Digla je ruke prema prijeteće crnom nebu i raširila ih kao da u naručje očekuje prolom njegovih suza.
Ona ih nije imala.
Zgrabila je dijete i potrčala uz koso dvorište. Vrištala je njegovo ime i grubo priopćavala njegovu smrt.
Gledala ga je uredno obrijanog i počešljanog u posljednjoj svilenoj bijeloj postelji. Nije ga poljubila. Ne! To rade u filmovima. A ona nije željela pokvariti tu savršenu dekoraciju postelje od svile u koju ona nikada neće leći i još jednom voditi ljubav s njim.
On odlazi.
On je otišao.
Prvo je podijelila sve njegove stvari i ostavila samo vozačku dozvolu i otvorenu kutiju cigareta.
Dovoljno.
Onda je promijenila krevet. Bila je željna sna. A tamo, u njihovo gnijezdo ljubavi više nije smjela, nije mogla.Samo tu jednu jedinu noć kada je prevarena zaspala i onda skočila iz sna kao da je čula nečije korake. A onda je tražila njegove ruke oko svoga pasa i njegovu prebačenu nogu preko svoga krhkoga tijela.
Krevet je morao otići kao i on.
Spavala je sklupčana na podu, a dijete bi ju s jutarnjim zrakama milovalo po licu i ništa ne pitajući govorilo:
"Mama, trebam u školu. Daj mi 'čokolino'".
Izbacila je i trosjed na kome je on gledao vijesti, a ona mu milovala stopala sjedeći na tabureu i držeći ih u krilu.
Kupila je veliku palmu i postavila ju uz staklenu stijenu da ju čeka odmah kada uđe u stan i da ona pomisli da je u nekom drugom vremenu, nekom drugom prostoru, gdje ne postoji prošlost, hrpa sjećanja. Samo ona i njeno dijete.
Jedino što je još ostavila jeste sjećanje na njegov osmijeh i "adidas" majicu, za koju se ljutila cijelo popodne kad ju je kupio, jer joj je bila preskupa.
"Jedini moj, kupit ću ti još jednu, samo mi se vrati".
Post je objavljen 04.03.2008. u 04:03 sati.