Pet minuta

nedjelja , 23.03.2008.

"Nije moguće! Ne! To se neće nama dogoditi!" - pomisli Dijana uspaničeno. Ono šesto čulo, koje posjeduje samo majka kojoj se čedo ispod srca igra svih devet mjeseci, proradi joj kao pjev ptice za koju kažu da sluti na zlo.
"Ma, ne, to mi se samo čini!" - pomisli dok je gledala svoju Vedranu oborenog pogleda kako sjedi pored oca, a on je posjednički prebacio svoju ruku preko njenih krhkih ramena.
Vedrana je imala nepunih petnaest godina i naglo se promijenila.
Dok je Dijana gledala njene prijateljice kako se utežu u traperice manje i za dva broja i svoje tek formirane mlade grudi ističu dubokim izrezima na majicama, Vedrana je odjednom počela nositi široke džempere i one odvratne reperske hlače koje se vuku po tlu.
Dijana je to sve uzimala kao pojavu koja prati lude godine, pa se čak tješila da njena vitka jedinica želi udovoljiti trendu nekog klinca koji joj se sviđa.
Često bi ju morala opomenuti da se treba okupati, jer je u razvoju i tijelo traži njegu i higijenu.
Kosa bi joj često sličila prekuhanim rezancima koji su joj se spuštali preko ramena. Prije spavanja ulazila bi u njenu sobu i, onako nehajno, ne želeći ju gnjaviti, rekla bi:
"Pripremila sam ti u kupaoni čisto rublje i pidžamu."
Kako bi ga postavila, tako bi ga i jutrom kada bi se pripremala na posao, nalazila na istom mjestu.
"Ah, pubertet!" - pomislila bi Dijana i gubila volju da istraje u pravilnom odgoju o higijeni.

Sva uznemirena mislima koje su ju tog trenutka opsjele, odlučila je poći na informacije do škole. Znala je da joj predosjećaj nije slagao jer je razrednica prije nego je otvorila dnevnik s ocjenama zabrinuto komentirala nagle promjene na Vedrani.
"Da li je doma sve u redu?" - upitala je tražeći Vedranin list u dnevniku.
"Pa, otprilike, da. Kao i svugdje. Ništa idealno, ali niti ružno." - zbunjeno odgovori Dijana. Naravno, ocjene su išle dolje, a i bilo je tu pored upisanih datuma bez ocjene i nekoliko datuma sa izočnošću od zadnjih sati.
"Razgovarat ću s njom." - reče Dijana osjećajući nelagodu.

Ušla je u njenu sobu, dok je Marko izvaljen u svoju fotelju kunjao uz popodnevni program. Njih dvoje su već odavno bili dva stranca. Nije ni pomišljala da ima ljubavnicu, jer je uvijek bio doma. Čak je s posla znao doći i ranije.
"Vedrana, dušo. Što misliš da pođemo malo u kupovinu?" - nježno upita i čučnu pored njenih koljena.
"Ali, mamice, ne treba mi ništa." - odgovori bezvoljno i nastavi šarati nekave crte po bilježnici.
"Ma, ja bih trebala kupiti torbu, a ne ide mi se samoj. Daj, pođi sa mnom." - uhvati ju za ruke i podiže sa stolice.
Naravno, Vedrana se nije imala namjeru preodijevati, nego samo navuče tenisice i krenu s njom.
Dijana joj predloži da krenu kroz veliki gradski park, a onda iskoristi priliku da sjednu na klupu.
Vedrana je sve poslušno prihvaćala.
"Dušo, kako da ti ovo kažem? Da li je s tatom i tobom sve u redu? Da li ti je nešto rekao, povrijedio te? Čini mi se da ga izbjegavaš. Reci mi..." - drhtavim glasom Dijana je odlučila prijeći na stvar bez okolišanja.
"Mamice...nemoj me mrziti, molim te!" - zaplaka tiho Vedrana.
"Ma, ne dušo moja, slobodno mi reci." - obgrli Dijana njena krhka ramena, a u sebi je čula krike i vapaj 'ne, Bože, ne...neka mi to ne kaže...moj anđelak, moje dijete'.
Vrlo često vijesti su bombardirale o zlostavljanju, ali Dijana nikada nije pomislila da njeno nevino dijete trpi ikakvu strahotu.
"Reci mi, dušo, da li te tata povrijedio!" - još jednom joj prišapnu na uho, dok ju je držala u naručju, a Vedrana tiho jecala u kragnu njene jakne.
"Nije, mamice, nisam mu dala. Ali kad ti nisi kući, on traži da ga diram i meni se to gadi, mama, ali mi je rekao da to nikomu ne smijem reći jer bi me on onda povrijedio. Vjeruješ li mi, mama?"- podiže glavu i upiti pogled pun molbe.
"O, hvala Bogu, dijete drago da te nije povrijedio. Ne boj se ničega. Vjerujem ti, naravno. To sam davno trebala primijetiti, ali sam..." - ne završi rečenicu već ljuta na sebe.

Kada su ušle u boravak, on ih obje pogleda preko ramena i nastavi buljiti u tv.
Dijana ju blago pogura rukom prema njenoj sobi, a ona privuče tabure, sjede na njega, dohvati daljinski iz njegove ruke, ugasi tv i reče mu, gledajući ga pogledom kojim bi mu najradije preklala debeli vrat:
"Imaš pet minuta da izađeš iz ovog stana i zaboraviš da si nas ikada znao. Sutra idem na policiju i u Centar za socijalni rad da te prijavim. Diži se!" - reče mu i stade pred njega.
Njegovo crveno lice odavalo je da je uhvaćen i da pokušava izvrdati neugodnost.
"Što ti je ta mala vrtirepka rekla. Ja ću joj dati..!"- kroz zube zamuca par riječi.
Dijana ga dohvati grubo za ruku i prosikta:
"Pet minuta, jesi li čuo!!!"