj taj nepoznati muškarac.
„Vesna, drago mi je. Doista ja Vas ne znam“.- zbunjeno mu odgovori Vesna i misli joj skrenuše od mrtvoga oca iz bolničke sobe. Osjetila je neku toplinu i povjerenje prema tom čovjeku.
„Ja radim u 'Kingu', a Vi radite preko puta. I znam da Vam je otac bolestan. Kako je?“ – upita ju stranac topla srca.
„Umro je. Čekam papire.“ – odgovori mu Vesna kratko.
„Oh, moja sućut. Znam da Vam je teško. I ja sam tu i čekam najgoru vijest za moju majku. Rekli su mi da je pitanje trenutka. Glava mi puca i loše mi je. Nisam spavao zadnja dva dana i dvije noći. Kad mi je otac umirao nije mi bilo ovako teško. Sad sam slomljen.“ – reče joj i zaplaka.
Vesna ga pomilova po ruci i reče:
„Preživjet ćemo.“, a zatim ugleda sestru koja joj laganim pokretom ruke dade znak da može doći.
„Moram poći. Čeka me puno posla.“ – ustade Vesna sa stolice i izađe iz bara.
* U baru - dio III
* Bespomoćnost - dio II
* Pad zrakoplova - dio I
komentiraj (16) * ispiši * #
Bespomoćnost
ponedjeljak , 07.01.2008.
Lijepa mlada djelatnica koračala je gracioznim sporim i sigurnim korakom praznim prostorom zračne luke i u ruci nosila šalicu sa kavom.
„Evo, otpinite gutljaj. Možda kofein djeluje pozitivno.“- reče joj blagim glasom i sjede pored nje.
„Nešto sam načula iza da bi do mraka trebao da poleti makar jedan avion. Nadajmo se da će vaš biti prvi.“ – i sa ovom vijesti unese malo nade u Vesnu.
„Hvala vam, tako ste dobri.“- reče Vesna i nasloni se udobnije u stolici.
Svidio se njen Rudi njenom tati odmah. Znala je da mu se takav momak mora svidjeti. Bio je zreo, uspješan, pametan i tako lijep, njoj najljepši. Nije bio iz njenoga grada, ali njen tata je i bez informacija o Rudiju znao da je on dobar odabranik za njegovu jedinicu.
Često bi nju tata gnjavio: „Pa, dobro gdje su ti momci, kad ću ja unuke gledati pa da na miru umrem.“
Ljutilo bi ju kada bi govorio o smrti. Nikada se nije mogla naviknuti da je mama umrla. Jednostavno i nakon tri godine kada bi tražila nečiji broj u mobitelu i naišla na onaj „mamy“ pomislila bi da ju nazove.
„Ma, daj, tata, ne gnjavi me.Prvo si htio da dobro učim, pa da završim faks, pa da se dobro uposlim. E, ne može i jare i pare. Evo, imaš uspješnu kćerku sa sjajnom karijerom i puno love.
I to je nešto.“ – šalila bi se ona s n jim.
Kao pravi stari dedica, bez pardona je rekao Rudiju nakon prve posjete:
„ I djeco? Kad će svadba?“
„Tata!!!“ –prijekorno ga je zazvala zašto je to rekao, mada su ona i Rudi upravo i organizirali posjet da bi ga Rudi pitao za ruku njegove kćeri. Osjećala je blagu nelagodu što nije dozvolio Rudiju da on prvi načne tu temu.
A poslije joj je Rudi rekao da je bio sav sretan što je stari odledio situaciju i olakšao mu da počne sa tom temom.
„Zato sam tu...tata. Smijem li Vas zvati tata? Nemam drugoga. Moj tata je umro kad sam imao šest godina.“- zamuckivao je tada Rudi, dok je ona zbunjeno podigla svoj i njegov tanjur poslije ručka i pošla u kuhinju.
A onda se skrila iza zida i slušala razgovor njena dva najdraža muškarca.
„Ja bih Vam rado podario unuke pa da ih šetate u park.“ –govorio je Rudi. Čula je kako je škripnula stolica po parketu i bučno tapšanje rukom po Rudijevim plećima. Onda je provirila i ugledala kako je tata srdačno grlio Rudija i brisao suze u očima.
„Budi joj dobar. Nemoj ju povrijediti. Ona mi je sve što imam.“ – tiho je rekao Rudiju.
„Obećajem, tata!“ – rekao mu je Rudi i poljubio ga.
