Vrući Kruh
petak , 29.02.2008.
Noć.
Gusta kao crno mlijeko.
Tek kao na mjesečevom tlu razvodnjava ju bijela crta ruba visokoga brijega u daljini.
Noć.
Bez glasa.
Nijema kao nesposobna žena.
Bijeli konj sjuri se iz lijevoga kuta nejasne slike.
Vjetrenjaču visoku i tanku kao djevojku mršavih nogu zaobiđe bijeli pastuh i zastade naglo, a kao netom iščešljana griva posloži se niz njegova leđa.
Sapi bljesnuše svojim čvrstim mišićima i zadržaše savršeni oblik.
Noge konja savršene i vjetrenjača kao mršava djevojka.
Jutro.
Maglovito i nejasno otkri tajnu trenutka u komu ništa novoga nije bilo za
vidjeti.
Istezanje glave prema nebu sličilo je njiskanju, ali slika postade nestvarnija.
Konj je njiskao kao truba kamiona.
Otvorih oči naglo.
Kamion za odvoz smeća trubio je nepropisno parkiranom automobilu
na cesti.
Čovjek je jurio iz pekarnice s vrućim kruhom i osmijehom se ispričavao kamiondžiji.
Ljudi, ja bih još spavala!
komentiraj (26) * ispiši * #
Zabranjeni broj
srijeda , 27.02.2008.
"Mogu li sada ići? Sve smo rekli?" - preturila je te dvije ni malo uvjerljive rečenice kao vreo krumpir preko jezika.
"Ali..." - onako radi reda pokušao je razbiti neugodan osjećaj u zraku smrdljive jeftine hotelske sobe.
A seminar je bio u najnovijem privatnom hotelu u tom malom gradu.
Dok su drugi obilazili poznate restorane, tvrđavu na uzvisini grada, male prodajne centre, ona se potucala s njim po jeftinom hotelu kao suveniru mrtve države.
"Jesi li joj rekao? Kad ćeš se razvesti?" - rekla mu je dok je ležala na njegovim dlakavim prsima. On je odugovlačeći s odgovorom, povukao još jedan dugi dim i zadržao ga. Kad ga je konačno otpuhnuo, rekao je:
"Ali...Nataša će roditi početkom ljeta. Kako da to uradim sada? Mogla bi imati komplikacije ako se uznemiri."
"Uvijek nešto. Ili Nataša. Ili posao. Ili...." - još uvijek se nije micala s njegovih muških prsa.
Osjećala se dobro tako, pripadajući mu u tim najintimnijim trenucima. Njihovim trenucima. Nije znala zašto ga to pita, jer joj je zapravo bilo jako dobro.
Imala je svu njegovu pažnju, obožavanje, parfeme, večere. Znala je da bi se prvo jutro dok bi se sudarali po stanu u jutarnjoj trci na posao, pokajala što je čežnju zamijenila za zajednički krevet, zajedničku kupaonu.
Svaki put bi kvarila njihovu eksploziju strasti i počinjala s glupim pitanjima.
A njegovi odgovori ne samo da su bili glupi, nego otrcani.
Dodijalo je i njemu da mu kvari te lijepe trenutke i nagoni ga na nova vrdanja i smišljanja.
Ustala je iz postelje i ogrnula se ovlaš jeftinom požutjelom plahtom.
Trudila se da što manje dodiruje stvari po kupaoni. Samo je piškila i navukla na sebe usku suknju i tijesno pripijenu svilenu košulju.
Šminke je nestalo, a ona je samo povukla dva poteza ruža.
"Ostalo će prikriti naočale!" - zaključila je zadovoljno pogledavši svoje vitko tijelo.
U trenutku kad je izašla iz kupaone,on je još ležao u krevetu. Gol, kao od majke rođen. Bez imalo srama. I odjednom je ugledala tragove godina na njemu. Trbuh mu se kao tijesto za kruh razlio na obje strane, a na podignutoj ruci pod glavu visio je mlohavi mišić.
