komentiraj (26) * ispiši * #
The Pendant
utorak , 29.04.2008.
"Da li je moje srce
u blatu
u krivini
kod grma?"
Onako
kao
za sebe
reče
dok su netremice pratili radnju napetoga filma.
"Kakvo srce?
O čemu ti?"
"Moje...privjesak,
od sinoć ga nemam"
"Luda si...prošao
sam u mislima sve krivine
odavde do tamo"
Update: (1.5.08.)
našla sam srce...juhuuuu:)
komentiraj (12) * ispiši * #
komentiraj (23) * ispiši * #
Pogrešna pjesma
nedjelja , 27.04.2008.
Što me nešto stegnulo oko srca. U duši. Ne volim kad nisi tu, pored mene.
Uvukao mi se neki nemir, pa mahnuh 'krilima od misli' da ti priđem, zagrlim te s leđa (znam da to voliš) i šapnem:
'koliko te samo volim, ljubavi moja'.
Što mi ovo radi proljeće? Zašto od mene modelira proljetnu cmizdravicu?
Ta, jedva sam čekala ovo sunce, ove zelene drvorede...Morao si me voziti još u siječnju do Dubrovnika da mi kupiš mimoze, jer one su vjesnici za sunce na rubu plavog horizonta do kasnih sati.
Ljubavi moja, vrati se, neka danas netko drugi zarađuje kruh za nas...dođi i ne daj mi da puštam glupim mislima da me razapinju...bojim se da bih mogla sama izaći u ovaj svijet...pa zalutati.
Mogla bi mi se nečija tuđa ruka pričiniti kao tvoja.
Znaš da sam lutalica.
Znam odgovor: Oliver je kriv. Pjevao je tužnu pjesmu.
Ne moraš dolaziti.
Prošlo je.
komentiraj (17) * ispiši * #
Avioni, kamioni, vlakovi...
petak , 25.04.2008.
Četiri čovjeka u koloni jedan za drugim kopaju kanal. Ne razumijem. Valjda se radi o dubini.
Žena kleči pored groba i moli. Svijeća ne gori.
Hej, ugledah automobil kao tvoj. Da li me to slijediš?
Dečku zvoni mobitel i on prekida vezu. Radi to nekoliko puta. „Dosadna si, ženska glavo!!!“ – reče, jer mu je počelo sve ići na nerve.
Ujednačeno kloparanje kotača podsjeti me na šivaći stroj moje majke, kada bi rukama zategnula dva kraja tkanine i provlačila ispod 'stopice' s iglom, a desnom nogom pritisnula gumb, dok bih ja kao hipnotizirana gledala u kotač na kome bi se zbog brzine okretanja „izgubile" one šipke u kotaču.
Ne mogu vjerovati: ljudi su navukli crne vreće za smeće na signal za prijelaz preko tračnica. Vlak je stao!!! i čeka. A automobili ne prestaju prelaziti pružni prijelaz. Ne mogu vjerovati!!!
Nebo je takve plave boje da sam poželjela imati takvu košulju.
"Ovaj put mi je miris vlaka tako godio. Vratio me u studentske dane, a ja sam opet imala samo dvadeset godina. Bez emocija. Ni tuga ni bijes – upravo dobro.
U subotu sam umrla. Jedina sam bila na pokopu. Sutradan uskrsnula. Iz pepela stare ljubavi još jača. Ovaj put sve će biti drugačije." - pomisli ona trčeći preko kolodvora prema taksiju da uhvati posljednji let za Europsku Uniju.
komentiraj (21) * ispiši * #
Biti ili ne biti...
četvrtak , 24.04.2008.
"Zašto hodaš neobrijan!? Zašto se nisi obrijao?!" - obrecnuh se na ženski glas iza mene.
Ulica je kao nečiji krvotok bila ispunjena kolanjem ljudi kroz nju.
A taj glas je pripadao brižnoj kćerki, sada već sredovječnoj ženi, koja je žurnim korakom grabila metre te duge ulice.
"Što ću ja s tobom, tata?!" - reče mu nemoćno, dok sam pokušavala uhvatiti taj trenutak i pohraniti ga u svoje nenapisane redove. Uhvatih njegov pogled predškolskog djeteta: sretan i zadovoljan, koji nije razumio o čemu to ona:
"Samo sam pošao prošetati." - reče joj.
