The visit
ponedjeljak , 31.03.2008.
I nije njoj uopće bilo bitno to što u toj svježoj ožujskoj noći ptice pjevaju u krošnjama napupljenoga drveća u krugu gradskoga vrtića blizu kuće. Istina, malo jeste bilo zastrašujuće, jer na desetom katu u njenoj zgradi to nikada nije mogla čuti. U betonskim džunglama nema ptica. I ona je sve ove godine mislila da ptice noću spavaju, na što joj se njen otac smijao.
Važnije joj je bilo što grijanje isključuju tako rano. I već oko deset sati na večer, ona bi vadila dekicu iz ormara u svojoj sobi.
Ležala je na leđima i zurila u plafon. Nestvarno joj je bilo slušati te nevidljive tračerice u neko doba noći između ponoći i svitanja.
U susjednoj sobi spavali su njeni roditelji. U rukama i nogama osjetila bi trnce straha pri pomisli od mogućeg, vječnog odlaska jednog od njih. Željela se nesebično brinuti za ta dva draga stvorenja kao za svojih dvoje djece. A tamo stotinama kilometara daleko željela se brinuti za svoje dijete. I još je ostajao njen privatni život, a on je uvijek bio na posljednjem mjestu. Nekako se nadala da će za to uvijek biti vremena. Ovo sada je njen još jedan veliki zadatak.
Kidala je sebe, kao što se kida kruh na komade i pruža prisutnima za stolom svakomu po komad.
Ustala je i stala između listova ogromnoga sobnoga cvijeća pored prozora. Ulična svjetiljka obasjavala je kutke dvorišta dječjeg vrtića. Sjene su se igrale po zidovima sobe, dok je vani južni vjetar njihao grane mladih breza.
To dvorište krilo je i hrpu njenih sjećanja, ali nije uspjela izvući niti jednu s posebnim značenjem. Sve su bile tople i ugodne i to je bilo dobro.
Kada bi morala leći na kauč kod psihijatra to bi značilo da je imala zdravu bazu svoga, pola stoljeća dugoga života.
Spustila je malu kožnatu putnu torbu na stepenicu širokoga kućnog predvorja. Pogledom prijeđe preko bujnoga cvijeća i pomisli kako je njenoj majci cvijeće uvijek dobro uspijevalo. Prisjeti se majčine rečenice:
"Ja njih sve ovako milujem rukama prema gore i govorim - cure moje lijepe, rastite mi", kada bi joj pričala o svojim ljubimicama kućnim palmama.
Navuče čizme visoko iznad koljena i ugura rukama nogavice traperica, a majka uđe s velike terase noseći torbu s njenim kolačima i domaćim sokovima, pa reče:
"Nemoj ovo zaboraviti!"
Naslonila je glavu na malo staklo avionskoga prozora i vidjela ruke svojih roditelja koje su slale puse za pozdrav. Niz lice skliznuše slane suze.
komentiraj (24) * ispiši * #
Udati se...ili 'pak ne?
subota , 29.03.2008.
" E, ovako, drage moje! Pozvala sam vas da vam kažem: pitao me hoću li se udati za njega." - priopći im Sandra. " I, htjela bih čuti vaše mišljenje."
"Ali...tko te pita hoćeš li udati za njega? Zar se razveo?" - upita prva Svjetlana.
"Hahaha...!" - nasmija se Sandra. "Pa, da! Ti si van događaja. Ti si bila zauzeta u zadnje vrijeme i ne znaš detalje. Ne, nije se razveo. I po svoj prilici - neće nikada. Ja sam ti sada sa Igorom. Znaš da on odavno umire za mnom." - nasmija se Sandra još jednom.
Sve ostale su gledale i slušale.
"A zašto mi se onda čini da ti smijeh zvuči kao pokvarena ploča?" - upita Irena kritički. "Eto, ja sam u tijeku, ali loše glumiš u ovoj ulozi."
"Ja ne bih o detaljima, tko s kim i kako. Ja sam protiv!" - reče Darjana.
"A zašto? Objasni!." - uputi joj upitan pogled Sandra.
"Pa...oba moja su pili. Što će ti brak. Onda samo pereš, peglaš, pušššiš.."- uz malo šale, objasni joj Darjana. "Baš nam je dobro kad smo same."
Sandra naprći nos nezadovoljna odgovorom.
"A što ti kažeš sad, Svjetlana?" - upita za mišljenje svoje najbolje prijateljice Sandra. Njih dvije su ipak gazile staze prijateljstva više od četvrt stoljeća.
"Ja bih čekala njega. Ti znaš da se volite. On te istinski voli. Ali, ti si nestrpljiva." - odgovori Svjetlana ustravljena od novih ludih ideja svoje drage prijateljice Sandre.
Zadnji put kad su se vidjele jeste bila tužna i plakala je, ali to nije bilo ništa novo. Znala je da se ludo vole. I plašila ju je Sandrina hirovitost. Nije željela da pati njena najbolja prijateljica. Ovo se dogodilo samo za par dana dok je bila u metropoli i posjetila svoju kćerku da joj malo pospremi studentski stan.
Marina nije do sada ništa rekla, i odluči reći samo jedno:
"Ti znaš da smo u istim govnima. A ti se imaš čemu nadati. Osjećam to. Moj to nikada neće uraditi."