"Pa, da, uskoro će postati djed. I opustio se. Nije mu uopće stalo kako izgleda. Pravi obiteljski čovjek." - s odbojnošću pomisli u tom trenu, zamislivši ga kako grabi kuhano jelo žlicom iz tanjura, koje je ONA skuhala.
"Mogu li sada ići? Sve smo rekli." - upitala ga je formalno, jer su uvijek odvojeno napuštali svoja ljubavna gnijezda.
To se samo njemu učinilo da su riječi poput vrelog krumpira prešle preko njenog jezika.
U tom trenu ona je čvršće nego njena dobra guza odlučila da je on nešto što ona odavno ne poznaje.
"Izgubili smo se negdje usput. Ne zovi me više." - reče mu bacivši pogled preko ramena otvarajući ružna vrata sobe.
On kao podbodeni konj poskoči u postelji, dohvati mobitel i ukuca njen broj.
Koračajući sigurno na visokim potpeticama pored recepcije jeftinoga hotela, ona je već brisala njegov broj i stavljala zabranu na taj poziv.
komentiraj (26) * ispiši * #
Karta u ladici
nedjelja , 24.02.2008.
"Nešto nije u redu. Plašim se. Ni ruža na dar nije ono što je nekada bila. Što da radimo?"- zabrinuto ga je upitala.
"O čemu ti to?"- brecnu se Ivo i pogleda Doru.
"O nama." - ravnodušno mu odgovori.
"Što nam fali?" - ne shvaćajući napetost u njenom glasu, pogleda ju preko dnevnih novina."Opet ono tvoje?"- priupita ju, već naviknut na njene nekoliko - puta- godišnje ispade.
Spustio je novine i zagledao se u njeno lice.
Nije bilo savršeno. A tako ju je volio.
"Kako ju samo volim." - pomisli onako za sebe.
"Navika. U nas se uvukla navika. Već s jutrom znam kako će nam izgledati dan." - zabi svoj ozbiljan pogled u njegove oči.
"Pa što želiš od mene? Ja moram ići na posao i nisam kriv što ti samo čekaš zabavu od života." - isprovociran njenim razmaženim stavom odvrati.
"Ovoga sam se ja plašila. A ne mogu se s tim pomiriti." - reče mu i ustade od stola na kome su se nalazile samo njihove dvije šalice za kavu. Od prvoga dana ona je uvela njihove male svetinje: samo za njih šalice, samo za njega malu crnu pepeljaru i još mnogo toga "samo".
Ivo je obavljao svoj posao, a bio odsutan cijeli dan. Bojao se samo da napravi grešku i da mu se obije o glavu njegova neizmjerna ljubav prema Dori.
Ipak je skovao plan.
Znao je da mora biti bodljikav, iritirajući, da joj se mora malo osvetiti što ga uplaši sa svojim ponašanjem. Nije mogao protiv sebe:volio ju je silno i plašio se da se jedno jutro probudi s porukom pored glave.
Vratio se doma s posla i prisiljavao se da djeluje odsutno. Znao je on što nju plaši.
Kad su pošli na spavanje, iz ormara je izvadio nekoliko svojih stvari i stavio ih u sportsku torbu koja je stajala u ladici ispod kreveta. Uhvatio je njen pogled pun zebnje i ona ga upita:
"Što to radiš?"
"U jutro moram na put." - odgovori joj.
"A ja? Zar neću s tobom? Zašto mi nisi ništa rekao o tome?" - poskoči ona u postelji i sjede spustivši ruke u krilo i nemirno počne masirati kremu u nokte.
"Rekla si da ti je dosta šablona pa sam mislio da ne želiš ni to." - uživajući što ju muči, odgovori joj na pitanje, a da ju nije ni pogledao. Znao je on svoju ljubav kao otvorenu knjigu, a ipak se plašio.
"Pa, barem te stvari nisu šablona. Nije tvoje putovanje svaki dan." - pokušavala se utrpati u njegov raspored.