Kada je Rudi poginuo, njen tata se nikada više nije nasmiješio. Šutio je, gledao Tv i ponovno izvukao staru lulu, koju nije pušio već desetak godina. Nije to uradio kad joj je mama umrla, a staru škrinjicu sa lulom izvukao je iz pretinca u komodi kada je Rudi tako naglo nestao.
Vesna je dugo mislila da je njegovo naglo mršavljenje bilo posljedica gubitka apetita zbog tugovanja, a onda im je priopćena strašna dijagnoza.
Ona je sad bespomoćno sjedila i čekala najavu leta.
Da krene autom bilo je ludost.
Put od pesto kilometara bio je previše za nju.
Dani su bili kratki i već oko četiri sata poslijepodne bilo je mračno.
Nekoliko njih, neobaviještenih ovako kao, ona dolazili su na svoj let i uzimali povrat novca od kupljenih karata i pronalazili drugo rješenje za svoje putovanje.
Njeno jedino rješenje bila je nada da će svaki trenutak biti objavljen polazak leta za Zagreb.
Nije htjela niti pokušati pozvati tatu na mobitel, jer je osjećala da je stanje vrlo loše i da joj se ne bi mogao niti javiti. Ljubaznoj sestri, koja joj je javila o njegovom lošem stanju dala je svoj broj mobitela u slučaju bilo kakvih komplikacija.
Kada je nazvala zračnu luku u svezi rezervacije i bilo joj je preidealno kada su joj rekli da ima let tako brzo kao serviran za nju.
No, što je to ona mogla uraditi bez sitnih spaćki života. A već je odavno trebala biti pored svoga oca.
Nije se smjela upustiti u razmišljanja da joj je on sve na svijetu. Kada njega izgubi ostat će potpuno sama. Nigdje nikoga svoga.
Sreća je njena bila što je uvijek bila jako samostalna i neovisna. Nikada se nije ponašala kao razmažena jedinica. Ona je imala svoje ambicije i ciljeve i uvijek težila k tomu.
Kada je na razglasu objavljeno da putnici mogu prići i predati svoju prtljagu i da će slijedeći let za Zagreb biti za pola sata, nije mogla vjerovati.
Ljubazna mlada plavuša osmjehnula joj se i kao da se uistinu i ona radovala s njom što su se stvari počele rješavati u njenu korist.
„Eto, tko čeka-dočeka. Ipak ćete stići danas.“ –reče joj radeći usput svoj posao.
* Bespomoćnost - dio II
* Pad zrakoplova - dio I
komentiraj (16) * ispiši * #
Pad zrakoplova
nedjelja , 06.01.2008.
Kad prijeđem most trebam skrenuti lijevo.“-razmišljala je Vesna vozeći prema zračnoj luci.
Javili su joj da je njenom ocu u zagrebačkoj klinici veoma loše i da bi bilo dobro da hitno dođe. Naravno da je uz ovakvu vijest jedino normalno rješenje bilo krenuti zrakoplovom.Bilo ju je stid priznati i samoj sebi, a kamo li nekomu drugomu da nikada nije bila u zračnoj luci u svom rodnom gradu.A to je bila jednostavna istina.
Kada je krenula u Ameriku putovanje je bilo organizirano uz pomoć grupe amerikanaca i tada je pored zračne luke u svome gradu, krenula sa grupom prema Makarskoj, gdje je noćila u „Meteoru“, a slijedeće jutro vrlo rano krenuli su put Splita i odatle odletjeli za Cirih i dalje.
Dok je zbunjeno pratila znakove pored puta očekujući znak za zračnu luku i skretanje, prisjetila se prekrasnih aleja borova uz cestu prije rata. U početku je to bio vojni aerodrom i tu su stajali znakovi zabrane zadržavanja i fotografiranja.
Rat se dogodio, drveće je izgorjelo i ostala su nepregledna pusta polja nekadašnjih vinograda.
Ni njih više nije bilo. A čula je da je netko otkupio zemlju i da će vinogradi ponovno oživjeti.
„I to su prodali!“ – pomisli Vesna i ugleda znak za skretanje i na njemu zrakoplov.
Dok je motala volanom nedaleko ugleda krilo zrakoplova i pokuša se prisjetiti koje godine je taj vojni aerodrom dobio i status civilnoga.
Bila je iznenađena vidjevši malu zgradu i veoma mali parking. Ipak je očekivala nešto veće zdanje.
Uspjela je na brzinu sve svoje poslovne obveze prenijeti svojim kolegama i žurno krenuti da vjerojatno posljednji put vidi oca.