"Ama, kakva te udaja snašla. Nije bitno za koga. Mrzim udate žene." - reče Mirjana.
"Ah, ne znam zašto sam i tebe pozvala. Pa, ti si ljubomorna." - ozbiljno ju bocnu Sandra. Znala je da bi se ova udala za prvoga tko naiđe, ali nema te sreće.
Stol je bio pun pepela, pepeljare pune smrdljivih opušaka. Ostaci kave su se sasušili u šalicama. Prazne zgužvane kutije od cigareta bile su nabacane po šalicama i svuda po velikom stolu.
Nisu joj baš bile od pomoći.
"Bojim se da to radiš iz inata." - pomislila je Svjetlana zabrinuto dok je odlazila sa hrpom razočaranih žena. Jedina je ona bila udana. " A još ti je stan pun vaših sretnih fotografija." - prisjetila se Svjetlana da Sandra ništa nije sklonila.
Bio je to muzej Sandrine ljubavi.
komentiraj (23) * ispiši * #
Doček
četvrtak , 27.03.2008.
Dočekao ju je u zračnoj luci. Stajao je u mnogobrojnoj masi ljudi koji su čekali putnike iz zrakoplova.
Mahnula mu je lijevom rukom, dok je u desnoj nosila svoju veliku žutu torbu. Nije mogla odoljeti da ju ne kupi, a stajala je cijelo bogatstvo. Bio je to suvenir iz San Francisca.
Dok je koračala prema njemu i gledala ga kroz stakleni zid, koji odvaja putnike od onih koji ih čekaju, pomislila je kako još uvijek ne vjeruje njegovim očima. Uznemiravao ju je taj pogled i budio sumnje u njoj.
Voljela je ona kada nju tako gleda. Ali, kada bi ljubaznim glasom uputio i taj pogled uz profesionalnu susretljivost, pomislila bi:
"Uvijek budi na oprezu. Ipak je on jebivjetar."
A voljela ga je, tako silno ga je voljela. Voljela je njegove tanke usne koje bi usisale njene i kada bi ih nježno grickao svojim bijelim zubima.
I nakon skoro desetljeća, osjeti leptiriće u trbuhu kad pomisli da će mu uskoro sjediti u krilu i nježno micati svoje tijelo kao da mu nešto želi reći, a ipak dvoji i to će ih oboje dovoditi do ludila. On će ju gledati na pola sklopljenih očiju, držati njene malene dojke u svojim velikim muškim rukama i prepuštati ritam samo njoj, u vječnoj želji da joj ugodi.
Bio je divan osjećaj samosvjesnosti koliko se ludo vole, i za vijeke vjekova pripadaju jedno drugom, a ipak se tako često povrjeđuju i kao neverin uzburkaju strasti svoje besmrtne ljubavi.
Prišla mu je i cijelo svoje tijelo prislonila uz njegovo.
Istoga trena osjetila je koliko ju se uželio.
Nasmijali su se oboje. I ovaj put mu je rekla (kao i uvijek kada bi to osjetila):
"Ti imaš izdajicu. A nikada ne možeš znati što ja osjećam. Vas dva i u dobru i u zlu."
Nježno je privukao još jače njeno tijelo uz svoje i rekao:
"Pojest ću te."
"Kako je bilo?" - upita, dok su sjedali u auto.
"Ah, Amerika k'o Amerika. Velika i dosadna. Jesi li me vidio kada sam izašla iz aviona, kleknula i poljubila našu zemlju hrvatsku? Znam da je smiješno, ali to moram uvijek uraditi kad se vraćam."
"Jesam. A onaj Indijac umalo nije pao preko tebe." - reče joj i zavuče ruku između njenih dugih nogu.
"Imam iznenađenje za tebe." - reče joj dok su ulazili u stan. Povede ju prema spavaćoj sobi i reče:
"Sviđa li ti se kako sam obojao zidove?"
"Pink ?!!! Osjećam se kao da sam u nečijim ustima!" - reče mu i uhvati onaj njegov pogled.
komentiraj (26) * ispiši * #
Zet kurviš
utorak , 25.03.2008.
„Znaš mama, mogla bi malo doći kod nas“ – rekla mi je moja draga mlađa mezimica Irena.
„Ali dijete moje, to je dalek put i tuđa zemlja“ – opirala sam se avanturi putovanja u nepoznato, a srce mi je treperilo od pomisli da ju zagrlim nakon par godina.
Dok sam se truckala u jeftinom busu, misli su mi kao nemirni leptirići letjeli iz godine u godinu. Rat nas je raspršio na sve strane. Starija je nakon svršene medicine ostala u glavnom gradu, a kad su nam zapalili rodnu kuću, stari i ja smo spasili živu glavu i završili kod starije kćerke.
Mlađa, Irena, već je bila s prvim znacima agresije otišla sa svojim Mirom u drugu državu. Moram priznati, imao je nos za biznis i već nakon par dana imali su trgovinu auto dijelovima i iznajmljenu kuću u blizini. Mrlja na svemu tome je bila 13 godina braka bez djece.