"Kasno je, ljubavi. Dogovorio sam s Dragom da idemo zajedno nas dva." - nastavio ju je mučiti, a srce mu se stezalo gledajući ju kako se vrpolji kao na roštilju.
U jutro mu je mahnula s prozora ljuta i brzo nestala. Uvijek se držala pravila, koje je njen tata imao, da se treba pristojno rastati i poljubiti, bez obzira na ljutnju, jer se događaju i ružne stvari.
Nije otišao daleko. Samo je otišao do drugoga kvarta i pozvonio na kćerkina vrata. Rekao joj je da će navratiti, a to je bilo dovoljno vremena da se plan zakotrlja.
Već je mogao zamisliti kako sjedi sama za stolom i pušta svoje suze, ljuta na njega i što ne zna što će sa sobom.
"Kupio sam ti kartu za putovanje, kažeš da ti je dosadno. Uzmi ju iz ladice u ormariću u hodniku. Sretan ti put i uživaj." - napisao joj je porukicu i kliknuo na "send". Niti nakon sat vremena od nje nije stigao nikakav komentar. Bojao se da mu plan ne propadne. Tko njoj zna, možda za inat njemu ne pristane na provod.
Ušao je mnogo prije dolaska vlaka u veliku zgradu na željezničkoj postaji i pronašao mjesto koje će biti dobra osmatračnica.
"Ah, duša moja, kao i uvijek puno prije vremena dolaska vlaka..."- pomislio je Ivo kada je ugledao Doru kako ulazi u zgradu, noseći svoj mali kufer i kartu u drugoj ruci.
Za divno čudo vlak je stigao točno na vrijeme i on je iz prikrajka čekao da ona uđe u vagon s ležajevima za spavanje.
Onda je on uskočio u zadnji tren i stao kod toaleta. Čekao je da vlak krene, a onda došao i kucnuo na vrata.
"Karte na pokaz, molim!" - rekao je promijenivši boju glasa.
Vrata se otvoriše, a njeno lice mokro od suza, kao kada nestane oblak i pojavi se sunce, ozari osmijeh i nevjerica:
"Ubit ću te! Što mi to radiš!" - reče Dora i skoči mu u zagrljaj, obujmivši ga nogama oko pasa.
komentiraj (28) * ispiši * #
komentiraj (15) * ispiši * #
komentiraj (15) * ispiši * #
Mrgud
četvrtak , 21.02.2008.
Mali ekrani zatrpani reklamama
o higijeni:
always,persil,tide,ambi pur...
Ja volim cipele i parfeme
Zašto toga nema, pitam se ja?
Ne bih morala lutati satima
i kupiti nekoliko parova
zato što sam bila u dilemi.
Zamišljena u svom zaljubljenom
Svijetu
ubauljah u parfumeriju
i rekoh:
"Molim 30 mililitara tišine!"
Žena me preko naočala zbunjeno gledala.
Ja zaboravila kako miriše onaj koji volim.
A tišinu sam
Uistinu trebala.
Djeca su vrištala
i klizala se po sjajnom kamenu
velikog prodajnog centra.
Starim li?
komentiraj (19) * ispiši * #
Floki
srijeda , 20.02.2008.
Stajala je u dvorištu i gledala svoju malu Ivanu kako se igra sa Flokijem.
Floki je bio njihov novi pas.
Treći.
Dva puta su odustajali. Jer je održavanje prostora oko pseće kućice bio zahtjevan posao. Ona je svom suprugu Marku odmah dala do znanja da ona neće čistiti pseća govna. Nije htjela ni dječja. Za to postoje "Pampersice".
Nije ju zanimalo što je Marko bio zatrpan poslovnim i obiteljskim obvezama. Ona raditi kućne poslove nije voljela. Ali je ležati i gledati TV i prije i nakon posla mogla do besvijesti. Uvijek bi joj se bilo tako teško odvojiti od ekrana.
Sve su pokušali. Kada su primijetili Ivanin problem, zapravo kada su bili izluđeni njenim cendranjem bez razloga kum im je sugerirao da se konzultiraju s liječnikom.
