Susret generacije

subota , 26.01.2008.

Nikada nije uspjela doznati čija je to ideja bila.

Ali...pođimo ispočetka.

To što je uvijek bila odlična učenica i voljela pisati pjesme za zidne novine nije mogla biti nikakva garancija za njen uspjeh. Ali je duboko u sebi znala da će otići daleko u grad gdje se ljudi u tramvaju voze na posao, gdje sa plastičnih crvenih kioska mirišu hrenovke u dugoj kifli i gdje se na Šalatu mora popeti preko stotinu i četrdeset šest stepenica. Znala je to još onda kada je njen veliki i jaki tata držao njenu ručicu i vodio ju pored sebe. Od tete koja je živjela u Ilici dobila je šezdeset i tamo neke lutkicu koju je mogla odijevati,. A poslije su toj lutkici dali ime „Barbika“ i onoj hrenovki koja je mirisala na cijelom trgu ispred kolodvora dali su poslije ime „hot-dog“.
Kad je njen tata doma u njenom malom mjestu donosio grožđe u sred zime i dubokih snjegova iz grada gdje tiho plove tramvaji na struju i vrhnje u plastičnim čašama, to joj u školskom odjelu nitko nije vjerovao. A kada je mamu pitala da ponese jednu bobu grožđa ili plastičnu čašu od vrhnja, mama je odmahivala rukom, kao:zar ćeš se sa budalama natjerivati.
A ona je svaki dan odlazila u školu u plavoj kuti sa crvenim velikim patentom i crvenim mašnicama na kečkama. I drhtala dok su stajali u redovima ispred škole, kada bi njega ugledala. Onako živahnog, sa dužom plavom kosom. Znala je da će cijeli svoj budući život tražiti takvu kosu i takve oči.
Mršavicu kakva je ona bila nikada nisu dečkići opsjedali. Tu su glavne bile one sa debljim nožicama i cicama koje su počele bujati prije njenih pa i cijelih tri školska razreda.
Uspjela jeste.
Postala je poznata književnica i profesorica u svom velikom voljenom gradu s tramvajima. I ostala je vjerna toj ljubavi, ali i onoj prema plavokosom dječaku.
Nikada se nije odazivala na susrete generacija. To su za nju bile obične gluposti.
Bili su to obični glupi susreti gdje su podastirali račune jedni drugima tko je što uradio u životu.
Nije smatrala nedostatkom što se nije udala i nije imala djecu. Njena djeca su bile njene knjige koje su ulazile u nečije domove, školske klupe, knjižnice.
No...ovaj put kad ju je Snježana zovnula i rekla da opet organiziraju susret:
„Daj, ženska glavo, dođi. Kaj se glupiraš. Nitko te neće pojesti. Uvijek bude dobro. I znaš da sam nedavno srela onoga Dragana i pitao je za tebe.“
„Koji Dragan?“ – radoznalo ju upita.
„Eh, sad koji Dragan. Kako da ti kažem. Malo je sada proćelav.“ – zezala ju je Snježana.
„Daj, reci...bio je onaj na Ž...kako se ono zvao? Je li taj? Ma, daj, ako je on...pa on je bio smotan.“ –radoznalost ju je golicala kao kijavica.
„Dođi pa ćeš vidjeti. I da ti tvoja Snježa kaže: nitko od nas nije bio faca u tim godinama.“
„Oprosti, ali nisi u pravu. Bio je jedan. Itekakva faca. A i ti si bila cica-maca broj jedan. Ta bila si najljepša u cijeloj školi!“- iskreno reče Snježani.
„Da, da! To je samo tvoje mišljenje. Ako sam bila takva cica-maca zašto sam razvedena i usamljena.“ – utišanim glasom upita Snježana.
„Nećemo o tome sada. Ti si tvrdoglava. Nego da znaš, mogla bih i doći.“-završiše razgovor.

„Pa, daj, dođi. Znamo mi sve o tebi. Znaš, nekako smo to svi zaključili:rat je završio, mogli bi se prebrojati.“ – ubjeđivao ju je i Jasmin, koga je srela kad je posljednji put išla u posjet usamljenoj majci.

Škola ista kao i davno prije. Ulica ista, samo što su u njoj sad ležeći policajci.
„To nam nije trebalo onda!“ - pomisli Ana i začu glazbu iz škole. Neki orkestar je svirao uživo.
Snježana joj mahnu i vrškom lakovane crne cipele zgnječi opušak cigarete.
„Još nisi prestala!“ – bocnu ju Ana.
„Ta, nismo svi karakter kao ti“- reče joj ironičnim glasom ovisnice.
A onda Ani klecnuše koljena.
„Tko je bio lijep, ostaje lijep“ – pomisli kada ga je ugledala u skupom elegantnom odijelu s jednom rukom u džepu, a u drugoj je držao čašu s pićem.
U Ani se pomiješaše mučna sjećanja na nepravdu iz školskih dana kada se borila sa nepravdama oko miljenika nastavnika koji su bili „nečija“ djeca kao da je vodila borbu sa vjetrenjačama. Znala je još tada da će jednom doći i gledati ih odozgo.
Miris škole je ostao isti kao i klecanje koljena.
„Pa zar i nakon toliko godina?“ – pomisli ogorčeno kada pored njega ugleda Bebu. I tada, pred nekoliko desetljeća Beba je bila njegov izbor.
„Koga ti tako gledaš?“ – upita ju Snježana prodirući u njenu bolnu tajnu.
„Oni?“ – uputi pogled prema njima.
„Pa zar se ne sjećaš: Beba i Zoran. Oni su ti zajedno još iz školskih klupa.“ – reče joj Snježana.
Isti tren Ana se pokaja što je došla.
„Koga to imamo čast vidjeti?“ – obrati im se naočit muškarac. Ana ga je blijedo gledala i nije mogla podgrijati memoriju toliko da joj kaže tko je ovaj ne tako loš muškarac.
„Dragan!“ – reče joj Snježana kad joj vidje blagi teleći pogled i dodade:
„Idem ja po piće!“
Na slijedeće susrete ju nisu trebali nagovarati da dođe.
Slijedeći put je došla kao Draganova supruga na susret generacija, ali ih je dočekao tužan prizor: njena velika ljubav iz osnovne škole bio je sam.
Beba je umrla u međuvremenu.