U gradu se događalo nešto vrlo važno, nešto kao neki samit ili kako su to već zvali. Čula je od kolega da dolaze i vrlo važni svjetski političari.Pokušavali su u njen grad udahnuti malo života, pa su mu dali prigodu da se za njegovo malo ime čuje i dalje.
Parkirala je automobil i bila iznenađena da se ne plaća parkirno mjesto. Nije bilo čak niti kakvoga osiguranja ili zaštitara. Odjednom se sjetila neke scene iz staroga filma, kada safari fanovi stižu negdje u Africi u neku malu zračnu luku. Ova je upravo sličila takvoj.
„Neće valjda letjeti samo zbog mene?“ – upita se Vesna koraknuvši u prostor zgrade. Nigdje nikoga.
U jednom kutu dvoje zaljubljenih sjedili su okrenuti jedno prema drugomu i držali se za ruke.
„Eh, da mi se malo zaraziti njihovim virusom!“- pomisli Vesna i priđe šalteru za prtljagu.
„Ja imam rezerviranu kartu za Zagreb.“- reče s osmijehom prelijepoj djevojci iza staklene pregrade. Pomisli kako izgleda premlada da bi već i kruh zarađivala. I zaključi da ju hvataju godine, jer joj svi oko nje izgledaju tako mladi.
„Pa, zar niste čuli?“ – upita ju djevojka.
„Što zar nisam čula?“- izvali glupo sročenu rečenicu.
„Pa, rano jutros se srušio avion sa jednom grupom stranih političara i let je otkazan!“ – odgovori joj djevojka.
„Ali....moj otac je loše....ja moram, stići što skorije....možda ga vidim zadnji put!“- reče i zaplaka.
Osjećala se tako bespomoćno. Nije mogla vjerovati u ono što je upravo čula.
„Zašto se meni sve mora komplicirati, hoće li mi ikada u životu išta ići glatko kao ostalom svijetu....“ – mislila je sa suzama u očima.
Djevojka iza stakla bi neugodno iznenađena Vesninom reakcijom i diže se sa stolice, pa zaobiđe pregradu, priđe Vesni i zagrli ju.
„Žao mi je to čuti, ali smirite se. Nemamo vijesti o tomu kada će slijedeći let, ali sigurno će naći neko rješenje. Avion je pao u nepristupačna okolna brda i za sada je potraga. Donijet ću vam kavu iz restorana, a vi se smirite“- trudila se umiriti Vesnu.
Vesna uze torbu sa vage i krenu prema stolicama u čekaonici. Pogled joj je lutao praznim prostorom i zaustavio se na zaljubljenom paru.
Njima nije smetalo što čekaju i ne znaju do kada.NIje im bilo bitno. Ako zajedno putuju, zajedno će čekati. Ako jedno od njih odlazi, samo su odgodili rastanak.
Onda joj oko srca prožme toplina i sjeti se Rudija. I oni su ovako šarmirali ljude svojom zaljubljenošću. Gdje god su ulazili ljudi su ih gledali sa osmijehom, jer su širili oko sebe svoju ljubav. Baš kad je pomislila da je prekasno da nađe srodnu dušu, upoznala je Rudija, na prvom sastanku su znali da odmah mogu planirati pozivnice za vjenčanje. Kemija im je govorila da su se njih dvoje rodili da bi se jednom u životu pronašli.
A onda je Rudi poginuo. Ni kriv ni dužan. Jednostavno nije mogao pobjeći zaspalom vozaču za volanom koji mu je dolazio u susret.
komentiraj (21) * ispiši * #
komentiraj (19) * ispiši * #
komentiraj (17) * ispiši * #
Bastard
srijeda , 02.01.2008.
"Dođi, želim razgovarati s tobom...ali samo s tobom!" - drobio je kao najgori mogući stroj sa gradilišta glas njene mrske svekrve.
Definitivno joj je savjest bila čista kada je tako razmišljala o majci svoga supruga. Jer, žena koja ne govori sa cijelim kvartom očito nije sva svoja.
A Ines je mogla sa svima.
Bila je tolerantna. Uostalom bila je to jednobojna nacionalna sredina, gdje su se gurkali kada bi ona naišla. Ali ona ih je lomila i bacala na koljena svojim ljubaznim osmijehom i upitom za zdravlje.
"Što mi to ima reći u četiri oka?" - zadrhta Inesino srce. "Kakvu mi sad spaćku sprema?"
Znala je stara da joj ne pali u sinovljevom prisustvu, pa je zaključila da ju treba driblati kao loptu na terenu samo u četiri oka bez svjedoka.