Ona, Daniela, tada još nije radila. A liječnik je ipak predložio upis u vrtić i socijalizaciju sa grupom djece.
Rezultati su bili jedva zamjetljivi.
Kroz godine Ivana je došla u pubertet, a problem je postao složeniji.
Počela je optuživati dječake iz susjedstva da pokazuju spolni organ, a zapravo sama je koketirala u kupaćem kostimu na bazenu u dvorištu.
Imala je pogled djevojčice koja u svakom trenu smišlja smicalice, a onda uhvaćena u laži oblije lice suzama.
Morali su ju stalno držati na oku.
U novoj školskoj godini pristigli su novi problemi. Ivana je šutljiva, ne želi učiti, raditi domaće uradke i uvijek se rasplače kada treba krenuti u školu.
Nitko nije mogao iščupati iz nje razlog za to jecanje i cijelu predstavu koju je radila svaki dan.
Liječnik je predložio kućnoga ljubimca.
Stajala je Daniela sada tu u dvorištu i zabrinutoga majčinskoga pogleda punoga nježnosti promatrala svoju prelijepu kćerku Ivanu kako se igra sa Flokijem.
Pred njima je sada period iščekivanja i nade.
komentiraj (25) * ispiši * #
Tribine
ponedjeljak , 18.02.2008.
Vruće.
Jako je vruće.
Rashladni klima uređaj spašavao je situaciju, ali to je značilo da je dobro samo u stanu.
Stajala je naslonjena na velika staklena vrata balkona u sobi i gledala teniski teren ispred svoje zgrade.
"Mama, imam jednu molbu. Onaj moj reket iz Amerike je dao sve od sebe. Možemo li poći do 'Mercatora' u 'Intersport' i pogledati novi. Imaš nekoliko čekova pa mi uzmi na rate i nećeš ni osjetiti, please. Ivo me zove da igramo, a meni se ne da. Reket mi je katastrofa." - pred koji dan sin je obilazio oko nje s pričom o novom reketu kao maca oko vruće kaše.
"Pa...na čekove, zašto da ne!" - pomislila je i ispunila mu želju.
Stajala je tako pored staklenih vrata i po tko zna koji put, tu pod noćnim reflektorima gledala istog tipa na istom mjestu na tribinama. Bio joj je zanimljiv i voljela je tako stajati pored vrata i pratiti ga.
Došao bi svako veče, donio svoj reket, spustio ga pored sebe i promatrao kako parovi igraju tenis. Nije bila sigurna da li umišlja sebi, ali on bi nekada podigao pogled prema njenim prozorima. Zbog komaraca i ljetnih dosadnih noćnih mušica ona nikada nije palila svjetlo.
Činilo joj se da tek s dolaskom jeseni i svježijih večeri počne koristiti prekidač na zidu za lustere.
Dodijao joj i taj umjetni zrak iz klime, pa je rastvorila vrata balkona i duboko udahnula večernji teški zrak.
Sparina.
Dohvatila je suhe ručnike i premotala ih nekoliko puta. Nije joj padalo na pamet da ih glača, a nekada je i muške čarape glačala.
Isti tren osjetila je kako joj znoj ljepka ispod pazuha i kosa se zalijepila za vrat.
Uredno je složila ručnike u ormarić u kupaoni i ušla u kabinu pod ugodan mlaz vode.
Iz ormara je dohvatila bijele kratke ljetne hlačice koje je nedavno kupila u 'Konzumu' na sniženju i uz to prislonila majicu. Djelovalo je dobro i izazovno. Bacila je pogled na noge kada se osvrnula preko ramena na zrcalo i zaključila da nema celulita.
Ušla je u dječju sobu i sa zida skinula reket iz 'Intersporta' koji je tu "morao" stajati kao trofej.