Neka mi tuga omota srce.
On tragičan na svoj način, pamet pomućena nekom teškom dijagnozom.
Ona u škripcu s vremenom, jer ju doma sigurno čeka još njih nekoliko ovisnih o njenom ručku i izglačanom rublju.
Ja sam svoje vrijeme dala na rasprodaju i poželjeh joj reći:
"Ako Vam ikako mogu pomoći."
Ipak sam zaključila da je u ova čudna vremena bolje biti "od svoga posla", jer ljudi tako lako "pucaju po šavovima" i potežu obarač. Povrijedio bi me i obarač na riječima bez kontrole, pa samo prigrlih tog izgubljenog starca u svoje sjećanje i pođoh dalje.
U džepu žute proljetne jakne, stisnuh njegov popravljeni prsten sa željom da ga što prije vratimo na njegovu lijepu mušku ruku.
Kako samo volim njegove ruke.
"Moram te poljubiti, dugo te nisam vidio." - bio je drugi neki glas, upravo tu ispred mene, gdje čovjek (naizgled) iskreno sretan, pruža ruku na pozdrav i privlači ženu prema sebi, da bi iskazao radost tog trenutka:
"Hvala na pitanju, svi su dobro. Svi rade. Plaće nisu Bog zna što, ali ne treba čovjek biti nezahvalan." - bile su riječi žene koja je izgledala kao netko tko cijeni život i skromno uživa u svojim danima.
Za oči mi zape njen rubac pastelnih boja nježno omotan oko vrata.
"Kao moja majka." - pomislih na voljeno biće, koje uvijek drži do svoga izgleda.
Na tabli za osmrtnice ugledah poznate oči i osjetih mučninu i strah od prolaznosti.
Taj pogled poništi sav optimizam, koji sam udahnula od žene sa rupcem oko vrata.
"Umro je na motoru, šteta tako mlad. Kažu srce." - bio je komentar dečka koji je čitao obavijest o iznenadnoj smrti.
Bile su to oči mladoga čovjeka, koji je pripadao mojoj mladosti i večerima kada smo se mi rokeri skupljali na trgu.
Njegova sredovječna mladost bila je prekinuta, a ja sam se pokušala kotrljati sa masom ljudi koja čini rijeku života.
Nju nitko nije mogao prekinuti.
Netko bude izbačen iz kolone, a netko drugi popuni njegovo mjesto.
komentiraj (19) * ispiši * #
Jumbo ljubav moja
utorak , 22.04.2008.
Htjedoh ti reći: 'reci mi nešto lijepo',
ali tvoj glas preduhitrio je moju misao:
'daj mi tu glavu ovamo, da ju ljubim'.
Nasmijala sam ti se i rekla:
'To je nemoguće,
Oteo si mi misao iz glave.
Zar ti stvarno uvijek znaš što ja želim!'
Išla sam jutros do agencije za 'jumbo' plakate.
Htjedoh iznajmiti jedan
I dati da na njemu postave
Moje usne koje ti poljupce šalju
Da svaki put kad ideš na posao
Dan započinješ sa osmijehom.
Rekoše mi da idućih pola godine nemaju niti jedan slobodan.
Tužna sam se vraćala u postelju da odspavam svoje sate do podne.
Neću da te varam.
Ti znaš da sam ja spavalica.
Ali ovo je bila moja tajna.
Za koju nitko nije smio znati
nego samo 'jumbo' plakat i ja.
Hej, voljela sam vidjeti tvoje lice, kada onako pospano
voziš i slušaš 'narodni radio',
I onda ti moje usne i ruke mahnu iz daljine s porukom:
'Mazo moja, volim Te'.
( s velikim T)
Možda sam se ipak trebala predbilježiti, a?
Možda i sutra rano se dignem iz postelje
I pođem stati u red za dodjelu slobodnih mjesta...
Priđi mi bliže
Da ti nešto šapnem: ' ššššš...šš...šššš'!
(dvadeset i drugi, proljeća nekog stoljeća dvadeset i prvog))
komentiraj (21) * ispiši * #
Večer gafova
nedjelja , 20.04.2008.
Piljim, s rukama u stražnjim džepovima od traperica, kroz prozor, nosa prislonjenog na hladno staklo.