Bus je stigao na cilj i ja sam sva zbunjena izašla na pustoj postaji u stravično mirno i malo mjesto. Moje Irene ni na mapi, a ja pojma nemam gdje sam. Ustrašena, kako ne znam ni „b“ stranog jezika, razgledala sam prestravljenim očima u nadi da ću ju negdje ugledati. Nedaleko od postaje ugledah malu trgovinu i raspoznah jezik jedne od ex-republika stare dame Jugoslavije. Privukoh se kao uplašeno dijete i upitah:
„Oprostite, mogu li stati ovdje i pričekati kćerku, svaki tren će stići?“
„Kako da ne. Evo stolica. A odakle ste?“ – bla bla, krenu razgovor. Kako su shvatile da sam škrta na riječima, jer me pakao rata dobro opekao i ugnijezdio u meni antipatiju prema nepoznatima, povukle su se u unutrašnjost male trgovine i nastavile s ogovaranjem:
„Ah, draga, znaš onog zgodnog Miru. Pa, on ti se javno počeo vodati s onom domaćom. Čak ga je ona njegova jadnica našla u svom krevetu s njom. Ah, šta ćeš kad ne mogu imati djece.“ – reče jedna, a meni se tlo otvaralo pod nogama od užasa koji sam čula.
„Moja Irena. Moja jadna Irenica. A nikad mi ništa ne govori“ – razmišljala sam dok su mi suze tekle niz lice. U taj tren ugledah ju kako je sva izbezumljena trčala prema meni i grleći me, govorila: „Ajoj, mamice. Bila sam ja ovdje, ali je bus kasnio pa sam otišla kući i moš' misliti - ja zaspala. Oprosti mi, molim te.“ – i dograbi moje torbe sa domaćom hranom.
Kako mi se sve to nije nikako sviđalo, a i njega sam uspjela vidjeti čak jedan put za cijeli taj vikend, predložila sam joj da pođe sa mnom. Stari i ja smo u međuvremenu dobili neki stančić na korištenje. Za čudo, iako sam joj u očima vidjela koliko ga žarko voli, pošla je sa mnom. Ponijela je i štednu knjižicu sa podebljom svotom.
Naravno, on je zivkao danima i kada mu je rekla da je odabrala jedan stan za kupiti, predložio joj je da dođe k njemu na par dana radi daljnjeg dogovora. Smučilo mi se kad sam ju čula kako je odlučila da će otići. Znala sam da je to samo isprika da bi opet bila s njim.
Za divno čudo, već nakon tri dana vratila se i sa sobom donijela još novaca koji su joj nedostajali za stan od osamdeset i pet četvornih metara.
Dok je trčala od ureda do ureda tih dana, sređujući papire, jedno jutro mi reče: „Jao, mama, kako smrdi ova kava.“
„Dijete moje, kako će kava smrdjeti!“ – rekoh joj.
Na to će susjeda, koja je došla 'dobronamjerno' ispitati najnovija događanja:
„Draga moja curo, da ti nisi lovnula trudnoću?“
Raskolačila sam oči prema njoj prijekorno, što lupa gluposti i ne misli što govori mojoj Ireni, koja je napunila četrdeset i jednu godinu i trinaest godina bila u braku bez djece.
Kad mi je Irena i slijedeće jutro rekla da joj, ovaj put smrdi doručak, zabrinuto sam joj predložila da posjeti liječnika.
„Mama... ja sam trudna!“ – reče mi po povratku.
I stari i ja plakali smo kao djeca. Naravno, od sreće. Naša Irena postat će majka.
Gledali smo ju kako drži slušalicu i govori:
„Miro, trudna sam.“
Poslije nam je rekla kako je uskliknuo:
„To sam čekao sve ove godine. Otvorit ću ti restoran. Dolazim odmah.“
Mi ga i dan danas ne volimo. Čuli smo da ima dijete s tom strankinjom. Iako je došao i živi s Irenom, on svaki vikend odlazi u drugu državu, navodno zbog poslova.
Mali Sandro ove jeseni polazi u školu, pile bakino.
komentiraj (22) * ispiši * #
Pet minuta
nedjelja , 23.03.2008.
"Nije moguće! Ne! To se neće nama dogoditi!" - pomisli Dijana uspaničeno. Ono šesto čulo, koje posjeduje samo majka kojoj se čedo ispod srca igra svih devet mjeseci, proradi joj kao pjev ptice za koju kažu da sluti na zlo.
"Ma, ne, to mi se samo čini!" - pomisli dok je gledala svoju Vedranu oborenog pogleda kako sjedi pored oca, a on je posjednički prebacio svoju ruku preko njenih krhkih ramena.
Vedrana je imala nepunih petnaest godina i naglo se promijenila.
Dok je Dijana gledala njene prijateljice kako se utežu u traperice manje i za dva broja i svoje tek formirane mlade grudi ističu dubokim izrezima na majicama, Vedrana je odjednom počela nositi široke džempere i one odvratne reperske hlače koje se vuku po tlu.
Dijana je to sve uzimala kao pojavu koja prati lude godine, pa se čak tješila da njena vitka jedinica želi udovoljiti trendu nekog klinca koji joj se sviđa.
Često bi ju morala opomenuti da se treba okupati, jer je u razvoju i tijelo traži njegu i higijenu.
Kosa bi joj često sličila prekuhanim rezancima koji su joj se spuštali preko ramena. Prije spavanja ulazila bi u njenu sobu i, onako nehajno, ne želeći ju gnjaviti, rekla bi:
"Pripremila sam ti u kupaoni čisto rublje i pidžamu."