Prelazeći mostić na rječici koja se lijeno vukla sa svojim presušenim ostacima između zgrada približavala se teniskom igralištu. Tu je vrućina djelovala drugačije. Ipak je blagi topli vjetrić bio ugodniji nego na visokom balkonu. Glazba koju su puštali na terenima bila je nenametljiva i nije ometala koncentraciju za dobar udarac.
Popela se na tribine i na onom istom mjestu vidjela da zgodni muškarac sa prosijedim pramenovima na sljepoočnicama još uvijek sjedi.
Sjede pored njega i pruži mu bocu 'fante' niz koju su se kao suze slijevale orošene kapi.
"Konačno!" -reče joj on. "Boris." -i pruži ruku.
"Nataša." - uzvrati ona. "Tko plaća teren? Ti ili ja ?" , osmjehnu se i dugu kosu skupi rukama u rep i stavi kopču na nju.
komentiraj (23) * ispiši * #
komentiraj (25) * ispiši * #
Sličice
petak , 15.02.2008.
Na peronu vjetar mi kao oštrom ledenicom u ruci razbojnika razdavaja kosu i bolno piše po glavi. Ne mogu mu pobjeći jer vlak jureći dolazi na peron i bijesno razgrće zrak pred sobom.
Kao da je i on bijesan što je morao već u rano hladno jutro krenuti.
Dečko duge kose i prekrasnih bijelih zuba javlja se na zvono mobitela da nije niti pogledao na broj i onda gunđa zbog pogrešnog poziva, jer mu je roming progutao nešto novca.
"Molim? Kakva praksa...pogriješili ste! Jao mene jesam glup. Javljam se na romingu!" - reče zaključujući svoju brzopletost da ne propusti poziv, dok je iščeprkao mobitel sa dna svoga velikoga ranca.
Kondukter me ljubazno obavijesti da ću morati presjesti u drugi vagon, jer se taj na slijedećoj postaji "skida".
"Pa, naravno. Znala sam. U bilo koji da sam ja sjela, baš bi taj skidali." - pomislila sam vukući torbu na kotačićima kroz "harmoniku" između dva vagona.
Nalazim prazan kupe i zaključujem da sam bundu zaprljala crnilom u onoj glupoj "harmonici" dok sam se pokušavala održati na nogama.
Taj trenutak vratio me nekoliko godina nazad, kada sam u naručju držala sina, a luđak koji je upravljao vlakom sjurio se u "pletenicu" kolosijeka i bacao nas kao krumpir s naših nogu po podu. A ja sam instiktom majke uspjela dijete zadržati visoko u zraku neozlijeđeno, dok sam se ja dizala povrijeđena i prljava s patosa ispred odurnog toaleta vlaka.
Sjećam se da sam se dugo "ribala" pod tušem i dugo osjećala smrad vlaka na sebi, nakon toga.
Promiču bijeli vrhovi planina uronjeni u sive oblake. A vjetar kotrlja ogromne valove na vodi.
"Da li je slobodno?" - pita žena u crnini (opet).
Sjeda.
Šuti i čita.
Nakon nekoliko trenutaka vadi papirnatu maramicu i bučno prazni nos.
U taj tren spazih da nema jednu ruku. Višak crnoga džempera obavila je na kraju ruke oko lakta.
Ne znam zašto, osjetih nelagodu zašto joj nisam pomogla podići torbu.
"Karte na pokaz, molim! Hej, gdje si ti!!!" - javlja mi se kondukter kao da smo ovce čuvali zajedno."Hajde, daj mi broj mobitela pa da te u srijedu zovnem na kavu!"
"Oprostite, ali ja vas ne znam!" - pokušavam se otarasiti primitivca kojeg zbilja vidim prvi put.
Vojak i žena u crnini šute.
Ne razumiju.
Tko bi razumio.
Ode. Hvala Bogu.
Opet uronuh u "Dolores Claiborne".
Zvoni mobitel kratko i prekida.
10 i 55.
"Mislim na tebe!" - poručuje mi pogled na propušteni poziv.
"I ja tebe volim." -pomislih.
Čitam knjigu. Ne znam zašto, ali imam osjećaj da čitam Zorin blog.