Znala je stara i to, da mu Ines nikada neće kukati na njegovu majku i tražiti njegovu zaštitu.
A Ines je uvijek polazila od toga kako su gorke suze njene majke bile kada bi joj brat došao i kritizirao majku kako je Milka kući sva nasekirana i plače zbog nje. A Milka je itekako znala kako manipulirati njenim dobrim bratom.
Zato je sebi davno rekla da će prešutjeti što više bude mogla.
Uostalom, i majčina rečenica kada joj je priopćila da se udaje za Sašu, a nije bila svjesna što znači otići među drugačije ljude i običaje, zvučala je konačno:
"Kćeri moja draga, brak nije igra. Mnogo toga pretrpi prije nego odlučiš otići ako vidiš da ne možeš više trpjeti. Ja sam sa tvojim ocem istu crkvu pohodila, ali sam progutala toliko toga. Nigdje nije med i mlijeko. A ono što tebe čeka, znat ćeš samo ti."
Još tada je Ines znala da će ljubav uskoro prestati.Ali zaljubljenost ju je zasljepljivala kao jaki reflektor.
Još slijedeće noći nakon svadbe, njen voljeni je s vješalice dohvatio jaknu i otišao s društvom vani. Ona ga je prestravljeno ispratila pogledom i vapila u sebi: "Zar ćeš me ostaviti cijelo veče ovdje s njima?"
Nije to bilo cijelo veče, nego duboko u noć, kada ga je čula da je ušao u sobu u potkrovlju i uvukao joj se u postelju. Dok ju je ljubio i uzimao njeno sneno tijelo, iz usta mu je smrdilo na nekoliko boca piva.
Kada je i slijedeće veče dohvatio jaknu, stara ga je zgrabila za ruku i rekla:
"Kuda?!"
"Pa...čekaju me...znaš...Dado, Franjo i Paja!" - zbunjeno je odgovorio njen voljeni, postiđen majčinim ponašanjem pred suprugom.
"A ovo...kome si ovo doveo?!" - upita stara pogleda usmjerenog prema Ines.
"Pa..." - mucao je.
"Ako misliš da ti je ja čuvam, grdno se varaš!" - izgovorila je presudnu i jedinu normalnu rečenicu stara.
Nikada više njen voljeni Saša nije krenuo nigdje bez nje.
I zato je Ines pokušavala progutati svaku njenu zloću.
Ali ovaj poziv ju je jako uznemirio.
Noge su joj bile kao od betona dok je koračala kojih kilometar i pol do svekrove kuće.
Stara nije voljela da joj se zvoni na kapiji, pa da ona preko cijeloga dvorišta dolazi otvarati vrata koja su bila ugrađena u visoki zid. Ines je sama otvorila i ušla.
Tišina koja ju je dočekala, plašila ju je.
Stara je sjedila sama u dnevnom boravku i po kući se raširio miris svježe skuhane kave. Samo joj je uputila blijed pogled i pogladila rukom deku kojom je čuvala mebl-štof na starim kaučima.
To je značilo da Ines tu treba sjesti.
Šutke je sjela i gledala joj ravno u lice.
Stara joj pruži sliku.
Na slici je bilo nekakvo dijete, dječak od kojih možda sedam godine starosti.
Kroz Ines prostruja strah od poznatog pogleda iz dječjih očiju.
"Tko je ovo?" - upita Ines.
A onda stara pruži pismo.
"Da čitam?" - upita Ines poslušno, još jednom.
"A šta ti misliš!" - ironično odgovori stara.
"Draga bako...
pišem vam prvi puta i znam da ne znate da ja postojim. Želim vam svima čestitati Božić, a naročito mom tati Saši......" - posljednje rečenica zamagli Inesin pogled i ona panično stavi ruku na usta i potrča prema kupaonici.
Nije mogla povratiti ništa, samo je grcala. Vratila se u sobu i sjela na isto mjesto.
"Gdje je on?" - upita stara za Sašu. "Ne javlja se na mobitel."
"Znaš da ga stiša da mu nitko ne smeta. Ima mnogo posla. U garaži je kod Stele." - odgovori joj Ines.
"Slušaj! Ovo se mora riješiti. Idi po njega i dođite odmah." - autoritativno naredi stara.
Ines ustade kao malo dijete i navuče čizme u predsoblju na oduzete noge.
Koraci su joj bili teški i tromi.
Imala je osjećaj da ju te njene obamrle noge nikada neće dovući do garaže. Stelina garaža je bila na kraju bulevara i činilo joj se cijela vječnost do tamo.