Kako bi ga postavila, tako bi ga i jutrom kada bi se pripremala na posao, nalazila na istom mjestu.
"Ah, pubertet!" - pomislila bi Dijana i gubila volju da istraje u pravilnom odgoju o higijeni.
Sva uznemirena mislima koje su ju tog trenutka opsjele, odlučila je poći na informacije do škole. Znala je da joj predosjećaj nije slagao jer je razrednica prije nego je otvorila dnevnik s ocjenama zabrinuto komentirala nagle promjene na Vedrani.
"Da li je doma sve u redu?" - upitala je tražeći Vedranin list u dnevniku.
"Pa, otprilike, da. Kao i svugdje. Ništa idealno, ali niti ružno." - zbunjeno odgovori Dijana. Naravno, ocjene su išle dolje, a i bilo je tu pored upisanih datuma bez ocjene i nekoliko datuma sa izočnošću od zadnjih sati.
"Razgovarat ću s njom." - reče Dijana osjećajući nelagodu.
Ušla je u njenu sobu, dok je Marko izvaljen u svoju fotelju kunjao uz popodnevni program. Njih dvoje su već odavno bili dva stranca. Nije ni pomišljala da ima ljubavnicu, jer je uvijek bio doma. Čak je s posla znao doći i ranije.
"Vedrana, dušo. Što misliš da pođemo malo u kupovinu?" - nježno upita i čučnu pored njenih koljena.
"Ali, mamice, ne treba mi ništa." - odgovori bezvoljno i nastavi šarati nekave crte po bilježnici.
"Ma, ja bih trebala kupiti torbu, a ne ide mi se samoj. Daj, pođi sa mnom." - uhvati ju za ruke i podiže sa stolice.
Naravno, Vedrana se nije imala namjeru preodijevati, nego samo navuče tenisice i krenu s njom.
Dijana joj predloži da krenu kroz veliki gradski park, a onda iskoristi priliku da sjednu na klupu.
Vedrana je sve poslušno prihvaćala.
"Dušo, kako da ti ovo kažem? Da li je s tatom i tobom sve u redu? Da li ti je nešto rekao, povrijedio te? Čini mi se da ga izbjegavaš. Reci mi..." - drhtavim glasom Dijana je odlučila prijeći na stvar bez okolišanja.
"Mamice...nemoj me mrziti, molim te!" - zaplaka tiho Vedrana.
"Ma, ne dušo moja, slobodno mi reci." - obgrli Dijana njena krhka ramena, a u sebi je čula krike i vapaj 'ne, Bože, ne...neka mi to ne kaže...moj anđelak, moje dijete'.
Vrlo često vijesti su bombardirale o zlostavljanju, ali Dijana nikada nije pomislila da njeno nevino dijete trpi ikakvu strahotu.
"Reci mi, dušo, da li te tata povrijedio!" - još jednom joj prišapnu na uho, dok ju je držala u naručju, a Vedrana tiho jecala u kragnu njene jakne.
"Nije, mamice, nisam mu dala. Ali kad ti nisi kući, on traži da ga diram i meni se to gadi, mama, ali mi je rekao da to nikomu ne smijem reći jer bi me on onda povrijedio. Vjeruješ li mi, mama?"- podiže glavu i upiti pogled pun molbe.
"O, hvala Bogu, dijete drago da te nije povrijedio. Ne boj se ničega. Vjerujem ti, naravno. To sam davno trebala primijetiti, ali sam..." - ne završi rečenicu već ljuta na sebe.
Kada su ušle u boravak, on ih obje pogleda preko ramena i nastavi buljiti u tv.
Dijana ju blago pogura rukom prema njenoj sobi, a ona privuče tabure, sjede na njega, dohvati daljinski iz njegove ruke, ugasi tv i reče mu, gledajući ga pogledom kojim bi mu najradije preklala debeli vrat:
"Imaš pet minuta da izađeš iz ovog stana i zaboraviš da si nas ikada znao. Sutra idem na policiju i u Centar za socijalni rad da te prijavim. Diži se!" - reče mu i stade pred njega.
Njegovo crveno lice odavalo je da je uhvaćen i da pokušava izvrdati neugodnost.
"Što ti je ta mala vrtirepka rekla. Ja ću joj dati..!"- kroz zube zamuca par riječi.
Dijana ga dohvati grubo za ruku i prosikta:
"Pet minuta, jesi li čuo!!!"
komentiraj (29) * ispiši * #
komentiraj (39) * ispiši * #
Poruka Na Klaviru
"Ne!
Ne mogu ti reći koliko me boli tijelo moje od svega što nisi rekao. Od svega što si prešutio. Šibao si me ničim izrečenim kao obnaženu na sibirskoj mećavi. Riječi sam ti brodskim konopom izvlačila iz najljepših usana koje sam ikada ljubila.
A nisam željela ništa čuti.
Znao si.
Zato si gledao preko moga ramena u daljinu i pokušavao me zadržati ničim izrečenim. Ovaj put nije ti uspjelo, žao mi je.
Ugledala sam ti još jednu sijedu i ostatak špinata na prednjem zubu.
Da li je bezobrazno, pokvareno od mene što sam se upitala: želim li se u jutro probuditi pored tebe.
Mogu li te zamoliti nešto?