Jugo pritiska i dušu i disajne putove i ne da doći do daha, kao da sam zaronila do velikih morskih dubina.
Na trenutke ne vidim ulicu od zamagljenog kruga ispred moga nosa, pa se maknem u stranu da nešto ne propustim, i opet se nađem u tom krugu.
Iz kruga u krug, moj trud ode uzalud: još jučer sam dobila grčeve u dlanu lickajući te ogromne staklene površine. Kao da je uopće bitno jesu li stakla s visokim sjajem ili matirana. Prošla su vremena ludih subota, kada su zavjese mirisale i prozori svojim sjajem udarali u oči susjedima preko puta.
Neka nova ja, s rukama u džepovima, bez osjećaja za visoki sjaj parketa, ogledala, prozora.
Žena ide s kišobranom žurnim korakom i tko će znati o čemu je razmišljala u trenutku kad je pala svom svojom dužinom preko dječje klackalice. Valjda zato što se s vjetrom naguravala.
Nije prošao niti kratak trenutak kad ugledah starog susjeda s prvog kata kako nosi smeće i pokušavajući preskočiti lokvu, upravo sjede u nju. Ogledavao se oko sebe u nadi da se ljudi u ove rane večernje sate bavi svojim televizorima i ne zure kroz prozore, registrirajući njegovu sramotu. "E, moj barba, što će ti reći tvoja Anica...ne bih ti bila u koži kad uđeš pred tu svoju staru vješticu." - pomislih i dođe mi da otvorim prozor i viknem jedno veliko: "Ha ha!"
Volim kad se zloćama iz susjedstva događaju loše stvari.
Maca koja je hodala po rubu balkona poskliznu se i spade s prvoga kata u travu ispred zgrade. Zbunjena, brzo poskoči na noge i pojuri prema ulaznim vratima zgrade. Zastade. Kao da je u trenu shvatila da ne može dohvatiti portafon. A njena luda stara gazdarica neće do jutra niti primijetiti da mace nema. Sreća! Netko dolazi pred zgradu, prepozna macu, uze ju u naručje i unese u zgradu.
Ode maca baki.
Auto stiže na benzinsku crpku i gasi svjetla. Djelatnik istrča iz zgrade, potrča prema autu i zapnu nogom za crijevo na prvoj crpki. Ležao je kao malo dijete potrbuške i čekao pruženu ruku svoga kupca. Učinilo mi se da se svi smiju. I oni u autu što nisu izašli.
Ah, za večeras mi je zbilja dosta.
Ako ostanem pored mojih zamagljenih krugova, mogao bi još i meteor pasti.
komentiraj (26) * ispiši * #
Jedan običan kišni dan...
petak , 18.04.2008.
Dodijalo mi stajati pored prozora, kao uramljena slika, i promatrati kolonu usporenih automobila na semaforima.
Ogrnuh baloner, dohvatih ključeve i sjurih niz stepenice,bez želje da čekam lift.
'Koji pametan potez!', zaključih kad me usred trčanja niz stepenice ulovi mrak:
Wow! Nestade struje!
Netko je već uspaničeno lupao po vratima ustravljen od tjeskobe u zatvorenom prostoru iliti:
Claustrophobie.
Uz prve taktove omiljene pjesme 'volume' stavih na maximum,
i u ritmu muzike počela sam lupkati prstima po upravljaču,
prvi put u životu bez nervoze što stojim u dugoj koloni i čekam.
Čak naprotiv: došla sam da budem karika u lancu.
Okrenuh na desno, jer sam se sjetila da bih mogla posjetiti novi 'jumbo center' i kupiti termosicu.
Onu moju zelenu nije mi vratio.
A voli piti kavu, hm.
Kao kada sam svoje dijete, već sada davno, držala za rukicu, čvrsto sam obujmila palcem i kažiprstom upravljač na kolicima.
Našla sam.
Ovaj put crnu ( tako sam mislila ).
S vrećicama u rukama bespomoćno sam gledala svog limenjaka kako ga nemilosrdan mlaz kiše, koja se kao zavjesa spuštala s neba i tutnjala kao najstrašniji vodopad, umiva, tu - samo dva koraka od mene. Nisam mogla niti korak napraviti, jer bih bila i ja okupana, bez obzira što imam veliki obiteljski kišobran.