Prenuh se. Kondukter me tapšao po ramenu.
Vragolastim pogledom priglupoga čovjeka reče:
"Trebate se pripremati. Stižemo!"
komentiraj (25) * ispiši * #
komentiraj (39) * ispiši * #
komentiraj (9) * ispiši * #
Moram ti ovo reći
srijeda , 06.02.2008.
Obljubio si me i večeras.
I opet sam ti morala reći:
Uvijek je tako-
Kao da me ljubiš prvi put.
Obožavam tvoje usne, anđele moj.
Volim svoje položiti
U tvoj dlan.
Da ti kao ptica pijem
Ljubav s dlana.
Srećom si mi oblio tijelo
večeras
Izvajao osmijeh na mome licu...
Što mi još treba,
Anđele moj...
komentiraj (24) * ispiši * #
Preko veze
utorak , 05.02.2008.
"Nitko danas nije brže popio kavu od vas!" - reče koketno mladi zgodni konobar.
A ja sam sva izbezumljena s kata restorana kroz veliki stakleni zid gledala pauka kako diže moga ljubimca.
Nije vrijedilo niti što sam skrušeno objašnjavala da nisam iz tog malog mjesta. Niti što sam treptala svojim zelenim očima.
Ništa.
Ljudi su, kažu, samo radili svoj posao.
"Znam ja da je to zato što su mi strane pločice. Ne bi vi dizali nekog vašeg guzonju odavdje!" - već ljuta i 'kud puklo da puklo', razvezala sam jezičinu.
"Šinjorina, vidite onaj znak? Je l' tamo lipo piše ' Parking uz naplatu'? Molim lipo! Ća se vi izvanka pravite ludi!"
Još jednom sam pokušala uštedjeti novac koji bi morala dati za "otkup" mog limenjaka:
"Ali- vaši mještani su mi rekli da se to ne plaća izvan sezone. Ta nisam poludjela da se za dvadeset kuna tu natežem s vama!"
"Ma,daj, šinjorina...itekako je vama ža' dva'est' kuna. Gori ste vi izvanka nego mi bidni ovdi." - mladi policajac je pristajao na moje natezanje, ali ipak pažljivo naticao na kotače kuke sa štitnicima da ne bi oštetili auto.
"Halo...ća to radiš Mate tako finoj dami!!! Daj...'ajde skidaj to!" - začuh glas iza sebe.
Bile su to najljepše crne oči koje sam ikada vidjela.
Poziv na kavicu za smirenje otpao je isti tren.
Ja sam bila samo u prolazu.
"Hvala vam, mnogo vam hvala." - osmjehnula sam se.
Eto što znači biti guzonja u svom malom mistu.
komentiraj (16) * ispiši * #
Stakleni zid
nedjelja , 03.02.2008.
Danas želim provesti dan sa sobom i prošetati sjajnim mramornim nivoima.
Limenjaka sam ostavila uz samo more i pomislila sam da bih u zemlju propala od srama da ubacim u prvu umjesto u rikverc i završim u hladnoj vodi. Morala sam se početi plašiti sebe, ne znam da li zbog jakog ega kada koračam ulicama ili zbog zaboravnosti.
Jesam li toliko opsjednuta sobom pa radim propuste ili mi moždane ćelije blijede i gube na kvaliteti.
Nisam htjela vući sa sobom ona ogromna kolica jer sam znala da ću pretjerati u ubacivanju svega potrebnog i nepotrebnog. Ovako mi korpa brzo oteža i ja se sjurim prema kasi prije nego pomislim: trebalo mi još i ovo.
Odlazeći od kase sa prihvatljivom težinom vrećice odlučila sam sjesti pored staklene ograde i popiti produženi espresso.
U taj tren ugledala sam njega kako je elegantnom sportskom cipelom koraknuo na pokretne stepenice.
U šoku i želji da budem sigurna da li je to on pojurila sam prema izlazu i nos me tako silno zabolio da mi ništa u tom trenu nije bilo jasno.