Kad pođeš (neka te još noćas tu), ponesi svoje ruže i češalj. Ne želim čistiti prašinu s uspomena.
Pa da!
Kako se ne bih sjećala. Ljudi se i lošega dugo sjećaju.
Ah, da ne zaboravim. Ponesi i ono zrcalo. Tko će se gledati u odrazu koji emitira uspomene. A osmijeha više nema.
Odoh ja.
A idi i ti.
Dosta je bilo.
A ja ću i dalje gaziti našim ulicama nasmijana, lijepa i zaljubljena.
Nikad nećeš znati.
Show must stop.
Zauvijek tvoja. N.
P.S. Ono što ti ne pripada ne znači da nije tvoje.
Laku noć, moj netko."
(Za Thomasa)
komentiraj (7) * ispiši * #
Juana from Argentina
ponedjeljak , 10.03.2008.
Plovili smo već dva mjeseca. Nigdje se brod nije zadržavao dovoljno dugo da bismo mogli potražiti zabavu u nekoj luci..
Nama mornarima prestalo se kopno već davno ljuljati pod nogama, nego smo mi ljuljali sami sebe da se otisnemo kao stari zaboravljeni čamci u plićaku puste plaže.
Baš kao vojnici ratnici, koji se nikako ne snalaze u tišini, nego žele prasak metaka i granata, makar ih to uništavalo i činilo ludima.
Tako smo i mi mornari morali ići.
Zvalo nas je more. Zvalo nas je da se valjamo po brjegovima modrih dubina i borimo sa prirodom.
Ali tamo smo mi bili mi.
Znali smo da naše žene podižu savjesno našu djecu, brinu o vinogradima i vrtovima.
Kad god dođem doma, oduševi me kako sve buja i napreduje. Mislim da od moje ruke ne bi bilo ploda. Uvijek mi je trebalo dosta vremena da se uklopim i kada bih to postigao bilo je vrijeme za novu plovidbu.
Bio sam ponosan na djecu, na moju dobru vjernu ženu koja se odlično slagala i sa mojom majkom.
A onda kada je došao dan da kažem zbogom svojim dragim putovanjima i zavalim se u svoju ljuljačku na velikoj terasi, nije mi baš bilo drago. To je značilo da sam staro željezo.
Imali smo sve što su donijela moderna vremena. Imali smo novaca, svoj brod za ljetna krstarenja.
Imali smo prelijepog unuka koji nam je loptom lomio mlado cvijeće oko kuće.
Imali smo svatko svoj auto.
Sve sam ostvario. I bio sam star.
I koliko mi je još ostalo. Nije važno.
Ja imam svoje uspomene.
Jednoga vrućeg popodneva, dok nam je žena pakirala torbe za krstarenje po mediteranu, koraknula je na terasu i sva zajapurena u licu sjela u svoju stolicu pored mene.
"Neka kuverta za tebe. Iz Argentine. Koga imaš tamo?" - reče ne skidajući pogled s moga lica.
Odjednom sam se uznemirio. Osjetio sam da nešto neće biti dobro.
Poželio sam biti sam i otvoriti, ali to nije bilo moguće. Uporno je sjedila pored mene, što je značilo da čeka da to zajedno pogledamo.
"Daj...ti otvori." - rekoh joj, plašeći se da mi vidi drhtavu ruku.
"Gabriela." , znao sam. Ali kako me pronašla i što to šalje u toj misterioznoj kuverti.
Iz kuverte ispade velika slika djevojčice u lila haljinici kojih tri godine stara.
Žena okrenu sliku, a na pozadini je pisalo na engleskom jeziku:
"To Josip from Juana, your daughter.
Just for memory"
Skamenio sam se.
"Što je ovo?" - drhtala joj je ruka u kojoj je držala fotografiju s posvetom.
Glupo sam slegnuo ramenima, a crvenilo je oblilo moje lice.
"Čovječe! Što si to uradio?!" - podviknula je prigušenim glasom. "Ostarjela sam čekajući da dovučeš svoju staru guzicu kući. Djecu sam sama odgajala. Nisam mislila na sebe. A pucala sam, itekako. I Marijanovim udvaranjima odoljela. Ja, glupača. O, moj Bože, ima li sidu? Jesam li bolesna? Ti, idiote!" - skoči sa stolice i pljusnu mi šamarčinu, a iz očiju joj se skotrljaše suze.
Gabrielu sam upoznao u jednom baru u luci, gdje su nas mornare, žedne provoda čekale zgodne tamnopute cure.
Gabriela me fascinirala svojim savršenim tijelom i uvijek sam se radovao dolasku u njenu luku. Ali ovo nisam očekivao.
Nismo mogli uzeti pilu pa prepoloviti brod, kuću, prošlost i sve što smo stekli.
Kada sam mislio da sam sve ostvario, sve se srušilo.
Žena je uzela jedan kat, meni dala jedan mali apartman i obećala da ništa neće reći mojoj majci i mojoj djeci.
komentiraj (15) * ispiši * #
Crveno Je In
nedjelja , 09.03.2008.