Zamišljeno sam motrila grudice ledenih kapi koje su poskakivale po lokvama i kotrljale se do mojih čizama.
Ugledah čovjeka koji je izašao iz restorana, okrenuo mobitel prema meni i slikao me.
Poslao mi je smiješak i poljubac na kažiprstu.
Vratio se za svoj stol pored staklenoga zida i promatrao me.
Zbunjena, pobjegoh prema autu, u strahu da bi mi se mogao svidjeti njegov bijeli osmijeh.
Na pješačkom prijelazu zaustavih se u koloni, i uhvatih sebe da sam krenula, ne poštujući dvoje pješaka, jer su bili Romi. Postidjeh se rasiste u sebi, ali se opravdah: to je zato što mi kucaju po prozoru i prose novac.
Uvijek im dam ako mi operu prednja stakla.
Ovi nisu tražili ništa. Htjeli su samo prijeći ulicu. Zgazih na kočnicu i uz osmijeh im pokazah rukom: 'samo izvolite prijeći ulicu!'
Pa to je samo običan kišni dan.....
(termosica nije bila crna. Na sunčevim zrakama, koje se pojaviše, ugledah odraz tamne zelene.
„zeleno, volim te zeleno...proljeće“)
komentiraj (23) * ispiši * #
Drumovi, drumovi...
srijeda , 16.04.2008.
Od nas šestoro braće i sestara ja sam se nekako izborila za prvo mjesto. Ne znam ni sama kako mi je to uspjelo, ali otac je bio veoma slab na mene. Nisam ja morala u ta kruta i teška vremena za žensku djecu, raditi prostor za godine kada se djevojčica pretvara u ženu.
Tri brata a niti jedan se nije usudio da mi prstom pokazuje i trenira svoju strogoću. Odmah sam ja za njih bila velika sestra.
Tako je bilo i kada sam prvi put ugledala svoga Mihu. Znala sam da ću biti majka njegove djece. Barem se to tako tada govorilo.
Neku djevojčicu poslala sam da mu gurne ceduljicu u ruku, dok je sjedio u parku na klupi preko puta moje.
Iznenađeno se brecnuo na djevojčičin glas, dok je zadubljeno čitao novine. Pročitavši poruku, podigao je pogled, promotrio me par trenutaka i prišao mi.
"Miha?" - s upitom na kraju izgovorenog svoga imena, progovori najljepšim baršunastim muškim glasom.
"Hana!" - uskliknuh, oduševljena što oboje imamo jedno zajedničko slovo.
Odmah sam bila ludo zaljubljena, pa bih, dok bi cijela velika obitelj večerala za stolom, a ja bih štucala, rekla:
"Ah, ovo me moj Miha spominje!"
Na to bi mi, navodno strogi, otac uputio prijekoran pogled koji bi govorio:
"Kako se to ponašaš pred braćom i majkom!"
Mihu sam odmah pripremala da mi nemamo što puno čekati, nego on treba poći do moga oca i pitati za moju ruku.
Iako sam uvijek mislila da sam dodijala svima u kući, bila sam iznenađena rijekom suza cijele obitelji, kada me Miha poveo na kočiji iz rodne kuće. Ja nisam plakala. Hrlila sam u svoju budućnost nestrpljivo da kuham Mihi omiljeno jelo i glačam njegove košulje.
Kuću smo izgradili, prekrasan vrt modelirali svojim rukama, voljeli se i nizali godine.
A ja sam bila nesretna. Mislila sam da se to samo drugima dešava - da ne mogu imati djece.
Na kraju nam je poznati liječnik u Sloveniji rekao da zbog jake upale koju sam nekada imala neću moći imati djece.
Moj Miha je mene na rukama nosio, kao mladenku preko praga, iz bolnice. Poljupcima mi kupio suze s lica i govorio:
"Ludice moja, ti si sva moja djeca. Ne treba meni ništa više!"
Onda smo kupili veliki kamion i moj Miha je vozio namještaj za tada veoma poznatu tvornicu.
Sredinom prošloga stoljeća ja sam s mojim Mihom obišla sve od Triglava do Gevgelije, a i pola Europe.
Spavala bih kao njegovo malo dijete na ležaju iznad njegove glave, a kada bi on naglo zakočio, ja bih mu kao lopta spala u krilo sa visokog ležaja i sva drhtala prestrašena iz dubokoga sna. Onda bi me moj Miha tješio i tražio po mom mršavom tijelu da li sam se povrijedila.
