Danas želim provesti dan sa sobom i prošetati sjajnim mramornim nivoima.
Limenjaka sam ostavila uz samo more i pomislila sam da bih u zemlju propala od srama da ubacim u prvu umjesto u rikverc i završim u hladnoj vodi. Morala sam se početi plašiti sebe, ne znam da li zbog jakog ega kada koračam ulicama ili zbog zaboravnosti.
Jesam li toliko opsjednuta sobom pa radim propuste ili mi moždane ćelije blijede i gube na kvaliteti.
Nisam htjela vući sa sobom ona ogromna kolica jer sam znala da ću pretjerati u ubacivanju svega potrebnog i nepotrebnog. Ovako mi korpa brzo oteža i ja se sjurim prema kasi prije nego pomislim: trebalo mi još i ovo.
Odlazeći od kase sa prihvatljivom težinom vrećice odlučila sam sjesti pored staklene ograde i popiti produženi espresso.
U taj tren ugledala sam njega kako je elegantnom sportskom cipelom koraknuo na pokretne stepenice.
U šoku i želji da budem sigurna da li je to on pojurila sam prema izlazu i nos me tako silno zabolio da mi ništa u tom trenu nije bilo jasno.
Osjetila sam nešto vruće i ljepkavo.
Instiktivno sam rukom prešla preko usana i vidjela kroz sunčane naočale crvenu ljepkavu krv.
Udarac glavom u stakleni zid samoposluge bio je toliko bučan, da su se dvije-tri žene sjurile prema meni i vikale:
"Oh, draga šinjorina, da li ste dobro!!!"
"Da, dobro sam, pustite me zaboga miloga!!!"-
koprcala sam se od starih švraka kad sam ugledala kako njegove cipele rade zaokret sa pokretnih stepenica i krupnim koracima grabe prema meni.
"Pamela, jesi li to ti?!"
Jurila sam prema parkingu- bez željenoga espressa.
Nisam završila u moru.
Završila sam u staklenom zidu.
A on nije načisto: da li je vidio mene ili se to neka glupača zakucala nosom u prozirni stakleni zid.
(Kako su ga samo besprijekorno očistili!).
Post je objavljen 03.02.2008. u 15:00 sati.