Bahatila sam u crvenim cipelama
A prije toga završila sam juhu
Imam li ja pravo na suze Ljudi od mene već s jutrom
Očekuju blistavo bijeli osmijeh
Crvene majice na štriku A ljudi misle da su moje
Susjeda mrvi stari kruh Po limu pored prozora
A lastavica zalijepi još jednu slamčicu Na svojim dvorima
Djevojčica pade s ljuljačke I crvena krv oboji njene nevine usnice
Kažu - proljeće bijelo A ja mislila zima - bijela
Proljeće je Lorka
Zeleno - volim - te - zeleno
A trava crvena
Kada djevojka podari svoju nevinost Na tepihu od trave
Starac vozi crveni bicikl
Oduševljena sam Još se nosi crveno.
komentiraj (18) * ispiši * #
Kiša I Tako To
subota , 08.03.2008.
Izvukla se iz njegovog naručja i usput ga poljubila u nabrekla prsa.
"Mmmm....volim kako mirišeš." - reče mu i omota tijelo sivom plahtom. Ona mu je sugerirala da kupi takvu boju.
"Gdje ćeš? Nije valjda da već ideš?" - razočarano ju uhvati za ruku.
"Osjećam da nam je dosta. Ako ostanem još koji tren, neću čeznuti da te opet vidim što prije." - mazno ga pogleda i namignu.
"Otrove moj, okovala si me do kraja života. Umrijet ću za tobom." - više za sebe reče i dohvati cigarete sa stolića za lampu.
"Kad ćeš prestati pušiti?" - upita ga dok je za sobom zatvarala vrata kupaone, ne čekajući njegov odgovor:
"Kad se budem budio pored tebe".
Znala je da će to reći i već oblačila crvenu košulju i usku suknju. Uzela je malo paste za zube na vrh prsta i prešla po zubima, tek toliko da osvježi dah.
"Zvonio ti je mobitel." - reče joj Luka dok je ona zastala u vratima kupaone i gledala ga.
Marina dohvati mobitel iz njegove ruke i pritisnu 'jedinicu':
"Mama, kad dolaziš?" - isti tren začu glas svoga jedinca.
"Upravo krećem, ne brini. Evo, Luka te pozdravlja." - reče mu i prekide vezu.
Ustajući s kreveta, rukom pređe preko svoje male maze u njegovom međunožju, a on joj dobaci:
"Samo ti izazivaj, vratit ćeš se nazad.".
Cijelih desetak minuta kružila je u bloku i tražila slobodno mjesto za parking. I konačno, kad je izgubila svaku nadu, ugleda 'bijela' svjetla na zadnjem dijelu jednog automobila i približi se da ulovi mjesto. Bili su sitni sati, gluhe kišne noći. Pomislila je kako je sve odlično osvijetljeno i da nema razloga da se plaši nekog manijaka.
U trenutku dok je uzimala torbu i baloner sa zadnjeg sjedišta, pomisli da joj se učinilo da je nešto čula. Podiže glavu prema mostiću na maloj gradskoj rječici i ugleda ispod svjetiljke muškarca koji je za dugu plavu kosu držao nemoćnu djevojku.
Ona ga je tiho jecajući preklinjala da ju pusti. Po njegovim psovkama koje je izgovarao petljajući jezikom, shvatila je da je pijan.
"Kurvo, ti ćeš se praviti frajerica pred svima i mene praviti papkom. Ja ću tebi pokazati." - prigušeno joj je prijetio. A onda ju je udario tako snažno, da je djevojka pala preko ograde u vodu.
U taj tren Marina je brzo kliknula alarm na autu i pojurila prema svomu ulazu u zgradu.
Ruka joj je drhtala toliko jako da nije mogla pogoditi ključ u bravu od vrata na ulazu u zgradu. I kad je pomislila da je uspjela, on ubaci svoju veliku cipelu i spriječi ju da zatvori vrata.
"A ti, kurvo, samo reci riječ i gotova si!" - zaprijeti joj stisnuvši joj grkljan sa dva velika smrdljiva prsta.
Mislila je da će se onesvijestiti ili da posljednji put gleda svjetiljku na ulici iza njegovih leđa ispod koje se kiša slijevala kao u nekom dobrom filmu strave i užasa.
"Nisam ništa vidjela!" - pokušavala mu je reći, grgoljeći riječi kroz krajnike.
On ju grubo odgurnu i ona pade na mokre bijele pločice.
Vrata se polako pritvoriše za njim i on nestade na ulici.
"Ako mu ispričam, reći će mi 'jesam li ti govorio da si ti previše slobodna s dolascima kasno u noći, sama'." - pomisli Marina i odluči da nikomu ništa i nikada neće reći o ovoj noći.
Pokušavala je zaspati jer je bila umorna, ali bi se stalno trzala sva znojna i drhteći. Njegovo smrdljivo lice nije ju puštalo na miru sve dok nije svanulo.
Cijeli slijedeći dan slušala je lokalni radio u strahu da će javiti o pronađenoj mrtvoj djevojci.
Nisu.
"Hvala Bogu, izgleda da je rječica plitka i da je uspjela pobjeći" - pomislila je Marina kada ni u posljednjim večernjim vijestima nije čula ništa o kakvoj mrtvoj djevojci.
komentiraj (20) * ispiši * #
Smells Like Showtime
srijeda , 05.03.2008.
Kao da je ispuzala iz teškoga ljepljivoga blata života.Kockice su se slagale i komad po komad životnoga smeća spadao je s nje.
Nekako se lakše disalo, činilo joj se.Noću bi ležala u postelji sama i čekala koju novu oluju život joj sprema. Nije moglo bez toga.