Najveći problem mi je bio što sam često piškila, pa mi je Miha kupio kahlicu i piškila bih u vožnji, a on bi mi tepao:
"Tko to meni šiški-piškiriški!"
Godine su letjele kao jato ptica i promicale bez povratka.
Moj Miha je pošao u mirovinu i onda smo sami uživali u tišini i zelenilu našega vrta.
Bolest nas je pohodila kao nepozvana gošća i uručila nam svoju pozivnicu za zloglasnu dijagnozu. U isto vrijeme za oboje.
Naši životi tiho su se tiho gasili u bolesničkim sobama,dok smo mi sricali naše posljednje želje.
(Za moju tetu Hanu)
komentiraj (30) * ispiši * #
Ljuti leptir
ponedjeljak , 14.04.2008.
Zašto me puštaš da se
Kao leptir ljutim
Pa onda letim od cvijeta do cvijeta?
Pa ti se vratim
Pripijam uz tebe
Kao svila uz tijelo.
Pitaš me za tigraste cipele
A nisi ni znao da si ih ti kupio.
Sjećaš se kad si mi poljupce slao
Na vrhovima jagodica
Svojih dugih prstiju
Iz srebrnog BMW-a?
Ha, jesam te!
Nisi ni sanjao da sam te vidjela.
Imala sam pune ruke.
Sve si to ti kupio.
A nisi ni znao.
Tako je to
Kad se leptiri ljute!
komentiraj (22) * ispiši * #
Auto me (ha ha) ha ničar
subota , 12.04.2008.
Bila su to dobra vremena pogleda iz kanala.
Onih iz podzemlja.
Volio sam tu svoju perspektivu dok bih zavirivao u utrobu kojekakvih limenjaka.
Nisam volio umazane i prljave ruke, pa sam uvijek izgledao kao da nosim reviju radnih kuta.
Volio sam čistoću iznad svega.
I red. Savršen red apotekarski posloženih ključeva, odvijača i zavijača.
A najviše sam volio u tim trenucima bešumnog rada, ugledati kotače nadolazećeg limenjaka i otvaranje vrata.
Tada bi kao pred 'crvenim tepihom' iskoraknule duge noge na visokim potpeticama i pružile korak unutar moga carstva.
Lupkale bi, škljocale, paradirale 'vamo - tamo u potrazi za mnom.
Ne bih se htio javiti sam, već isprovociran ženskom radoznalošću ili glupošću, da ne dozove ili vikne: 'halo, ima li koga!'
I kada bi mi se zaustavile tik pred mojim očima, ja bih iz svoje sebične perspektive koristio te trenutke i analizirao da li su nokti uredno lakirani, da li je depilacija upravo svježe završena. Ne bih mogao odoljeti krađi tih trenutaka za analizu svojih klijentica.
Ne, nisam ja bio od onih koji će tražiti broj telefona. Ili navaljivati kao sivonja. Ja sam bio ona tiha voda što brijegove valja i uživa u perspektivi svoga kuta gledanja.
Volio sam analizirati za svoj gušt. I donositi zaključke, završavati knjigu svojih dojmova.
Najdraža bi mi bila reakcija kada bih 'izronio' pored tog nježnog para nožica, a one bi odskočile u stranu burno reagirajući na narušenu tišinu i iščekivanje.
Bilo je i onih koje bi me tražile u mom podzemlju, pa čučnule pored kanala da zavire i provjere ima li me dolje. Ja bih grabio taj trenutak da snimam donje rublje: čipkasto, bijelo, pamučno, cvjetno i nadao se da tako dobro miriše kao što izgleda.
Bila su to stara dobra vremena kanala. Bez mobitela. Vremena manje raskalašenih žena. Vremena nedodirljivih i tajanstvenijih.
Danas su auta na dizalicama. I nema više one moje perspektive.
I one su glasne već sa škripom kotača i glasnom muzikom koja i dalje svira i kada one izađu, pa ih ne čujem ni što me pitaju.
Nepristojno, u sred razgovora sa mnom, o svom problemu zbog kog one dolaze k meni i traže moje mišljenje, bez one trunčice pristojnosti: 'oprostite', javljaju se na mobitel i nastavljaju razgovarati gledajući mene u facu.