Kada je uhvatila za kvaku na garaži, zadrhtala je.
Što da mu kaže?
On se nije dobro slagao sa starom i bilo je upitno hoće li htjeti ostaviti posao i poći.
U garaži nigdje nikoga.
Ona pozvoni na velika vrata kod Stele i sačeka.
"Šta zvoniš, upadaj!" - reče joj Stela.
"Ne mogu. Je li Saša tu?" - reče Ines, a imala je osjećaj da će zaplakati kao dijete.
"Jeste. Bracooo!!" - zovnu ga Stela.
On se pojavi u velikom predsoblju i reče:
"Ulazi, tek smo je počeli piti!"
"Ne mogu. Mama te treba. Rekla je odmah da dođemo oboje. Zvala te na mobitel." - izgovori Ines s knedlom u grlu.
"Uh, ta stara, uvijek mi sere u ćeif!" - reče Saša i navuče čizme.
Ines je odlučila da mu neće ništa reći. Zanimala ju je njegova reakcija kada se nađe u situaciji nespreman da prikriva i priprema praznu priču.
Kada je zabauljao u besprijekorno čisti dnevni boravak kod stare, nijedna od njih ga nije opomenula da skine čizme. Imale su obje preča posla.
Stara, isto kao što je i njoj, pred Sašu prvo spusti sliku, a kada on nije reagirao, dade mu i pismo.
Obje su mu gledale u blijedo lice. Bio je lukav i prvo je pogledao u potpis na kraju pisma:
"..... voli vas vaš unuk Dejan sa mamom Marinom"
Stara ga je motrila podozrivo i upita:
"Tvoje?"
Saša je bio mnogo slabiji pred majčinim autoritetom nego pred Inesinim. Majci nikada nije niti pokušao vrdati sa istinom, dok se Ines uvijek trudio složiti neku šuplju priču.
"Ne znam...izgleda." - skrušeno odgovori Saša.
Ines je bilo poznato Marinino ime i film joj se brzinom svjetlosti vraćao natrag pred kojih sedam godine.
Kada su svi iz poduzeća pošli kod Marine na čestitke za rođenje djeteta ( a nitko nije znao tko mu je otac), samo se Saša izvlačio da se ne osjeća dobro, neka pođu bez njega i dao nešto novca kao prilog uz ostale.
"Kako se to dogodilo?" - nastavi stara za raščišćavanjem velikoga problema, dok je Ines šutjela i prepustila njoj da dovede istinu na čistac.
"Ona mi je rekla da je moje. Dogodilo se samo jednom na fešti u firmi. Kako sam bio glup. Uvijek mi je govorila da sam najljepši muškarac kojeg zna i da bi voljela imati dijete koje sliči na mene. Kurva mi je cijelu noć nalijevala čašu i odvukla me u kabinu jednog starog kamiona u dvorištu firme. Samo sam je tad pojebao. Zar se tako lako ostaje trudna!!!" - upita svoju majku.
"Pa, dragi moj, kad ga nisi držao u gaćama, a ona tako priča, sigurno da je tvoje. Nego, ona ništa ne traži. Želi samo da znamo da ga je rodila. Eto, mali će u školu. Ona će sigurno ostati živjeti u Novom Sadu. Slušajte me dobro.
Kada se dedo otrijezni, prvo ga odvedi da prepiše stan na Ines i djecu, pa da se to i sa Martinom već jednom riješi. Inače će svatko od vas dobiti po jednu pločicu iz cijeloga stana."
Martin je bio izvanbračni sin njenoga svekra i stara je već odavno govorila da to treba riješiti da se sutra on ne pojavi i traži ostavštinu iza dede. Dedo je toliko pio, da nikada nisu bili na čisto do kada će mu jetra izdržati.
"Od mene toliko. A sad idite! I čuvaj tu svoju Ines inače ćeš završiti na ulici!" - reče mu stara strogim glasom popraćenim mrkim pogledom.
Vozili su se , a nitko riječ nije progovarao.
"Ines, ljuta si, znam. Majke mi, samo sam tad bio s njom. Ti i djeca ste mi sve. Jao, da mi Gabrijela i Dino saznaju, kuku meni. Molim te, obećaj da im ti nikada nećeš reći. Jao, što bi djeca mislila o meni!" - uspaničeno je govorio Saša.
Ines ga pogleda i nježno pomilova po ruci, koju je držao na mjenjaču.
"Smiri se." - reče mu blago. "Uz tebe sam."
komentiraj (23) * ispiši * #
komentiraj (14) * ispiši * #