Tako su tekle njene godine. Kao nabujali potok koji sa sobom nosi svu ekološku katastrofu.
Noć je bila lijepa i svježa. Još uvijek je spavala pored otvorenoga prozora i uživala navući deku preko ramena pod vrat i tako se sklupčati, skrivajući se od hladnoga vala zraka koji je dopirao kroz prozor. Stopala joj više nisu gorjela od žege ljeta. Sve je bilo ugodno i dobro.
Nije mogla vjerovati. Naviknuta na užase, sama i uvijek spremna da nedaću dočeka na nož i bori se do posljednje kapi bijesa za opstanak, i te noći je smišljala što bi ju novoga moglo snaći.
Nekada je mrzila tu tatinu osobinu u sebi što je sama sebi stvarala nesanicu misleći " što ako...".
Ali tata ima mamu, a ona je sama i vuče ono dijete sa sobom.
Kako je listopad došao miran i zlatan sa svojim bojama, tako je i studeni donio kišu i sivilo.
Još je auto upadalo u rupe pune blatnjave vode i škripali su amortizeri. Tko mari.
Oni će ionako kupiti novi model, čim izađe na tržište.
Niti ona nije marila, kao ni oni. Bilo je dobro, tiho i opušteno. Mjesečnicu je dobila, hormoni su u redu.
A tako je mlada!
I gle, kad je sve posložila i u venama osjećala nekadašnji mir i kontrolu, on je došao i potresao sve.
Noge joj klecale, ulicom koračala na visokim potpeticama i kupovala mu skupi upaljač.
A čovjek pored nje ne izdrža i reče:
"Nisam vidio ljepšu ženu." ( i produži dalje).
Pored banke dodirnu ju nečija ruka i začu: "Blago onom tko vas ljubi, poklanjam vam ovaj cvijet."
Zvoni joj mobitel u dugom redu na šalteru u banci i on sav usplahiren kaže:
"Gdje si? Možeš li izaći na sekundu?"
Napušta red kao leptir i trči preko ulice bez pješačkog prijelaza, a on u radnoj kuti ide prema njoj i nosi parfem umotan u svilenu maramu.
"Vidimo se večeras, ne?"
Bio je početak 21. stoljeća.
Bilo je Valentinovo.
komentiraj (22) * ispiši * #
U palmi je štos
utorak , 04.03.2008.
Digla je ruke prema prijeteće crnom nebu i raširila ih kao da u naručje očekuje prolom njegovih suza.
Ona ih nije imala.
Zgrabila je dijete i potrčala uz koso dvorište. Vrištala je njegovo ime i grubo priopćavala njegovu smrt.
Gledala ga je uredno obrijanog i počešljanog u posljednjoj svilenoj bijeloj postelji. Nije ga poljubila. Ne! To rade u filmovima. A ona nije željela pokvariti tu savršenu dekoraciju postelje od svile u koju ona nikada neće leći i još jednom voditi ljubav s njim.
On odlazi.
On je otišao.
Prvo je podijelila sve njegove stvari i ostavila samo vozačku dozvolu i otvorenu kutiju cigareta.
Dovoljno.
Onda je promijenila krevet. Bila je željna sna. A tamo, u njihovo gnijezdo ljubavi više nije smjela, nije mogla.Samo tu jednu jedinu noć kada je prevarena zaspala i onda skočila iz sna kao da je čula nečije korake. A onda je tražila njegove ruke oko svoga pasa i njegovu prebačenu nogu preko svoga krhkoga tijela.
Krevet je morao otići kao i on.
Spavala je sklupčana na podu, a dijete bi ju s jutarnjim zrakama milovalo po licu i ništa ne pitajući govorilo:
"Mama, trebam u školu. Daj mi 'čokolino'".
Izbacila je i trosjed na kome je on gledao vijesti, a ona mu milovala stopala sjedeći na tabureu i držeći ih u krilu.
Kupila je veliku palmu i postavila ju uz staklenu stijenu da ju čeka odmah kada uđe u stan i da ona pomisli da je u nekom drugom vremenu, nekom drugom prostoru, gdje ne postoji prošlost, hrpa sjećanja. Samo ona i njeno dijete.
Jedino što je još ostavila jeste sjećanje na njegov osmijeh i "adidas" majicu, za koju se ljutila cijelo popodne kad ju je kupio, jer joj je bila preskupa.
"Jedini moj, kupit ću ti još jednu, samo mi se vrati".
komentiraj (29) * ispiši * #
Pogled odozgo
subota , 01.03.2008.
Vlak je ulazio u postaju.
Tragovi rata pratili su cijelo njeno putovanje. Kroz prozor je gledala spaljene i srušene kuće. Neke su bile obnovljene. Da, zaključila je da je zapravo više bilo onih obnovljenih. Ali ruglo kuća spaljenih pred više od desetljeća, narušavalo je ljepotu lijepo uređenih okućnica obnovljenih domova.
Dva dječaka stajala su na starom uskom putu uz prugu. Jedan od njih se okrenuo i podigao srednji prst. Bilo je teško za razumjeti.
Ljudi su vrijedno radili u poljima, spaljivali ostatke bilja od jeseni, preoravali zemlju i izgledalo je tako uredno i pospremljeno, kao lijep dnevni boravak.