A ja bih trebao kao iznajmljena budala buljiti u njihove poduprte dekoltee i padati u nesvijest.
Ne, danas muški nemaju na što padati.
Sve je otkriveno, otvoreno, pokazano, čak i broj mobitela na komadiću papira istrgnutog iz bilo čega, zataknut u moj gornji mali čisti džepić radne kute.
Ne, hvala, ne bih!
komentiraj (22) * ispiši * #
Tko ti je sjaj iz oka ukrao...
četvrtak , 10.04.2008.
Utihnula si
I korak usporila
Ruke ti se umirile
Kao pogođene ptice
pale
Niz tvoje tijelo
Se objesile
Sjaj u oku ugasio se
A rekla si nam
Da ćeš i dalje biti
Lijepa i zaljubljena.
Rekla si nam
Da ćeš i dalje
Gaziti ulice naše
Korakom dugonogim
S osmijehom na vrh koplja.
Vjeruj mi.
Nije on vrijedan toga.
komentiraj (23) * ispiši * #
Ludo putovanje
utorak , 08.04.2008.
Trebalo je samo da proputuje kroz tu zemlju. I koliko god ju je nešto cijelim putem uznemiravalo, njena drska mladost nije joj dala da se plaši od priča da je na divljem zapadu nekada bilo sigurnije.
Njen mali Brendy skupio se vjerno uz nju i skoro nitko ga nije zamjećivao, toliko je bio sitan taj mali pripadnik terijera s pedigreom.
Bio je on njena mala odana ljubav.
Sjedila je sama u kupeu i u trenutku kad je kliknula njegov broj i izgovorila:
"Pederu jedan, zovem te samo da ti kažem da si obično govno! Zašto? Pa, zato što ne zoveš! Koga? Mene zvao? Daj, ne seri, nije moj mobać s rasprodaje!", na vratima se ukaza ljubazni stari kondukter i reče:
"Lijepa moja curo, trebala bi prijeći u sljedeći vagon, u ovaj na sljedećoj postaji ulazi grupa navijača u pratnji policije."
"Ali, dragi gospon, torba mi je preteška i ne mogu je vući sa psom." - uzvrati mu ona ljutito."Uostalom, meni navijači ne smetaju. Što bi mi mogli uraditi!"
"E, curo moja, vidi se da nisi odavde. Nitko ne zna što oni mogu uraditi. Nego dijete drago, ja ti budem pomogao oko torbe, a ti tog malog uzmi u naručje da ne iskoči iz vlaka." - i svojim starim rukama dohvati njenu veliku torbu na kotače i zadihano ju povuče ispred nje kroz uski hodnik vagona.
"Evo, ovdje ti fino sjedi, kod ove gospođe, pa možete zajedno putovati." - reče joj ljubazni kondukter i zaželi sretan put.
U trenutku kad je vlak napustilo mnogo putnika, uz stepenice prema peronu počela se penjati grupa od stotinjak navijača, koji su njoj prije sličili na male bebe. Nitko od njih nije niti pjevao. Prijeteće ozbiljna specijalna policija poredala se uz vagon, dok ih je nekoliko ušlo i rasporedilo se niz uski hodnik. Navijači su, kao lijepo odgojena djeca, posjedali svatko na svoje mjesto i vladao je totalni muk.
Ona kucnu u rame policajca, koji je raskoračenih nogu u crnim čizmama i puškom u obje ruke, stajao ispred njenih vrata i upita:
"Nama su rekli da će ovi navijači u gornji vagon. Nas su ispeljali od tamo da bi vi njih tamo upeljali."
"Greška, djevojko, greška. Ovaj vagon je označen za njih." - kratko joj odgovori ozbiljni specijalac.
"Ah, znala sam: kondukteri ili su seljačine ili su senilni." - pomisli djevojka na proputovanju kroz ovu ludu zemlju na Balkanu.
No, iznenađenjima tu nije bio kraj.
"Želim Vam sretan put!" - obrati joj se policajac i na sljedećoj postaji svi napustiše vagon.
Ona skoči do prozora i doviknu mu:
"Ali, zar nas nećete pratiti cijelim putem?!"
"Ne, ovdje prestaje naša županija. Sretno!"
"Ma, što mi mogu." - pomisli, vrati se u kupe i stavi slušalice od mobitela da sluša mjuzu.