Osjetila sam nešto vruće i ljepkavo.
Instiktivno sam rukom prešla preko usana i vidjela kroz sunčane naočale crvenu ljepkavu krv.
Udarac glavom u stakleni zid samoposluge bio je toliko bučan, da su se dvije-tri žene sjurile prema meni i vikale:
"Oh, draga šinjorina, da li ste dobro!!!"
"Da, dobro sam, pustite me zaboga miloga!!!"-
koprcala sam se od starih švraka kad sam ugledala kako njegove cipele rade zaokret sa pokretnih stepenica i krupnim koracima grabe prema meni.
"Pamela, jesi li to ti?!"
Jurila sam prema parkingu- bez željenoga espressa.
Nisam završila u moru.
Završila sam u staklenom zidu.
A on nije načisto: da li je vidio mene ili se to neka glupača zakucala nosom u prozirni stakleni zid.
(Kako su ga samo besprijekorno očistili!).
komentiraj (23) * ispiši * #
Tko mari!
petak , 01.02.2008.
Kišilo je.
Tako prokleto dugo i dosadno je kišilo danima.
I što ima veze što je tata umro pred nepuna dva mjeseca. Dosta joj je bilo svega.
Htjela je otići na taj Škorin koncert, pa neka ju osuđuju i zamjeraju joj što ne žali za tatom.
U stvari...pitala se, da li uopće žali za njim. I kojega vraga njena mama stalno cvili za njim. Da li je to samo običaj, da joj susjedi, rodbina ili netko nevrijedan ne bi zamjerio da se slučajno osmjehnula.
Zašto da ga žale! Zapravo bi trebala otići na taj koncert i slaviti slobodu.
Izvukao im je svima posljednji novčić na bolnice, pelene, masti...pijanica notorna.
Cijeli život provela je u strahu od njegovoga povratka iz birtije ili neke kavanetine gdje se on opijao sa svojim propalicama.
Cijeli život, ona i njenih četiri sestre čeznule su za novim cipelama, za lijepom haljinom.
Sve njihove haljine, grudnjake, nove pamučne gaćice i higijenske uloške on je trošio u kavanama, a one su umjesto „alwaysa“ koji se reklamirao na svakom koraku, od starih krpa, starih košulja ili čega se mama sve nije dosjetila radila duguljaste krpe koje su služile kao higijenski ulošci.
Nosile su jedna od druge odjeću i obuću, a da nisu imale niti za popravku kod postolara.
I stidjele su se. Tako su se silno stidjele dečkiju koji su im se udvarali.
Zato se ona udala za Peru. Bila je maloljetna. Ali k vragu sve. Samo da ode iz te lude kuće.
Nije marila za majčin prešutni prijekor u pogledu.
Ana joj je donijela crvene hlače na kojima je visio dugi lanac. I majicu koja je više otkrivala nego pokrivala.
Tko mari!
I ona njena srednja, ćaćina mezimica, gledala ju je ispod oborenog pogleda.
Ma, kvragu sve. Ani je bilo neugodno od njene majke, ali ona ju je samo uzela ispod ruke i povukla u kupaonicu.
„Daj, našminkaj me! Ti to radiš dobro. Hoću da otkačim večeras!“ – rekla je Ani i pružila ono malo šminke koju je imala.
Ana joj na kraju špricnu malo svoga skupoga parfema po vratu i reče joj:
„Jao, Sonja kako si lijepa. Ista si ona Kidmanovica!“
Znala je Sonja da je lijepa. Zato je spavala sa svima koji su to htjeli. I pita se da li je ikada voljela Peru. Da li je on bio samo njen brod-spasitelj!
Tko mari!
Osjećala se tako dobro u toj diskoteci punoj dima gdje je muzika udarala kroz rebra.
A Škoro?
On je takav kurviš. Stajala je ravno ispred njega, a on joj je stalno slao one poglede, zbog kojih se završi tamo negdje iza kulisa.
Tko mari!
komentiraj (20) * ispiši * #