Ugledala je daleko, pred kućom u polju, dječaka koji je rukom dohvatio kvaku na vratima, a na nogama je imao stare velike cipele na kojima je bilo mnogo blata. Okrenuo se na pragu kuće i podigao srednji prst prema jurećem vlaku.
"Nekada su djeca mahala radosno vlakovima koji prolaze." - pomislila je rezignirano.
Kad se vlak zaustavio, tek onda se bez žurbe podigla sa sjedišta i dohvatila svoju kratku bundu. Osjećala je da je vani hladno.
Kondukter je već otvorio vrata i izvikivao ime njenoga rodnoga grada.
Koliko god se trudila izgledati smireno i staloženo, unutra je osjećala stampedo emocija.
Onoga dana kada je otišla mislila je da se više nikada neće vratiti.
Morala je. Pozvali su ju zbog ponude za prodaju obiteljske kuće.
Mrzila je pomisao da mora proći kroz sve to. Majka ju je davno zaklinjala da nikada ne proda. Ali...što je mogla.
Vraćati se nije pomišljala niti u ludilu. Jer njen drugi rođendan bio je onoga dana kada je ušla u bus i zauvijek napustila svoje ulice, svoje dvorište.
Novo rođenje je bilo dolazak u drugu državu. Neki drugi ljudi, za koje je ona bila osoba bez prošlosti, osoba sa svojim imenom. Bila je samo svoja.
A tu, u rodnom gradu svi su ju poistovjećivali s njim.
I sa djetetom koje je ona uz pomoć majke odgajala.
A znao je da je njegovo kad mu je rekla da je trudna, pa ju je ipak upitao:
"Čije je?"
Znala je da od njega nema što tražiti. U tom trenu to je bilo još jedno njegovo kopile. A mislila je dok su zaljubljeni šetali ulicama njihovoga grada, dok je noću dolazio u njenu kuću i ljubazno kao muška kurva ljubio obraz njene majke i pitao ju je li umorna....razmišljala je da je Jasna bila obična nesretnica i nije shvaćala da je bila zaljubljena u pogrešnoga pa mu ipak rodila sina.
A evo, kada mu je saopćila tu divnu vijest, on s kojim je čekala jutra u svojoj postelji, kojemu je darovala cijelo svoje biće i disala za njega, pitao ju je čije je dijete.
Odlučila je, rodit će ga. I nastaviti voljeti to dijete svom svojom ljubavlju za tog nezahvalnog muškarca.
Iste te noći pogledala se odlučnim pogledom u ogledalo i rekla:
"Jednoga dana gledat ću te odozgo! Bože, smiluj mi se i daj mi snage da ostanem iznad svega."
Gledali su ju godinama kako gura kolica, uči malenoga da vozi prvi bicikl, vodi ga na upis u školu. I poistovjećivali cijelu njenu osobnost sa pripadanjem njegovom imenu.
Nikada joj više nijedan momak nije prišao. Bila je obilježena.
Bila je "Rudijeva cura" i "Rudijev mali".
S vihorom rata otisnula se u autobusu izbjeglica i prolazila bespuća okrutnoga inozemstva.
Odmah je htjela usavršiti klimavo znanje svoga jezika i upisala se na tečaj.
Na tečaju je upoznala Vladu, koji je bio sit da ga prepoznaju po gastarbajterskom naglasku i dolazio redovito na tečaj. On ju je pozvao na kavu i pričao, kako je toliko radio da nije imao vremena za skupe izlaske, nego je radio i po nekoliko poslova i bio sretan gledajući kako mu je račun sve deblji i dan za povratak sve bliži.
A onda je došao rat i svi su došli k njemu, a ušteđevina se topila kao snijeg na suncu.
Sad ima osjećaj da je na početku, ali nema ništa protiv, jer mu je bolje i ovdje nego u rodnom gradu, gdje nikada ne bi bio siguran za posao.
Njihovo prijateljstvo pretapalo se u tople i iskrene osjećaje, volio je njenoga sina i davao joj savjete kako živjeti u tuđini.
Vlak je stao i ona je elegantnom nogom koraknula na peron. Bila je iznenađena da su obnovili peron i izgradili novu zgradu postaje.
Uzela je sobu u novom hotelu jer nije smjela pomisliti da sam prenoći u rodnoj kući.
Odvjetnik ju je slijedeće jutro obavijestio da će doći po nju u hotel.
Pošla je na doručak u salu i prolazeći pored bara ugledala poznato lice.
Šokirana onim što vidi, krenula je prema njemu da mu se javi.
Jaka, jača nego ikada.
On je sjedio u invalidskim kolicima, zapuštane brade i alkoholičarskih podočnjaka.
"Kako si?" - rekla je i pružila mu ruku.
Gledao je u nju kao u ukazanje.
"Slađo, kako si lijepa!" - izgovorio je dok je čvrsto ne puštajući držao njenu ruku.
"Nije on ratni invalid. Bio je u ratu, ali se u kavani zakačio s nekim, potegao pištolj koji mu je opalio u džepu i oštetio kralježnicu." - pričao joj je prijatelj odvjetnik.
"Nisam mislila, Bože, da ga ovako gledam odozgo." - pomislila je Slađa i potpisala dokumente o prodaji kuće.
komentiraj (26) * ispiši * #