U taj tren ugleda dečka koji s velikom bocom piva prođe pored njihovog kupea, pa kad nju ugleda, vrati se, otvori vrata i krenu sa pijanim dobacivanjima.
Ona ga je ignorirala i tipkala po mobitelu, međutim, tad se na vratima pojavi cijela grupa maloljetnih navijača. Bili su veoma kuražni i vrlo dobro podmazani alkoholom.
Ono što se dalje počelo zbivati, ona je mislila da se samo čita u novinama. Udarci po tankim zidovima kupea, lupanje po vratima cijelom šakom, dim iz rebarca za grijanje pored prozora.
"Bolje vam je da napustite ovaj vagon, sad ćemo ga zapaliti. A i u sljedećoj postaji nas čekaju kontra navijači!" - doviknu im jedan iz grupe kroz otvorena vrata.
Gospođa koja je bila s njom u kupeu, skoči uspaničeno i reče:
"Ja idem. Ne želim puniti novinske stupce!", dohvati svoje tri torbe i izjuri.
"Dečki, pomognite curi oko torbe!" - doviknu gospođa momcima u hodniku.
Hodnik je bio pun dima i ništa se nije vidjelo.
Ipak ih je bilo nekoliko uljudnih i iz susjednoga kupea dojuriše momci koji su sjedili izvan tih događanja, u mraku. Pomogli su joj oko torbe do sljedećeg vagona i zaželjeli sretan put.
Kraj mukama nije bio tu. Razulareni momci harali su po cijelom vlaku, nigdje nije bilo nikakvoga osiguranja, putnici su bili prepuštani na milost i nemilost toj razularenoj masi koja je udarcima po vratima plašila ljude po vlaku i uživala u demonstraciji svoje kućne zapuštenosti i nebrige.
Suputnik, stariji gospodin koji reče da ima osamdeset godina, skoči sa svoga mjesta i već iznerviran, podviknu:
"Što je!! Što želite!"
"Sto kuna, dide, sto kuna!" - odvrati mu jedan pijani drznik.
A stari gospodin sruši se na prljavi pod kupea čvrsto šakom stišćući kravatu i kragnu na svojoj bijeloj košulji.
"Tata, tata! Što ti je! Zovite liječnika!" - uspaničeno je vikala njegova kćerka, gospođa srednjih godina.
Vlak je jurio kroz gustu crnu noć, iz tunela u tunel, prepušten sam sebi, bez policijske pratnje, bez liječnika...i u njemu samo ljudi prepušteni sami sebi i razularenoj masi navijača.
komentiraj (22) * ispiši * #
Taken from vukojebina
nedjelja , 06.04.2008.
Sutra
Kada padne mrak
Nemoj poći spati
Nemoj zaboraviti
Pogledaj kroz svoj prozor
Dolazim po tebe
Kažem ti to s velikim slovom
Shvati to ozbiljno
Kao konačnu prijetnju moje ljubavi
Dočekaj me sa rafalima poljubaca
Ubaci svoju vrećicu kao izbjeglica
Ne treba ti zapravo ništa
Sve ću ti dati
I srce na dlanu
Nemoj mi skidati s lica
Naočale za sunce
Mogao bi mi u očima vidjeti ljubav
Želim ju još samo malo skrivati
I ne boj se
Kada ti zablinkam farovima
Naše male limene kurve
Koja tako odano čuva sve naše tajne
Nećemo dizati buku
Čekat ću te dok budeš spreman
Ako me budeš slušao
Samo na prstima tiho izađi
I nije bitno što će s jutrom naći
Praznu tvoju postelju
Želim u tvom naručju čekati
Stoti rođendan
Važno je samo
Zajedno da smo
I da bježimo u našu mliječnu stazu
Ljubavi
Koja je samo jednom gostovala
Na ovom Planetu gdje se ljudi ubijaju
A mi smo se ubijali
Prevrćući se u postelji
Malo ja gore
Pa onda malo dolje
A ti me obožavaš
Kao svoju kapetanicu
I puštaš da te dižem
Na pijedestal moga obožavanja
Ljubavi moja
Kako te samo volim
Pruži mi sutra ruke
Da te okujem u lance moje ljubavi
I da nestanemo za sve one
Koji ne znaju što je to ljubav
Bila sam na dijeti
Moraš to vidjeti
Ma kakve reklame o pripremama
Za ljeto
Pređi sutra rukom oko moga struka
Da vidiš što je sirena
Ne, neću pjevati sireninu pjesmu
Neću niti glasa pustiti
Samo ću dahtati
Znaš kako to radim
Kad mi usnama ljubiš grudi
Vidjet ćeš
Bit ćeš ponosan
Neka drugi gledaju
I ne smiju dirati
Jer sutra potpisujem grunt
O mojoj ljubavi
U tvoje trajno vlasništvo
Moj svijet je bolji
Kad si ti u njemu
( za T.B. farma)
komentiraj (22) * ispiši * #
Gypsy's story
petak , 04.04.2008.
Ovoga Uskrsa odlučila je sa svojom malom Selenom posjetiti roditelje. Malena je imala slobodne dane od škole za Uskrsne blagdane, a i ona je bila umorna od svega.
Ured joj je u posljednje vrijeme sličio prostoriji za doživotnu robiju i kada joj je bilo najteže, maštala je kako ulazi u ured umišljene kučke od šefice i izgovara famoznu rečenicu:
„Ovoga trena dajem otkaz!“
Iako je imala vrlo dobro obrazovanje, znanje i praksu u svojoj struci, nikako nije mogla skupiti hrabrost da iz ove glupe banke ode u poštu ili elektroprivredu i ponudi svoje znanje. Klasične privatne tvrtke nisu dolazile u obzir, jer nije mogla provariti dojučerašnje probisvijete koji „drmaju“ danas grandioznim zdanjima na kojima piše njihovo ime. Kao slabić je odluku o otkazu odlučila odgoditi i malo otputovati.
Stari roditelji su bili kao Suncem obasjani od sreće kada je stigla sa Selenom.
Uz kavu za dobrodošlicu priopćili su joj da je od bivšeg susjeda umro brat, što ju je jako pogodilo. S obzirom da dugo nije vidjela svoje drage susjede, priopćila je roditeljima da želi poći s njima izraziti sućut.
Kad su ju ugledali, silno su se obradovali. Selena je ostala u velikom vrtu i igrala se s njihovim psićem Mrvicom. Uz kavicu i kolače preturali su po starim bezbrižnim vremenima kada je depresija bila samo američki trend. Mnogo toga je slušala, i neka imena joj nisu značila ništa. Gledala ih je svih četvero i bila silno sretna što lijepo izgledaju s obzirom da su gazili u sedmom i osmom desetljeću života. Sjedeći s njima osjećala se kao ona mala Albina koju su oni jako voljeli i bila im je mezimica pored njihova dva sina.
Onda je draga susjeda Iva pričala o njihovim novim susjedima Romima. Kupili su plac pored njih i napravili veliku kuću. Za svatove su pozvali sve svoje buduće susjede i iznajmili limuzinu kakvu još nitko nije vidio. Zaglavila se u njihovoj uskoj ulici. Kuća je bila velika sa mnogo prostorija predviđenim za ugodan svakodnevni život. Ali, uz sve te prostorije oni su imali i jednu prostoriju u kojoj su svakodnevno boravili. To je bila prostorija bez namještaja sa starom krušnom peći i prostirkama po podu. Kada biste im svratili u posjet, oni bi vas naravno ponudili da sjednete na pod. Naravno, svi su se susjedi osjećali jako neugodno.
Već slijedeću nedjelju, kada nisu išli prodavati svoju robu na plac, nova mladenka Romkinja uzela bi svoju torbu s robom i krenula od kuće do kuće nuditi svoje artikle. A ako nitko ništa ne bi kupio, ona bi rekla: „Onda mi daj nešto.“. U ljetnim večerima palili bi vatru na sredini dvorišta i svi bi sjeli u krug oko vatre, iako temperatura vrelih ljetnih noći nije išla ispod trideset stupnjeva.
Kada je bilo vrijeme pripremati i cijepati drva za zimu, platili bi mještanima da im to urade, prisjećala se Albina interesantne susjedine priče dok se penjala u zrakoplov držeći Selenu za ručicu na povratku u svoj svakodnevni život i natrag svojoj umišljenoj kučki od šefice.
komentiraj (16) * ispiši * #
komentiraj (21) * ispiši * #
